DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Mislav Gleich
Mislav Gleich rođen je 11. srpnja 1997. godine u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2022. godine završio je diplomski studij iz anglistike i komparativne književnosti. Magisterij iz anglistike stekao je na temelju diplomskog rada u kojem je usporedio Dickensovu Priču o dva grada s filmom Christophera Nolana Vitez tame: Povratak.
Svoja prva književna djela, postmodernistički crnohumorni roman Nikolay Vasilevsky i horor Samostan Craven Hill, objavio je istovremeno 2018. godine u nakladi Nove knjige Rast. 2019. internetski portal Akademija Art objavio je njegovu humorističnu pripovijetku „Bizarna smrt časne Antonije“, a 2021. naklada Despot infinitus objavila mu je roman Beskrajno ljeto: Smaknuće Brandona Brycea koji spada u žanr literary fictiona. 2022. godine u Despot infinitusu objavio je Veliku nevolju oca Dickersona: Priču iz Colorada, crnohumorni roman. Od 2022. godine piše filmske recenzije za Svijet filma, a u Školskim novinama od 2023. o poboljšanjima u hrvatskom obrazovnom sustavu. Najveći su mu književni uzori Charles Dickens, Mark Twain, J. K. Rowling, Edgar Allan Poe, Umberto Eco i Victor Hugo, a od naših autora iznimno cijeni Tomislava Zagodu, Sanju Pilić, Ivana Borkovića, Miru Morovića i Marka Gregura.
BIBLIOGRAFIJA:
Romani
Nikolay Vasilevsky (Nova knjiga Rast, 2018.)
Samostan Craven Hill (Nova knjiga Rast, 2018.)
Beskrajno ljeto: Smaknuće Brandona Brycea (Despot infinitus, 2021.)
Velika nevolja oca Dickersona: Priča iz Colorada (Despot infinitus, 2022.)
Pripovijetke
Bizarna smrt časne Antonije (Akademija Art, 2019.)
Bio je to zadnji dan škole ili, da se mene pitalo, prvi dan ljeta. Jedan od najboljih, ali i jedan od najgorih dana u mojem životu. Netom prije one sudbonosne prekretnice, o kojoj ću uskoro govoriti, svijet je bio moj. Zaboravio sam na prošlost, nisam se zamarao budućnošću. Bio sam potpuno predan tom trenutku, osjećajući kapljice znoja na licu, limenku hladne Corone u dlanu i, najljepše od svega, njezinu ruku u svojoj.
Da, mislim da stvari rijetko budu bolje od toga. Prethodnog sam mjeseca tek navršio osamnaest godina, dok je Christie imala ostati sedamnaestogodišnjakinja još idućih pola godine. Upravo smo završili treći razred, što je značilo da nam predstoji još jedna zajednička godina srednje škole. Ali, kao što sam rekao, nisam se zamarao budućnošću, jer ništa nije moglo biti bolje od sadašnjosti: Christie je bila uz mene i ja sam bio uz Christie, a uz nas je (ili, bolje rečeno, iza nas) cupkao njezin mlađi brat Danny. Danny je bio osmogodišnjak i vječno je nosio šarenu šiltericu iz koje je stršio propeler. Dok smo Christie i ja – mladi, zaljubljeni par – isprepletenih prstiju šetali šumskom cestom, Danny je vrludao nama sleđa, idući s jednog ruba šume prema drugom, a s vremena na vrijeme zašao bi među stabla da prouči kakvu vjevericu, crvendaća ili češljugara, ili da nabere šumske jagode.
