DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900._200_254_s_c1_l_t_0_0.png "Meri Grubić")
Meri Grubić
Meri Grubić rođena je 1970. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost te studirala portugalski jezik. Doktorski je kandidat na Sveučilištu u Zadru, smjer Filozofija, u okviru kojeg istražuje renesansnu tematiku filozofije ljubavi Frane Petrića.
Dosada je objavila nekoliko zbirki poezije: Nemesis (Biakova, 2006.), O morima i tugama/ Acerca dos mares e das tristezas, hrvatsko-portugalsko izdanje (Naklada Bošković, 2011.) i Demetra se nagodila sa suncem (Biakova, 2021.) Uz poeziju, bavi se prepjevima portugalskih klasika, piše filozofske eseje i kritiku. Poseban interes gaji prema sonetnom obliku. Prepjevala je neke od najvećih portugalskih klasika na hrvatski jezik: Luís de Camões, Izabrani soneti (Biakova, 2007.), Florbela Espanca, Izabrani soneti (Biakova, 2014.), Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine (Biakova, 2016.) i Antero de Quental, Izabrani soneti: Noć sjajnija od dana (Biakova, 2018.). U ljeto 2022., uz filozofski esej, objavljen je njezin prepjev pjesama jednog od heteronima Fernanda Pessoe, Alberta Caeira, Čuvar stada & Zaljubljeni pastir.
Dugi niz godina radi u Veleposlanstvu Portugala u Zagrebu.
Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine, Biakova, Zagreb, 2016.
…U pjesništvu Sophije de Mello Breyner Andresen sve je radosno, stvarno i lijepo. Sve odiše skladom, ritmom, odmjerenošću. Sve je popraćeno nekom tihom glazbom koja dolazi iz prapočela svijeta, a prije te iste glazbe tišinom iz koje se rađa mir i sređenost. U njezinom pjesništvu nema naglih trzaja, iznenadnih sinkopa, nemira i strasti. Kaos je odavno prepustio prijestolje Kozmosu, bitke između ovo dvoje davno su skončale. Apolon je pobijedio Dioniza; ne čuje se divlji ples, tek nježan zvuk flaute na zidu sobe u tišini, igra sjénā…
…Kad Andresenova putuje Starom Grčkom, ona se ne sjeća njezine drevne i slavne prošlosti s bolećivom nostalgijom božanskog Kavafisa, ona ne promatra ni izdaleka, niti izbliza događaje ni ljude, ne žali za izgubljenim vremenom. Pjesništvo Andresenove nosi znamen apolonske lucidnosti. Budući da je obasjano svjetlošću, sve što stoji ispod sredozemnog neba isijava toplinu i bliješti. Njezin duh i pjevanje nose u sebi radost, lišenu ekstaze i žestine, tihu i jednostavnu ljepotu prvog buđenja, sunčanih istočnih obzora…
…Relikvijar Pjesnikinjinog svijeta u svojoj pojavnosti čuva savršeno oblikovane predmete metafizičkog medija Drevne Grčke na Sredozemlju. Grčki svijet je usklađen u svojoj ljepoti poput simfonije. Stvari su zatečene u fragmentima, na vazama i skulpturama, na okrnjenim predmetima iz prošlosti koji su doplutali morem do naše suvremene zbilje. Môre Grčke i Portugala jedno su more, kao i sva môra u konačnici…
…Kao ishodište beskonačnog, môre udaranjem svojih valova ponavlja to vječno gibanje, ritam svemira. Môre je stalna, gotovo opsesivna predodžba Andresenove koja čini osnovni topos njene poetike…
(Iz predgovora: „Sredozemni relikvijar Sophie de Mello Breyner Andresen”)
Antero de Quental, Izabrani soneti, Noć svjetlija od dana, Biakova, Zagreb, 2018.
… Nije da se u plejadi portugalskih pjesnika nisu s vremena na vrijeme javljala značajna imena. No ono što za jednu nacionalnu književnost ima vrijednost često zna proći nezapaženo na svjetskoj sceni. Da bi se neko književno ime ili djelo moglo svrstati među svjetska imena, potrebno je imati više od onoga što je važno jednom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Veličina velikih u univerzalnim razmjerima mjeri se drukčijim kriterijima, za koje nacionalni pathos i vrednote jednog nacionalnog bića nisu istovjetni univerzalnim vrednotama. Uvijek u umjetničkom djelu tražimo ono što je mjera nas samih: izraz, stvaralačku nit ili praiskon, općeljudsko iskustvo s kojim se možemo poistovjetiti, tragičnost, katarzu ili smisao, o čemu je govorio Aristotel. Tuđe ideje, osjećaji i svjetovi moraju naći svoj odjek u našim vlastitima. Antero de Quental tražio je i našao tu nit koja združuje njegov opus s univerzalnim. Ogledao je svoju bol u jezerima svjetske boli, u stoljeću koje nazivamo „ukletim” („siècle maudit”). On je bio proizvod velikih struja XIX. stoljeća, koje je prihvatio kao vlastite.
