Marica Buratović rođena Zaninović umirovljena je učiteljica razredne nastave. Nastanjena u Starom Gradu već pedeset godina. Rođena je u istočnom, krševitom dijelu otoka Hvara, zvanom Plame, u selu Zastražišće 15. srpnja 1943. godine. Osnovnu školu završila je u svom rodnom selu, srednju učiteljsku školu i Pedagošku akademiju u Splitu. Cijeli radni vijek provela je na otoku Hvaru, radeći u mjestima Zastražišću, Poljicima i Gdinju prvih pet godina, potom trideset i pet godina u osnovnoj školi u Starom Gradu. Godine 2000. promovirana je u zvanje mentor razredne nastave. Zapažene uspjehe postigla je u radu sa literarno-novinarskom grupom u osnovnoj školi u Starom Gradu. Nagrađivane radove objelodanila je 1998. godine u zborniku literarnih dječjih radova I ča je i ča ni, pisane u dijalektu. Pjesničkim radom javno se počela baviti u poznim godinama. Izdala je tri zbirke pjesama na čakavskom dijalektu Škrok u sarce, Vijezi i Medajuni. Napisane idiomom sela Zastražišća i Staroga Grada. Privrženost starogrojskoj sredini izrazila je u pjesničko-prozno-esejističkoj knjizi „Starogrojski paprenjoki“. Prikupila je svjetovne i vjerske božićne običaje i kolede te organizirala snimanje pjevanja kolendi u knjizi „Vrijeme od Božića na otoku Hvaru“. Suautorica je knjige „Ljekovito bilje otoka Hvara u kuhinji i pripravcima naših nonih“. Svoj istraživački rad objelodanila je u povijesnoj knjizi „Zvona moga škoja“. Idejna je začetnica i organizatorica Susreta hvarskih pjesnikinja na tragu Gracioze Lovrinčeve „Jazik naših materih“ u Starom Gradu, koje se već šesnaest godina predstavljaju Hvaranima i gostima pjesničkom večeri u Hektorovićevom Tvrdalju. Uredila je izdala dva zbornika radova Susreta u Tvrdalju. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Bibliografija
Zbirka čakavskih stihova „Škrok u sarce“, Naklada Bošković, Split, 2003.
Recenzenti: Tonko Maroević, Tin Kolumbić
Zbirka čakavskih stihova „Vijezi“, Gradsko vijeće Stari Grad, Stari Grad, 2004.
Recenzent: Tonko Maroević
Pjesničko, prozno, esejistička knjiga „Starogrojski paprenjoki“, Poglavarstvo grada Staroga Grada, Stari Grad, 2006.
Recenzent: Veljko Barbieri
Zbornik posvećen 520. obljetnici Petra Hektorovića (1487. – 2007.); radovi Susreta pjesnikinja otoka Hvara, na tragu Gracioze Lovrinčeve „Jazik naših materih“, Stari Grad, 2007. (urednica)
„Jazik naših materih“: susret pjesnikinja otoka Hvara na tragu Gracioze Lovrinčeve – zbornik radova sa svih pet susreta hvarskih pjesnikinja, Grad Stari Grad, Stari Grad 2008.
Recenzent: Tonko Maroević
(urednica)
Knjiga „Vrijeme od Božića na otoku Hvaru“, Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2009.
Recenzenti: Tonko Maroević, Marija Stipišić
(prvo izdanje)
Knjiga „Vrijeme od Božića na otoku Hvaru“, Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2010.
Recenzenti: Zorica Vitez, Tonko Maroević, Marija Stipišić
(drugo dopunjeno izdanje)
Zbirka čakavskih stihova „Medajuni“, Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2011.
Recenzent: Luko Paljetak
Knjiga „Ljekovito bilje otoka Hvara u kuhinji i pripravcima naših nona“, Grad Stari Grad, Dom za starije i nemoćne, Stari Grad, 2013.
(suautorica)
Susreti pjesnikinja otoka Hvara tragu Gracioze Lovrinčeve „Jazik naših materih“: jubilarni zbornik (2004. – 2013.), Grad Stari Grad, Stari Grad, 2013. (urednica)
Recenzenti: Luko Paljetak, Tonko Maroević, Tin Kolumbić
Povijesna knjiga „Zvona moga škoja“ (Zvona i duhovna kultura zvona na otoku Hvaru
s posebnim osvrtom na rekviziciju 1915. – 1918.) Muzej hvarske baštine, Hvar, 2019. (Tvrdi uvez- 350 str. – 3 CD). Recezenti: dr. sc. fra Bernardin Škunca, doc. dr. sc. Mladenko Domazet, dr. sc. Arijana Koprčina
Žena živa stina
našin nonima
Ženo – živa stino
od muora i soli,
zemja ti posteja
a stina blazinja.
