Marica Buratović

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Marica Buratović

Članovi društva

Marica Buratović

Marica Buratović rođ. Zaninović, rođena je u krševitom dijelu otoka Hvara zvanom Plame, u selu Zastražišće 15. srpnja 1943. godine od oca Jurja i majke Mandice. Učiteljevala je na otoku Hvaru u selima Zastražišću, Gdinju, Poljicima te trideset i sedam godina u Gradu Starom Gradu. Odgojila je devet naraštaja starogrojske djece. Danas su joj njihovi uspjesi kao i uspjesi njene djece i unuka sretni životni trenutci. Dala je izniman doprinos razvoju i očuvanju otočnog narječja i običaja te objedinjavanju svih pjesnikinja otoka Hvara kroz manifestaciju Jazik naših materih u Tvrdalju. Dio otočnoga baštinskog blaga spremila je u svoje knjige. Članica je Društva hrvatskih književnika. Dobitnica Osobne nagrade Grada Staroga Grada 2020.

Škrok u sarce, (zbirka pjesama), Naklada Bošković, Split, 2003.

Vijezi, (zbirka pjesama), Grad Stari Grad, Stari Grad, 2004.

Starogrojski paprenjoki, Poglavarstvo Staroga Grada, Stari Grad, 2006.

Jazik naših materih, zbornik susreta hvarskih pjesnikinja, Grad Stari Grad, Stari Grad, 2008.

Vrijeme od Božića na otoku Hvaru, Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2009.

Vrijeme od Božića na otoku Hvaru, (drugo dopunjeno izdanje) Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2010.

Medajuni, (zbirka pjesama), Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2011.

Ljekovito bilje otoka Hvara u kuhinji i pripravcima naših nonih (suautorica), Grad Stari Grad i Dom za starije i nemoćne osobe Stari Grad, Stari Grad, 2013.

Jazik naših materih – zbornik susreta hvarskih pjesnikinja, Grad Stari Grad, Stari Grad – Tvrdalj Petra Hektorovića, 2008.

Zvona moga škoja, Muzej hvarske baštine, Hvar, 2019.

Maslini jazikon matere, (zbirka pjesama), Ogranak Matice hrvatske u Jelsi, Jelsa 2020.

Divertimjenti i lavuri kroz godišće na Hvoru, (lirska proza materinjim riječima), Ogranak Matice hrvatske u Jelsi, Jelsa 2021.

Paizanin ča govori kako Salamun

šer Tonkotu Maroeviću

U ribnjak

na Tvardoj

četiri hvorsko

monumentalista:

Bogdanič,

Kovačić,

Drinkovič,

Hraste

da ti doh stane

da ti se rasvane

sunce da te ograne

radi tijie lipotije

radi tijie divotije

sarce ti jače zalumbardo

ča si tuo doživi

ča si tuote bi.

Da butoš na Tvardoj

zarno šenice

na zemju

ne bi palo.

Sve nabijeno

sve u lipotu

zavijeno.

Kojin je ono čovik,

ča jude

okolo sebe bušije,

jubov sije?

Kad je progovori

muha se čula

kako zuji.

Stori Bakaleto se pohvoli

moju kuržitod zadovoji:

“Kako somo lipo

dobro, pametno govori

kako Salamun,

jazik mu ne zadije,

ovin naš Paizanin

po ocu Pujieta,

po materi Tartaja.

Dragojuban

i sarčeni naš.”

A jo ču dodat:

Bloženi bilig

svega škojorskega

duboko u žunte

ukorijenjenega

vijentulon jubavi

obavijenega.

Bakaleto – nadimak čovjeka iz Staroga Grada; bloženi – blaženi; bilig – biljeg; bušit – poljubiti; butat – baciti; jazik – jezik; kurijožitod – znatiželja; monumentalisti – kipari; Pujietini – nadimak obitelji u Starome Gradu; Salamun – ime za svakog pametnog čovjeka; šenica – pšenica; škojorski – otočki; Tartajini – nadimak obitelji u Starome Gradu; vijentul – lepeza; žunte – mišići

Zlotni kalober

3.5.2021.

Provi kalober

vas je i uvik zelijen.

Stubi mu štabili

četiri mijora godišć odrapili.

Cvit mu šestan

za čele medonosan.

A plodi kafeni

grozdasto uvijeni.

Pinke mu se pozlotile

u mȉru u zloto pritvorile.

Isus se rodi

okli je uon pročedi.

