DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Mate Maras
MATE MARAS, rođen u Studencima kod Imotskog 1939. U Zagrebu završio Petu gimnaziju i diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Oženjen ― supruga Dunja i dva odrasla sina. Radio kao srednjoškolski profesor, urednik u nakladničkim kućama i na Hrvatskome radiju, tajnik središnjice Matice hrvatske. Sedam godina proveo u diplomaciji kao kulturni ataše u Parizu i Washingtonu. Sastavio Rimarij hrvatskoga jezika (Velika Gorica, 1994.) i objavio knjigu pjesama Kasna berba (Zagreb, 2005.) te roman Pisma od smrti (Zagreb, 2013.). Napisao također komediju Vesele žene imotske (Zagreb, 2010.) i filmski scenarij Grgur Ninski (Zagreb, 2014.) te na kraju izdao knjigu zapisa Komedija od života (Zagreb, 2023.).
Prevodi ponajviše s engleskog, talijanskog i francuskog jezika; na mrežnoj stranici Društva hrvatskih književnih prevodilaca nalazi se popis s više od dvjesto njegovih prevedenih naslova s desetak jezika. Nagrade: Francuske akademije (Pariz, 2000.) za prijevod Rabelaisa; Iso Velikanović (2007.), Kiklop (2008. i 2014.) i Grada Zagreba (2009.) za prijevode Shakespearea; Lauro Dantesco (Ravenna, 2014.) za prijevod Dantea; nagrada DHKP za životno djelo Josip Tabak (2014.); odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2019.) za ukupan doprinos kulturi.
JEDNA PJESMA
Smiraj (sekstina, prema Arnautu)
Moja loza nema zemlje,
ne soči sokom iscijeđeno srce,
u oskudici stanjila se vjera,
tek zaljubljen u materinski jezik.
U kosti osta škrta, škrta pjesma:
Oj poputbino za trnovit život!
Bez ljubavi poče život,
kroz studij koji prikiva za zemlju,
kroz kazalište za sirenskom pjesmom.
Na praznu dlanu raskoljeno srce
pretočit htjelo uboštvo u jezik;
zalud, za djelo treba jaka vjera.
Blažen tko se rodi s vjerom!
Zamišljah da je u tuđini život,
darovat će mi cvijeće tuđi jezik,
u pustoši ću baštiniti zemlju.
Ali je trnje s čemerom u srcu:
Tinovu nitko ne prevede pjesmu.
Svadbena me spasi pjesma,
okrijepiše mi Prahrvati vjeru,
s djecom i ženom smirilo se srce ―
napokon sveden na počela život:
kap ulja, vina, s crljenice zemlje
gdje rodnu grudu plâče ročki jezik.
Oruđe je meni jezik:
Rimarij složih da se slažu pjesme,
i Kasnu berbu za plodove zemlje.
Al danas svijet mi ne ulijeva vjere.
Kakav ću namrijet unucima život,
kad ždrijelo posta važnije od srca?
Sad za druge kuca srce,
probudio se zasužnjeni jezik,
kad zapadu se prikučio život;
i često jekne uz gitaru pjesma,
uz pomoć Božju obnavlja se vjera.
Na Mirogoju čeka moj hvat zemlje.
Još ne znam što je život, što je srce.
Vuče li zemlja, hrani li nas jezik?
Otputuj, pjesmo, pratila te vjera.
PROZNI ULOMAK (iz romana Pisma od smrti)
Vraćali smo se iz pohoda Bosni gdje sam u nekoliko gradova predstavljao Sabrana djela Williama Shakespearea, a posljednji sam nastup imao pred gimnazijalcima u Livnu. Lijepo su me primili članovi ogranka Matice hrvatske, njihov me je predsjednik predstavio mladeži koja je ispunila dvoranu kraj crkve Svih Svetih i održao pohvalni govor u moju čast, a dok sam se penjao na pozornicu jedan me je fratar nagovarao da svakako istaknem kako je Shakespeare bio katolik. Poslije smo s domaćinima otišli u restoran gdje smo se predugo zadržali u jelu i razgovoru. Uzalud sam im napominjao da se moj vozač i ja moramo istog dana vratiti u Zagreb, preko Studenaca gdje želim posjetiti roditeljski grob. Pustili su nas da odemo tek kada smo pojeli kolač i razmijenili završne zdravice za sretan put i miran ostanak.
