DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Miroslav Međimorec
Rođen 4. siječnja 1942. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i IV. Gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik (1964.) i odslušao poslijediplomski studij književnosti (1965.-1967.). Kazališnu režiju diplomirao 1973. na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost, iste godine bio na poslijediplomskom kazališnom studiju u „Royal Shakespeare Company“ (RSC), London/Stratford on Avon. Doktorirao 2010. iz teatrologije i dramatologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Već na prvoj godini studija počeo se baviti kazalištem u zagrebačkom „Studentskom eksperimentalnom kazalištu“ (SEK), koje je, zajedno sa slavnim zagrebačkim „Internacionalnim festivalom studentskih kazališta“ (IFSK), šezdesetih godina bio kultno mjesto istraživanja i afirmacije mladih kazališnih umjetnika ne samo iz Hrvatske i Jugoslavije , nego i cijeloga svijeta. Proslavio se režijom dviju predstava „Ars longa, vita brevis“ (1967.) i „Vietrock“ (1968.), mlada publika ih je doživljavala kao svoj manifest, koje su osvajale priznanja na studentskim festivalima u svijetu kao i na festivalu profesionalnih kazališta (MESS, Sarajevo,1968.).
Kao profesionalni redatelj u statusu slobodnog umjetnika (1965.-1985.) i stalnog redatelja u Dramskom kazalištu Gavella (od 1985. do 1991.) režirao preko 70 (sedamdeset) kazališnih predstava, desetak radio-drama, adaptirao i za televiziju snimio nekoliko svojih kazališnih predstava. Prva profesionalna kazališna režija bila je „Zriniada“ u Zagrebačkom kazalištu mladih (1969.), poslije koje je kao redatelj postavljao predstave u Zagrebu, Dubrovniku, Varaždinu, Zenici, Rijeci, Osijeku, Vinkovcima, Beogradu i Mariboru. Osim studentskih, najvažnije su mu profesionalne predstave „Baal“ B.Brechta, „Kralj Ubu“ A.Jarryja, „Filoktet“ H.Müllera, „Večeras improviziramo“ L. Pirandella, „Hrvatska rapsodija“, „Leda“, „Povratak Filipa Latinovicza“, „Emerički“ i „Lamentacija Valenta Žganca“ M.Krleže, „Artaud luda“ C.Marowitza, „San ljetne noći“ i „Julije Cezar“ W. Shakespearea, „Jacques fatalist“ M.Kundere, „Pješice“ i „Portret“ S. Mrožeka, „Priče iz bečke šume“ Őden von Horvatha, „Opasne veze“ C. Hamptona, „Prljave ruke“ J.P. Sartrea, „Vježbe u Goethe institutu“ i „Ispit iz hrvatske knjižecvnosti“ I.Bakmaza, „Toranj“, „Naivci“, Psihopati“ , „Koko u Parizu“ i“Svrha od slobode“ I. Kušana, „Školjka šumi“ S. Novaka, „Noć bogova“, „Ljubavi Georgea Washingtona“ i „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“ M.Gavrana.
Prema priči Miodraga Pavića „Crvena kraljica“ režirao televizijski film, televizijsku dramu prema kazališnom komadu Őden von Horvatha „Figarova rastava", film prema pripovijetci „Školjka šumi" Slobodana Novaka te napisao scenarije za dokumentarno-igrani film „Sunčica“(premijera 18. ožujka 2014. Zagreb) prema knjizi „Sunčica“ Marije Slišković u koprodukciji Udruge žena u Domovinskom ratu i iFilms, Teksas (redatelj Nikola Knez) i za igrano-dokumentarni film „Vukovarska pasija“po motivima vlastitog romana „Piše Sunja Vukovaru“. „Hrvatsko narodno kazalište“ iz Osijeka naručilo je za svoju 100-godišnjicu i 7. prosinca 2007. izvelo dramu Miroslava Međimorca „Zastave, barjaci, stjegovi“. Drama „Hrvatska Antigona“ praizvedena je 5. studenoga 2012. u Histrionskom domu u Zagrebu dok je drama „Hrvatski emigranti“ praizvedena 12. prosinca 2014. u kazalištu „Joza Ivakić“u Vinkovcima.
Knjiga šest drama „Tužni hrvatski san“ izašla je u izdanju Hrvatske kulturne zaklade, Hrvatsko slovo u ožujku 2012.
