DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Matko Marušić
Rođen je 1946. u Splitu, u obitelji siromašnih seljaka koji su nakon II. svjetskog rata doselili u Split, uselivši na tavan jedne kuće oštećene bombom. Ima mlađega brata koji je završio arhitekturu i postao slavan karikaturist. Matko je pak završio medicinu (1970.) i postao znanstvenik-istraživač i nastavnik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 2008. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, gdje je od 2009. do 2011. bio dekan.
Objavio velik broj pripovjedaka, rasprava, edukacijskih i polemičnih tekstova, a pripovijetke su mu prevođene na engleski i njemački jezik.
Objavljene knjige:
- Snijeg u Splitu. Zagreb: Školska knjiga, 1987. (Knjiga je uvrštena u lektiru za 4. razred osnovne škole; 5 izdanja.)
- Plaču li anđeli? Zagreb: Medicinska naklada, 1996., (3 izdanja). Američko izdanje: Do Angels Cry?, Ooligan Press, Portland University, Portland, WA, USA (ISBN: 978-932010-23-7).
- Škola plivanja. Zagreb: Alfa; 2003. (4 izdanja).
- Medicina iznutra. Zagreb: Medicinska naklada; 2006. (3 izdanja).
- Živjeti u župi Radobilji. Zagreb Medicinska naklada; 2007.
- Life of an editor. Zagreb: Medicinska nalada i Croatian Medical Journal; 2010.
- Mi Hrvati, Zagreb: Medicinska naklada; 2019. (dva izdanja)
Kao znanstvenik bavio se istraživanjima u području imunologije tumora, imunogenetike, presađivanja koštane srži, kliničke imunologije, filozofije znanosti, politike uređivanja znanstvenih časopisa i medicinske izobrazbe. Objavio 180 radova u časopisima citiranim u Web of Science (H-indeks 20) i velik broj radova u ostalim indeksiranim časopisima, te knjiga i poglavlja u knjigama.
Bitno pridonio osamostaljenju Medicinskog fakulteta u Splitu, koncipirao razvoj i zgradu Medicinskog studija u Osijeku, koncipirao plan (šestogodišnjega) medicinskog studija za medicinske fakultete u Hrvatskoj i Medicinski fakultet u Mostaru. Godine 1991. osnovao i do 2009. vodio časopis Croatian Medical Journal. Pomogao hrvatskim ratnim liječnicima da objave 132 rada u svjetskim i 127 radova u domaćim časopisima. Pribavio dvogodišnje stipendije u Njemačkoj i SAD za 141 mladoga hrvatskog znanstvenika, te mnogima od njih omogućio povratak u Hrvatsku.
Sudjelovao u brojnim humanitarnim i drugim akcijama u tijeku Domovinskog rata 1991.-1995. i širenju istine o Hrvatskoj. Jedan je od osnivača i rukovoditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”.
Pet najvažnijih znanstvenih članaka:
- Marušić M. Transfer of immunity by transfer of bone marrow cells: T‑cell dependency. Cellular Immunology. 1978;38:440‑449.
- Marušić M. Biological foundations of prediction in an unpredictable environment. British Journal for the Philosophy of Science. 1989;40:485‑499.
- Marušić M. Evolutionary and biological foundations of malignant tumors. Medical Hypotheses. 1991;34:282‑287.
- Marušić. War and medical education in Croatia. Academic Medicine. 1994;69:111‑113.
- Marušić M i sur. Indirect demonstration of the lifetime function of human thymus. Clinical and Experimental Immunology. 1998;111:450-456.
Nagrade:
- 1969. Rektorova nagrada za najboljeg studenta.
- 1970. Nagrada iseljenika Jure Banovića za siromašnog dobrog studenta.
- 1994. Nagrada Hrvatskog vijeća europskog pokreta za promidžbu Hrvatske u svijetu časopisom Croatian Medical Journal.
- 1998. Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Zagrebačkog velesajma “Josip Juraj Strossmayer” za znanstveno djelo “Patofiziologija”.
- 1999. Godišnja državna nagrada za znanost za znanstveno otkriće da je prsna žlijezda aktivna cijeloga života.
