DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Matko Sršen
Matko Sršen, pisac i kazališni redatelj, rođen je 1947. u Dubrovniku. Studirao je u Zagrebu (Filozofski fakultet i Akademiju kazališnih i filmskih umjetnosti). Danas je umirovljenik, a bio je profesor glume i režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1989 – 2021). Prvomajsku nagradu za najbolju kazališnu režiju u Hrvatskoj dobio je 1985. za dramatizaciju i režiju Braće Karamazovih F.M. Dostojevskog. Na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio je 1983. praizvedbu komedije Venere i Adon Marina Držića, a 2003. na istom je festivalu prikazana njegova rekonstrukcija izgubljene Držićeve komedije Pomet. Na Dubrovačkim ljetnim igrana izvedeni su mu također i tekstovi: Testi od bremena (1997), Glasi iz Dubrave (1998), Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia (2005) i Darsa-farsa (2008). S IUP company (USA) gostovao je u festivalskom programu s Držićevom Grižulom (2004).
Izabrane je drame prvi put objavio u knjizi Ifigenija, drame i maske (Izdavački centar Rijeka) 1989. Nakon što je rekonstruirao izgubljenu Držićevu komediju (Pomet Marina Držića, Jesenski i Turk, Zagreb, 2000), priredio je i prvo objavljivanje glavnoga Držićeva djela, duologije Komedije od Pometa (I. dio Pomet, II. dio Dundo Maroje) s uvodnom studijom, rječnikom i komentarima, zalažući se za u novije vrijeme zanemareni rekonstrukcijski pristup djelu Marina Držića, koji su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u hrvatskoj književnosti i u kazalištu zastupali Branko Gavella, Mihovil Kombol, Mladen Škiljan i Kosta Spaić (Jesenski i Turk, Zagreb, 2011).
Bio je autor i glavni redatelj Libertine, prvoga hrvatskoga kazališnoga serijala ili sapunice od teatra, koja je u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića prikazivana od 2000. do 2003. godine.
Sam je najčešće režirao svoje komade, ali su njegove drame i komedije na
televizijskoj, radijskoj i kazališnoj sceni postavljali i redatelji poput Damira
Munitića, Marina Carića, Ede Galića, Tomislava Radića ili Ivice Kunčevića.
Započeo je kao pripovjedač kratkim romanom Neotkrivena zemlja (Vidik, Split, 1973) te otad objavljuje priče u raznim novinama i časopisima, koje je sabrao u knjizi Ljudi s greškom (Profil, Zagreb 2017). Objavio je i fantasy roman Odohohol i Lupe Mangupe (Sandorf, Zagreb 2009) te roman Rokaška kraljevina (Sandorf, Zagreb 2023).
Za Sandorf je uredio nekoliko knjiga, između ostalih Dante (roman o njegovu životu) Marca Santagate, te Temeljni zakoni ljudske gluposti Carla M. Cipolle, a za izdavačku kuću Jesenski i Turk roman Put na Solaris Rade Jarka.
Filozofske i teatrološke oglede objavio je u knjigama Nagovor na filozofiju (Jesenski i Turk, Zagreb, 2002) i Hamletom protiv Minotaura (Sandorf, Zagreb, 2021).
Više je puta nagrađivan za svoj književni i kazališni rad, a nagrađivani su i brojni glumci i drugi suradnici u njegovim predstavama.
Izvor: Matko Sršen
BIBLIOGRAFIJA
1. KNJIGE
Ifigenija, drame i maske, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1989.
Pomet Marina Držića (rekonstrukcija), Jesenski i Turk, Zagreb, 2000.
Nagovor na filozofiju, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002
Edip multiplex, pjesme, Znanje, Zagreb, 2004.
Cvijeta Zuzorić quasi una fantasia, drama u stihovima, La Mongolfiera Editrice, Cosenza, Italia, 2008.
Odohohol i Lupe Mangupe, roman, Sandorf, Zagreb, 2009.
Odohohol i Lupe Mangupe, Makedonska reč, Skopje, 2010.
Marin Držić: Komedije od Pometa, (priredo Matko Sršen), Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.
Naveduvanje na filozofija, Makedonska reč, Skopje, 2012.
Odohohol and Cally Rascal, Istrosbooks, London UK, 2013.
