DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Mladen Jurčić
Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu te završio Filozofski fakultet, smjer anglistika i filozofija, stekavši stručni naziv profesora engleskog jezika, književnosti i filozofije. Poslije diplomiranja predavao je u više osnovnih i srednjih škola u Zagrebu i okolici, a poslije toga radio je kao urednik u izdavačkim kućama „Spektar“, „Alfa“ i u Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima. Član je društva hrvatskih književnika a do umirovljenja 2016. godine bio je i član Hrvatske udruge samostalnih umjetnika. Piše romane, priče, pjesme, drame i eseje, a dosad je objavio deset knjiga: dva romana, zbirku eseja, dvije zbirke priča, pet zbirki pjesama, a k tome i dvije drame. Osim toga priče, pjesme, eseje, kritike i članke objavljivao je u časopisima („Nova Istra“, „Republika“, „Književna Rijeka“, „Marulić“, „Kačić“ i drugima) te u tjednicima i novinama.
Zastupljen je u „Vjesnikovu“ zborniku „Zašto volim Zagreb“, u antologiji „Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača, u antologiji „Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana – antologija duhovne poezije“ (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini „Divo peršogo („Čudo prvoga“), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana, u izboru i prepjevu Leonida Talalaja. Svojim ogledom sudjelovao je u zborniku teoloških razmišljanja međunarodnih autora na temu: nebo i zagrobni život. Ostali autori u tom zborniku su Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI), Jerry L. Walls i Jeffrey Burton Russel.
Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić je preveo nekoliko desetaka knjiga, pjesme su mu prevođene na engleski, ukrajinski i slovenski, a svoje je pjesme sam prevodio na engleski. Sudjelovao je i na raznim tribinama, u radio i televizijskim emisijama. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.
Knjige:
Smisao modrine (roman), HKD sv. Jeronima, Zagreb 1992.
Daljine, blizina (zbirka pjesama), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995.
Susreti s Kristom (zbirka priča), U pravi trenutak, Đakovo, 1995.
Bitka za smisao (zbirka eseja), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1997
Kralj nedogleda (zbirka pjesama), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1998.
Na izvoru ponoći (zbirka priča), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1999.
Nikome (zbirka pjesama), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2001.
Otajstveni portal (roman), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2002.
Posljednje samoće (zbirka pjesama), HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2004.
Udomaćen u tišinu (zbirka pjesama), Biakova, Zagreb 2023.
Drame:
Tijelo dubinama (radio drama), III. program radio Zagreba, 1987.
Palača u zraku (drama), Nova Istra, Pula, 1996.
Antologije:
Božidar Petrač: Povrh starog Griča brda, Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, 2000.
Čudo prvoga. Izbor, predgovor i prijevod: Leonid Talalaj, Glavno specijalizirano uredništvo književnosti, Kijev 2000.
Krist u hrvatskom pjesništvu, antologija duhovne poezije. Izabrao i priredio: Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.
Josip Sanko Rabar: Kruh i vino, zbornik suvremene hrvatske poezije, Hum naklada d.o.o., Zagreb 2009.
Zbornici:
Ivo Mijo Andrić: Pisac na djelu, eseji i književni prikazi, vlastita naklada, Sarajevo 2006.
Ivo Mijo Andrić: Pročitani pisci, vlastita naklada, Sarajevo 2007.
Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.), Jerry L. Walls, Jeffrey Burton Russell, Mladen Jurčić: Nebo i zagrobni život, Razmišljanja o nadsvijetu, HKD sv. Jeronima, Zagreb 2009.
Branko Pilaš: Izvori i poticaji (otkrijte tajnu o nastanku književnog djela), vlastita naklada), Zagreb 2013.
Antologija kratkih priča:
Anđeli nikad ne odustaju, 25 najboljih kratkih priča Glasa Koncila, Glas Koncila, Zagreb, 2013.