- 2000. Odlikovanje Predsjednika Republike Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanstveni rad.
- 2005. Državna nagrada za popularizaciju i promiđbu znanosti.
- 2010. Nagrada Hipokrat za borbu protiv korupcije u zdravstvu.
- 2010. Nagrada Zeleni karton Hrvatskog pokreta za prava pacijenata, za prilog u knjizi značajnoj za pacijente.
- Više međunarodnih znanstvenih stipendija i nekoliko domaćih književnih nagrada.
Dio pripovijetke „Politički govor drugi“ iz poglavlja „Demokracija“, knjige „Mi Hrvati“
…
Pjevalo se i prije početka skupa. Grlilo se stare prijatelje i stjecalo nove. Dim roštilja miješao se s dimom cigareta dižući se zajedno u zvjezdano nebo osvijetljeno jakim lampama, kao da smo u šatoru kojemu je tamno nebo krov. Bila je gužva, ali bez guranja, napetost, ali bez nervoze. Moja stranka, moji ljudi, moj govor. Dobro sam se pripremio, a skup mi je raspršio i strah i sumnje.
Netko bi rekao da sam previše riskirao kad sam za početak nastupa odabrao komunističku pjesmu, ali nisam. U prvim stihovima pjesme komunizam se ne prepoznaje, jer su oni upućeni siromašnima i pregaženima, a to smo bili mi. Komunizam dolazi poslije i treba ga izbjeći, što sam elegantno i učinio: rekao sam da ću recitirati prve stihove velikoga hrvatskoga pjesnika Miroslava Krleže, a narod me ohrabrio, ne pljeskom, nego ovacijama. Ni danas ne znam je li potajno čitao i volio Krležinu revolucionarnu poeziju ili mu je sve vezano na Domovinu i hrvatske ljude bilo drago i dobro. Moram reći da bi mi to potonje bilo draže, koliko god i ono prvo bilo privlačno.
Racionalno sam prihvatio prividni rizik. Ti su mi stihovi od prvoga čitanja otvarali rane progona i siromaštva i recitirao sam ih točno onako kako su se pjesniku prvi put zgusnuli u srcu:
Jednoga dana, o jednoga dana
Nad piramidom mrtvih domobrana
Buknut će plamen iz bezbrojnih rana...
Tu sam ljudima dao malo prostora za potmuli krik i pristojan, nekako pobožan pljesak, pun poštovanja, a jak; jer to jest bio narod izranavljen tisućama rana i to jest bio materijal od kojega su se gradile piramide mrtvih domobrana u tuđim bitkama. Znao je to Krleža, ali nije znao kako se tome oprijeti. Povjerovao je u komunizam umjesto u slobodu.
Tu sam, kao da imam savršen sluh, dočekao početak kraja onoga piramidnoga huka i riknuo s jednom šakom u zraku, lijevom, jer Udba snima i, dignem li desnu, zna se što će biti:
– I buknuo je plamen! Buknuo je plamen iz naših bezbroj rana! Braćo! Buknuo je devedesete plamen iz bezbrojnih hrvatskih rana i sažgao naše neprijatelje, tirane i ubojice. Sažgao je one koji su nam uskraćivali slobodu na koju i psi imaju pravo! Nakon tisuću godina digao se hrvatski plamen koji se nije mogao ugasiti, i koji se nikad ne će ugasiti. Jer on dolazi iz naših srca i naših rana i nitko ga ne može ugasiti, jer prije bi morao ugasiti nas. A tko će nas ugasiti, braćo i sestre?!
Potonje se jedva čulo, ali nije ni bilo važno, jer su tu informaciju svi znali.
Ovacije. Tisuće izboranih lica nagorenih suncem i vjetrom, pa neka je i duhanskim i kominskim dimom, i isparenjima jeftinih vina i prejakih rakija, tisuće moje braće, mojih očeva i stričeva skočile su na noge i – ipak promišljeno jer Udba ne spava – diglo stisnute ljevice u zrak iznad bijelih košulja s nestrpljivo vezanim kravatama.
Skandiranje. Huk. Razaznaju se samo sokolovi koji hrle smrti.