Udaljili smo se iz grada na moj prijedlog. Potstone mi je svake godine omrznuo na zadnji dan škole. Inače je to bilo mirno mjesto, ali kad bi se god školska godina privela kraju, tinejdžeri bi nagrnuli na ulice i zviždali, urlali, ljubakali se po parkovima, potajno cugali, mlatili se, te ponekad, uživajući u kaosu, obasipali građevine jajima. Lagao bih kad bih zanijekao da sam ranijih godina sudjelovao u svemu tome. I ja sam zviždao, urlao, ljubakao se s bivšom po Everly Parku, zapadao u razmirice s maturantima i zgrtao masnice, te sam – priznajem, nisam svetac – na kraju prvog razreda s Erniejem i Jadenom izvršio rafal jajima na prodavaonicu gospodina Dixieja (tom tragičnom prigodom ćelavu je sirotanovu glavu pogodilo jaje i oblilo ga žumanjkom i ljuskama, maslo ne-baš-trijeznog Jadena).
No te sudbonosne godine, dok smo se družili okupljeni oko klupica u glavnom gradskom parku – Christie, Ernie, Jaden, Susie, Layla, Chad i ostali – pogled mi je odlutao prema šumovitom brdu što se prostiralo na sjevernom kraju Potstonea. Primamljen mišlju na hladovinu i spokoj, na bijeg od vreve i kaosa, predložio sam curi da pođemo onamo u šetnju, sami. Oklijevala je, brinući se da nešto nije u redu sa mnom, no onda je raspoznala da je apsolutno sve u redu i da jednostavno želim pobjeći od euforičnih tinejdžera.
Tako smo se Christie i ja rastali s prijateljima i uputili prema brdu. Prešli smo preko Dayfriars Bridgea, pješačkog i biciklističkog mosta koji se protezao nad brzom i nemirnom, no plitkom rijekom Slyde. Ondje sam se zaustavio i zagledao niz vodu iz koje je ponegdje nicalo oštro kamenje. Na mostu nikad ne bih propustio zagledati se niz rijeku, privučen njezinim vijuganjem kroz grad i skretanjem među obroncima u daljini. Premda sam znao da se ona daleko izvan Potstonea ulijevala u neku drugu tekućicu, koja je na kraju otjecala u Atlantik, zamišljao sam nepoznate krajolike koje je još trebala počastiti svojom prisutnošću na putu do ušća. Podsjećala me na vlastitu budućnost i neizvjesnost nakon srednje škole.
Lutao sam u mislima dok me Christie nije zazvala: “Adriane.”
Okrenuo sam se prema njezinim modrim sanjarskim očima. Oko njih su se usjekle sitne bore. Usne su joj bile rumene i umiljato napućene, a kosa joj se u pepeljasto-žutim nijansama valovito slijevala niz ramena. Pomislio sam da je savršena. Pri pogledu na nju rasprši se ona neizvjesnost oko budućnosti, te sav moj nemir i strah, koji me obuzeo dok sam zurio u rijeku Slyde. Uhvatim je za ruku i sve ponovno bude dobro.
Prešavši most, Christie zamijeti skupinu osnovnoškolaca, a među njima i svojeg brata. Danny, sa šarenom šiltericom s propelerom na glavici, samo mrvu bucmastiji od prosječnog klinca, koračao je na kraju skupine, ručica spremljenih u džepove. Moram priznati da mi je dječak bio drag – moju je naklonost prema njemu budila sanjarska aura kojom je zračio, nešto što je posjedovala Christie i nešto što je, volio sam vjerovati, bilo i dio mene. Kad god bih ga vidio, dječak je bio u svojem svijetu. Dok su se njegovi prijatelji zafrkavali, zadirkivali i gurkali, Danny je slijedio čopor kao nepotreban višak i gledao prema rijeci.
Nogostup je Christie i mene nanio pred osnovnoškolce, koji su se zaustavili pred starijom sestrom svojeg prijatelja. Oni su nas skorašnje maturante promatrali s dubokim strahopoštovanjem. U njihovim očima, osamnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci bili su zreli i odrasli ljudi. Uz to sam imao i curu, što je njima bilo nedostižno još najmanje nekoliko godina. Osjećao sam se poprilično ponosno.