Mladen Jurčić i njegov rad navedeni su i u:
Hrvatska književna enciklopedija 2 Gl – Ma, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, tiskanje dovršeno 31. listopada 2010
Poezija:
U meni
Jedno more u meni,
mirno, pouzdano, ranojutarnje,
il' burno, s ponoćnom
stopljeno prazninom,
no uvijek – neizbježno! – more,
široko, vjerno nekoj srži,
zauvijek bolno, tajanstveno
more u meni, bezimeno, nemoguće
da ikad presuši,
ne znam odakle, ni kakve li
nastanjene il' puste zapljuskuje obale,
dokle seže, osim da je more,
mogućnost života kad u zoru
prozoru pristupam duše,
uvečer prije sna, prije
vječnoga sna,
začetak, kraj, zahvala
što nisam, molitva
da nikad posve ne postanem
čovjek u kojemu nema mora.
Razlog
Zašto?
Da neporedak odveć zaglušno ne grmi
nad nerazmrsivim pustopoljinama,
da marina ni za koga ne uđe u noć,
da ne uvene sržna mistika grana,
da jezgra jednom zauvijek ne padne
predaleko od nas.
Pitanje
Zašto mi tako dugo, nesnosno,
najdublje u biću buja
od svega me daleko najzbiljskije,
najgorče sačinjava,
gradi, potresa, održava
upravo taj tragični, mutno ljubavni,
presiloviti osjećaj,
s kojim najmanje znam što ću?...
Posljednja pjesma i ja
Jesenje zlatnim umiranjem srca
sami šećemo posljednja pjesma i ja.
Tiho koračamo jedno uz drugo,
duboko potreseni opadanjem duša
s visokih, čuvstvenih stabala.
Neprimjetni,
odavno nepotrebni,
zaludno plodni
posljednje osjećajno godišnje doba
u magloviti ispraćamo,
krajnje nesigurni
još preostali život...
Rondo
Kad zasniježi praznina
sjećaj se iluzija,
često se vraćaj u njihove muzeje,
one su moguća budućnost.
Stvarno je rascrvotočeno lažima,
pa „Prelijepo da bi bilo istinito“
nikad ne smije umrijeti.
Da čuvstveno ne umre važno ga je izricati,
makar i najusamljenije, među zelenilom
ipak osluškivati beskraj,
možda na nemoguću nabasati stazu
izgubljenoga, bitnoga spasenja,
svjetoknjigom divotan izreći odnos,
da barem nešto bude vjerno i trajnije.
U iluzornomu smo voljeli, jačali,
u zaludnomu smo gradili palače,
živjeli u varljivomu
na prijelazu proljeća u ljeto.
Smijali smo se: ´´Što još može
postojati i ne postojati?´´
Kao drevni Nitko,
ponovno smo oblikovali ljubav
od izvornih početaka Zemlje, iz ničega,
nesvjesni da ljubav tek je godišnje doba
i da zapravo nikad nismo živjeli.
Ulomak iz priče “Nedoumice otimača tijela”:
Zapravo najviše ga je uznemiravao iznenadni pogled u svu tu prazninu koja se razjapila. Ne toliko činjenica da se probudio na klupi u parku potpuno smeten, gotovo bez ikakvih sjećanja, nego neobična, duboka praznina koja ga je ispunjavala, a ne bi je mnogao definirati, jer nije se sastojala samo od nedostataka sjećanja. Čak se razmjerno jasno sjećao nekih pojedinosti prije nego što je zaspao, ili klonuo na klupi u parku, ili ga je možda udarila neka vrst kapi koja je prouzročila gubitak najvećega dijela pamćenja.
Znao je da je šetao parkom, da je, prije nego što je sjeo na klupu, vidio lijepu, plavokosu ženu, djecu u igri i čovjeka s velikim psom. Kad se odjednom probudio usred bujnoga zelenila, na klupi pod hrastovim drvetom, očito popodne, sudeći po položaju sunca i vjerojatno ljeti, jer dan je bio vruć, sjeo je žmirkajući, trudeći se razbistriti glavu. Gledao je grmlje pred sobom, drveće, zelenilo i stazice, a u glavi mu je zujalo. Neko vrijeme sjedio je posve nepomično dok postupno nije shvatio...