Dobitnik je brojnih nagrada za režiju na kazališnim festivalima i smotrama (tri Zlatna lovor-vijenca na MESS-u u Sarajevu, Nagrada grada Zagreba, godišnje nagrade kritike i Udruženja dramskih umjetnika, nagrade na „Gavellinim večerima“, godišnja nagrada „Vladimir Nazor“). Jedan je od osnivača kazališnog časopisa „Prolog" Zagreb 1968., član uredničkog savjeta časopisa za kulturu „Gesta“, Varaždin 1980. O kazalištu izlagao na "Hvarskim danima", „Sterijinom pozorju" i „Krležinim danima“ u Osijeku, autor niza teatroloških članaka i rasprava.
Napisao romane "Piše Sunja Vukovaru", PIP Zagreb 2004., „Frankfurtska veza", PIP Zagreb 2004. , „Presvijetli i rabin“, PIP Zagreb 2006. , „Lovac na generala“ Naklada Bošković, Split 2013., „Kostino pismo(Svrha od slobode)“ AGM Zagreb, 2014. te knjigu drama „Tužni hrvatski san“, Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb 2012.
Drama „Oslobođenje Zagreba“ objavljena je u časopisu za književnost, kulturu i znanost „Riječi“ 1-3/2013. Matica hrvatska Sisak.
Drama „Hrvatski emigranti“ izvedena u okviru projekta čitanja drama u zagrebačkom KIC-u u lipnju 2014. postavljena je 12. prosinca 2014. na sceni vinkovačkog kazališta „Joza Ivakić“.
Napisao dvije veće povijesne studije
-„Medački džep“, Udruga Sv. Jurja, Zagreb 2003.-2004. i
-„Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata“, povijesna studija, svjedočenje britanskog časnika Bernarda O' Sullivana o izručenju hrvatskih vojnika 1945. titovim partizanima, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2008. te veći broj raščlambi (povijesnih, izvještajnih, vanjskopolitičkih).
Romani „Piše Sunja Vukovaru“, „Frankfurtska veza“, „Presvijetli i rabin“ Naklada PIP Zagreb, 2004., 2004., 2006. i „Lovac na generala“ Naklada Bošković, Split, 2013. na hrvatskom jeziku i „Piše Sunja Vukovaru“ na španjolskom jeziku objavljeni su u elektroničkom obliku na iBooks in Croatian language/iBooks na Hrvatskom jeziku.
Roman „Piše Sunja Vukovaru“ na španjolskom jeziku izaći će iz tiska u proljeće 2015. u Guadalajari, Meksiko.
Roman „Presvijetli i rabin“ uvršten je u antologiju hrvatske židovske književnosti „ Zázrak na ostrovê“ na češkom jeziku, Emona servis, Praha 2011. izabrao, s hrvatskog izvornika izabrao, složio, preveo i popratio uvodnim slovom Josef Kodet.
Drama „Vukovarski nocturno“, objavljena u knjizi drama „Tužni hrvatski san“ Hrvatsko slovo, Zagreb 2012. uvrštena je u Antologiju poratne hrvatske drame, urednica Sanja Nikčević, Alfa, Zagreb 2014.
Dobitnik je godišnje nagrade za najbolji roman iz Domovinskog rata (2004.) „Udruge branitelja (UBIDR) Podravke“ i godišnje nagrade za prozu „Dubravko Horvatić“ (2006.), Hrvatska kulturna zaklada, HKZ.
Hrvatski branitelj, dragovoljac, visoki časnik HV-a (stožerni brigadir) i djelatnik Ministarstva obrane RH (1991.-1993.), pomoćnik ministra vanjskih poslova RH (1993.-1999.) i pomoćnik ravnatelja HIS-a (1993.-1999.), veleposlanik RH u Švicarskoj konfederaciji (1999.-2000.) i do umirovljenja službenik Ministarstva vanjskih poslova RH.
U rujnu 1991. odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje šest mjeseci brani Hrvatsku. Nakon toga obavlja dužnost načelnika Vojnog kabineta PR dr. Franje Tuđmana, te načelnika Sigurnosno-obavještajne službe (SIS-a) Ministarstva obrane RH. Nakon toga u Ministarstvu vanjskih poslova RH postaje pomoćnik ministra za sigurnost na čelu VII. Uprave MVP RH koja se bavi sigurnošću i komunikacijama diplomacije. Istodobno je pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), nadležan za suradnju sa stranim obavještajnim službama i obavještajni rad u inozemstvu. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman imenovao ga je 1999. hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj konfederaciji na kojoj dužnosti ostaje do jeseni sljedeće godine kad je nakon dolaska nove vlasti iz političkih razloga s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula razriješen dužnosti. Oduzet mu je i veleposlanički status pa do mirovine radi kao službenik u MVP RH.
