DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Milan Kranjčević
Milan Kranjčević rođen je u Otočcu 1959. godine. Nakon završetka osnovne škole u Kompolju (mjestu svog stalnog boravka) završio je gimnaziju u Otočcu i diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci. Osim za vrijeme studija, cijelo vrijeme života boravi u zavičaju.
Radni vijek započinje u struci u gospodarstvu 1983. g. radeći na pravničkim poslovima u Cosmochemii – tvornici kemijsko-kozmetičkih proizvoda Otočac. U to vrijeme je i sudac Suda udruženog rada SR Hrvatske. Već s početka 1990. g. uključuje se u društveno-političke promjene koje su zahvatile Hrvatsku, sudjeluje u povjerenstvu za izbor sabornika u Sabor SRH, sudjeluje naredne godine u provođenju referenduma o samostalnosti Hrvatske. Pobjedom demokratskih snaga u Općini Otočac 1990. preuzima dužnost tajnika Izvršnog vijeća Skupštine Općine Otočac, a za vrijeme Domovinskog rata član je općinskoga Kriznog štaba. Korjenitom promjenom ustrojstva i nadležnosti jedinica lokalne uprave i samouprave 1993. preuzima dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Otočca, no na toj dužnosti se ne zadržava dugo, koncem 1994. napušta aktivno bavljenje politikom, preuzimajući dužnost tajnika Hrvatske gospodarske komore – Županijske komore Otočac, koju ustrojava ab ovo. Još neko vrijeme je periferno u politici (predsjednik Gradskog vijeća Grada Otočca) no svoj politički život definitivno okončava 2003. izbacivanjem iz stranačkog života i Gradskog vijeća zbog nemirenja s postojećim devijantnim procesima. Odmakom od politike počinje se intenzivnije baviti kulturom u regiji Gackoj pa 1997. g. u Otočcu osniva Katedru Čakavskog sabora pokrajine Gacke, čiji je predsjednik od osnivanja. Također je u krovnoj organizaciji Čakavskog sabora sa sjedištem u Žminju bio u prošlom mandatu i potpredsjednik Čakavskog sabora. Trenutno je član Upravnog odbora Čakavskog sabora.
Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, s prvotnom namjerom da se ova udruga pozabavi gackim čakavskim dijalektom, s vremenom prerasta u vodeću kulturološku udrugu ne samo na području regije Gacke, već i šire, pokrećući niz kulturnih aktivnosti. Većina se njih ispunjava kroz tiskanje knjiga različita sadržaja, ali uvijek određenih zavičajnošću. Pored objavljivanja drugih autora, i sam sudjeluje u pisanju i objavljivanju knjiga. Pored knjiga 2005. g. započinje i kiparska kolonija u kamenu pod nazivom „GACKA“. Od početne kolonije određene jednom temom, koje je odmah bila međunarodna, ubrzo se prelazi na cikluse kiparskih kolonija (trogodišnji ciklus Križnog puta; četverogodišnji ciklus Gačanskog parka hrvatske memorije – koji je tek na polovici realizacije), postavljajući velike zahtjeve u pristupu i izvođenju. Katedru također pokreće arheološka istraživanja utvrde Fortica u Otočcu te konzerviranje ostataka zidova.
Kranjčević se pisanjem počinje baviti 1994. gotovo posve slučajno, u narednim godinama piše stručne i znanstvene članke iz povijesti regije Gacke, etnologije i etnografije te osobito gackoga čakavskog dijalekta.
Urednik je većine knjiga koje je tiskala Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke. Honorarni je dopisnik nekih dnevnih novina (Novi list), povremenih tiskovina i nekih godišnjaka (Vrilo).
