DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Mato Nedić
Mato Nedić rođen je 5. siječnja 1971. godine u Tolisi (Bosanska Posavina).
Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, a srednjoškolsko je obrazovanje stekao u Orašju. Studij hrvatskoga jezika i književnosti upisao je na Pedagoškome fakultetu u Osijeku 1994. godine, gdje je 1998. godine diplomirao. Kao student bio je stipendistom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (stipendiran iz fonda namijenjenoga za stipendiranje tisuću najboljih studenata u Hrvatskoj) te stipendistom HKD-a Napredak iz Sarajeva (stipendiran iz Napretkova fonda za stipendiranje, nazvanoga Ivo Andrić – Vladimir Prelog). Zaposlen je u Školskome centru fra Martina Nedića u Orašju, gdje predaje hrvatski jezik.
Prvim tekstovima Nedić se javio u Glasu Koncila 1994. godine. Od 1997. godine objavljuje samostalna književna djela.
Mato Nedić je suradnik brojnih zbornika i časopisa: Vijenac, Hrvatsko slovo, Republika i književna revija Marulić u Zagrebu; Dubrovnik u Dubrovniku, zbornik Putujući Slavonijom u Vinkovcima; Hrvatska misao, Stećak, Bosna franciscana, Godišnjak HKD-a Napredak u Sarajevu; Osvit, Motrišta i Suvremena pitanja u Mostaru; Napredak u Travniku, Riječ u Brčkom itd.
Autor je koncepcije i glavni urednik panorame Toliška tkanica (Tolisa, 2007.) te knjige Posavski književni zbornik (Tolisa, 2008.). Urednik je, recenzent i predstavljač mnogih izdanja. Suautor je monografije Župa Tolisa 1802 – 2002. (Tolisa, 2002.) te gramatičkoga priručnika za srednjoškolce naslovljenoga Slovo o jeziku (Orašje, 2002.; drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2012.). Koncepcijski je uredio i panoramu hrvatskoga ratnog pisma u Bosanskoj Posavini naslovljenu U znaku mača (Tolisa, 2012.). Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (Mostar) od 2008. godine i Društva hrvatskih književnika (Zagreb) od 2014. godine.
Samostalne knjige:
1. Bijeg, pripovijetke, HKD Napredak, Orašje, 1997.
2. Godina stradanja, roman, HKD Napredak, Orašje, 2000.
3. Pomrčina Sunca, kratke priče, KLD Rešetari i Arca d.o.o., Rešetari – Nova Gradiška, 2005.
4. Svršetak početka, pjesnička proza, Spektar d.o.o., Orašje, 2006.
5. Govor gradova, putopisne crtice, HKD Napredak, Orašje, 2007.
6. Ljudske priče, pripovijetke, Centar za kulturu, Orašje, 2010.
7. Pater Martinus, roman (romansirana biografija fra Martina Nedića), Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2010.
8. Svjetlosni nedogledi, pjesnička proza, KLD Rešetari i Centar za kulturu, Orašje, 2011.
9. Okvir za mudrost, roman (romansirana biografija fra Ilije Starčevića, osnivača prve pučke škole u BiH), Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2013.
10. Vrtlar riječi. Promišljanja o književnim djelima Tomislava Marijana Bilosnića, književne kritike, Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2015.
Zastupljenost u antologijama:
1. Ogrlica za jutro i samoću, antologija hrvatskoga pjesništva iz domovine i iseljeništva, izbor: Stjepan Blažetin, Ivan Slišurić i Đuro Vidmarović; KLD Rešetari, Rešetari, 2008. (Pjesme: Vrijeme, 63. str. i Krug, str. 64. i 65.)
2. Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, antologija franjevskoga pjesništva objavljena povodom osamstote obljetnice postojanja Franjevačkoga reda, izabrali: Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk; Alfa i Vijeće Franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, Zagreb, 2009. (Pjesme: Duh starog ilira, 665. str., Franjini sinovi, 666., str. i Ujaci, 667. str.)