Član je Društva hrvatskih književnika od 10. lipnja 2008., objavljuje prozu i drame u časopisima „Republika“, „Kolo“ i „Riječi“.
Aktivan je član Hrvatskog diplomatskog kluba i Hrvatskog kulturnog vijeća.
Nositelj visokih državnih odlikovanja za sudjelovanju u Domovinskom ratu i za doprinos razvoju hrvatske diplomacije i Hrvatske izvještajne službe: Odličja Reda kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog trolista, te Spomenice Domovinskog rata, Medalja Bljesak i Oluja.
Oženjen, otac dvoje djece, djed dva unuka.
„Piše Sunja Vukovaru“, roman, PIP Zagreb 2004.
„Frankfurtska veza“, roman, PIP Zagreb 2004.
„Medački džep“, povijesna studija, Udruga Sv. Jurja, Zagreb 2003.-2004.
„Presvijetli i rabin“, roman, PIP Zagreb 2006.
„Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata“, povijesna studija, svjedočenje britanskog časnika Bernarda O' Sullivana o izručenju hrvatskih vojnika 1945. titovim partizanima, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2008.
„Tužni hrvatski san“, knjiga drama, Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb 2012.
Drama „Zastave, barjaci, stjegovi“, praizvedena za stogodišnjicu HNK Osijek, u HNK Osijek 7. prosinca 2007.
Drama „Hrvatska Antigona“ praizvedena 5. studenoga 2012. u Histrionskom domu u Zagrebu.
Drama „Oslobođenje Zagreba“ ,časopis za književnost, kulturu i znanost „Riječi“ 1-3/2013. Matica hrvatska, Sisak.
"Lovac na generala“, roman, Naklada Bošković, Split 2013.,
Drama „Hrvatski emigranti“ časopis za književnost, kulturu i znanost „Riječi“ 1-4/2014. Matica hrvatska, Sisak.
„Kostino pismo(Svrha od slobode)“, autobiografska proza, AGM Zagreb, 2014.
„Hrvatski emigranti“ prvo su izvedeni u okviru projekta čitanja drama u zagrebačkom KIC-u 7. lipnju 2014., kao kazališna predstava postavljeni u vinkovačkom kazalištu „Joza Ivakić“, 12. prosinca 2014.
Romani „Piše Sunja Vukovaru“, „Frankfurtska veza“, „Presvijetli i rabin“, Naklada PIP Zagreb, 2004., 2004., 2006. i „Lovac na generala“ Naklada Bošković, Split, 2013. na hrvatskom jeziku i „Piše Sunja Vukovaru“ na španjolskom jeziku objavljeni su u elektroničkom obliku na iBooks in Croatian language/iBooks na hrvatskom jeziku.
Roman „Presvijetli i rabin“ uvršten je u antologiju hrvatske židovske književnosti „Zázrak na ostrovê“ na češkom jeziku, Emona servis, Praha 2011. izabrao, s hrvatskog izvornika izabrao, složio, preveo i popratio uvodnim slovom Josef Kodet.
Drama „Vukovarski nocturno“, objavljena u knjizi drama „Tužni hrvatski san“ Hrvatsko slovo, Zagreb 2012. , uvrštena je u Antologiju poratne hrvatske drame, urednica Sanja Nikčević, Alfa, Zagreb 2014.
Scenariji:
-za film koji sam režira prema pripovijetci „Školjka šumi" Slobodana Novaka
-za igrano-dokumentarni film redatelja Eduarda Galića „Vukovarska pasija“po motivima svoga romana „Piše Sunja Vukovaru“.
-za dokumentarno-igrani film „Sunčica“(premijera 18. ožujka 2014. Zagreb) prema knjizi „Sunčica“ Marije Slišković u koprodukciji Udruge žena u Domovinskom ratu i iFilms, Teksas (redatelj Nikola Knez).
Dobitnik godišnje nagrade za najbolji roman iz Domovinskog rata (2004.) „Udruge branitelja (UBIDR) Podravke“ i godišnje nagrade za prozu „Dubravko Horvatić“ Hrvatske kulturne zaklade, HKZ (2006.).