Komedije na dubrovačku, Modo Fac, Zagreb, 2012.
Odohohol and Cally Rascal, Istrosbooks, London UK, 2013.
Ljudi s greškom, priče, Profil, Zagreb, 2017.
Hanletonm protiv Minoraura, redateljsko čitanje, Sandorf, Zagreb, 2021.
Povratak dobra, slikovnica, Sandorf, Zagreb, 2021.
Rokaška kraljevina, roman, Sandorf, Zagreb, 2023.
Izvor: Matko Sršen
2. IZBOR IZ PERIODIKE
Pjesni Marina Držića, ogled, Studentski list, Zagreb, 1967.
Iz knjige režije za Krležina 'Kristofora Kolumba', redateljsko čitanje, Dubrovnik 1/ 1972,
Dubrovnik
Neotkrivena zemlja, kratki roman, Vidik, Split, 1973.
Shakespeareove 'crne točke', ogled, Oko, Zagreb, 1974.
Pjesme i pejzaži, Dubrovnik, 1/1979, Dubrovnik
Macbeth-crne točke, redateljsko čitanje, Oko, Zagreb, 1981.
Držićev obračun s njima, redateljsko čitanje, Prolog 51-52/1982, Zagreb
Držić je svojim djelom natkrilio ondašnja evropska kazališta, Intervju, Beograd, 1983.
Između redaka, priča, Nedjeljna Dalmacija, Split, 1987.
Srećković, priča, Večernji list, Zagreb, 1989.
Hamlet is not dead, esej. (Prevedeno na njemački u Was heute anders ist der Kroatische
essay A. D. 1990-91, Croatian Literature Series, vol. 10, Zagreb, 1991.)
U Kiklopovoj spilji. U: N.Fabrio – B. Bošnjak: Hrvatsko pjesništvo u ratu 1991/92, Dometi,
1-2, Rijeka, 1992.
I lost my words. U: Dubrovnik u ratu, Dubrovnik 2-3/1992, Dubrovnik
Čovjek u sudnici, priča, Dubrovnik 5/1992, Dubrovnik
Filozofija umjesto horoskopa, filozofsko-književni serijal, Magazin Glasa Slavonije,
(ožujak-svibanj), Osijek, 1993.
Bio sam Casanova, priča, Magazin Glasa Slavonije, Osijek, 1993.
Moj otac William Shakespeare, priča, Slobodna Dalmacija, Split, 1993.
Otkriće Pometa – moluzijski efekt, feljton, Vijenac 6/II, Zagreb, 1994.
Ming Chia hrvatskog glumišta, feljton, Vijenac 11/II, Zagreb, 1994.
Idealni mačak, priča. U: Macani razni, ArTresor, Zagreb, 1996.
Filozofska glazba, pjesme, Mogućnosti 10-12/1997, Split
Potres mozga, priča, Večernji list 22. II. 1998, Zagreb
Oda Erosu, pjesme, Republika 9-10/1999, Zagreb
Cvijeta Zuzorić, treći spol, drama, Dubrovački horizonti XL/2001, Zagreb
Držićeve 'Knjižice od ribeljoni', drama, Republika 1/2003, Zagreb
Barlamov Teatar igara, ogled. U: DUBROVNIK – monografija, Fabra press, Zagreb, 2006.
Dupla faca (aliti kako je družina Zamršenijeh arecitala Tudiševićeva Vukašina u Orsanu),
komedija, Dubrovački horizonti 45/2007, Zagreb
Zapleti Tihe oko tiskanja i čitanja Držićeva Skupa, Kazalište 33-34/2008, Zagreb
Cvijeta Zuzorić quasi una fantasia, drama u stihovima, Kolo 2/2008, Zagreb
Knjiga labirint ili knjiga držićološke strave, anatomija jubilarne držićologije, Kazalište
37/38, Zagreb, 2009.
Tri rimska krčmara u Dundu Maroju, rasprava, Republika 5/2011, Zagreb
Sanja Nikčević: Antologija hrvatske ratne drame 1991-1995 (Matko Sršen: Farsa od gvere,
str. 41-70), Alfa, Zagreb, 2011.
Komedija od tikve, Literat 3/2012, Dubrovnik
Miše Martinović – ontogeneza njegove glume, Dubrovnik 3-4/2021, Dubrovnik
Kunčevićevi planinski visovi (Stavci iz sjećanja), „Dubrovački horizonti“ br. 56/57, Zagreb, 2022.