Svijetega Ivana Karstiteja

svojin kruhon nahroni.

Garci su muoren doplovili

u našu ga zemju usodili.

Duboko je koren pusti

s našon stinuon se sjubi.

Stori judi su ga ašestili

da bi koji šoldić priskarbili.

Činili su rakiju rogačicu

za sebe, ne za dicu.

Kako moli smo ih jili

i pinke skupjali

u škandulu zatvorali.

Provali smo svijetu krunicu

kako stariji učinit.

Neka smo itili

nikad nismo uspili.

Kad se kuo od gruožđa

oli smokav agravo

za lik je kalober isko.

Grizli smo ga i zube lomili

da bi ča prin ozdravili

i barzo poskočili.

Blizu Fratora usrid Hvora

zaboravjena stora štorija:

Konbojuorno Forani su

da bi odahnili i veliku potribu učinili

na svoju gronu kalobera tarkali

i ranojutarnju ćakuletu odaržali.

Onda su judi

sa škoja iselili

kalobere bušku pripustili.

Gnjuoj se pod njiman čini;

diguoda koji miš prolize;

ili se smargorica savije;

čarčijej na njemu začarčejo;

ili koja tičica zakanto.

Sve u svemu samoća ga ni ubila

di i di koja mu grona usahnila,

uon se i daje ne do

varhuovke je pul neba podišo.

Vajalo bi, vajalo ništo učinit

na dugo i široko razglosit

nove počijet sodit

mlodiman pute otvorit

slavu njegovu na škuoj vrotit.

Sve pomalo dovest u rijed

izumit kaloberin sladoled.

U nojmanju ruku bit junok

i umisit kaloberin medenjok.

kalober – biljka rogač; pinke – sjemenke; smargorica – stonoga; čarčijej – cvrčak;

bušak – primorska makija

5.05.2021.

Maškābȁ maškābȕ

Pȉsma o fõlsemu vīnȕ

uspȉ je svȅ izvarnȕt

i učinȉt jôki taramȕt

maškābȁ maškābȕ

ȕ poju lozjô nĩ bîlo

a u konȍbima je vīnȍ vrȉlo

maškābȕ maškābȁ

gustîrne su bãčve zamȉnile

fȅcon, cȕkaron i voduõn punȉle

maškābȁ maškābȕ

zalãjala Rãnka i otkrȉla

da se vodȁ u sakrijêto prinosȉla

maškābȕ maškābȁ

nî se nĩ turnãlo, nĩ granãlo

sômo se pritōkãlo i prilȉvalo

maškābȁ maškābȕ

takõvo se vīnȍ nĩ moglo pȉt

jedîno u kȍnjak pritvorȉt

maškābȕ maškābȁ

tĩh je godȉšć nîz nãš otȍk

tẽka vȅliški vīnskȉ potȍk

maškābȁ maškābȕ

alegrȉja jûde agvantȁla

i kakȍ pîna omotãla

maškābȕ maškābȁ

tijẽški pîz na caklenȉn nogȉman

bî je vȅliki gȕcaj našîn težōcȉman

maškābȁ maškābȕ

nȅbo je nad otȍkon zatāvnȉlo

Fōramȉman sûnce zakrȉlilo

maškābȕ maškābȁ

špôrko rĩlo, špôrko učinȉlo

i fôrsko vīnȍ uništȉlo

maškabȁ maškabȕ

maškābȕ (maškābȁ) – lokalni naziv za patvoreno vino; fõlso – patvoreno; taramȕt – potres;

fȅca – vinski talog u bačvi; sakrijêto – kradomice; alegrȉja – veselje, veliko raspoloženje;

agvantȁla – zahvatila, uhvatila; špôrko – prljavo

Svijeti Antuonij, 13.6.2021.

Onđelski divotni cvit

Kapara se sa našon japnenon stinuon kaparala i zlotnin parstenon zauvik za otok

vijezala. Korenon je i po deset mijetrih svardlala da bi se šakicon zemjie i kapjicon

vodije satišvala.

Forska tramuntona kako subitona zapuhala, suhe glavice kapari razdešvala i svukuda

ih po uzmorju razbucala. U škripe, škripiće, fuže, fužiće, na visoke stine ih ugnjizdila da s galebiman i muoren druguju, da ne samuju.

Nikije su u sulore, pod skaline, uz darvene ponistre, store mire, mirine i gustirne u fuge i fugice dospile. Njiman su dušu serenade žorile.

