DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Miro Gavran
MIRO GAVRAN je suvremeni hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Njegove knjige su imale preko 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 350 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Vjerojatno je jedini živući dramatičar u svijetu kome su u čak četiri zemlje organizirali kazališni festival njemu posvećen , na kome se izvode predstave nastale isključivo prema njegovim dramama i komedijama, a koji je pod nazivom GavranFest djelovao u Slovačkoj u Trnavi od 2003. do 2009. , potom se 2013. održao u Poljskoj u Krakovu, od 2016. djeluje u Češkoj u Pragu, a 2019. se održao u Njemačkoj u Augsburgu. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu.
Debitirao je 1983. godine s dramom KREONTOVA ANTIGONA u Dramskom kazalištu GAVELLA u Zagrebu u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji. Tri godine potom dramom NOĆ BOGOVA tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sistemu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje su istodobno i snažne i emocionalne. Do sada je napisao pedeset kazališnih tekstova : KAD UMIRE GLUMAC, SVE O ŽENAMA, SVE O MUŠKARCIMA, LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA, ČEHOV JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM, KAKO UBITI PREDSJEDNIKA,SHAKESPEARE I ELIZABETA, ZABORAVI HOLLYWOOD, ZABRANJENO SMIJANJE, TAJNA GRETE GARBO, VESELI ČETVEROKUT, TRAŽI SE NOVI SUPRUG, PARALELNI SVJETOVI, NORA DANAS, HOTEL BABILON, NAJLUĐA PREDSTAVA NA SVIJETU, MUŽ MOJE ŽENE, PACIJENT DOKTORA FREUDA, PAROVI, OTELO SA SUSKA, LUTKA, SLADOLED, PIVO, KUĆA IZ SNOVA, SVAKI TVOJ ROĐENDAN...
Premijerno je igran diljem svijeta: Rotterdam, Washington, Moskva, Rio de Janeiro, Pariz, Buenos Aires, Waterford, New York, Mumbai, Bratislava, Prag, Ljubljana, Sarajevo, Krakov, Beograd, Budimpešta,Los Angeles, Podgorica, Sao Paolo, Atena, Augsburg, Beč, Sofija, Riga, Vilnius, Antverpen, Tirana, Priština, Hyderabad, Rim, Maribor, Novi Sad, Mostar, Brno, Trnava, Bautzen, Zagreb, Varšava, Sao Paolo, Bangalore, Bukurešt, Novosibirsk,Tallinn, Beč, Tel Aviv, Sydney....
Objavio je deset romana: ZABORAVLJENI SIN, KAKO SMO LOMILI NOGE, KLARA, MARGITA ILI PUTOVANJE U PROŠLI ŽIVOT, JUDITA, KRSTITELJ, PONCIJE PILAT , JEDINI SVJEDOK LJEPOTE , KAFKIN PRIJATELJ i NEKOLIKO PTICA I JEDNO NEBO. Objavio je dvije zbirke kratkih priča MALI NEOBIČNI LJUDI i PRIČE O SAMOĆI, te jednu pjesničku zbirku pod nazivom PJESME.
U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikavajući male ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i s velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu ZABORAVLJENI SIN iz 1989.godine, čiji je glavni junak dvadesetogodišnji lakše mentalno retardirani mladić.
Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom na način da biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja, tako da ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke. Njegove knjige se objavaljuju na svim krajevima svijeta: Peking, Beč, Petrograd, Oslo, Istambul, Pariz, Prag, Bratislava, Sofija, Santiago de Chile, Ljubljana,Skoplje, Amsterdam, Priština, Tirana... Miro Gavran je s puno emocija i humora napisao deset knjiga za djecu i mlade: SVAŠTA U MOJOJ GLAVI, KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU, ZALJUBLJEN DO UŠIJU, SRETNI DANI, OPROŠTAJNO PISMO, IGROKAZI S GLAVOM I REPOM, POKUŠAJ ZABORAVITI, IGROKAZI ZA DJECU , PROFESORICA IZ SNOVA i LJETO ZA PAMĆENJE.