Ne sjeća se! U umu mu je praznina! Cijelo biće kao da mu je bilo prošupljeno. Najveći dio sjećanja nestao je, osim nekih manje više mutnih, nepovezanih prizora. Sve unaokolo, a i u njemu samomu bilo mu je potpuno strano. Nije se sjećao ni svoga identiteta, ni grada u kojemu se našao, a ni prijašnjega života, osim nekoliko slika: svoga stana odakle je izašao, ureda s nizom stolova i računala i ne baš neprivlačnoga, ali ljutitoga ženskoga lica koje se svađalo s njim, a onda se okrenulo i otišlo od njega.
Iako je bio zaprepašten kad se probudio u takvomu stanju, nekako se nije previše uznemirio ni uplašio, unatoč činjenici da je bio svjestan što to znači. I samoga ga je začudila ta smirenost pa je isprva pomislio da je otupio od posljedica kapi, ali nije se osjećao ošamućeno. Pogled mu je bio bistar, čak je s određenim zanimanjem gledao oko sebe: krošnje, nebo i šetače, posve odvojen od svega, kao da je nestvaran predmet u nestvarnomu okruženju. Ne bi mogao odrediti ni objasniti neobičan, proturječan osjećaj da se, unatoč nestvarnosti, sve to doimalo posve naravno, da je ta potpuna odvojenost neizbježni dio njega samoga, a i svega unaokolo i da nema bijega. Biće mu se naprosto ispraznilo, kao da je iz njega iscurilo nešto možda i vrlo bitno, ali nije mu baš jako nedostajalo. Uznemirila ga je sama ta smirenost.
Podigavši glavu, pogledao je bogato razlistale grane stabla pod kojim je sjedio. Kroz jarko zelenilo vidio je tamno plavo nebo. Dugo je zurio i sve je to bilo vrlo lijepo, djelovalo je umirujuće, ali nije imalo nikakve veze s njim. Još jedno mutno sjećanje govorilo mu je da je netko negdje, možda i on sam, pisao o spokojnomu zelenilu, nebu i mističnoj povezanosti sa slikama prirode, ali nije se mogao sjetiti gdje je to pročitao. Prisjećao se je i nečijih prekrasnih riječi o stablu pod vedrinama, ali sad mu to nije ništa značilo, a sumnjao je da bi u tom stanju uživao u uzvišenim riječima. Nije mu se činilo da ima ikakve dublje veze, a kamo li kakve mistične povezanosti s tim biljem koje je posvuda unaokolo šumjelo samo za sebe i kao da je raslo kroz njegovu prazninu, širu i sudbonosniju od nedostatka sjećanja, posve odvojeno od njega, lišeno smisla, ravnodušno prema njemu, njegovu stanju i svakoj mogućoj ljudskoj tjeskobi, zaokupljeno isključivo vlastitim rastom, nepokolebljivom postojanošću i sigurnošću da će još dugo ostati bujno, zeleno i neprestano se obnavljati. Za razliku od njega svaka grana nad njegovom glavom imala je svoje mjesto, svaki list bio je točno gdje treba, no to ga je samo rastuživalo, a ispod i iza svega, kao jedini povezujući čimbenik, zjapila je tajna, nevidljiva, svenazočna podloga praznine i ravnodušnosti.
Nije bio slab ni ošamućen, nego nije znao kamo bi pošao, a nije osjećao ni potrebu da nekamo pođe. Odakle mu uvjerenje da sve to nije samo posljedica njegova sadašnjega stanja, nego je utkano u sve slike oko njega kao neumoljivi poredak svega?
Napokon, činilo se da se ni prije nije nekamo određeno uputio, ako je pošao u besciljnu šetnju parkom. Možda bi trebao smjesta otići liječniku, ali ni to nije shvaćao kao poseban imperativ, a sjećanje bi mu se moglo vratiti samo od sebe, ako mu već dolaze te mutne krhotine, pa čak i odlomci nečijih tekstova.
