DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Miljenko Muršić
Miljenko Muršić rođen je 15. svibnja 1954. godine u Čakovcu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Velikoj Gorici. Objavljuje poeziju, prozu, eseje, dramske tekstove i igrokaze, slikovnice itd.
Objavljene knjige
1. HARIZMA, poezija, Cetinje 1984.
2. UVOD U EROTSKU KNJIŽEVNOST, eseji, "POKUPČANKA", Velika Gorica 1994.
3. PREŽIVEDBA V TUROPOLJU, kozerije, 1. dio Turopoljske trilogije, Plem. općina turopoljska, Glasnik Turopolja, V. Gorica 1995.
4. ZAKAJ SU TUROPOLKE LEPE, , 2. dio Turopoljske trilogije, Glasnik Turopolja, Ogranak HSLS-a, Velika Gorica, 1996.
5. NE PLAČI VELIKA GORICA, 3. dio Turopoljske trilogije, POT i GT, V. Gorica 1997.
6. TAJFUN SVETOG NIKOLE, igrokaz , Glasnik Turopolja i Međimurski književni krug "Reči Rieč", Velika Gorica 1997.
7. SKANDALOZNA KRONIKA, poezija, Plemenita općina turopoljska, Velika Gorica 2004.
8. GALGOTA, dramski tekst, Plemenita općina turopoljska & Književni krug "Reči rieč", Velika Gorica - Čakovec, 2007.
9. JE LI BOBOČKA SPAVALA S FILIPOM LATINOVICZEM, studija, SVAROG, Zagreb, 2008.
10. AVIJONKO SE ŽENI, slikovnica, /Miljenko Muršić, tekst; Mate Lovrić, crtež, Aleksandar Božić, fotografije, SVAROG, 2008.
11. U OBLACIMA i druge priče, proza Biblioteka INSULA, Grad Čakovec, 2009.
12. LAŽNI ČAKOVČANIN, roman, Biblioteka INSULA, 2015.
13. FTIČEKI SE ŽENIJU, slikovnica, crteži Nikola Peti, StripOblaČAK i Ogranak MH u Čakovcu, 2017.
14. LJUDI SU GLAZBALA, grafičko-pjesnička mapa i knjiga; linorezi Dominik Vuković, Ogranak MH u Velikoj Gorici, 2017, izložbe: Čakovec, Varaždin, Velika Gorica
15. THE SLADOLEDS, roman za mladež, ALFA, Zagreb, 2019.
16. "Ni pet ni šest nego 11 ŠTOSNIH OGLEDA", Biakova Zagreb, 2022.
Dramski tekstovi / izvedbe:
1. MISLAV I CRVENKAPICA, igrokaz za mladež, radio-izvedba, Radio Zagreb Režija Jasna Mesarić, 1986; audio-kaseta, ULTRAVOX 1994.
2. TAJFUN SVETOG NIKOLE, Hrvatski radio - Zagreb, 1995,.
3. GALGOTA, drama, Čakovec, 1984., Zagreb 2004. (Muršić/Janković/Sidor: SANATORIJ ZELENGAJ, premijera 28. studenoga 2011. (prema drami "Galgota" dramatizirali Sidor i Janković)
4. ZUJANJE, igrokaz za mladež, Kazališna grupa "Školarac", Zagreb 1988 (Zdenka Heršak, Marino Matota, Nada Abrus), "MAGLA D.O.O." Teatar Epilog (redatelj Marino Matota; glume: Nada Abrus, Mirna Medaković, Vinko Štefanac i .
5. SKLONIŠTARCI, igrokaz za mladež, Kazališna grupa "Školarac", Zagreb 1993. (Marino Matota, Nada Abrus, Drago Asić)
6. TAJFUN SVETOG NIKOLE, igrokaz za mladež, Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb, 1996. redatelj; Ladislav Vindakijević
7. AUTOMEHANIKA CARMEN, komedija, premijera 15. prosinca 2000. u Velikoj Gorici, redateljica: Tea Gjergjizi, glume: Hana Hegedušić, Ronald Žlabur, Damir Orlić
8. ZUJANJE, komedija, prva postava 1989, druga postava premijera 19. lipnja 2002. u Lukavcu-gradu, Vlastita produkcija POUVG i Kazališne grupe ŠKOLARAC, (Zdenka Heršak/ Josip Bobi Marotti, Nada Abrus, Marino Matota); isti tekst pod naslovom "MAGLA D.O.O." 2012. (Nada Abrus, Slaven Knezović, Mirna Medaković, Vinko Štefanac, režija Marino Matota).
9. AVIJONKO SE ŽENI, igrokaz za djecu, premijera 9. studenoga 2007. u Zagrebu, Kazalište SVAROG, redatelj Dubravko Sidor; POUVG, premijera 2019.
