DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Marica Buratović
Marica Buratović rođ. Zaninović, rođena je u krševitom dijelu otoka Hvara zvanom Plame, u selu Zastražišće 15. srpnja 1943. godine od oca Jurja i majke Mandice. Učiteljevala je na otoku Hvaru u selima Zastražišću, Gdinju, Poljicima te trideset i sedam godina u Gradu Starom Gradu. Odgojila je devet naraštaja starogrojske djece. Danas su joj njihovi uspjesi kao i uspjesi njene djece i unuka sretni životni trenutci. Dala je izniman doprinos razvoju i očuvanju otočnog narječja i običaja te objedinjavanju svih pjesnikinja otoka Hvara kroz manifestaciju Jazik naših materih u Tvrdalju. Dio otočnoga baštinskog blaga spremila je u svoje knjige. Članica je Društva hrvatskih književnika. Dobitnica Osobne nagrade Grada Staroga Grada 2020.
Škrok u sarce, (zbirka pjesama), Naklada Bošković, Split, 2003.
Vijezi, (zbirka pjesama), Grad Stari Grad, Stari Grad, 2004.
Starogrojski paprenjoki, Poglavarstvo Staroga Grada, Stari Grad, 2006.
Jazik naših materih, zbornik susreta hvarskih pjesnikinja, Grad Stari Grad, Stari Grad, 2008.
Vrijeme od Božića na otoku Hvaru, Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2009.
Vrijeme od Božića na otoku Hvaru, (drugo dopunjeno izdanje) Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2010.
Medajuni, (zbirka pjesama), Muzej Staroga Grada, Stari Grad, 2011.
Ljekovito bilje otoka Hvara u kuhinji i pripravcima naših nonih (suautorica), Grad Stari Grad i Dom za starije i nemoćne osobe Stari Grad, Stari Grad, 2013.
Jazik naših materih – zbornik susreta hvarskih pjesnikinja, Grad Stari Grad, Stari Grad – Tvrdalj Petra Hektorovića, 2008.
Zvona moga škoja, Muzej hvarske baštine, Hvar, 2019.
Maslini jazikon matere, (zbirka pjesama), Ogranak Matice hrvatske u Jelsi, Jelsa 2020.
Divertimjenti i lavuri kroz godišće na Hvoru, (lirska proza materinjim riječima), Ogranak Matice hrvatske u Jelsi, Jelsa 2021.
Paizanin ča govori kako Salamun
šer Tonkotu Maroeviću
U ribnjak
na Tvardoj
četiri hvorsko
monumentalista:
Bogdanič,
Kovačić,
Drinkovič,
Hraste
da ti doh stane
da ti se rasvane
sunce da te ograne
radi tijie lipotije
radi tijie divotije
sarce ti jače zalumbardo
ča si tuo doživi
ča si tuote bi.
Da butoš na Tvardoj
zarno šenice
na zemju
ne bi palo.
Sve nabijeno
sve u lipotu
zavijeno.
Kojin je ono čovik,
ča jude
okolo sebe bušije,
jubov sije?
Kad je progovori
muha se čula
kako zuji.
Stori Bakaleto se pohvoli
moju kuržitod zadovoji:
“Kako somo lipo
dobro, pametno govori
kako Salamun,
jazik mu ne zadije,
ovin naš Paizanin
po ocu Pujieta,
po materi Tartaja.
Dragojuban
i sarčeni naš.”
A jo ču dodat:
Bloženi bilig
svega škojorskega
duboko u žunte
ukorijenjenega
vijentulon jubavi
obavijenega.
Bakaleto – nadimak čovjeka iz Staroga Grada; bloženi – blaženi; bilig – biljeg; bušit – poljubiti; butat – baciti; jazik – jezik; kurijožitod – znatiželja; monumentalisti – kipari; Pujietini – nadimak obitelji u Starome Gradu; Salamun – ime za svakog pametnog čovjeka; šenica – pšenica; škojorski – otočki; Tartajini – nadimak obitelji u Starome Gradu; vijentul – lepeza; žunte – mišići
Zlotni kalober
3.5.2021.
Provi kalober
vas je i uvik zelijen.
Stubi mu štabili
četiri mijora godišć odrapili.
Cvit mu šestan
za čele medonosan.
A plodi kafeni
grozdasto uvijeni.
Pinke mu se pozlotile
u mȉru u zloto pritvorile.
Isus se rodi
okli je uon pročedi.