…
Dio pripovijetke „Život“ u poglavlju „Vjera“ knjige „Mi Hrvati“
…
Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života. Ne znam baš vrijedi li to kao prirodni zakon, za svu povijest i sve narode, ali za Hrvate je to živa istina koju svjedočimo i danas. Ta se tvrdnja mnogima ne će svidjeti, ali ja je moram izreći. Ako je točna, jako je važna, a točna je ako sam u onom malom isječku hrvatske povijesti koju sam živio išta vidio u svjetlu istine i iskrenosti i zaključio nezavisno, bez pritiska, dugova, prijetnje i licemjerja. Možda to mišljenje nije važno za nove generacije i za novi svijet, ali za mene jest jer mi objašnjava zašto sam takav kakav sam. A to je svakom čovjeku ipak najvažnije, premda je čovjek malokad svjestan što je za njega najvažnije.
Kad netko i shvati što mu je i zašto mu je nešto najvažnije, to ne znači da će mu spoznaja biti sjajna i na ponos, a drugima razumljiva i bliska, a možda i primjer za ugledanje. No to više nije bitno, jer svaka iskrica spoznaje, svaka krhotina istine, znači više od ikakva priznanja i vrijedi više od ikakva stradanja. Tako dolazimo do neraskidive veze hrvatskoga naroda i vjere Kristove. To ne znači da je vjera stvorila Hrvate, ali znači da ih je očuvala. Milijuni su izginuli za vjeru, a s vjerom je nacija preživjela. Kad se pomno pogledaju svi hrvatski ratovi, sve do Domovinskoga, vidi se da su za Hrvatsku ginuli samo vjernici, iako svi ti ratovi nisu izravno bili ratovi za očuvanje vjere. Tko proda ili zaniječe vjeru, ne može biti ratnik, jer samo vjera daje snagu za strah, patnju i smrt.
Je li moglo bez toga, bez svih tih žrtava, sve do moje preuzetne misli da bez vjere ne može biti nacije? Nije moglo bez toga, jer je tako bilo, a sve stvari su najbolje u najbolje uređenom svijetu. Nije moglo bez toga, jer gdje smo god izgubili rat izgubili smo i vjeru, a onda i ime.
A je li ime vrijedno svih tih žrtava? Prije više od četiri stotine godina sami smo sebe nazivali reliquiae reliquiarum nekad slavnog hrvatskog kraljevstva, ali nismo se dali iščupati, nego smo se držali i održali. Malo nakrivo, malo nepravilno, ali ipak procvjetamo nakratko svakoga proljeća i radujemo se poznatom mirisu. U mojemu slučaju to je miris katunskoga vrijeska. Vrijedilo je.
Koja je vjera prava, istinita, nije ni potrebno pitati. Na to pitanje ne možemo znati odgovor, ali to i nije ključno pitanje o vjeri. Bitno je poima li čovjek Boga, poštuje li ga i vidi li prirodne zakone kao Njegove. Svemir, Priroda i ljudi ne mogu se spoznati bez Boga, jer spoznaja koja dolazi od ljudi ne može biti savršena.
Nije moguće zamisliti da ne postoji apsolutna istina, izvan, mimo i nezavisno od nas. Jer, što ostaje kada se to zamisli? Sav taj grandiozni Svemir, Priroda, prirodni zakoni, Čovjek – ne mogu biti neistina, nered, slučaj, ništa, nešto što može ovako i onako, nešto što nije važno, što je moglo i ne biti. Ako ne postoji apsolutna istina, ne može se ni reći da ona ne postoji.
Karl Popper je apsolutnu istinu našao u Aristotelovom pravilu „isključenja trećega“, tj. ili nešto jest ili nije, nema trećeg:
– Ako ja kažem da postoje svemirci, a moj kolega kaže da ne postoje, jedan od nas je u pravu, jer ne postoji treća mogućnost.
Nedovoljno znanje (dokazi) tu nije bitno, jer da nam je znanje apsolutno ne bismo dvojili ni o svemircima niti o Gospodinu, nego bismo sjedili u Njegovu krilu.