Literarna izdanja:
1. In Tyrannos I – IV (objavljeno u četiri toma), 2008. g. (118 radio-drama na gackom čakavskom dijalektu koje su svakog tjedna emitirane na Hrvatskom radiju Otočac kroz vrijeme nešto duže od dvije godine);
2. Kičmasa, 2009. g; (zbirka novela pisana standardnim hrvatskim jezikom, u dijalozima gackom čakavštinom: Ded Jandrica; Patenta, Vrića brašna, Ćerlećka, U gaju, Sol, Grješka, Višak, Političke razmirice, Muči Stipane!, Ubišu crikvu!, Treba nešto učiniti);
3. Bajke za meće i 'ne malo veće, 2009.; (16 bajkâ i jedna pjesmica na gackom čakavskom dijalektu);
4. Dojčland… Deutschland, 2010.; (tri drame: Dojčland… Deutschland, Emajlirani privjesak, Tako je ì bilo),
5. Suza smaragdna, 2010.; (tri drame: Kosa moje bake – Ili kako nikada ne postati piscem, Suzo moja smaragdna, Hrvatski workshop);
6. Čarolija kvakâ i kavâ, 2011.; (tri pripovijesti: Čarolija prvoga reda, Crkvene i neke druge kvake, Slatki miris gorke kave)
7. Status, 2011.; (roman).
Ostala izdanja:
1. Kompolje - prilog budućem svestranijem istraživanju zemljopisnih, geoloških, povijesnih, socioloških, demografskih, antroponomastičnih, kulturnih i jezičnih značajki sela Kompolja, 1998. g. (monografija);
2. Gacka – zemlja i voda, 1999. g. (fotomonografija);
3. Ričnik gacke čakavšćine – Konpoljski divan (najveći dijalektološki rječnik čakavštine uopće na 1189 stranica velikoga rječničkog formata), 2003. g.;
4. dovršio tekst knjige Kompolje – narodni život i običaji autora Jure Grčevića po metodologiji dr. Antuna Radića, 2000. g.;
5. suautor u monografiji Gacka – Program integralnoga upravljanja okolišem i održivi razvoj, 2005.;
6. suautor (za čakavski dio) u knjizi Gačanska kuharica – Povratak zaboravljenih okusa, 2005.
Ostali članci:
1. Deklinacije u čakavštini južne Gacke;
2. Nešto o uskršnjim običajima Kompoljčana u prvoj polovici 20. stoljeća.;
3. Tradicijsko liječenje i određeni medicinski tretmani ljudi i životinja;
4. Nešto o otočkomu parku;
5. Germanizmi u čakavskim mjesnim govorima južne Gacke, (u suautorstvu s mr. Mirjanom Dasović);
6. Sprave za vožnju po rijeci Gacki;
7. Transport trupaca rijekom Gackom;
8. Hidrocentrala u Švici;
9. Provedba velikosrpske ideologije na primjeru osnovne škole u Švici;
10. Pokrajine Gacka, Lika i Krbava na zemljovidima do kraja 19. st. i toponimi u Gackoj;
11. Grb i zastava Grada Otočca;
12. Tradicijska gradnja na primjeru sela Kompolja:
13. Položaj gacke čakavštine u odnosu na čakavsko narječje;
14. Pojavnost horonima Gacka u hrvatskoj povijesti s refleksijom do suvremenosti.;
15. Gacka vrila – vrila nade i opstanka;
16. Gotička kapela Presvetog Trojstva u Brinju;
17. Stjepan Freiherr Sarkotić von Lovćen;
18. Što nam govori Bach o katoličkim crkvama Otočke pukovnije?;
19. 'Otac kraja' – general Nikola Maštrović;
20. Križni put na Fortici;
21. Izložba akademske slikarice Sandre Nejašmić;
22. Fortica – o povijesti Fortice;
23. Fortica – simbol vjere i obrane;
24. Naš suvremenik Karlo Mirth;