Gavran je dobio tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu CENTRAL EUROPEAN TIME 1999. koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus u Budimpešti u Mađarskoj , te Nagradu EUROPSKI KRUG 2003. za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, a za tekstove „Moj dobri otac“ i „Spašavanje medvjeda“. Usto je četverostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, Nora danas i Najluđa predstava na svijetu. Za roman „Kafkin prijatelj“ dobio je 2012.godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Roman „Zaboravljeni sin“ uvršten mu je 2002.godine na IBBY HONOUR LIST u Bazelu u Švicarskoj , dok je za roman „Profesorica iz snova“ dobio 2007.godine SPECIJALNU NAGRADU na Medjunarodnom festivalu književnosti za mlade u Sofiji u Bugarskoj. Za knjigu za djecu „Svašta u mojoj glavi“ dobio je Nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“, a za „Sretne dane“ i za „Ljeto za pamćenje“ dobio je dvaput Nagradu „Mato Lovrak“. Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje. U Vilniusu, u Litvi , prema njegovoj komediji „Papučari“ snimljen je 20013. film „Kako ukrasti ženu“ na litavskom jeziku. Gavran je napisao i tri libreta za mjuzikle: „Pacijenti“, „Byron“ i „Veli Jože“, te jedan za operu: „Kraljevi i konjušari“. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD. Od siječnja 1993.godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo se proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Jedan je od rijetkih europskih dramatičara koji je imao premijeru svoje drame u najznačajnijem američkom kazališnom centru „EUGENE O'NEILL THEATER CENTERU“ u Waterfordu 1999. godine, a riječ je o drami „Kraljevi i konjušari“. U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište. U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća ANTON HIERSEMANN STUTTGART iz Stuttgarta koja proteklih šezdesetak godina u suradnji sa Institutom za kazališne studije Sveučilišta u Beču, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u svoj izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova. Godine 2013. Miro Gavran je proglašen počasnim gradjaninom Malog Lošinja. U tome gradu se od 2014. svakoga ljeta održavaju DANI TEATRA GAVRAN U MALOME LOŠINJU. U travnju 2014. godine Miro Gavran je izabran za člana Ruske akademije književnosti u Moskvi, dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. godine Gavran je postao članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varna. Godine 1996.od predsjednika Republike Hrvatske dobiva ORDEN REDA DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA, godine 2001. osnovan je Fan Club „Miro Gavran“ u Novoj Gradiški. Bio je hrvatski je kandidat za Nagradu ANDERSEN za 2016.godinu, najznačajniju svjetsku nagradu za dječju književnost. U siječnju 2016. godine dobio je SREBRENU MEDALJU Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Slovačke za dugogodišnje djelovanje na području slovačko-hrvatske kazališne i književne suradnje, dok je u kolovozu iste godine dobio ORDEN KNEZA BRANIMIRA S OGRLICOM od predsjednice Republike Hrvatske za zasluge u promicanju ugleda hrvatske književnosti u domovini i svijetu. U studenome 2017. Hrvatski kulturni klub iz Zagreba dodjelio mu je GODIŠNJU NAGRADU ZA PROMICANJE HRVATSKE KULTURE U SVIJETU , dok je u prosincu iste godine dobio u Beču prestižnu europsku nagradu „Dr. Alois Mock Europa Preis“. U ožujku 2018. godine dobio je ZLATNI ORDEN ZA ZASLUGE U REPUBLICI AUSTRIJI od predsjednka Republike Austrije. U rujnu 2018.godine Academia Cravatica iz Zagreba imenovala je Miru Gavrana prvim hrvatskim veleposlanikom kravate. Od 2015. godine održava se svake jeseni u Novoj Gradiški književno-kazališna manifestacija LET S GAVRANOM , a prve godine je upriličen i medjunarodni simpozij MIRO GAVRAN – PROZNI I KAZALIŠNI PISAC, te je godinu potom objavljen istoimeni zbornik s tekstovima šesnaest autora iz četiri zemlje. Godine 2019. Miro Gavran je proglašen počasnim građaninom Nove Gradiške. U proljeće 2019.godine u Mostaru u Bosni i Hercegovini održani su „Dani Mire Gavrana u Mostaru“. Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002.godine osnovao Teatar GAVRAN. Njihov sin Jakov je glumac.