…
More moje sinje
Sarajevske Sveske br. 41-42, 2012
Moj je otac imao četiri brata i pet sestara i sve sam ih upoznao, osim tetke Tonke. Sa svima ostalima povremeno sam i živio, kad bi spavali u nas na podu iza vrata i sa svima opširno razgovarao, jer su svi pričali fantastične priče, svaki svoje i sasvim različite, osim one da im je majka upravo onoga koji priča najviše voljela i krišom mu davala šaku zamašćene pure. Sa svima i putovao vlakom u Zagreb i Slavoniju i ne znajući da švercaju i sve sam ih volio jer su voljeli i oni mene, smijali se mojemu bratu, nadvikivali se u šalama s mojom mamom i zazirali od kritike, strogosti i kartaške vještine mojega oca. A ipak mi je tetka Tonka, koju nikad nisam ni vidio niti čuo, ostala najvažnija od sviju; na nju često mislim, ponajprije kad moram tugovati, ili kada se spremam na kakvu biti-ili-ne biti bitku, kad mi treba snaga za krajnji napor i odlučnost da budem poražen, a da ne dam ponos i čast. Taj se osjećaj uvelike podudara s očajem, a očajem je obilježeno sve ono što je prethodilo mojemu rođenju i odrastanju, pa kad je već očaj, neka bude ponosan i lijep i neka poraz bude kao smrt moje tetke Tonke, neka ga se sjećamo, neka ga očajnički volimo i iz njega snagu crpimo za naše očaje i naše predavanje samoći, boli i smrti, ali ne pomireno i smjerno, nego junački, gromovito, prkosno, zauvijek kad je zauvijek.
O Tonki je pričala moja mama, najčešće samo meni, jer sam samo ja ponovno i ponovno upijao uvijek istu priču, postavljao potpitanja, smiješio se da ne pokažem kako mi je, i mami zahvaljivao kao da sam priču prvi puta čuo.
Mama je bila Tonkina imenjakinja i vršnjakinja i mama ju je voljela i više i posebno od svih djevojaka iz svoje mladosti, neka je bila iz muževljeve joj obitelji.
Naravno da je Tonka bila mlada i lijepa, da je nosila na leđima vodu s Cetine, čuvala blago i pjevala djevojačke pjesme. No valjda je bila premlada da se čak i najboljoj prijateljici očituje o kakvoj muškoj simpatiji, ne daj, Bože, i ljubavi, tako da toga u priči nema. Doduše, ima jedan Talijan koji je i izazvao takvu ljepotu Tonkine smrti, ali mama ni ne pomišlja potvoriti ga ni za kakvu krivnju, niti za Tonkino zanimanje.
Prije dvadesete Tonka je dobila tuberkulozu i onda je od nje umrla u istoj godini.
Talijani su se ogradili žicom u Šestanovcu, utvrdili se na Zadvarju i stražarili na Krstacu na Rubića strani, Janjkovoj gomeli i svim drugim uzvisinama iznad Katuna i Kreševa, ali narod nisu dirali, nego su trgovali manđinom i rižom, često se smijali i još češće pjevali.
I tako je Tonka čula njihovu pjesmu i da pjevaju o moru – a Talijani su znakovima i sličnošću riječi – zdušnim talijanskim ustrajanjem da djevojkama rasvijetle da pjevaju o moru, uspjeli da i Tonka shvati da pjevaju o moru i ona to more i tu melodiju više nije smetala s uma.
Povjerila se svojoj najboljoj prijateljici mojoj materi i tako ušla i u moj život.
U proljeće 1942. Tonka je oslabjela da nije mogla iz postelje. Tuberkuloza je bila toliko proširena da su joj simptomi i sudbina bolesnika bili poznati i običnom puku, pa su svi znali da će Tonka umrijeti. A znala je i ona sama. Samo joj se mater ili pravila da ne zna ili se nije predavala, pa joj je krišom od drugih davala zamašćenu puru, mliječni skorup, neutješne suze i slabo utješne molitve.
A onda joj je Tonka rekla da prije smrti želi vidjeti more i mater se pribrala, ni zaplakala nije, nego je sazvala sinove (neki su morali doći iz svojih skrovišta protiv novačenja u sve mrske vojske) i zaklela ih mlijekom kojim ih je zadojila (tu u našemu kraju nema uzmaka) da učine da Tonka vidi more prije nego umre.