25. Spašena je još jedna tradicija od zaborava (o televizijskom - HTV - snimanju 'kerepljenja' trupaca rijekom Gackom);
26. Najveći otvoreni arheološki lokalitet na području Otočca (o važnosti arheoloških iskapanja utvrde Fortica);
27. Treba li Otočcu barem biografski leksikon?;
28. Zlatko Šimunović – Šime (o velikom hrvatskom likovnom umjetniku, rođenom u Otočcu);
29. Ada Borčić, slikarica donatorica župe Presvetoga Trojstva u Otočcu;
30. Otočka spomenička memorija na I. svj. rat (problematiziranje Domovinskog rata kroz prizmu ostvarene ratne spomeničke baštine u I. svj. ratu);
31. Nikola Mašić, otočki slikar;
32. Pet godina kiparskih kolonija u Gackoj (o malom jubileju kiparskih kolonija u kamenu u Otočcu);
33. O Gackoj, rode, da ti pojem (o (ne)osviještenosti lokalnoga žiteljstva o važnosti uporabe jednog od najstarijih hrvatskih horonima, u odnosu na nametnuti horonim Lika i druge horonime);
34. Ivan Dominik Vukasović (o otočkom župniku i zagrebačkom kanoniku);
35. Gačanski park hrvatske memorije (o uređenju parka ispred crkve Presvetoga Trojstva u Otočcu sa skulpturama gačanskih/hrvatskih velikana);
36. Uz knjigu Otočac od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskoga središta u 15. stoljeću (osvrt na knjigu autora dr. Mile Bogovića)
37. Uz knjigu Povijest Otočke pukovnije Franza Bacha (u kompilaciji s dr. Alexanderom Buczynskim);
38. Osvrt na knjigu Davora Peitela Na prvoj crti protiv smrti – Prilozi o povijesti regije Gacke u Domovinskom ratu 1991.-1993.:
39. I glasom se branio Otočac – Osvrt na knjigu Ruže Orešković;
40. Gačanski park hrvatske memorije – Druga godina (o ostvarenju kiparske kolonije 20011. g.);
41. Tko je bio Franz Bach? (o piscu Povijesti Otočke pukovnije, u kompilaciji s dr. Alexanderom Buczynskim);
42. 'Plavi' i 'malenice' (o tradicijskom načinu života uz rijeku Gacku u: Vodič za dobro upravljanje vodom).
Uredništvo:
1. Milan Kranjčević: Kompolje (monografija);
2. Milan Štefanac Ćićo: Gacka – europska kraljica boje opala (publicistika);
3. Jadranka Prša: Zemlja od sadre (dijalektalna poezija);
4. Juraj Grčević: Kompolje – narodni život i običaji (etnografija);
5. Grad Otočac 6 (zbornik);
6. Švica (monografija);
7. Grad Otočac 7 (zbornik);
8. Milan Kranjčević: Ričnik gacke čakavšćine (dijalektološki rječnik);
9. Pavao Jurković Katanov: Putositnicama Gackom, Grčkom, Aljaskom (putopisi);
10. Grad Otočac 8 (zbornik);
11. Milan Kranjčević: In Tyrannos I – IV (radio drame);
12. Milan Kranjčević: Kičmasa (novele);
13. Milan Kranjčević: Bajke za meće i 'ne malo veće:
14. Milan Kranjčević: Dojčland… Deutschland (drame);
15. Milan Kranjčević: Suza smaragdna (drame);
16. Franz Bach: Povijest Otočke pukovnije (prijevod);
17. Jure Karakaš: Ratnik – Bitka kod Jurjevih stijena (roman);
18. Milan Kranjčević: Čarolija kvakâ i kavâ (pripovijesti);
19. Ruža Orešković: I glasom se branio Otočac (radijske vijesti objavljene na Hrvatskom radiju u vrijeme Domovinskog rata);