ROMANI:
- ZABORAVLJENI SIN, Zagreb, 1989.
- KAKO SMO LOMILI NOGE, Zagreb, 1995.
- KLARA, Zagreb, 1997.
- MARGITA, Zagreb, 1999.
- JUDITA, Zagreb, 2001.
- KRSTITELJ, Zagreb, 2002.
- PONCIJE PILAT, Zagreb, 2004.
KNJIGA PRIČA:
- MALI NEOBIČNI LJUDI, Zagreb, 1989.
KNJIGE ZA DJECU:
- SVAŠTA U MOJOJ GLAVI, Zagreb, 1989.
- KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU, Zagreb, 1994.
- OPROŠTAJNO PISMO, Zagreb, 1994.
- ZALJUBLJEN DO UŠIJU, Zagreb, 1994.
- SRETNI DANI, Zagreb, 1994.
- POKUŠAJ ZABORAVITI, Zagreb, 1996.
- PROFESORICA IZ SNOVA, Zagreb, 2006.
KAZALIŠNI KOMADI:
- KREONTOVA ANTIGONA, drama, Zagreb, 1983.
- UROTNICI, drama, Zagreb, 1984.
- MOJ DOBRI OTAC, groteska, Zagreb,1984.
- NOĆ BOGOVA, drama, Novi Sad, 1986.
- LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA, drama, Zagreb, 1988.
- ČEHOV JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM, drama, Zagreb, 1989.
- KRALJEVI I KONJUŠARI, tragikomedija, Zagreb, 1990.
- MUŽ MOJE ŽENE, komedija, Zagreb, 1991.
- VELIKI ZAVODNIK, skeč, Zagreb, 1991.
- NAJDUŽI DAN MARIJE TEREZIJE, duologija, Dubrovnik, 1992.
- OPERACIJA SPOLA, skeč, Zagreb, 1993.
- TEŠKO JE REĆI ZBOGOM (RASTANAK), drama, Zagreb, 1993.
- PACIJENT DOKTORA FREUDA, groteska, Rijeka, 1993.
- BALKANSKE KURVE, groteska, Rijeka, 1993.
- SHAKESPEARE I ELIZABETA, drama, Zagreb, 1994.
- ZALJUBLJEN U CRNU KRALJICU, melodrama, Zagreb, 1995.
- DELOŽACIJA, komedija, Zagreb,1995.
- KAD UMIRE GLUMAC, drama, Zagreb, 1995.
- DJED I BAKA SE RASTAJU, obiteljska igra, Zagreb, 1995.
- VESELI ČETVEROKUT, komedija, Mostar, 1995.
- POVRATAK MUŽA MOJE ŽENE, komedija, Šibenik, 1996.
- TRAŽI SE NOVI SUPRUG, komedija, Zagreb, 1996.
- BIT ĆE SVE U REDU, monodrama, Zagreb, 1996.
- NAJPOSLUŠNIJI BOLESNIK TRPIMIR, monodrama, Zagreb, 1996.
- ZABORAVI HOLLYWOOD, drama, Zagreb, 1997.
- OTELO SA SUSKA, pučka igra, Mali Lošinj, 1999.
- SVE O ŽENAMA, drama, Zagreb, 2000.
- TAJKUNI, komedija, Zagreb, 2000.
- VELI JOŽE, libreto, Osijek, 2001.
- VOZAČI ZA SVA VREMENA, komedija, Zagreb, 2001.