Svijetega Ivana Karstiteja
svojin kruhon nahroni.
Garci su muoren doplovili
u našu ga zemju usodili.
Duboko je koren pusti
s našon stinuon se sjubi.
Stori judi su ga ašestili
da bi koji šoldić priskarbili.
Činili su rakiju rogačicu
za sebe, ne za dicu.
Kako moli smo ih jili
i pinke skupjali
u škandulu zatvorali.
Provali smo svijetu krunicu
kako stariji učinit.
Neka smo itili
nikad nismo uspili.
Kad se kuo od gruožđa
oli smokav agravo
za lik je kalober isko.
Grizli smo ga i zube lomili
da bi ča prin ozdravili
i barzo poskočili.
Blizu Fratora usrid Hvora
zaboravjena stora štorija:
Konbojuorno Forani su
da bi odahnili i veliku potribu učinili
na svoju gronu kalobera tarkali
i ranojutarnju ćakuletu odaržali.
Onda su judi
sa škoja iselili
kalobere bušku pripustili.
Gnjuoj se pod njiman čini;
diguoda koji miš prolize;
ili se smargorica savije;
čarčijej na njemu začarčejo;
ili koja tičica zakanto.
Sve u svemu samoća ga ni ubila
di i di koja mu grona usahnila,
uon se i daje ne do
varhuovke je pul neba podišo.
Vajalo bi, vajalo ništo učinit
na dugo i široko razglosit
nove počijet sodit
mlodiman pute otvorit
slavu njegovu na škuoj vrotit.
Sve pomalo dovest u rijed
izumit kaloberin sladoled.
U nojmanju ruku bit junok
i umisit kaloberin medenjok.
kalober – biljka rogač; pinke – sjemenke; smargorica – stonoga; čarčijej – cvrčak;
bušak – primorska makija
5.05.2021.
Maškābȁ maškābȕ
Pȉsma o fõlsemu vīnȕ
uspȉ je svȅ izvarnȕt
i učinȉt jôki taramȕt
maškābȁ maškābȕ
ȕ poju lozjô nĩ bîlo
a u konȍbima je vīnȍ vrȉlo
maškābȕ maškābȁ
gustîrne su bãčve zamȉnile
fȅcon, cȕkaron i voduõn punȉle
maškābȁ maškābȕ
zalãjala Rãnka i otkrȉla
da se vodȁ u sakrijêto prinosȉla
maškābȕ maškābȁ
nî se nĩ turnãlo, nĩ granãlo
sômo se pritōkãlo i prilȉvalo
maškābȁ maškābȕ
takõvo se vīnȍ nĩ moglo pȉt
jedîno u kȍnjak pritvorȉt
maškābȕ maškābȁ
tĩh je godȉšć nîz nãš otȍk
tẽka vȅliški vīnskȉ potȍk
maškābȁ maškābȕ
alegrȉja jûde agvantȁla
i kakȍ pîna omotãla
maškābȕ maškābȁ
tijẽški pîz na caklenȉn nogȉman
bî je vȅliki gȕcaj našîn težōcȉman
maškābȁ maškābȕ
nȅbo je nad otȍkon zatāvnȉlo
Fōramȉman sûnce zakrȉlilo
maškābȕ maškābȁ
špôrko rĩlo, špôrko učinȉlo
i fôrsko vīnȍ uništȉlo
maškabȁ maškabȕ
maškābȕ (maškābȁ) – lokalni naziv za patvoreno vino; fõlso – patvoreno; taramȕt – potres;
fȅca – vinski talog u bačvi; sakrijêto – kradomice; alegrȉja – veselje, veliko raspoloženje;
agvantȁla – zahvatila, uhvatila; špôrko – prljavo
Svijeti Antuonij, 13.6.2021.
Onđelski divotni cvit
Kapara se sa našon japnenon stinuon kaparala i zlotnin parstenon zauvik za otok
vijezala. Korenon je i po deset mijetrih svardlala da bi se šakicon zemjie i kapjicon
vodije satišvala.
Forska tramuntona kako subitona zapuhala, suhe glavice kapari razdešvala i svukuda
ih po uzmorju razbucala. U škripe, škripiće, fuže, fužiće, na visoke stine ih ugnjizdila da s galebiman i muoren druguju, da ne samuju.
Nikije su u sulore, pod skaline, uz darvene ponistre, store mire, mirine i gustirne u fuge i fugice dospile. Njiman su dušu serenade žorile.
