DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900._200_266_s_c1_l_t_0_0.png "Marija Peakić-Mikuljan")
Marija Peakić-Mikuljan
Marija Peakić-Mikuljan rođena je 7. svibnja 1943. godine u selu Drenovci, kod Županje. Djetinjstvo i ranu mladost živ u vrlo teškim prilikama kao dijete dugogodišnjeg političkog zatvorenika. Samo zahvaljujući velikoj majčinoj žrtvi uspijeva dobiti željeno obrazovanje. Osnovnu školu pohađala je u Livnu, a zatim u Derventi gdje na tamošnjoj gimnaziji i maturira. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je književnost i filozofiju. Još za vrijeme studija započinje raditi kao lektorica kod prof. Petra Guberine. Kasnije prelazi u izdavačko poduzeće "Mladost" u kojem, kao urednica nekoliko zapaženih biblioteka radi punih 17 godina. S punom sigurnošću se može reći da u Hrvatskoj nema značajnijeg književnog imena (od početnika do klasika) koje nije prošlo kroz jednu od biblioteka koje je ona uređivala, a moglo bi se reći da je njezin književni naraštaj gotovo u cijelosti debitirao u izdavačkom programu "Mladosti" 70-tih godina 20. stoljeća. Paralelno s uređivanjem knjiga u prostorijama poznate "Kuglijeve knjižare" vodi iznimno posjećenu i, za ono vrijeme, vrlo otvorenu književnu tribinu na kojoj se izravno i neizravno zagovarala potreba demokratizacije društva. Početkom 1985. godine izabrana je za predsjednicu Društva hrvatskih književnika kao prva žena u povijesti tog Društva. Na toj je dužnosti, u dramatičnim političkim okolnostima izdržala nepuna dva mandata. Njezini mandati ostat će upamćeni, ali i zabilježeni u medijima i dokumentima DHK, kao vrijeme borbe hrvatskih književnika i intelektualaca protiv "crnih lista" i verbalnog delikta, protiv staljinističkih kadrova u kulturi i politici u Hrvatskoj i konačno protiv velikosrpskog zveckanja oružjem iz Beograda krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Svoja nepuna dva mandata na čelu DHK iskoristila je, među ostalim, i za rad dvaju odbora koji su uspjeli podignuti prekrasni spomenik Augustu Šenoi, a kasnije i vratiti spomenik banu Josipu Jelačiću na glavni zagrebački trg, odakle je bio maknut 1945. godine. U svojim nastojanjima za pomicanjem granica slobode govora i djelovanja u kulturi uspjela je objediniti intelektualce lijeve i desne provenijencije i ujediniti ih u borbi za opstojnost hrvatskog jezika, autorska i socijalna prava hrvatskih književnika i stvarnu demokraciju društva. Krajem 1988. godine vratila se izdavaštvu prešavši na dužnost direktorice "Nakladnog zavoda Matice hrvatske". Godine 1989. nakon što su svi hrvatski izdavači odbili tiskati Tuđmanovu, po mnogo čemu najvažniju, knjigu "Bespuća povijesne zbiljnosti" (i pored otvorenih prijetnji vlasti), staje iza odluke da ta knjiga mora biti objavljena – o čemu svjedoči na više mjesta i sam Predsjednik Tuđman. Pred sam početak Domovinskog rata a nakon boravka u Kanadi i SAD, gdje je boravila na poziv hrvatskog iseljeništva, a nakon stvaranja hrvatske države, odlazi u Ministarstvo iseljenika RH na mjesto više savjetnice, pa u Središnjicu HDZ gdje jedno vrijeme radi u informativnom odjelu, na odnosima stranke s javnosti. Na vlastiti zahtjev napušta taj posao i prelazi na HRT, gdje na početku 1995. godine radi kao pomoćnica direktora za program. No, uskoro se sasvim vraća struci i prelazi na mjesto odgovorne urednice Kulturno-umjetničkog programa. Angažira se na formiranju religijskog programa, kao i na razvijanju dramskog, dokumentarnog, znanstvenog, obrazovnog i programa za djecu – ukratko na punom i kvalitetnom sadržaju onoga što danas nazivamo javnom televizijom. U tom poslu nailazi na velike otpore i ne uspijeva u svojim nastojanjima. 1999. godine pobjeđuje na natječaju za glavnu urednicu HTV, no nakon samo dva tjedna daje ostavku ne pristajući na smanjene ovlasti i potpunu degradaciju funkcije glavnog urednika. Godine 2000. s promjenom vlasti dolazi do političkih čistki koje među prvima zahvaćaju i nju. Slijedećih nekoliko godina u potpunosti je profesionalno onemogućena. Krajem 2005. godine, praktički prisilno, odlazi u mirovinu posvećujući se književnom radu i svojoj obitelji. Marija Peakić-Mikuljan objavila je do sada jedanaest knjiga: sedam knjiga poezije, knjigu novela, izbor iz svog scenarističkog rada i knjigu posvećenu suprugu Miroslavu Mikuljanu "Smrtonosna paučina":
1. Nemir cvjetanja (pjesme), Doboj, 1962.
2. Tako nastaje sunce (pjesme), Mladost, Zagreb, 1969.
3. Da nas danas (pjesme), biblioteka Razlog, Izdavačko poduzeće Liber, Zagreb, 1974.
4. Obiteljski album (zbirka novela), Alfa, Zagreb, 1977.
5. Tragom kao (pjesme), Tiskarsko-izdavački zavod Zrinski, Čakovec, 1978.
6. Tamo gdje me nema (izbor poezije na engleskom), The Bridge, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb, 1978.