- VRIJEME JE ZA KOMEDIJU, komedija, Mali Lošinj, 2001.
- HOTEL BABILON, monokomedija, Zagreb, 2002.
- KAKO UBITI PREDSJEDNIKA, drama, Bratislava, 2003.
- ZABRANJENO SMIJANJE, komedija, Zagreb, 2004.
- SVE O MUŠKARCIMA, drama, Trnava-Slovačka, 2006.
- NORA DANAS, drama, Varaždin, 2006.
- PARALELNI SVJETOVI, drama, Zagreb, 2007.
- PAPUČARI, komedja, Zagreb, 2007.
- TAJNA GRETE GARBO, drama, Zagreb, 2008.
Ulomak iz drame KAD UMIRE GLUMAC:
TOM: Kad umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i završetak nisu vješto pripremljeni. Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo samo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njime proživjeli u teatru. Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njenoga života. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije nego li je glumac odigrao svoju životnu ulogu - ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. Ulogu nakon koje on sam osjeća da je iskazao sve svoje mogućnosti, znanja, kvalitete i vještine - nalazeći pravu mjeru za svaku riječ i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvim kakvo je, i u kojoj nije varao svoje godine. Ulogu koju nije odglumio, nego odživio. Tužno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu.
Ulomak iz romana JUDITA:
PRVO POGLAVLJE
Kada postah udovica i stavih kostrijet na sebe, prože me mir.
Mog muža Manašea pozva Jahve k sebi dva dana po svršetku blagdana beskvasnih kruhova.
Umrije nenadano, u hodu - na livadi se sruši u pola koraka, zakoraknuvši u prazno, u nepostojanje, pred prestrašenim slugama koji u kratkom udisaju zamijetiše prvi znak gospodarove slabosti, a već u izdisaju prepoznaše neumoljivu smrt.
Ne pustih niti jednu suzu, a ni jecaji se ne prolomiše našim odajama.
U mom ravnodušju svi iščitaše zadivljujuću snagu i vjeru u Gospoda, nitko odsutnost ljubavi.
Srećom, tajne sam od rođenja čuvala poput zarobljenih ratnika kojima je čast važnija od života.
Otac govoraše da su moja šutljiva usta pouzdanija od usta najodmjerenijih muškaraca, i da je šteta što sam svijet ugledala kao žena, jer da usprkos prelijepoj vanjštini snaga moje osobe pripada vrednijem spolu.
Uistinu, nikada nisam bila sklona ispraznim razgovorima.
Moja usta izgovarahu samo najnužnije rečenice, nalikujući na brižljivog vodonošu koji u ćup ulijeva promišljenu mjeru dragocjene tekućine, kako se u hodu ni jedna kapljica ne bi prelila preko ruba.
Možda je tomu razlog što svoju priču povjeravam papiru, umjesto slabašnom živom biću, ne želeći dovoditi u kušnju ničiju pouzdanost.
Osjećam da bih izludjela da se ne dosjetih pisanju, kao jedinom obliku oslobađanja od tereta tajni što me pritišću.
Olakšanje koje već s prvom napisanom rečenicom prože moju napaćenu dušu, uvjeri me da sam donijela ispravnu odluku i da ću po svršetku ovoga, ženi neprimjerena posla, živjeti u boljem savezu sa svojim sjećanjima, jer pisanje o nama nalik je na posao trgovca kojem spokoj donosi tek red koji uspostavlja u pretrpanom skladištu, kako bi se s lakoćom mogao snaći među mnoštvom predmeta.
Ne, ne pišem ovo sebi, niti se obraćam nekom određenom čovjeku.
Dok sam živa, nitko neće ovo pročitati, ali nakon moje smrti - možda moju ispovijed pronađe muškarac ili žena koji će u ovim zapisima prepoznati veličinu iskušenja kojem Jahve podvrgava svoje odabranike.