10. SLADOLEDI, teen komedija, pretpremijera travanj 2009, Kazalište SVAROG , redatelj Dubravko Sidor
11. ČAKOVEČKI GEODETI, Kazalište SVAROG, prema nekoliko pripovijetki iz knjige "U oblacima" dramatizirao D. Sidor, 2010.
23. IMA LI SEKSA U PISMENIH HRVATA?
Miljenko Muršić, UVOD U EROTSKU KNJIŽEVNOST, Pokupčanka, Velika Gorica, 1994.
Narod koji nema vlastitu erotsku književnost — barem ne toliko bogatu napasnim djelima, da bi mogla biti opasna, uzbudljiva, zavodljiva, pa dosljedno i antologizirana i anatemizirana — ima barem svojevrsni Uvod u erotsku književnost. Može li se onda reći, za "seks u Hrvata", da je jači u teoriji, nego u praksi? Kad se pitanje ovako (po)stavi, onda se pretpostavlja da samo piščeva osobna nadraženost (žudnja ili bludnja) može proizvoditi odgovarajuće draškavo štivo. Dakako da je to točno i da nikako drukčije nije moguće: može li itko zamisliti, da kakav bezvoljni muškarac, privatno slabo zainteresiran za drugi spol (mogućnost istospolne orijentacije ostavljam za drugi put), dakle onakav što ga smatraju "kilavcem", "mlitavcem" iliti "šonjom", povučen i stidljiv, bude autorom iliti tvorcem kakvoga ero-seksi-porno teksta? Iznenađenja i iznimke uvijek su mogući, ali do sada slabo poznati (na ovome području): dakle, ako se i naš narod biološki razmnožava (doduše, ne onom brzinom za koju navija "duhovna pretvorba"), kako to da nam se erotska književnost ne umnožava?
Miljenko Muršić (rođen 1954. godine u Čakovcu) usudio se dotaći te teme u feljtonu Hrvatski erotski duh (uvodnom tekstu zbirke svojih raznovrsnih promišljanja o erotici i pornografiji, dovoljno pretenciozno nazvanom Uvod u erotsku književnost!), zamišljajući se u dijalogu sa "cinikom" i "liberalom". Dok on sam brani onaj, "u hrvatskih književnika pokoji proplamsaj erotike, stidljiv, zakukuljen i zamumuljen" — zalažući se za istraživanje "hrvatske književne erotike", s nadom da će ona osvjetlati obraz Hrvatima, koji su "zdrav i vitalan narod" — dotle mu "cinik" dokazuje, kako je ta tradicija u nas slaba i nerazvijena (s tezom da "Hrvatski eros nije osobito reprezentativna kategorija"), a "liberal" strastveno asistira s još težom optužbom, po kojoj je "pornografija najveće zlo za hrvatski narod" i "duhovni genocid Hrvata". Tako je Muršić, na svega nekoliko stranica, svakoga mogućega čitatelja svojih tečno i ironično ispisanih varijacija (na više ili manje poznate teme), uveo u problem i ostavio u dvojbi, pa neka se sam snalazi. Jer, nemajući (za sada) pretenzija na iscrpnost, sveobuhvatnost i teorijsku osmišljenost, a sanjajući o tome kako bi sam, prije ili kasnije, mogao i trebao sačiniti "antologiju erotske književnosti", Muršić se spretno pozabavio onime što mu se našlo pri ruci, dakle praktičnom razradom onih porno-mitema, što struje u našem duhovnome okružju (manje nego što bi željeli manijaci, više nego što se boje moralisti). Djelići iliti ulomci planetarne ero-sfere nesumnjivo penetriraju u naše ozračje, što najbolje znaju oni koji su voljni valjati se u toploj kaljuži svakidašnje porno-ponude (na kioscima i u videotekama!), ali kako je kulturnjački "establishment" na njihove utjecaje još posve imun (ili samo skriva da je ipak "pozitivan"), Muršić je poželio iščačkati ono sablažnjivo o čemu se smije i može — pristojno razgovarati.