Nabijanje Hamleta (The National Therapy or an absurd play in one act), „Literat“ br. 13, Dubrovnik, 2022.
POMETOVIM TRAGOM
Ne možete ni krenuti Pometovim tragom, a da se odmah, na prvom koraku, ne sudarite s poretkom. Ako je Držić „Pometom“ postavio pitanje – što znači da je propitkivao oblike i razobličio odnose života oko sebe i doslovno ih dovodeći u pitanje – onda je dubrovačka vlast odmah, samo nekoliko tjedana nakon praizvedbe, uručila obrazac po kojem poredak ispisuje svoje odgovore. Furor pjesnika i horror vlasti sukobili su se tu, oko Pometova zrcala, u samom početku, i to toliko strašno i s tako golemim treskom, da taj njihov sukob traje do dana današnjega, i tu je već postavljena ona razdjelnica koja će crvenom crtom obilježiti budućih četiristo godina hrvatskog kazališta i književnosti, dijeleći ih na književnost (i kazalište) poretka i na književnost (i kazalište) pitanja, dijeleći i ljude koji „te strane uživaju“ i umjetnike na sluge režime koji brane i promoviraju poredak koji ih časti, honorira i u svakom pogledu zakriljuje, i na one druge – povijesno gledano često rebele i pobunjenike – koji ustaju pred smrknutim licem poretka oboružani jedino svojim ljudskim pitanjem. U razgolićenoj povijesnoj stvarnosti ova je dihotomija istovremeno i zazornija i manje zazorna, budući da ujedno predstavlja i povijest časti i povijest beščašća; u zbilji je to, obično, hod po mukama kojim hrvatski književnici stoljećima stupaju kao prava Janusova djeca; putovi se tu, najčešće, križaju i ukrštaju – od pitanja k poretku, a od poretka natrag k pitanju, bivajući naporedo: i urotnici-buntovnici i sluge režima, a ponekad, da apsurd bude prikladniji ovim „našim stranama“, bivajući i jedno i drugo, i sluge i buntovnici – istovremeno.
Ima li ičeg teorijski i praktički važnijeg – kad ispitujete Pometovim tragom – od uvida u onaj gotovo borhesovski aspekt gadosti; s praizvedbom „Pometa“ sve u književnosti i kazalištu na ovim „našim stranama“ postaje drukčije, samo poredak, rođen te karnevalske noći 1548. izranja da ostane uvijek isti, podudaran sam sa sobom, široko i duboko raspoložen ad baculam prema pjesnicima koji mu odbijaju služiti, od Držića pa do današnjeg dana, od Cinquecenta pa do samog kraja XX. stoljeća. I tko bi meritoran mogao procijeniti tko je više utjecao na gotovo pet stoljeća hrvatske književnosti – genijalni furor poeticus Marina Držića ili batina onog anonimusa Vlaha Kanjice, koji je i sam bio batina kojom je poredak onako proročanski opalio pjesnika po glavi!?
Ne rastužuje li, ne dovodi li do očaja činjenica da se tu, na ovim stranama, već stotinama godina živi, diše, a bogami i piše pod stalnom prismotrom nekog orvelovskog Velikog brata, uvijek spremnog da svakoga koji drukčije misli - kao u onom Dragićevu „crtiću“ Tup! Tup! - omjeri batinom po glavi? Strašna jedna i besramna povorka slugana, ližotara, škudoljubaca, traditura svake fele, jednom riječju – ljudi nahvao, prdi, curi i gmiže kroz našu književnost, kroz kazalište i kroz filozofiju, i trži i posljednju preostalu mrvicu poštenja, i grabi za sebe ornate, slavu, titule i gosti se i davi za halapljivom trpezom tog političkog fatuma beščašća, i drhti u zanosnu strahu hodočasteći kroz stoljeća u tu našu prljavu „Kanjicu“, u blatnu Canossu-batinu. I nije to nikakva povlastica takozvanih nenarodnih režima kojima su ljudi na ovim stranama bili dugo izloženi; trulež ovdje kao da raste iz zemlje i lako prianja uz samu prirodu čovjeka, lakše negoli na drugim stranama svijeta, i gle čuda! – koliko god da su usta ljudi i naroda „od ovizijeh stranah“ punija slobode, to pjesme iz njihovih usta praznije odjekuju i zvuče ropskije.