Ulomak iz romana ZABORAVLJENI SIN:
PRVA BILJEŽNICA
14. VI. 1986.
U ovu ću bilježnicu pisati, kako mi je rekla odgojiteljica Ana. Zapiši sve, svaki dan što se dogodi, rekla je odgojiteljica Ana. A ja sam plakao, a ona je rekla da ćemo se možda jednog dana opet vidjeti. A ja sam rekao, jako ću biti sretan ako vas opet vidim, a ona je rekla sad ćeš biti sretniji, bit ćeš sa svojim roditeljima i s bratom i sa sestrom, jel' da ćeš biti sretan, a ja sam još jače zaplakao, a mama je rekla sad moramo ići, pruži ruku odgojiteljici Ani, a tata nije ništa rekao, samo je gledao u zemlju. A ja sam rekao ja bih ovdje ostao, a odgojiteljica Ana je rekla dušo znaš da si prestar, da više ne možeš ovdje ostati. Sad sam začuo nešto, dok sam prethodnu rečenicu pisao, začuo sam nešto iz one sobe gdje su mama i tata, i čulo se kako se svađaju, ali nisam razumio što kažu, što govore, siktali su jedno na drugo onako da se ne može razumjeti što. A ja sam sâm u ovoj sobi, prije nikad nisam bio sâm. Tamo u domu u sobama smo bili po šestorica, a mama je danas rekla, kad smo došli, evo ovo je tvoja sobAa, jel' da si sretan, a ja sam šutio, a brat i sestra su u drugoj sobi, ovoj uz moju, a ja sam ovdje sam i sve je tako tužno, i sad bih trebao zaspati, jer su mama i tata rekli laku noć sine moj, a tata je danas rekao, kad smo tek stigli s autobusa u kuću, tata je još rekao dobro došao u svoj dom sine, a mama mu je rekla što držiš govore i tako te Mislav ne razumije, odnosno rekla je i tako on to ne shvaća do kraja. A Mislav, to sam ja. A ja sad ne mogu zaspati, i tako mi je sve tužno, a u ovoj sobi je lijep krevet. A moj prijatelj Grga je uvijek prije spavanja kreketao kao žaba, i to je bilo tako, u stvari svi smo se smijali. A Zdravko bi rekao ti ne možeš jače kreketati, a onda bi Grga još, a Zdravko bi ne možeš još jače, a onda bi Grga još još, a onda smo se mi smijali u mraku, jer svjetlo nije smjelo gorjeti nakon što dežurna odgojiteljica kaže svi se pokrijte i laku noć.
A u autobusu je danas jedna velika žena povraćala, a mama je rekla tko je vidio jesti kuhana jaja prije puta, a tata je rekao šuti netko će te čuti. A drveće je putem sve onako zum zum, a autobus je sve brže išao, a kad smo stali, ja sam išao piškiti, a tata je otišao tamo gdje se pije kava i ostalo, a mama je rekla ja ću sok. Onda smo se opet vozili, a tata je pogledao mene i osmjehnuo mi se pa sam i ja njemu isto tako, a mama je sve gledala onako u ništa i šutjela, pa ju je tata pitao što šutiš tako glasno, a ona mu nije odgovorila, onda je poslije još dva skretanja tata rekao što ti je, a mama je rekla sad će sve biti drukčije, a tata je rekao gdje, a mama je rekla u našem selu, u našoj kući. Ja sam samo slušao. Tata je rekao on je naše dijete i on mora živjeti s nama. A mama je rekla bit će teže i njemu i nama, a tata je rekao nešto što sam zaboravio, a mama je rekla u selu će se iznenaditi kad ga vide, a tata je rekao misliš li na nas ili na njega, a mama je bijesno viknula mislim na ostalu našu djecu,
mislim na Dubravku i Nikolu, mislim u što će se njihov život sad, a onda su pogledali mene, a tata je rekao nećemo više o tome, pa su šutjeli, a ja sam gledao kako drveće radi zum zum kad autobus ubrzava.
popis članova