Nagrade i priznanja:
1. Nagrada Lions Cluba „Osijek“, datirana 16. prosinca 1997. godine, kojom se nagrađuju najbolji studenti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nedić je nagradu dobio kao najbolji student Pedagoškoga fakulteta u Osijeku u kategoriji humanističkih znanosti.
2. Književna nagrada „fra Martin Nedić“, datirana 22. rujna 2011. godine, koju je Nediću dodijelio Upravni odbor Zaklade „Terra Tolis“ iz Tolise za „postignute izuzetno visoke umjetničke dosege u romanu Pater Martinus“.
3. Plaketa Zaklade „Terra Tolis“ iz Tolise, datirana 25. rujna 2011. godine, koja je Nediću dodijeljena za „petogodišnju suradnju u nakladničkoj djelatnosti“ Zaklade.
4. Književna nagrada „Dubravko Horvatić“, koju dodjeljuju Hrvatska kulturna zaklada i tjednik za kulturu Hrvatsko slovo u Zagrebu, a koja je Nediću dodijeljena kao trećenagrađenome autoru za prozu objavljenu u Hrvatskome slovu u 2011. godini (za priču Zapis o vremenu).
BILJKA SJEMENJAČA
Kada bih mogao birati,
najradije bih bio
biljka sjemenjača.
Proljeće bi me zalijevalo životom,
a sunce bi me dizalo
iz zemlje.
Ljeto bi mi darovalo cvjetove.
Ujesen bi vjetri nosili moje sjeme,
rasipali bi me u plodne oranice.
S novim proljećem
mnoštvo bi mojih sinova i kćeri
živjelo umjesto mene.
RASKRILJENE RUKE SVIJETA
Poželim ponekad
iskoračiti iz kolotečine,
uzjahati svakodnevicu
i potjerati ju kasom.
Zažmirim i vidim
raskriljene ruke svijeta,
pregršt želja,
čije mi se ispunjenje smiješi.
Povremeno potražim
izlaz na zazidanim vratima,
nađem baš mir
tamo gdje sam zaključao strah.
TAMO GDJE SAM ZAKLJUČAO STRAH
Tamo gdje sam zaključao strah
potrgane su ribarske mreže,
a zakoprenjene žene gledaju vedro
kao što Sunce jutrom vedrinu toči.
Smisao svega što bje i što bit će
drhti kao mekano pile u mojoj ruci,
a zvijezde se uče molitvi svagdanjoj
jer Riječ će skinuti okove i sjati.
Pod mojom dušom ocean Riječi
struji u šumnim uzdasima nekim,
a ona, duša, kao brod, sigurna,
mirna, usmjerena k beskraju.
POGLEDA UPRTOG U NUTRINU
Oči su moje
napunjene samoćom
bez kraja.
Ruke su žedne,
posustale ptice.
Utezi straha
vuku ih u bezdan
tmuran i mrk.
Duša bi htjela
prhnuti van.
Držim ju objeručke,
zadržavam ju
pogleda uprtog u nutrinu.
U NEDOHVATU
U krošnji moga sna
medni su plodovi,
najviše izloženi Suncu,
ali ih nitko ne može ubrati,
pa ni ja,
jer su previsoko.
Pogledom prepunim čežnje
srkućem nektar s visina,
no usta mi ostaju gladna,
makar su oči preko mjere site;
ruke su moje prazne,
ispružene u nedohvatu.
Kada bi se plodovi
iz mednih krošanja
spustili malo;
kada bi moje ruke porasle…
Čežnje bi osjetile sitost,
srce bi kucalo jače.
LIPA
(ulomak pripovijetke)
Kada bi smisao ljudskoga života trebalo sažeti u samo jednu riječ, bila bi to riječ ljubav. Kod te bi se riječi zaustavilo svako premišljanje, nestalo bi borbe s nepredvidljivošću sudbine, gubio bi se besmisao čovjekova lutanja kroz vrijeme i sve bi se oko nas pretvaralo u ljepotu. Voljeti nekoga znači darivati sebe, a darivajući mi postajemo veći, bolji ljudi. Dar jest žrtva, kao i sam život uostalom, ali vrijednost žrtve nenadmašna je, neusporediva bilo s čim i zato je ona cijenjena, kao i ljubav.