A zodnje ča su se u kolnike, kolničiće, meje, mejice i gomile blizu masline, lozje i smokve naselile, sve su vonje levonde, zimurada i vrisa iskupile.
One ča su ostale tičice su pogucale.
Pinkasto kafeno sime čekalo je provo vrime. Provu teplinu primalića i umidecu kad će razbujat, kad će svojin svardlon na korenu stinu probužat. I tako sebi hronu za život osigurat. Slop muora će non mladice orosit i pomoć non razbujit. Zeleni uobli listi na mladice će se rasporijedit, pupke poredat kako bi ih žijenske mogle brat.
Ako je istina ča se u Svijeton Nediji govori da na kući žene vridnice kapara ne cvate, onda je ta žena lišena privelike lipote.
Još od antike u tuon lipoti Posejdon, buog muora, parste ima. Oldovna je tuo navisti sviman. Njeguov pupak jubavi učini je da se u sve vike slavi. Usrid dona ili noći pupak nabrijekne, probudi se i malo-pomalo cvit se ukože i rastvori.
Divota je tuo ćirit: na četiri ruoža lopa naslonilo se Svijeto Trojstvo bilih, okruglih, lilasto sinjonih laticih. Usrid njih ko da su usođene bilkasto ruoža guste mustaće, na varhu sa lila pipkima. A u sridini tučak vas opituron u zeleno, žutkasto, ruožasto, lilasto, kuoči se kako muškardin. Vonju i soku tega lipega cvita ni čele po donu ne moredu adolit, leptiri ćedu ga zatuo po noći jubit.
U oniman ča su visoko na stinima bile i cvale žene su uživale i čekale da dodu plode, kaparune zdrile, mlode. One ča su se rukuon mogle dosijeć ili malo kolina prignit, one su redovito i po veće putih u provo litnje vrime obahodile, pupke brole velike i mole. One veličinije kako moli parst mlaje bile su slaje. I kapare i kaparune u muore su jedon cili don daržale, onda u caklenu bocu slogale, kvasinu nalile i čekale. Dvo bi miseca u temu odležale i tad su već sprijemne bile da bi se na pijat stavile.
Furešti gulozuni su se posmihivali i pešnje oblizivali.
Zimi se kapare umartvoridu, molin tilon i korenon jedva duhopiridu.
I ovi čijesti u zodnje vrime letrat vaja notat. Na suloru i posaližonim skalinima u piterima mažurone, murtele, arbaruže, ćokete i garihula ni; loza na pijergulu neobrizana stoji; starpjiva maslina done broji; maška u pripećku zaboravjena; kroz ponistre i vrota propuh struji, a naokolo kako luda kapara buji.
Kako mola za kaparu nison ni čula, kad san dimjica postala u Velu Stinivu u muoru se kupala i na kući Angelini – Dubokovićih prilipu rascvatenu onđelsku kaparu adoćala. Dobro san je u pamet zasinjala. Sinjol san izgubila kad san u Paiz doselila i u Tvardoju krunu kaparih oko Hektorovića ribnjaka vidila i zauvik je u pamet zaledila.
Nisu non se judi koji su u crikvu hodili uvik veselili, oni bi se smarknili kad bi kapari na crikvi li kanpanelu osvanili. Utiho su štroligali kako bi ih sakvencijali. Ča su naumili, tuo su i učinili, život non utarnili, tako su trude svojih didih sposili.
Da šćetu kapara ne učini biokovski sin Kotišanin Ratko nas je poduči. Okolo je hodi i uživo judima govori kako i čo va činit za kaparu bez šćete uzgojit. I libar „Kapar“ je napiso i u njemu dokozo da i u betunu kapara more rijest somo non vajo dobar žilovod provest. Isto tako beročima je upijeli da ostavidu koji pupak neka procvate, neka njih i svih razveseli i oku ugodu sviman učini, neka narijeste kaparun da bi se kaparima produži još koji štajun.
Kapar i kapara su brat i sestra, a ti ih moreš kako hoćeš zazvat.
Stina i kapara, kapar i kamen ostaćedu za navik otočki znamen.
kaparat – zaručiti; satišvat – zasititi se, zadovoljiti se; umideca – vlaga; duhopirit – životariti; dimjica – mlada djevojka; mustaće – brkovi; letrat – slika; štroligat – razmišljati; sakvencijat – uništiti; non – njoj; znamen – blagoslov
popis članova