Roman „Piše Sunja Vukovaru“ na španjolskom jeziku izaći će iz tiska u proljeće 2015. u Guadalajari, Meksiko.
Proza objavljena u časopisima;
-Moja suradnja s piscem Ivanom Kušanom, sjećanja na suradnju s Ivanom Kušanom, Republika 9, godišta LXIV, Zagreb, rujan 2008.
-Životna priča Janka Žnidraića, Republika 11, godišta LXVI, Zagreb, studeni 2010.
-Pjevač na sprovodima, Republika 2, godište LXVII, Zagreb, veljača 2011.
-Profesionalci ili udba naša sudba,, Republika 3, godište LXVIII, Zagreb, ožujak 2012.
-Produženi život Krležinih junaka, Tema broja: Zastavae, barjaci, stjegovi Miroslava Krleže, Kolo 1/2014. Matica hrvatska, Zagreb 2014.
-Igra privida i smrti (Kostino pismo), ulomak romana „Kostino pismo(Svrha od slobode), Republika 4. godište LXX, Zagreb, travanj 2014.
KOSTINO PISMO (SVRHA OD SLOBODE)
ODLAZAK U VJEČNOST
Sjedim kraj kreveta moje majke u staračkom domu i promatram je kako luta odsutna negdje gdje je više ne mogu naći. Tako dakle u stvarnosti izgleda odlazak. Polagan, bezbolan, ona se smješka, vidi nešto u dnu kreveta:
- Vidiš! Mali je tu!
- Bako, koji mali?
- Mali Rudolf.
- Koji Rudolf ?, mi u obitelji nemamo nikakvog Rudolfa. Matej, Marko, Maksimilijan, Daniel, Luka, Mario, to su tvoji unuci i praunuci. Sjećaš li ih se? Prije dva dana mali Matej i Marko su bili kod tebe...
Šutnja. U njenim očima nerazumijevanje, nevjerovanje.
- Vidiš, tu je dolje, pod krevetom...
- Tko, mama?
- Rudolf.
Odustajem. Znam da nema smisla, ali kako odustati od mame, priznati da ju je razum napustio. Od svoje mame!? Odjednom sam svjestan starosti i približavanja kraja. Svoga. Nakon mame ja sam najstariji u obitelji. Na meni je red. Prijatelj Slobodan mi govori kako se umire davno prije stvarne tjelesne smrti. Odustaneš od života, prepustiš se, odeš s onu stranu i iako si još tu, jedeš, mokriš i obavljaš veliku nuždu, kupaju te, brinu za tebe, dobijaš lijekove, infuziju, ponekad prepoznaš svoje, ponekad samo buljiš u njih kao u strance koji su došli zbog tebi nepoznatog razloga. Tebe više nema. Otišao si. Sve ovo je tek epilog, pospremanje, produženo baktanje s nepotrebnim, čekanje na znak Svevišnjega da napustiš tijelo koji ti je sada samo opterećenje i muka. A jesi li sveo račun svoga života dok si još bio pri svijesti. Sabrao i odbio sve dobro i sve loše što si u životu počinio? Ako to nisi učinio gotovo je, više se ništa ne da učiniti. Cijelo tvoje životno iskustvo, sve blago tvog uma, sva tvoja sjećanja, osjećanja, radosti i tuge, sva znanja izgubljena su nepovratno. Ako misliš da je vrijedno prenijeti bar svojoj djeci nešto od tvog iskustva učini to što prije. Znam koliko je djed moj život obogatio svojim pričama, svojim životnim iskustvom. Zato valja požuriti. Jer i meni je vrijeme posvetiti se tom poslu. Da ne bude kasno. Kao mojoj majci. Njena sjećanja su zaključana i ključ do njih se zagubio. Nepovratno. Za uvijek. A toliko toga sam još htio doznati od nje: o životu njene majke, moje bake, o njenoj zagonetnoj smrti, o maminoj obitelji ( uvijek sam više znao o tatinoj obitelji, braći, sestrama nego o njenim), o vremenu prije strašnog rata na početku kojeg sam rođen, o ratu, vremenu poslije rata. Htio bih da mi razjasni neka mutna, dječja sjećanja na noćna bombardiranja, procesiju lica u vojnim odorama, koji su pred sami kraj onoga rata, strašnog, nezaboravljenog rata koji još uvijek pritišće sva moja sjećanja, snove i budi strahove, prolazila kroz našu kuću, na vrijeme neposredno nakon rata, na teške batine koje je dobio moj otac pri