7. Java (pjesme), Biblioteka suvremenih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1979.
8. Ptice na prozoru (pjesme), Suvremeni pjesnici, August Cesarec, Zagreb, 1982.
9. Nešto kao herbarij (TV-drame), Sfinga, Koprivnica, 2001.
10. Smrtonosna paučina, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.
11. Pogled unatrag, Naklada Đuretić, Zagreb, 2017.
O njezinim knjigama pozitivno su pisali poznati hrvatski književni kritičari: Branko Bošnjak, Dalibor Cvitan, Igor Mandić, Tomislav Ladan, Luko Paljetak, Josip Pavičić, Bogdan Radica, Stijepo Mijović Kočan, Milivoj Slaviček, Tomislav Marijan Bilosnić, Goran Rem, akademik Dubravko Jelčić, Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić i mnogi drugi. Za svoja pjesnička, prozna, esejistička i dramska ostvarenja više puta je nagrađivan. Navest ćemo dio najznačajnijih nagrada:
– 1. nagrada lista "Telegram" za poeziju i prozu
– 1. i 3. nagrada "Večernjeg lista" za kratku priču
– 1. nagrada za dokumentarnu radio dramu Ljudski zrak u konkurenciji 49 zemalja svijeta 1979. godine u Berlinu
– 1. nagrada sarajevske revije "Odjek" za najbolji esej godine u bivšoj državi pod naslovom "Putovanje u prizor ostatka" (tema: utjecaj televizije na ljudski život, društvo i kulturu)
– 1. nagrada za scenarij filma "Čuvari mrtvih sela" u konkurenciji 14 zemalja svijeta na SWIFT CRO u Splitu 2005. godine
– "Visoka žuta žita" – nagrada za trajan doprinos hrvatskoj književnosti na Pjesničkim susretima Drenovci 2010.
– Nagrada grada Zagreba za životno djelo2016.
Njezine pjesme i pripovijetke, kao i radio-dramski tekstovi prevođeni su na brojne strane jezike, a njezina djela uvrštena su i u različite dosadašnje antologije u zemlji i inozemstvu.
Na Hrvatskom radiju Marija Peakić-Mikuljan realizirala je nekoliko radio drama: Obiteljski album, Radi se o našim psima, To i Ljudski zrak.
Na Hrvatskoj televiziji ostvarila je tri TV drame za djecu – Nemojte me zvati Robi, Marsijanci na Olimpijadi i Posljednja igra. Za odrasle pak emitirane su njezine TV drame – Obiteljski album, Radi se o našim psima, Doktorova noć i kratki igrani film Ponedjeljak. U dugometražnom igranom filmu okušala se kao pisac dijaloga u filmu Hoću živjeti i kao scenaristica filma Crveni i crni. Posljednjih godina često je, kao scenaristica potpisivala emisije s tematikom Domovinskog rata, ili one iz poznate serije Sudbine Dokumentarnog programa HTV. Među dokumentarcima koje je potpisivala kao scenaristica posebno se ističu tri filma snimljena zadnjih nekoliko godina: Čuvari mrtvih sela, Sam i Ljudi s mliječnog puta.
Za svoj umjetnički, kulturni i politički angažman Marija Peakić-Mikuljan primila je za života prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana nekoliko visokih odličja – Spomenicu Domovinskog rata, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskog trolista, Spomenicu domovinske zahvalnosti i medalju "Oluja".
NE ZABORAVI
ne zaboravi
sve što kažeš zauvijek će ti pripasti
ne reci ništa onome što voliš
suspregni mržnju
utišaj nježnost
sve što bi da kažeš
prste tvoje traži
i lice tvoje hoće
tijelo tvoje želeć za svoj stan
samo u pogledu nek ti zrije
to sočno voće
u čijem ljupkom imenu
živi korijen smrti gorak
ne reci ništa onome što voliš
zauvijek će ti pripasti
17. veljače 1972.
Ja nisam ništa od onoga što mi se događa
ja sam sve ono što mi se ne događa.
DRUGI DAN (AHA!)
Moje dijete je stajalo kraj pisaćeg stroja i sricalo:
– Meni... je... ništa...
– Je li to tebi ništa? – upita ono.
– Nije. Jednoj teti je ništa.
– Kojoj teti?
– Teti koja ne postoji.
– Aha! – Sada znam. Ona ne postoji i zato joj je ništa.
– Da.
– A zašto pišeš o ljudima koji ne postoje?
– Zato što im je teško.
– Ništa je tako teško? – upita moje dijete.
– Jako, najteže.
Moje dijete ispruži dlan i zagleda se u njega.
– Sada nemam ništa na dlanu. Zašto je to sada najteže?
Uzeh ga za ruku i utisnuh mu u dlan jedan poljubac.
– Sada imaš nešto na dlanu. Je li ti lakše ili teže?
– Lakše je – reče dijete gledajući u dlan kao da nešto vidi.
(Ulomak iz prvonagrađene novele pod naslovom "Natječaj za kratki život" na natječaju "Večernjeg lista.)
popis članova