Utonuo u dubine svojih unutarnjih prostora, tako je razmišljao starac Marijan sjedeći pod velikom krošnjom mirisne lipe. U tihom poslijepodnevu ranoga ljeta lipa mu je davala hlad i opijala ga je svojim mirisom. Udišući zrak koji je oplemenio lipov cvijet, Marijan je gledao u neobično prostranstvo svojega relativno dugoga života izvlačeći pred svoje oči slike prošlih vremena. Svaka je slika sa sobom nosila mudrost, pouku jer sve što smo proživjeli imalo je za cilj iskušati našu snagu i poučiti nas o razlici između dobroga i zloga. Rijetko smo kada toga zaista bili svjesni pa smo često pravili iste pogrješke upisujući u dnevnik svojega života negativne ocjene jer svaki puta kada bi nas nešto razočaralo, mi smo bili loši učenici u životnoj školi pa nismo znali to razočaranje shvatiti kao prolaznu etapu u našemu životu, nego smo se prepuštali očaju, kao da smo slijepci. Istina je da čovjek treba spoznati da je pogriješio pa drugi puta ne učiniti istu pogrješku; istina je također da čovjek treba upamtiti gdje je i s kim uživao pa ponoviti taj užitak i tako život, u oba slučaja, učiniti sretnijim.
Marijan je, sjedeći pod lipom, pretraživao dane svojega života znajući da mu to danas ne može puno koristiti jer u životu mu nije ostalo još puno vremena za promjene, ali sjećanje je ipak nosilo ugodu i pomagalo mu je da sada, kada ga je dostigla starost, shvati i ono što nekada, kada je bio mlađi, nije shvaćao.
Kažu ljudi kako vrijeme sve briše, međutim, vrijeme nekada i ono ružno uljepšava, a neobjašnjeno razjašnjava. Tako su u Marijanovoj svijesti i oni ružni doživljaji iz njegove prošlosti sada postali manje opterećavajući. On ih se mogao sjetiti bez nelagode koju su u njemu izazivali jer ih je sada znao objasniti, oni su poprimali nova značenja, a ako su i sada, nakon puno godina, ostali za njega strašni, njihova je strahota ostala u prošlosti; sada na njega nije imala utjecaj budući da je on njezine posljedice davno preživio, a ako ih i sada proživljava, na njih se naviknuo pa su postale dijelom njegove svakodnevice.
Voljeti, mislio je Marijan, to je ono što životu daje smisao. Samo ako voli, čovjek zaista zna da živi.
Lipa je nad njegovom glavom zašumorila, rastresla je svoj miris koji mu se uvukao u nosnice i ispunio mu plića darom koji mu daruje priroda.
Upoznao sam Marijana davno, kada sam još bio dječak, a on je i tada, čini mi se, bio starac. U dječjim su očima ljudi obično stariji nego što uistinu jesu, a u staračkim su očima, kažu, djeca bezumnija nego što je to istina.
Sjećam se kako sam, za razliku od drugih dječaka mojih godina koji su rado trčali za loptom, radije sjedio s Marijanom i slušao njegove zanimljive priče. Njegovo omiljeno mjesto koje mu je, izgleda, davalo nadahnuće, bila je velika lipa koja je u njegovim, a onda i u mojim očima, čini mi se, bila još veća, narastala je do simbola.
Zanimljivo je kako i djeca i starci svijet vide drugačijim očima nego ostali ljudi; starci zato što je njihov pogled pročišćen iskustvom, djeca zato što nisu upoznala dubinu razočaranja. Štogod su starci stariji, oni postaju sličniji djeci jer bivaju svjesni da je život igra u kojoj nema gubitnika, svi su dobitnici samim time što se imaju priliku igrati, što mogu sudjelovati. Budući da djeca vole igru, sa starcima lako pronalaze zajednički jezik.