Sada se nalazim na onom groblju gdje je Petar pokazao veliku hrabrost prije sedamdeset pet godina. Bio se vratio iz Australije i sagradio kuću nasred sela što je u njegovim novim susjedima izazivalo zavist i mržnju. Nastojali su ga osramotiti i narugati mu se na svakom koraku, pa su tako jedne noći momci na povratku sa sijela digli galamu da se u šamatorju vidi nešto nadnaravno, da se javila neka duša koja ne može počinuti u miru. I tražili su glasno ima li junaka da zađe među grobove i upita dušu što želi. Petar se prekrižio, ušao u groblje, došao do svjetlila, uzeo ga u ruke, vratio se s prorezanom tikvom i bacio je skupa s gorućom svijećom među nenavidne seoske momke. Poslije su ga potvorili da je sam bio objesio tikvu o čempres da prvo uplaši narod i da zatim pokaže kako se ničega ne boji.
Pada noć, sunce je odavno potonulo iza Maglaja, sve gušći mrak obavija obrise moga izgubljena zavičaja. Odlaze i posljednji vjernici koji su čistili i kitili grobove da se sutra, na blagdan Svih Svetih, poslije mise, s cijelom familijom poklone svojim mrtvima. Još malo pa ću ostati potpuno sam među spomenicima, samo me vozač čeka u autu pred ulazom u šamatorje. Čini mi se da me nitko od nekadašnjih susjeda nije ni vidio a kamoli prepoznao. Dolazim kao uljez da se kriomice poklonim prahu od kojega sam potekao.
Preda mnom je grob u kojem leže tri naraštaja moje krvi. Sjećam se nejasno djeda Mate, svoga imenjaka, koji je ukopan ljeti 1946., a bolje sam zapamtio pogreb babe Tomice, njegove žene, koja ga je nadživjela tri godine. Kraj njih je položen njihov sin Petar početkom kolovoza 1985., te njihova snaha Ruža, Petrova žena, potkraj siječnja 1989. S njima su i ostatci dvaju anđela, Tonke i Nine, dviju mojih sestara blizanka koje su prve počinule u toj betonskoj grobnici, jer su umrle u prvoj godini života i vratile se u zemlju prije svojih roditelja, čak prije svoga djeda i bake.
Ruža je o njima nakon mnogo godina zapisala: „I bižali smo u neku jamu ispod Dujmovića, jama se zvala Gavranuša. To je bilo 22.8.1942. Tada su nam Talijani sve opljačkali iz kuće i zapalili: ostali smo na goloj ledini. Sutradan mi je ona mala starija Andrijana umrla, jer nas je cilu noć topila kiša. Žene su mi davale mlika sirova i kisela, pa sam davala dici, jer je u mene nestalo mlika od straha... Kad smo saranili malu stariju, onda posle četrnest dana umrla mi je i mlađa Tomica. Žalosno je kad se svega toga sitim.“
Donio sam sa sobom dvije svijeće koje sam prije koji dan kupio u Žepču. Zapalio sam lumine, stavio ih u plastične ferale i namjestio odozgor šupljikave poklopce da oštri sjeverac ne ugasi plamen. Slabašno svjetlo palo je na ovalnu porculansku pločicu i obasjalo na njoj dva lica.
Ozbiljan muškarac krupne glave, sijedih vlasi, snažne brade, velikih usta, krupna nosa i sitnih očiju gleda ravno u mene bez ikakvih osjećaja. U njegovu bezizražajnu pogledu nema ni pitanja ni nade, ni molbe ni zapovijedi, ni ljubavi ni mržnje, naslućuje se samo teška razočaranost i pomirenje s krajnjim gubitkom.
Žena je lijepa obla lica i guste crne kose, stisnutih usta koja se kanda blago smiješe, i čini mi se da iz njezina pogleda izbija iskreno praštanje. Samo jedno ne mogu odgonetnuti ― prašta li to ona svomu sinu što nije zauzeo najviše mjesto među ljudima koje mu je po njezinu mišljenju pripadalo, ili pak ište za sebe oprost što nije pred njim skrivala razočaranje kad od njegove puste pameti i znanja nikada ništa nije dočekala.
Na nadgrobnoj ploči stoje već godinama ta dva lica spojena u smrti, ne djeluju na njih ni bure ni kiše, i traju neovisno jedno o drugome, stigavši tu na umjetan način s različitih fotografija, bez dodirnih točaka, kao što su i njihovi životi protutnjali paralelnim kolosijecima.
popis članova