Pismon vitra
vlosima zapletena.
Po buškima i pojima
mladost je tarkala,
kolnike priskokala,
na gomile se penjala,
da bi kozu Bilu adoćala.
Jubila je i jubjena bila;
drogu dicu porodila
I slotkim mlikon podojila,
medajicon na buštić
bušivonjen okrunila.
Rukove zasukala
lavura se ni bojala.
Sa pismon je:
lušijala, šuprašovala;
kruh misila i pekla,
kuhala i pode fregala.
Nikad se starijima
ni afrontala.
Kasno je ligala,
u parvije kokote ustavala;
prela, prisukivala,
plela i rakamovala.
Troviman ličila
a uroke ni činila.
Uvik se proti zla
krunicon molila,
oficij i kiticu murtele
u crikvu nosila.
Žena - živa stina
od muora i soli
zemja non posteja
a stina kušin.
Škuoj non navik
u oku cakli
u duši leži.
blazinja (kušin) – jastuk; kolnik – suhozid; adoćat – ugledati; oficij – molitvenik; bušivat – ljubiti; buštić - prsluk bez rukava; lavur – rad; lušijat – prati rublje u vodi kuhanoj s pepelom; šunprašovat – glačati; urok - zla kob (nanesena rječju, pogledom, činom, mišlju); škuoj - otok
Starograjani i šjalpeta
Sjubjeni ka'
postuol i poplat
Starograjanin i šjalpeta
šijetali su
nikad
rivon
nedijon
i u osvaj don:
likori,
avukati,
učitelji,
kapitoni,
činovnici i
targuovci
od njie se
nisu odvojali.
Modierna – antika
glovno da je pratika.
Težoci,
bikori,
postolori,
šalturi,
strišori,
brijoči
i kovoči
nedijon bi
se s njuon zakitili
i sa ženuon
šotobraco
na misu
zaputili.
Ako bi na
šjalpetu
unefol
koja maća
pala,
ne porto
tamo bi
i ostala.
Od starine
su Starograjani
šjalpetu amali,
grihota
ča su debota
ti lipi običaj
u kantun
bandunali.
šjalpeta – kravata; postuol – cipela; osvaj don – radni dan; bikori – mesari; likori – liječnici; šalturi – krojači; strišori – nakupac striješa (naslaga sitnih kristalića na unutrašnjoj strani bačve); unefol – slučajno; amali – cijenili; debota – skoro; kantun – kut, prikrajak; bandunat - napustiti
Šoša od pomiduorih sa murtelon i mravincen
Liti je pomiduor
bi u svaki dvuor,
na stuo nočinih
se parićovo.
Šoša je od svega
meni nojdraža bila,
ovako se činila:
Izrizat pomiduore
(ne ih ogulit)
kapulu ufino
iskrižat,
maslinovo uje dodat,
na ogonj stavit
i pomalo mišat.
Stavit usitnjeno
lišće murtele,
sime mravinca,
žlicu cukara,
žličicu soli
i tako utiho
neka grogori.
Domaće lazanje
sa ovin polit
vonju nis
moga adolit,
jedva si čeka
kad će
gotova bit
kad ćemo se svi
oko stola složit
u jubavi i jiću
guštat
i na kraju
parste polizat.
šoša – umak; pomiduor – rajčica; guštati – uživati; grogorit – lagano kuhati; murtela – bosiljak; mravinac – origano; cukar – šećer; kapula – crveni luk
Bložijen čas
Lipje se
ne more reć
ni boje
poželit
da u bloženi čas
novo stvorijenje
ugleda bili svit.
Ti bložijen čas
je tarnovit
trudiman i buoliman
obavit.
Te tiješke momijente
žena bi volila
priskočit.
A kad se
Bloženi čas
zbije
Molo Stvorijenje
ga plačon
oglašije.
Njega se
nindir
na našin škojima
zvoniman
objavije.
Molmo Boga
da u našom
zemji
bloženih časih
bude veće i češće,
a Mariju Divicu
da nan podori
dicu.
bložijen čas – porođenje; škoj - otok
Jenor na škoju
(pjesma u prozi)
Zaslavila zvona švjera je švjeru pokrila, mlodo lito na vrota arivalo i svih nas rijedon
obradovalo. Niki su na kominu potepleno vino pili, drugi su selon kantali, treći u postejima zube koliniman pripijali i cvokotali. A kad bi se isteplili onda bi se ispružili.