Kad kažem "pristojno", onda ne mislim da Muršić isključuje tzv. proste riječi. Dapače i naprotiv, jer je jedino njihovom (odgovarajućom) upotrebom moguće valjano obrazložiti stanovite erotske ideje, dok se njihovim izbjegavanjem pada u mutavi esejizam (koji se i kakav i kod nas javlja). Točnim imenovanjem riječi se uvlače u srž problema, a primajući njihova značenja tekst se rastvara da bi bio oplođen idejom. "Eros jezika" Muršić je vrlo duhovito obrazložio na svojemu ispitivanju Klaićeva Riječnika stranih riječi — i to je, po meni, najoriginalniji tekst u ovoj zbirci od dvadesetak eseja — probirući iz njega erotske "cvebe" (iliti slatke grožđice). Riječi nas omamljuju od prvotnoga mumljanja i mucanja, pa do najsavršenija i najsažetija govora, a tajanstvena "aura" tudica sjaji nam u nerazumijevanju životnih tajni. Tu opsesiju Muršić označava kovanicom "ksenoleksikolagnija", nalazeći da nam upravo Klaić nudi "značenjski neiscrpno... erotsko štivo", što je tako zgodna i točna, ali ironijska vizura, da njen pronalazač zaslužuje samo komplimente! Muršićeve "psihoanalitičke" pošalice na vlastiti račun — budući da on piše u prvome licu i na osnovu osobna iskustva, ne srameći se i ne libeći takvoga iskoraka iz ukočena "esejističkoga" manira — koje ste osobno, kao čitač njegova teksta, mogli prenijeti i na svoju malenkost, prerastaju, zapravo, u pravu pripovjednu prozu! Na neki način, to je prečica kojom je Muršić skratio put između složena teoretiziranja — a tomovi esejističkih knjiga o erotici već su u svijetu nabujali do prave prašume — i onoga što sam želio reći, jer da se dao uloviti u zamku "mudrovanja" (s navođenjem literature, citatima i fusnotama i sličnom aparaturom), njegovo bi pisanje "prerano završilo" iliti "svršilo" pred ulaskom u temu (što bi se moglo nazvati "esejistikom praecox"!). Međutim, esejistički neistrošen, dakle neopterećen bolesnom ambicijom uspinjanja na hrvatski kritičarski Olimp, Muršić ispisuje rečenice svježa daha, spretno svoju obaviještenost skrivajući u iskazima, koji su proviđeni pečatom stvarno proživljena života.
No, kako znam da i čitatelje jedne književne kritike prvenstveno zanima "o čemu se radi" u predmetnoj knjizi, ne pada mi teško i o tome izvijestiti. U svome Uvodu... — što će reći, da od njega trebamo još štošta očekivati — Muršić je dotaknuo i "obradio" više grupa pitanja (premda svoje tekstove nije tako i formalno rasporedio), 1. ima li erotike u životu i djelima hrvatskih književnih klasika (Ujević i Krleža)?; 2. koliko su vrijedni naši aktualni književni erotomani (Kušan i Valent)?; 3. može li se o erotici govoriti u tako neerotičnih naroda, kao što su Slovenci i Rusi?; 4. kakve se pouke mogu izvući iz analitike erotskoga vica, porno-ljubića i jednoga rječnika (stranih riječi); 5. može li se još uopće nešto novo reći na temu razlike i/ili sličnost erotike i pornografije, je li moguće kompilirati neku posebnu i novu antologiju erotske književnosti; čemu nas uči etimologija "prostih" riječi i kako je svemu tome doraslo "narodno blago" i 6. kakvoga smisla ima u čitanju tako raznorodna štiva, kao što su romani jednoga Henrya Millera i anketno-seksološke porno-početnice Shere Hite, poezija & proza Moravije & Mallarmea, opusa "božanskoga markiza" de Sadea i šašave "pjesmice" jednoga Tuli Kupferberga ("Masturbirati je ljudski, jebati je božanski..."?... Kako se odmah razaznaje, Muršićeva je radoznalost svestrana, želja za podizanjem velova s erotske tajne neutaživa, a o svemu piše jednostavno i lako, s više ili manje pouzdanih pozicija, dolazeći do zanimljivih zaključaka, ne oklijevajući pred naizgled bezveznim zadacima (kao što je čeprkanje po rječniku) i bez straha se upuštajući u podjednako bezizgledne dvojbe o erotici i pornografiji. Posebno mi je drago, što je netko s književno-kritički (još) nepotvrđenim imenom pokazao, kako se ležerno i suvereno može pisati, kad je riječ o izvornome porivu i potrebi, a ne kao tek o dokazivanju akademskoga statusa (jer je naprosto smiješno, kad se stanoviti naši "profesori" i "doktori" usuđuju s visine upustiti u trivijalne teme, hvaleći se s ponekim takvim svojim, na jedvite jade iscijeđenim tekstićem, kao dokazom vlastite "svestranosti"!).
Dakako, sa svojim Uvodom..., Muršić u erotsku književnost neće odvesti upućene, ali sigurno može naći one novake, koji žeđaju da im netko upućen (poput njega) "ozakoni" njihovo zanimanje za erotsko. Hoću reći, da i on, silom prilika, mora ponavljati neke već stoput rečene stvari — u kojima se klatno dokaza stalno njiše, pa možemo reći da smo "u pravu" tek ako ga u pravi čas zateknemo u željenome položaju (kao što je slučaj u raspri oko granica između erotike i pornografije) — ali je isto tako moguće, da i takve budu otkriće nekoj novoj publici. Kako bilo da bilo, dok erotski pisci oklijevaju, teoretičari erotike djeluju, barem je tako danas u hrvatskoj kulturi.
(Tekst je Igor Mandić prvo objavio u "Nedjeljnoj Dalmaciji" od 30. prosinca 1994. godine, str. 29, a onda i u knjizi "KNJIŽEVNO (ST)RATIŠTE", Nakladni zavod MH, 1998.
popis članova