20. Milan Kranjčević: Status (roman).
Iz pripovijesti: Čarolija prvoga reda
Centar za kulturu je počeo stagnirati, urušavao se, zavladala je apatija i beznadnost, djelatnici su preživljavali i u strahu iščekivali sutrašnji dan i pitali se kakva će biti sljedeća dresura mozga. Divko im je otvoreno govorio da su idioti, da ih mrzi, da ih ne može smisliti, da ne vrijede ni pišljiva boba pa s njima ne može ništa veliko postići (kao da je znao što bi to bilo veliko!), da će biti sretan kad ih se riješi (nije kazao kako ih se misli riješiti, što je kod njih do neslućenih razmjera gomilalo neizvjesnost) i kad dovede sposobne (do bola ih je vrijeđalo kada bi im kazao da su nesposobni) da će se tek onda vidjeti što „njegov centar“ može. Šutjeli su. A što su drugo i mogli? Argumentom na iracionalnost?, redom na kaos?; istančanošću na krajnju grubost? Jednostavno nisu mogli ništa poduzeti, svatko od njih bio bi sretan da se može kamo skloniti i pronaći bilo kakav drugi posao bilo gdje. Nisu se usudili javno nikome potužiti, tek tu i tamo bi se izjadali kome povjerljivome, obazirući se da ih ne bi tko čuo.
Iz novele: Muči Stipane!
- E onda, crno nam se piše – otpuhnuo je Stipan, kao da na svojima plećima drži cijelo ono Senjsko bilo, koje se nad Polje nadvilo.
- Zato ti velim da ti kopaš krumpir, a ne zna se ko će ga jesti – kao da je Milica otkrila veliku istinu. – Slušala ja, pa mi dosadilo i ja put pod noge pa uz Voznik svome Ilijici. Ušla ja u kuću, oni sjede, gledaju se, i muče. - «Što vi mučite?» - pitam ja nji'. - «Sjedi!» - veli meni moj stari. Aj, sjela ja, i dalje se muči. - «Koji je vrag vama?» - ne mogu ja izdurati.
- Pa nisu oni Kranjad – zlobno je podbola Maša, osjećajući se za trenutak lakše.
- Veli meni moj Ilijica da se kuće d'jele…
- Kak'e kuće?
- …da se d'jele kranjske kuće u Polju i u Kompolju…
- Ma kako d'jele?! Što ti divaniš? – ne vjerujući svojima ušima pitala je Maša.
- To što čuješ… da se d'jele kranjske kuće i da sva'ko iz Bjeljevina more prebrati sebi kuću dolje u polju, 'oće li u Polju, 'oće li u Kompolju…
- Ma što će prebírati? Nik'va kuća nije pusta, što to…
- Pa ne danas, za koji dan kad vas išćeraju – granom. Reka' Dušan…
- A što tvoga Ilijicu mori, kak'e njega brige more? – Stipan je htio potpuno razjasniti stvari.
- Da su sve bolje kuće poćapali ovi koji kolo vode, ka' Dušan i tak'i. A ono što ostalo da drugi moru. Mome Ilijici ponudilo… njemu ponudilo - vašu kuću…
Maša nije moga vjerovati to što je čula.
- Što si rekla? – prosiktala je Maša.
- To što si čula… da moj Ilijica dobijo vašu kuću…
- Našu kuću?!… Tvoj Ilijica?
- 'Est bogami, ničiju nego vašu kuću.
- Našu kuću? Aaaa?… Našu kuću! Pa ka' slabo mu dođe, slabo proša', el? – zgrabila je Maša željezne vile čvrsto ih u ruke stegnuvši, toliko čvrsto da su joj šake sve pobijelile, valjda je svu krv iz njih istisnula, s uperenima šiljcima, i korak po korak približavala se Milici.
- Što ti je Mašo? Mi vaje dobri bili, oduvje' – uzmicala je ona, a Maša za njom s uperenima vilama.
Dala je Milica petama vjetra, a Maša u stopu za njom preko krumpirišta, pa preko djeteline, sve dok Milica nije zamakla u kukuruzište lomeći stabljike i posrćući.