(Fragment iz eseja „Pometovim tragom“. U: Matko Sršen, Pomet Marina Držića, rekonstrukcija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2000.)
SPUŽI OD GRADA
(basna)
Imena koja ulaze:
Gospođa DŽIVO FRANA de GONDOLA, spužica vinogradarka
Dum MARIN DARSA, spuž volak
Gospođa DŽIVO: Adio vam…
DUM MARIN: E, adio, adio gospođa… Gospođa?
Gospođa DŽIVO: Ajte, jadan, Dum Marine, što se pravite da me ne poznavate?
DUM MARIN: A, ne, ne! Ne pravin se… ma ke! Ma isto mi se para kako da san vas već neđe vidijo!?
Gospođa DŽIVO: Ja san… gospođa Dživo Frana de Gondola, spužica vinogradarka!
DUM MARIN: Po misu Božju, per Dio! Jeste li vi, gospođa… Da nijeste vi bili oni… oni famozi poeta dubrovački, Dživo Frana Gundulić!?
Gospođa DŽIVO: I bila san… i jesan! Apunto on!
DUN MARIN: Ma kako, umijete li mi rijet? Famozi poeta dubrovački… pa spužica vinogradarka!?
Gospođa DŽIVO: Nemoj mi tu fengat, Dum Marine, ko da ne znaš! Istom kako umremo i arivamo odika, u Purgatorijo, mi, poete od Grada, diventamo spuži. A kako su spuži dvospolci, onda, naturalo, i spužice! Ja sam, per ezempijo, gospođa Dživo, spužica, ma san, na priliku, i gospar Dživo, spuž…
DUM MARIN: Ne bljudite, gospođa, ne bacilajte! Ako prem ste i muško i žensko, ondar ste žensko…
Gospođa DŽIVO: A što si ti? Koji si ti da se meni, jednoj spužici vlastelinki imaš korađa rugat?! Marin Držić, bofun! Komediograf! A kad su te ono skartali u Bnecijeh, perke si hotijo izdat Repupliku, pa kad si arivo odika, u što si se učinijo?
DUM MARIN: Ja san bio muško i ostajen muško zavazda! I ja, Marin Držić, kako spuž-volak, govorin van, gospođa: mi smo, morski spuži, spolno opredijeljeni…
Gospođa DŽIVO: Ma jes, malo sutra!
DUM MARIN: Oćete li, gospođa Dživo, da skinen kućicu i da van ga ukažen?
Gospođa DŽIVO: Budite skladni, što van dohodi na pamet! I joštera jedan pop!
Vi ste, jacu, išempijali! Činjet kalavat gaće ovako javno, in publiko! Nije vas sram? Aaaaa… Ma isto, koliki je u vas ovi vrag?! Ajdete, vivo, vivo!
DUM MARIN: Ma, gospođa Dživo, prostite! Hotio san van ga samo ukazat…
Gospođa DŽIVO: Sad, đa, ka smo se već inkontrali, homo zajedno učinjet ovo kvarat puta do grada, pa možemo, neđe zbande, i počićinut…
DUM MARIN: Nut' morala od vlastele! Onamo: nije te sram kalavat gaće, a ovamo bi jon se hoćelo počićinut, neđe zbande… Nijesmo mi al pari, gospođa Đivo, ne! Vi kako pužica vinogradarka, hodite poljem uzbrdo i u ništo činite Konavljanima vinovu lozu i kupus, majdet prc! a ja se, siromah volak, vragut bat, tučem morem i kamenon obalon…
Gospođa DŽIVO: A što se si izbečio? Doklen se ti premišljaš – ali bi ali ne bi – arivali smo u Grad!
DUM MARIN: A što je ovo, moja gospođa Dživo? Što ovo svijeta ovoliko imadu odika urvom ulazit?!
Gospođa DŽIVO: Čudin ti se, Dum Marine, da ne poznavaš feste od Otvaranja od Ljetnijeh Igara?!
DUM MARIN: Ma… perche? Cuius? Quare? Nijesmo se, žimti ja, prikovrnuli opeta, nase, u život?!