Pretražio je džepove laganoga svjetloga kaputića. U unutrašnjemu je, u novčaniku, pronašao osobnu iskaznicu sa svojom slikom na kojoj je bezizražajno zurio u prazno, a ispod slike stajalo je ime: Damir Tropac, koje mu ništa nije značilo, niti ga je na bilo što podsjećalo. Imao je četrdeset tri godine, a nikako se nije mogao sjetiti što je cijelo to vrijeme radio. Ništa, činilo mu se da je lišen svih tih godina, koje su ionako jamačno bile posve beznačajne i prazne, kao što je bio lišen osjećaja da je ime na osobnoj iskaznici njegovo. Kao da je bio bezvremen, ali u nimalo lijepomu smislu, ni star ni mlad, jer i starost i mladost imaju neku jezgru. Ništa mu nije značilo ni ime grada, ni ulice u kojoj je, sudeći po iskaznici, stanovao.
(Odjeci u javnosti:)
Mladen Jurčić je ozbiljan i temeljit, dobar pjesnik. Njegova esejistika, dramski tekstovi i pripovjedna proza, uz to, svoj žarišni i ishodišni etički i poetički poticaj imaju u autorovu pjesništvu.
Pjesnika zaokupljaju sve temeljne dvojbe i sva presudna, bitna i neizbježna pitanja čovjekove egzistencije, tvarnoga, ali još i više transcendentnoga i metafizičkoga u i oko čovjeka. Jurčić znade svoje mjesto, posve je osvijestio poziciju iz koje pjeva, no pita se o svrsi, smislu i naposljetku, o sudbini Riječi, one pjesničke navlastito. Priroda i čovjek u njoj, tegobe postojanja, patnja i nada, ljubav i žrtva, veličajnost čovjekova kreativna uma i duha, ali i krhkost njegova, nijemost pred eshatologijom svemira i tvoračkom sveprotežnosti Apsoluta... Posrijedi je koloplet pitanja i lijepa niska pjesnikovih pokušaja da što dostojnije odgovori izazovima oko sebe i u sebi, ne bi li ostavio što uvjerljiviji, iskreniji, istinitiji, pa i što ljepši trag na ovome svijetu i u ovomu darovanomu nam životu.
Propituje se Jurčić, mjestimice blago ironičan, o smislu i svrsi knjige i riječi uopće, i to ne eksperimentirajući jasnoćom, znači ne nekakvim metatekstualnim igrarijama, nego i opet izvornom pjesničkom riječju (primjerice u tekstovima Knjiga ili Sumrak poezije); osobito mi je drag autorov odmak od sebe sama i literarne stvarnosti koju gradi, bivajući svjesno i njezinim protagonistom, aktantom, što ipak ne isključuje konačnu ozbiljnost i zanimljivost poetskoga teksta (recimo u stihovima Građe za autoportret, ili u pjesmi naslovljenoj Zbirka pjesama).
Boris Biletić (Marulić 1/1998, HKD sv. Jeronima)
Devet cjelina Jurčićevih pjesama u zbirci „Daljine, blizina“...objedinjuje preglednost zrele autorske osobnosti, gdje se poetski čin prelama kroz razgovjetne svjetonazorne vizure kršćanske trannscendentalnosti, ali i kroz raznolikost poetskih forma koje idu od sonetnog izričaja do kolokvijalnih, gotovo usput prenijetih zapisa, te jezgrovito sažetih haiku slika. Beskraj, modrina, prostranstvo inih svodova gdje uvijek „nešto bitno i neshvatljivo“ ponad zbiljskog protjeka vremena i događaja, gdje šutnja znači poniranje (pjesma „Iznad) i gdje bivamo dohvaćeni kao dijelovi cjeline... to su ključni pojmovi Jurčićeve poezije.
Daniel Načinović (Glas Istre 04. 11. 1995)
U pripovjetkama Mladena Jurčića likovi su u potrazi za vlastitim transcendentalnim identitetom: psihijatri i njihovi štićenici, eterične žene, pisci i rekonvalescenti, ljudi s margine raznolikih brodoloma, zbilja suočena s „nestvarnim“ obratima, evo pripovjedaka intonacije u kojima dominira potisnuti zov za emancipacijom na razini svakodnevnog života, ali ponajviše za čvrstim osloncem u suočenju s vremenom i transcendencijom.