A zodnje ča su se u kolnike, kolničiće, meje, mejice i gomile blizu masline, lozje i smokve naselile, sve su vonje levonde, zimurada i vrisa iskupile.

One ča su ostale tičice su pogucale.

Pinkasto kafeno sime čekalo je provo vrime. Provu teplinu primalića i umidecu kad će razbujat, kad će svojin svardlon na korenu stinu probužat. I tako sebi hronu za život osigurat. Slop muora će non mladice orosit i pomoć non razbujit. Zeleni uobli listi na mladice će se rasporijedit, pupke poredat kako bi ih žijenske mogle brat.

Ako je istina ča se u Svijeton Nediji govori da na kući žene vridnice kapara ne cvate, onda je ta žena lišena privelike lipote.

Još od antike u tuon lipoti Posejdon, buog muora, parste ima. Oldovna je tuo navisti sviman. Njeguov pupak jubavi učini je da se u sve vike slavi. Usrid dona ili noći pupak nabrijekne, probudi se i malo-pomalo cvit se ukože i rastvori.

Divota je tuo ćirit: na četiri ruoža lopa naslonilo se Svijeto Trojstvo bilih, okruglih, lilasto sinjonih laticih. Usrid njih ko da su usođene bilkasto ruoža guste mustaće, na varhu sa lila pipkima. A u sridini tučak vas opituron u zeleno, žutkasto, ruožasto, lilasto, kuoči se kako muškardin. Vonju i soku tega lipega cvita ni čele po donu ne moredu adolit, leptiri ćedu ga zatuo po noći jubit.

U oniman ča su visoko na stinima bile i cvale žene su uživale i čekale da dodu plode, kaparune zdrile, mlode. One ča su se rukuon mogle dosijeć ili malo kolina prignit, one su redovito i po veće putih u provo litnje vrime obahodile, pupke brole velike i mole. One veličinije kako moli parst mlaje bile su slaje. I kapare i kaparune u muore su jedon cili don daržale, onda u caklenu bocu slogale, kvasinu nalile i čekale. Dvo bi miseca u temu odležale i tad su već sprijemne bile da bi se na pijat stavile.

Furešti gulozuni su se posmihivali i pešnje oblizivali.

Zimi se kapare umartvoridu, molin tilon i korenon jedva duhopiridu.

I ovi čijesti u zodnje vrime letrat vaja notat. Na suloru i posaližonim skalinima u piterima mažurone, murtele, arbaruže, ćokete i garihula ni; loza na pijergulu neobrizana stoji; starpjiva maslina done broji; maška u pripećku zaboravjena; kroz ponistre i vrota propuh struji, a naokolo kako luda kapara buji.

Kako mola za kaparu nison ni čula, kad san dimjica postala u Velu Stinivu u muoru se kupala i na kući Angelini – Dubokovićih prilipu rascvatenu onđelsku kaparu adoćala. Dobro san je u pamet zasinjala. Sinjol san izgubila kad san u Paiz doselila i u Tvardoju krunu kaparih oko Hektorovića ribnjaka vidila i zauvik je u pamet zaledila.

Nisu non se judi koji su u crikvu hodili uvik veselili, oni bi se smarknili kad bi kapari na crikvi li kanpanelu osvanili. Utiho su štroligali kako bi ih sakvencijali. Ča su naumili, tuo su i učinili, život non utarnili, tako su trude svojih didih sposili.

Da šćetu kapara ne učini biokovski sin Kotišanin Ratko nas je poduči. Okolo je hodi i uživo judima govori kako i čo va činit za kaparu bez šćete uzgojit. I libar „Kapar“ je napiso i u njemu dokozo da i u betunu kapara more rijest somo non vajo dobar žilovod provest. Isto tako beročima je upijeli da ostavidu koji pupak neka procvate, neka njih i svih razveseli i oku ugodu sviman učini, neka narijeste kaparun da bi se kaparima produži još koji štajun.

Kapar i kapara su brat i sestra, a ti ih moreš kako hoćeš zazvat.

Stina i kapara, kapar i kamen ostaćedu za navik otočki znamen.

kaparat – zaručiti; satišvat – zasititi se, zadovoljiti se; umideca – vlaga; duhopirit – životariti; dimjica – mlada djevojka; mustaće – brkovi; letrat – slika; štroligat – razmišljati; sakvencijat – uništiti; non – njoj; znamen – blagoslov