Dva starija brata su bila slaba, pa je stvar u svoje ruke preuzeo moj otac. Od grabovine i sukanaca složio je nosila i braća su je jedne zore koja se više nikad ne će ponoviti ponijela kroz Ljut, ispod Zadvarja i kanjonom davno presahle rijeke do Dubaca, jer s Dubaca se vidi more i lijepo je pogledati, samo kad nije bura, tamo je jaka bura i kamenje nosi, i konja i jahača u provaliju ako navrijeme ne sjaši i korak po korak s povodcem u ruci gazi po putacu.
Moj otac, najjači, prvi je nosio i put određivao, a ostala braća su se smjenjivala s dvama Lesandrićima koji su se ponudili na pomoć, ne zna se je li zbog Tonke, ili obiteljskoga prijateljstva, ili za karitat Boga višnjega.
Prolazili su tamo i natrag tri granice, troje straže: partizane, ustaše i Talijane i svi su ih pustili i svi su Tonku preporučili Gospodinu, čak i partizani, koji su tu bili iz Potpoletnice i još se boga svojih otaca nisu bili odrekli, to će tek poslije rata, kad počne jagma za položajima, kućama i stanovima. Ustaše su ih šutke gledali, jedan je pitao treba li pomoć', nosit', ali nije trebalo, tati bi to bilo ispod časti, njegova je sestra, nu, njegova braća, a i Lesandrići su jaki, k'o bikovi, znali su Lesandrići koga će poslat'. Pa im je jedan ustaša, koji se zaplakao za svojim sestrama jer nije znao ni gdje su ni kako su, dao svoju škiju hercegovačku, dobra pola kila procjenjivao je moj otac i godinama poslije. Partizani su izdali potvrdu, sa žigom i zvijezdom, napisanu krasopisom, jedinu dobrobit komunističku koju je moj otac cijenio i za kojom je žalio, jer je potvrda ostala kod brata mu Joze, a Jozo se poslije razbolio i žena i djeca nisu znali stvari čuvat', izgubili potvrdu, jedva smo i Radićevu sliku spasili, eno je još visi u našoj kuhinji, preživjela je i komunizam i prijave i materin strah i suze, ali bratova i moja tvrdoća nisu je nikad dali skloniti, baciti ni zastrti, a i ne će.
Talijani su i bez riječi znali što povorka znači, a moj je otac znao sve što treba znati, pa je Talijanima dao dvije šake one škije i znakovima ih izmolio da zapjevaju o moru i oni, Bog im majke tužne blagoslovio (poslije su ih odvukli na Istočni front), pjevali su svojim jasnim glasovima, svijetlo, visoko i s čežnjom, jer njihova čežnja za njihovim morem i njihovim majkama nije bila manja od čežnje bijednih seljaka iz dalmatinskoga kamenjara.
Pa se i onaj jedan Lesandrić ohrabrio, otkrilo se da zna pjevati, pa je poveo pjesmu, jednu pravu i važnu, vječnu pjesmu koju je vječnom napravila Tonkina skora smrt u grabovim nosilima u zaseoku Marušići Ljut, a ta pjesma je bila: More moje sinje… Ni danas ne znam dalje, jer kad se god pjeva mislim na tetku Tonku i toga Lesandrića i talijanske vojnike koji su melodiju ili prepoznali ili sličnu znali, pa su i oni zapjevali, a Lesandrić se nije dao, nego se vinuo u prvi tenor i pjevao po našu, a Talijanima to nije bilo krivo, nego su pratili i pratili i onda je moj tata plakao i ta se priča nije smjela pred njim pričati. Pa je mama meni tajno pričala, ponovno i uvijek jednako, pa sam tako zavolio Talijane i ustaše i partizane, sve ljude koji su ljudskošću i tugom okružili tugu drugih, nepoznatih a jadnih, bijednih i neukih, koji nikad more nisu vidjeli nego pred smrt iako je ono, s divnim pogledom s Dubaca, bilo na puškomet daleko, hajde na dva puškometa, nije dalje…
popis članova