izlazu iz Zapadnog kolodvora kad smo se vraćali sa sindikalnog sađenja krumpira godinu ili dvije nakon rata jer je rekao nešto protiv komunističke vlasti, na dolaske nepoznatih ljudi koji su donosili poruke iz zatvora od tete zatvorene zbog muža partizana i informbirovca, na majčine suze zbog nikad razjašnjene, je li uopće postojala?, nevjere oca, na obiteljske svađe koje su me udaljavale od bratića i sestrični... I još mnogo toga. Nešto sam zapamtio, pokušavam iz dubina sjećanja izvući na svjetlo mutne i nejasne krhotine sjećanja. Valja požuriti. Ako ne zbog sebe onda zbog prijatelja s kojima sam živio, zbog ljudi koji su dodavali vrijednost mom životu i kojima sam i ja pružio koje dobro. Zbog prijatelja kazališnih umjetnika, ponajviše glumaca moje generacije, tankoćutnih umjetnika s kojima sam drugovao i stvarao. Oni su svojim tijelima i glasom, ljepotom duha i snagom osjećaja uljepšavali tvrdoću naših života u državi i društvu koje se hvastalo da je najbolje od najboljih, najljudskije od najljudskijih, a zapravo nas je strašilo, pritiskalo, zarobljavalo, bdjelo nad nama i kratilo nam sreću. Njima sam dužan, zbog njih moram zabilježiti ono čega se još sjećam, a bilo je važno za naše male, ograničene živote. Ograničene politikom, materijalnom oskudicom, nerazumijevanjem okoline, potisnutim rodoljubljem, krivnjom zbog pripadnosti poraženom i optuženom narodu. Ili nas se barem takvima željelo napraviti. Bili smo skupina mladih ljudi koji su željeli više, tražili više od sebe i svoje okoline. Ili su nas barem takvima željelo napraviti. Bili smo idealisti i nezadovoljnici, buntovnici i istraživači, sebe i kazališne umjetnosti kojoj smo se predavali i služili joj do granica svojih stvaralačkih i tjelesnih mogućnosti. I do kraja svojih života. Jer mnogi od mojih prijatelja već su dosegli taj kraj. Već su otišli. Za sobom su ostavili snažne tragove u sjećanjima njihovih još živih suputnika i stvaratelja. S odlaskom kazališne publike i prijatelja koji ih nose žive u svom srcu ti tragovi će blijediti, nestajati, pretvoriti se u prah koji ponekad svjetluca pod svjetlom kazališnih reflektora u zraku nad pozornicom. Netko mora pokušati zabilježiti njihove jedinstvene, neponovljive živote. Njihova tijela, duh i osjećaj bili su njihovo glazbalo, kičica i pero, koje će nestat u magli nepouzdanih sjećanja na najnestalniju od svih umjetnosti, na kazalište. Sve manji broj gledatelja pamtit će njihovo stvaranje, njihove zvjezdane trenutke, njihovo uzdizanje iz sivila prosječnosti i sivila svakodnevnog života koji smo živjeli pod vlašću jedne totalitarne politike. Pojavljivali su se na sceni u obličju nepoznatih, a tako stvarnih lica, osobnosti čiji osjećaji, snaga i volja bi nestajali s gašenjem svjetla i spuštanjem zastora. Iza njih bi ostajala zapanjenost čudom pretvorbe u neko drugo ja, u novog čovjeka koji nam je sa scene priopćavao da postoji bolji i ljepši, pravedniji i ljudskiji život od onog kojeg smo živjeli, neslobodni, zgrčeni, sapeti okovima jednog neslobodnog društva i vlasti. Kad je sve to počelo, ta obuzetost kazalištem, to strastveno traganje za prividom i snom, ta varka i bijeg? Pokušavam se prisjetiti kad je sve počelo, koji je to bio trenutak nakon kojeg se moj život zakovitlao i poletio u pravcu kojeg više nisam mogao nadzirati? Iz magme sjećanja mnogih za život značajnih trenutaka, događaja, dana izranja jedan, dan kad sam dobio pismo.
Početak autobiografske proze „Kostino pismo (Svrha od slobode), AGM, Zagreb 2014.
popis članova