DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Miki Bratanić
Miki Bratanić je hrvatski književnik iz mjesta Vrbanj na otoku Hvaru. Piše na hvarskoj čakavici, splitskoj urbanoj čakavici i standardnom hrvatskom jeziku. Objavljuje kolume vezane za baštinu i tradiciju, pogotovo za fenomen dalmatinske konobe, o kojoj je napisao knjigu "Konoba", prvu i jedinu knjigu posvećenu toj "kolijevci Dalmacije". Izabrane pjesme objavljene su mu u antologiji čakavskog pjesništva 20. stoljeća.
Živi i radi u Splitu. Od 2014. Godine član je "Društva hrvatskih književnika".
Djela;
"Kad sve umukne govorićedu stine" (Criteria 2000.),
"Kojin jazikon i Quo vadis" (Naklada Bošković 2003.),
"Svitlo na kraju" (Književni krug Split 2005.),
"U kloncu" (vlastita naklada 2006.),
"Ruzarij za Hrvatski križni put" (Glas Koncila 2009.),
"Rič za jubav" (Naklada Bošković 2010.),
"Četiri štajuna" (vlastita naklada 2010.),
"Priča o poštaru Gricku" (Naklada Bošković 2010.).
„Konoba“ (Književni krug Split 2010.)
„La Konoba“ (talijanski prijevod Konobe, vlastita naklada 2011.)
„The Konoba“ (engleski prijevod Konobe, vlastita naklada 2011.)
“Sjećanje na ljeto” (vlastita naklada 2014. )
“Razgovor s tišinom” ( vlastita naklada 2014. )
“Priča o konobi” ( vlastita naklada 2014. )
“Story of the konoba” ( vlastita naklada 2014. )
Producent je i nakladnik nosača zvuka pučkih pjevača iz Vrbanja:
"Obredi velike sedmice i procesija Za križen" (vlastita naklada 2005.),
"Kroz godinu - Kroz godine" (vlastita naklada 2008.),
"Kralju kojemu sve živi" (vlastita naklada 2008, nominiran za diskografsku nagradu Porin u kategoriji "Najbolji album duhovne glazbe")
Više detalja: http://www.mikibratanic.com
Čeka me
Svoju san jubov ostavi na škoju;
u živon stini i zemji čarnjenon,
sa spomenon odpri i viron u boje,
sa nodon za vidit furešte svoje.
I nison se boja da će me ostavit,
il da će drugon u krilo poć,
jer san i dil duše svoje ostavi
i kad se vrotin skupa ću ih noć.
A sa sobon san vaze sudbinu svoju,
da sa menon gre po bilemu svitu,
njon ću tastamenat dat da mi napiše
i u njemu zodnju žeju moju.
Kad izdahnen neka me donese,
di san ostavi jubov svoju,
a ona će za menon : pokrit ploču,
vrotit mi dil duše moje,
zalizat jopnon bonde od greba
i čekat opet furešte svoje.
(Kad sve umukne govorićedu stine, 2000.)
Muk
Kroz jematvu i primaliće,
karnovol i litnje fešte;
muk.
Provukuje se kroz lozi i suputnice,
štrode i kole,
pjace i sole,
kroz vrime;
muk.
Kako sudnji don diže pokojne store
i vodi ih kroz poja i lozja,
nimo japjenice i kamenice.
I ne nahodidu nikoga,
somo muk,
zaresa i obresa.
Da in je slomit takaj po škinjima !
Ma su i takji infruloni,
u muku.
( Kojin jazikon, 2003. )
A jel parićon
Fermo brecat
zaškripje stina
inces, katafalat
i stora kolina.
Miruje sve
somo hlod čempiša ne.
Utopi se sunce
zamuknu čorčci
izlize misec
i popić se jovi,
odnikud i ćuk
i opet muk.
Misečina na ploči
čita novo ime
i godišće broji;
mlod je bi.
A lako je misecu;
nit misli nit govori
somo svitli i don propusti.
Ni mu se potriba smarti strašit
nit nokte grist
komu čo ostavit.
A čovik?
Podvežen
Zamoton
Pokriven
Prinbrokon
Nakargon.
Čeka!
Čo?
Sudnji don?
A jel parićon?
(Svitlo na kraju, 2005. )
Glove
Digla se ruka
Od svojega puka
I blagoslov
Ča je don odovna
Osušila se maslina
Od muke
U proh je pritvorili nisu
Za glove posut
Na čiste sride misu
Jer se digla ruka
A glove odvidone
Kuridu po svome
(U kloncu, 2006.)
Tebi neko bit
Na gvanćeri meni si otkrila dušu
Sve friže njene moga san vidit
U njima užežene jubavi tvoje
Ča su već davno postale tuje
Vrime nije učinilo svoje
Susreti svaki nategnu rane
Projdu ka svitlo pa se izgube
U očima još in ista zvizda sija
A ja sam samo tija kupit vrime
Ča ga je bura nosila niz arbu
Držat te za ruku taknit ti usne
U drugome svitu tebi neko bit
( Rič za jubav, 2011.)
popis članova