- Moju kuću tvome Ilijici, a! – zadihano je i uzdignutima vilama prijetila Maša, zaustavivši se pred kukuruzištem.
- Muči Mašo, muči Mašo! Ne valja im se zamjerati – okrenuo je ploču Stipan.
- Ma što ću ja njoj mučati? Kome mučati?!... Ona moju kuću… – nije mogla dovršiti Maša, gušilo ju je u prsima.
- 'Ajmo pobrati krumpir i napuniti trap, sramota da uđu u praznu kuću, da se narodu nađe…
Iz romana: Status
Posebno mi je bilo bolno kada je od mene glavu okrenula časna Justinijana … - nastavila je ona svoj solilokvij. - Ni danas ne znam je li glavu okrenula poput svih ostalih, koji su prezirali mene, moje zanimanje, sve; ili je glavu okrenula zbog toga što sam popustila Duchačeku, što sam popustila tim nesretnim prognanicima. … Ne znam – opet je napravila oveću stanku, kao da se ispovijedala, a ne kao da je došla u vojni odsjek zaiskati svoje pravo, na koje je mislila da ima pravo, da ishodi status branitelja. – Ili ju je povrijedilo to što sam mu se podala svoje volje, a nju su, nakon što su raspilili don Ciprijana, u crkvi silovali četnici, bila je redaljka. Bila je to tajna nad tajnama, koju je povjerila samo meni i Myci, Luca o tom nije imala pojma. … Ne zamjeram joj, nemam na to pravo. … Nije ona imala snage prihvatiti da i grijeh može biti moralan, a čini mi se niti spoznaje. Očito je to za nju bilo prezahtjevno, prezahtjevno za njenu nesreću, za njeno obrazovanje, za njena filozofska etička razmatranja, ako ih je u toj mjeri uopće bilo. Jer čovjek je raspet između svoje ograničenosti, ljudske ograničenosti, ograničenosti kao ljudskog bića, i bezgraničnosti, koju nameće moral. Konačnost naše moći definirana je našom smrću, smrću sve nestaje dok je moral bezgraničan, on je trajan, on nadživljava čovjeka, i u tom je apsurdu čovjek vječno raspet. Taj paroksizam apsurda vječnog raskoraka ljudske konačnosti u moralnoj beskonačnosti časnoj Justinijani očito nije u poimanju bio blizak. Nije ona shvaćala razliku između „moći“, kao čovječjeg ograničenja, i „morati“, što je pojam morala. Ja sam izvršila izbor; ja sam, da bih ih spasila, odbacila ono „moći“; ja sam morala učiniti to što sam učinila, ja nisam smjela „moći“ odbiti Duchačekovu ucjenu i izložiti riziku sve prognanike, u meni je nadjačalo ono „morati“, bez obzira na cijenu, bez obzira na prezir i sve što je uz to išlo. U tom se odnosu „moći“ i „morati“ traži žrtva, traži se žrtvovanje, traži se taj paradoks. To je smisao! Ja nisam napravila žrtvu, podajući se Duchačeku, da bih dobila što za uzvrat, od bilo koga … od Luce, od profesora Šime, od svih prognanika pa makar to bila i najmanja zahvala, jer to onda ne bi bila žrtva, bila bi to trgovina, bila bi to pogodba. Žrtva, kao moralni čin, ne traži ništa zauzvrat, ona se potpuno predaje, ona ne očekuje reakciju, ne očekuje bilo kakav uzvrat. Moja žrtva, da bi bila žrtva, nije smjela tražiti od drugoga nimalo moralnosti (u početku sam je ipak očekivala), pa tako nisam ništa očekivala niti od časne Justinijane, niti od Luce, čak ni od onoga Čeha Duchačeka, od svih njih to nisam trebala očekivati … - vezla je Cici filozofiju etike, kao da nikoga u prostoriji nema, kao da je sama.
popis članova