...Antero nikada nije uobličio svoje racionalno mišljenje u strog filozofski sustav. Kao filozof, bio je naplavljen utjecajima brojnih sustava i ideja. Ti isti sustavi i filozofije zrcale se na površini poput faceta na dijamantnoj strukturi soneta u svoj svojoj ljepoti, koju spekulativni um daruje poeziji…
...Antero de Quental utopijski je vjerovao da se svijet može „popraviti”. Vidio je budućnost kao tamnu Noć, u kojoj sjaji najblještaviji dan. Njegova je vjera bila žestoka i nesmiljena, gotovo nadnaravna, makar je počivala na slomljenim, pradavnim kultovima, uništenoj kršćanskoj vjeri i Bogu koji ne haje za čovječanstvo. Zato je ishodišna Noć tamnija od svega. Iz te Noći/ne-bitka sve proizlazi; u Platonovu mnoštvu, u varkama i opsjenama koje predstavljaju neku vrst lažne stvarnosti. Rješenje donosi povratak Ništavilu, praiskonu…
...Antero de Quental nije iznašao izlaz iz svojeg labirinta, ali je pronašao svoj mistični kraj, svoju apokalipsu. Njegova je misao to mogla podnijeti, ali njegovo srce nikada nije zadovoljilo ontološku glad za smislom, bilo da ju je tražilo u kršćanskom Bogu ili apsolutu.
(Iz predgovora: „Antero de Quental: lutajući vitez u prašumi ideja”)
Fernando Pessoa, Alberto Caeiro, Čuvar stada & Zaljubljeni pastir, Biakova, Zagreb, 2022.
...Alberto Caeiro nas svojim stavovima vraća iskonskim vezama u predsokratovski svijet, Parmenidovog Jednog, u kojem su mišljenje i bitak istovjetni. Kad se skinu slojevi proćućenog/viđenja koje stoji između mene i svijeta, ne ostaje ništa više između nas, čak ni s-misao. Perceptivno dohvaćanje entiteta oblikovano u mišljenju krije razumsku „zbrku“. Uvođenjem razumske kategorije, otvoren je i golemi ponor ništavila između misli i svijeta.
Kako bismo mogli biti u svijetu jedno sa živim bićima i stvarima, moramo postati „čisti“ i „nedužni“. Osnovna misao Pessoinog heteronima, Alberta Caeira svodi se na odbacivanje mišljenja i uspostavljanje jedinstva sa stvarima, jer svijest o objektivnom dokida čovjekovu neposrednu vezu sa svijetom...
...Mjesto pjesnika je posebno, budući da on posjeduje jednu „božansku” osobinu – mogućnost stvaranja. Iz te činjenice proizlaze dvije stvari. Prva je da su pjesnik i njegovo djelo, na neki način, odijeljeni. Druga je, da je pjesnik stvoreno biće i kao takav, on ne može do kraja biti siguran u ono što je stvorio i, prema tome, niti rastumačiti svoj čin. Morao bi racionalizirati božanski moment u sebi, a to je čovjeku nemoguće. Unatoč tome, neki su pjesnici imali potrebu osvijestiti stvaralački čin. Pitanje je koliko su u tome bili uspješni, a koliko su hinili tu svoju sposobnost. U pokušaju da osvijeste svoj stvaralački čin i sami pjesnici namjerno ili nenamjerno griješe, zamračujući vlastitu misao. Kad Fernando Pessoa u svojoj „Autopsihografiji” kaže da je pjesnik onaj koji se pretvara (fingidor), da čak hini i vlastitu bol, onu koja je stvarna, kao da zapravo želi reći da pjesnik hoda vijugavim stazama, izvrčući vlastite osjećaje, hineći da su drukčiji i onda kad se uistinu radi o stvarnim osjećajima:
Poeta je svat lažljivi.
Osjećaje vraški hini.
I kad stvarnu bol doživi
Hinjena se ona čini.
...Koliko nas je Fernando Pessoa uspio obmanuti u svom pjevanju? Treba li svaki njegov iskaz čitati kao zagonetku ispod koje postoji smisao i onda kad Pessoa tvrdi da ga nema? Treba li mu vjerovati, ako on sam kaže da se pjesnik pretvara i onda kad uistinu osjeća? Tražiti smisao je tražiti odraz u beskonačnom nizu „istinā“ koje isključuju jedna drugu. Jednom kad uđemo u Pessoine svjetove, „zapeli“ smo u zamci koju nam je postavio u igri koja se pruža unedogled. U čaroliji bez istine i bez metafizike? Postoji li, uopće, Fernando Pessoa?
(Iz predgovora: „Alberto Caeiro: Nostalgija za cjelovitošću”)
popis članova