Gospođa DŽIVO: Ne poznavaš regule odika, u Purgatoriju, ali si veće star išumijeho! Odika je kako i dolika! Ka su dolika upravjali oni tvoji... komunisti, i ti si, odika u Purgatoriju, nami guvernao, a ka su one tvoje poćerali, mi smo, vlastela, odika opet čapali vlas!
DUM MARIN: Ma, moja draga gospođa Dživo, ali je ovo bilj, ali ja snim?
Gospođa DŽIVO: Nije san, Dum Marine! Bilj je, bilj! Ne sniš! Ma u njih su, dolika, čeljad, a unaske – sve spuži! Per ezempijo, u onom pravom, realom Dubrovniku, nahodi se kako njihov il signor Presidente, a u nas je Pužoser, u njih je podestat, u nas – pužonačelnica, njimi vlada premijer, a nami - puž balavnjak! I oto ti razloga zašto smo se mi danske odika inkontrali! Višnja je vlas dečidala da se mi, nas obudvojica, kako dva famoza famozisima poete od spuža imademo natjecat na festu od Otvaranja. Ti ćeš arecitat, a i ja ću arecitat pa koji bude bolji, njemu idu ovi ključi od grada što visu tu, u visocijeh gora vrhe. A kako bude meu nami, spužima, tako toj ima bit i dolika, meu čeljadi! Ako ja imadem imat vitoriju, i dolika će vlas uzet gospari, ako prem ti – sroncat će nam se vlast da fondo, u pupliku…
DUM MARIN: Ma kako ću se ja s tobom takmit, ujme oca!? Ti si veličak gospođa, gorika na Sponzi, a ja sam dolika, prid Orlandom, gdje bez mora, kako volak, ne umijem ni dihat…
Gospođa DŽIVO: E, jes… uprav tako i treba bit.
Ko bi gori, eto j gori,
A ko doli, dol i ostaje…
DUM MARIN: Gospođa Dživo, znate što?
Gospođa DŽIVO: Pak… što?
DUM MARIN: Kalaj se, đa, dolika, niz uzicu
pa me možeš poljubit u guzicu!
Gospođa DŽIVO: Aha… umijete arecitat! To su vaša skladna usta!
A sad, posluhni mene, Dum Marine,
nijesi vješ' vlasti i ohaj se rime!
DUM MARIN: Vičen ti, ozdolika, gospođa, iz vode,
perke za puk, odika, nema slobode!
Ma kad te volak, Dživo, dobro naguzi,
Bi'će slobode in vivo! I u Raguzi!
Gospožđa DŽIVO: Muči, per Dio, na momentin! Da mi je čut što oni, dolika, viču i što se onoliko, jadni, tramakavaju?
DUM MARIN: A i dolika su van, moja gospođa Dživo, meu ljudem nazbilj kako i meu spuži – dvije partite! Jedna od gospara i ona druga, parte aversa! Para mi se poć će se potuć za ključe! Nego, znate što ću vam rijet, gospođa Dživo? Homo mi podijelit ove Ključe po pola! Meni kućica, a vami ovi rog koji van inako fali! Pa kako mi ordenamo, onako imadu učinjet i oni dolika! Da in salvamo Grad, da nan ne sroncaju libertat!
Gospođa DŽIVO: E ova van je prva mudra danaske! Kontenta san! Homo tako učinjet!
DUM MARIN: Homo!
Gospođa DŽIVO: I zakantajmo in himnu, neka nas dobro čuju, perke meu ljudem ima puno glušastijeh!
DUM MARIN: Oršu! Zakantajmo!
Gospođa DŽIVO i DUM MARIN:
O lijepa, o draga, o slatka bučice,
Dar u kom su blaga spuževe kućice,
Uzroče istini brez ikakv'jeh buža,
Uresu jedini od svakoga spuža,
Sve rozi, sve noge i najveću balu
Dao bi' za platu tvomu kapitalu!
Gospođa DŽIVO: Ovo smo lijepo učinjeli, Dum Marine! Viđite hi kako u libertati tancaju i kantaju!
DUM MARIN: Per verità, jesmo! Adio van ga, gospođa Dživo!
Gospođa DŽIVO: E… adio!
DUM MARIN: Iden u veselju, ovako u robi, obučen, skočit u more!
Gospođa DŽIVO: A ja… u kupus!
Svrha
Izvor: Matko Sršen
popis članova