Igrajući se, sa svojim sam se vršnjacima često znao posvađati, a s Marijanom nikada jer u njegovom sam liku gledao sebe kasnijega, a on je u meni gledao sebe ranijega. Toga tada nisam bio svjestan, naravno. Život mi je kasnije pokazao istinu, a kada sam ju spoznao, bio sam sretan što je moje djetinjstvo bilo obogaćeno poznanstvom s Marijanom.
Riječi toga starca u meni su budile veliki zanos, palile su moju maštu i proširivale vidike, pa i sada kada ih se sjetim, prožme me drhtaj radosti, kao da ih slušam upravo u ovome trenutku, kao da su dijelom moje sadašnjosti. Svakome bih djetetu poželio da uz sebe ima mudroga starca ili staricu koji će njegovo djetinjstvo učiniti bogatijim i čiju će ono starost učiniti sretnijom.
Uživajući u društvu djeteta, starci zatvaraju krug svojega života vraćajući se početku, a djeca koja su tek na početku putanje koju trebaju prijeći, crpe iz dobrodušnosti starosti vjeru u smislenost života i u njegovu ljepotu. Na kraju, kada se krug života zatvori, čovjek umre i prijeđe u novu dimenziju, ostaju djela ljudskoga uma i ruku, ostaju sjećanja.
Jedino što je vrijedno dok čovjek postoji, a i kada umre, jest ljubav koju je darivao i koju je primao, kojom je svoj život ispunio.
Lipa je šumorila nad glavom starca i pričala svoju, možda stogodišnju priču. Miris se, nošen vjetrom, širio sve dalje.
Ukorijenjenost čovjeka u zavičaj daje mu mogućnost da voli cijeli svijet. Snažno osjećajući zemlju iz koje je niknuo, čovjek, kamogod pošao, sa sobom i u sebi nosi obilježja te zemlje, dah toga kraja i po njima je prepoznatljiv.
Marijan je živio upravo tako, voleći svoj kraj i svoje ljude i preko njih voleći svijet. Kada je povremeno odlazio iz zavičaja, sa sobom je nosio njegovo ime i njegove običaje, miris kruha iz krušne peći i osušenoga sijena s njegovih livada, zvuk pjesme koja se razliježe ravnicom kada ju djevojke i žene nedjeljom ili prigodom svečanosti dvoglasno zapjevaju, zvuk zvona sa zvonikā zavičajne ljepotice, crkve Uznesenja Blažene Djevice. Gdjegod bio, sjećanja su ga u zavičaj mamila i on mu se brzo vraćao. Ljepotu drugih krajeva i ljudi znao je cijeniti, ali ona ga nije mogla zanijeti. Ono lijepo što je u tim krajevima vidio, a što je možda njegovom kraju nedostajalo, nadomještao je ljubavlju za zavičaj. On je, poput omiljene lipe, bio preduboko zasađen u zemlju svojega rođenja, ta mu je zemlja davala život i snagu i on je bio spreman uzvratiti joj onako kako je ona to i zasluživala – ljubavlju. No, njegova ljubav nije bila ni nerazumna ni slijepa. Vidio je on i nedostatke svojega zavičaja, ali je u njemu prevladavala svijest da u životu ne može biti sve savršeno jer, da je tako, život bi bio presavršen. Budući da smo mi nesavršeni, zanimljivije nam je živjeti u nesavršenstvu. Uistinu, vrijeme usavršava i ljude i svijet, a onda ih ponovno razgrađuje da bi opet sve počelo ispočetka. Marijan je to u svojoj starosti spoznao i zato se radovao početku jednoga dječaka kojega je zavolio, a koji mu je svojom privrženošću i pogledom u kojemu je nazirao razboritost uljepšao staračke dane.
(Mato Nedić, Ljudske priče, Centar za kulturu, Orašje, 2010.)
popis članova