Ujutro kad su na misu hodili jedni bi drugiman oviman ričiman Mlodo lito poželili:
Na dobro van duošlo mlodo lito!
Fola na isti nočin i vamin,
drugi su odgovorali.
Seluon se još vuonj pašuratih ćuti.
Navečer se kolendalo, dica i mlodi, a znali su portit i stori. Prid vrotima se pivalo:
Ili tozga i dolita ovde
na dobro van Mlodo lito duojde!
Mi smo došli kolendati
da nan date pašuratih
otvorite ormarune
izvadite butiljune
otvorite škafetine
izvadite bićerine.
Ili tozga i dolita ovde
na dobro van Mlodo lito dojde!
Na Svijetega Antuna Opata zodnji bi se put kolendalo i Antuonijima čestitalo.
Cili jenor smo suboton i nedijon na tonce hodili uz armoniku toncali diguoda i do jutra. Stori naši sa namin su hodili ni trena nas nisu pustili. Na tonciman smo dražbe činili, krajice i misice birali, žijenski tanac imali, stori su ciciljane, šaltine i dvo paša
mlodima ukazivali, bokete su mlodi kupovali i sa žijenskiman u bufetu jili i guštali.
Nasri sole mlodi bi zakantali, onda bi se stori za čas iskonplili i uzvrotili.
Lipi su tuo glosi bili svi smo se zajedno veselili. Diguod je koguod zno napravit barufu, a kad bi se medju sobon dobro naklapatali jedni bi daje toncali a drugi su vrota čuvali.
Hlodno je bilo u poje se malo hodilo. Gnjuoj se iz kućicih u lozje gonilo. Kad slone ni bilo pruće se rizalo mulima i tovarima dovalo, koze i uovce se na pašu vodilo ili u kućici kićen i gošćicon hronilo. Tičice: kosiće, čarkuše, šjuke i puhe pod ploču se lovilo. Kad bi bura zapuhala i goru osušila na korita se kobatule stavijalo i bidne tičice
varalo. Vajalo je tuo činit za priživit i malo mijesa okusit. Kačaduri su po karšu hodili
sa pasima i puškima zijece lovili.
Žene su poronje: gorčik, kostrič, koromač, miloduh, krašku, žutinicu, divji luk; ćimule sa kupusa broli i na kominiman u kotlijenkima kuhali i za večeru fameju nahronili. Muški bi u juhu od ćimulih čorno vino ulili i nadušak popili. Ukrop se znalo sa otribinima i malo mukice brovima i gudinima odnit jer i njih je valo malo utoplit.
Ako bi jedonput u deset godišć snig napo onda je zijec po gori mater isko. Hlodno bi bilo a isto se po snigu hodilo: broviman dat žerat, darva u kućicu vazijest i na komin
ogonj potakjat ili u špaher (koga je imo) koju bijicu butat, da se u kaldaji voda zagrije
da se teplon voduon dicu umije i ono malo sudih opere. Dica su po snigu
šavardali, grude golin rukiman činili rapavin postoliman po snigu hodili. A kad bi se cili ismočili i promarzli mokre noge su u pećnicu od špahera surgali, a ruke prid ogonj ogrijali. Posli tega od boli suze ronili i opet na snig hodili.
Mlika i joj ni bilo, popraženi kruh se jilo i raženu kafu pilo, u lopižice zejie
teplilo ča je ostalo i ča se za večeru ni izilo. U kominu ol' uz špaher o tencima i macićima se govorilo na Tovor grije igralo i tako nan je iz dona u don vrime pasovalo.
Od svega ovega somo je osto svijeti Fabijon; uon nan navistije da je uru kreši don.
švijera – kazaljka; jenor – januar, siječanj; kantat – pjevati; butiljuni – veće staklene boce za vino ili prošek; galetine – domaći keksi; pašurate – božićni kolači; škafetin - ladica; boket – torte i slično na dražbi na plesu; tonci – plesovi; iskonplit – u čas se sastaviti; barufa – žestoka svađa, tučnjava; slona – mraz, slana; kobatule – omče od konjske dlake; kačadur – lovac; kotlijenka – bakrena posuda; mukica – mekinje; ćimule – mladice kupusa; nadušak – naiskap; ukrop – voda u kojoj se kuhalo povrće; poronje – divlje zelje; otribine – ostaci povrća; brovi – ovce i koze; kaldaja – limeni sud za vodu na štednjaku; šavardat – vrludati, nepravilno hodati; špaher – štednjak; lopižica – zemljana posuda sa ručkom; tenci – pokojnici koji se poslije smrti ukazuju; macić – utvara, duh nekrštena djeteta; krešit – povećati se