Objasnili su nam da su na putu prema igralištu gdje se održavala srednjoškolska košarkaška utakmica. Primijetio sam da Christie sa sažaljenjem promatra Dannyja čije je lice tonulo od dosade. Pa ipak je oklijevala pozvati ga s nama, vjerojatno se plašeći da ću se naljutiti, ali nisam imao baš ništa protiv Dannyja i pomislio sam da bi moglo biti jako lijepo kad bismo svi troje otišli na izlet u šumu. Stoga sam ponudio dječaku da nam se pridruži, na što je on slegnuo ramenima (bio je to njegov zaštitni znak) i upitao: “A kamo točno idete?”
“Gore na brdo”, rekoh. “Prošetat ćemo po šumi.”
Danny se dvoumio, piljeći u mene velikim okruglim očima – košarkaška utakmica protiv pustolovine u šumi? – da bi naposljetku slegnuo ramenima i rekao: “Pa dobro, može.”
Preotmemo Christie i ja jednog osnovnoškolca onoj skupini i produžimo dalje na sjever. Nad nama je lipanjsko sunce bliještilo i pržilo, a bijeli oblaci umirujuće tumarali. Dan je bio kao iz snova.
Na brdo nad Potstoneom moglo se uspeti prašnjavom cestom što je počinjala iza parkirališta najvećeg gradskog šoping-centra. Postojalo je nekoliko pješačkih stazica, ali ova nam je cesta bila najbliža. Nikad doduše nisam išao njome, nego bih je primjećivao kad bih biciklom obilazio ovaj kvart. Moram naglasiti da to divlje, neukroćeno brdo i nije bilo neko izletište za stanovnike Potstonea, a nikad nisam čuo ili vidio nekoga da se vozikao gore (samotnih i dostupnijih mjesta za pipkanje u automobilu bilo je pregršt na drugim dijelovima grada). Brdo je bilo prekriveno šumom i mimo lijepog pogleda, gore nije bilo ničega.
Sigurno ste se ranije zapitali odakle mi limenka Corone, jer nisam imao dvadeset jednu godinu. Na tomu imam zahvaliti svojem kompi Ernieju koji je – sam Bog zna kako, nikad nam ne bi odao – uvijek bio sposoban nabaviti alkohol. Toga mi je dana u parku tutnuo limenku Corone u ruku. Spremio sam je za kasnije, a kad smo se zatekli na prašnjavoj i pustoj cesti u šumi, pomislio sam da je pravi čas da se malo osvježim.
Danny, koji je među svojim prijateljima bio zatvoren, u našem se društvu toliko opustio da je sad cupkao, trčkarao i neprestano se glasao.
“Pjeva mali kos, tra-la-la-la-la…!” pjevušio je iza Christie i mene, raskrilivši ruke i jureći slijeva-nadesno glumeći avion.
Ona i ja držali smo se za ruke i smješkali. Ja sam potezao gutljaje iz limenke.
“Ovo je bila jako dobra ideja, Ad”, reče Christie. Zvala me Ad iz milja.
“Nije mi se ostajalo u gradu”, rekoh. “Ernie će ponovno bljuvati, Jaden će zažvaliti dvije-tri cure, Layla će bacati sarkastične uvrede, Susie će cmizdriti jer Jaden neće ljubiti nju… eto, kao da smo već bili tamo.”
Nasmijala se. “Ti i dalje vjeruješ da se Jaden sviđa Susie, ha?”
Christie je bila slijepa k'o miš, ma još i gore, kad je trebalo prepoznati ljubavne signale. Ja sam ih vječito uočavao, neki bi rekli tamo gdje treba i gdje ne treba (u krivu su), ali Christie? Da je Susie skočila na Jadena i ugušila ga poljupcima, ona bi to protumačila kao iskaz prijateljstva. Što ćete, bila je propali slučaj, ta moja cura.
“Naravno da joj se sviđa”, rekoh. “Samo što joj na čelu ne piše: HOĆU JADENOVU DJECU.”
“Nj-nj-nj”, zacvili Christie i stisne mi ruku.
Bila je slatka kad se durila.
popis članova