Daniel Načinović (Glas Istre, 18. 02. 2000)
Priroda je kozmos, ures iskonski i Jurčić je često hotimični stilski anakronist, poput drevnog draguljara filigranski brusi svoj kristalno zvučan, pravilan i vrlo sažet stih, ne bi li u njemu, kao u čarobnome zrcalu, uhvatio nešto od tog zgusnutog kozmičkog sklada. Osebujan spoj kršćanske osjećajnosti i zenskog dubinskoga zrenja, izrečen je ovdje jezikom uzdignutim, pročišćenim i posvećenim, ritmičkim, obrednim i čistim. Plešući s ritmom zemlje i dišući s dahom bilja, često čeznutljivo uzlijeće s pticom i neoplatonistički se utapa u beskrajnoj modrini neba...
Jurčićevo mistično stapanje s prirodom često nosi visoki intenzitet i dubinu vidovitog bljeska... Jurčić je pjesnik „duše svijeta“, koja je u tehnološkoj eri anakronizam i izvan je znanstvene dohvatljivosti...
Jurčić zrije basmom i pita razlogom u isti mah, on se nostalgično sjeća i okrenut je budućnosti, nastupa produktivistički i meditativno, zapadnjački i istočnjački, misterijski i konstruktivistički, sakralno i profano, dionizijski i apolonski, on se trudi proniknuti, a već je proniknut nečim što rastvara forme, a ipak nalaže oblik, nešto s ovu i s onu stranu, strahovito nedovoljno, a ipak ponekad tako dovoljno!
Josip Sanko Rabar (Marulić 1/96, HKD, sv Jeronima)
S (Jurčićevom) knjigom poezije Daljine, blizina danas imamo zrelog pjesnika koje buduće antologije ne bi smjele zaobići. Jurčić nije samo pjesnik koji uporno stvara i „kleše“ svoje stihove, nego i veliki poklonik i ljubitelj poezije.. On za poeziju naprosto živi. Danas, kad se o knjizi govori kao o „odumirajućoj kategoriji“, a krug čitatelja poezije sve je manji, ne samo kod nas nego i u svijetu, pojava Mladena Jurčića, tog nepokolebljivog idealista, koji ide protiv struje, dobija na još većem značenju, Poezija je za njega ozbiljan posao, a ne hir trenutnih nadahnuća. Zato je i postigao zavidno pjesničko bogatstvo u kojemu nećemo naći ni banalnosti ni jeftinih rješenja. Podjednako snažan u svojim sonetima kao i u haiku pjesmama Mladen Jurčić budi povjerenje u poeziju.
Ljiljana Matković Vlašić (Mirotvorni izazov, jesen 1996, br. 15)
Teško je reći radi li se u slučaju Mladena Jurčića o nezaustavljivu i strastvenu traganju za perfekcijom estetskoga poetskog zvuka, ili se taj pjesnik nada da će uz pomoć milosti doći u čamcu poezije dotle blizu transcendenciji da će mu se otkriti sve tajne duhovnosti.
Bilo kako bilo, ova poezija nije ni od čega tako daleko kao što je od sirovosti. Njezina su polazišta kultivirana posebnim autorovim senzibilitetom, njegovom erudicijom i sustavnim odnošenjem prema svojoj nadarenosti.
Glazbeno jezična sredstva Jurčiću su izbrušena već u startu, ali on ih svejedno dalje cizelira i iskušava.
Svevlad Slamnig (Marulić, 5/1995, HKD sv. Jeronima)
Upravo Jurčićeve fantastične priče upućuju nas na pitanje što je zapravo stvarnost... Jedna od najboljih fantastičnih priča u knjizi „Na izvoru ponoći“, naslovljena „Čovjek koji piše“, dio je cjelovite realnosti u svim dimenzijama prenesene u snove. To je priča koju s pravom možemo svrstati u ona književna djela koja će s vremenom postati naša klasika. Svi njegovi likovi bujne mašte i raznolikih snova plove ovim svijetom i u čitatelja otkrivaju svoje snove. Upravo zato i pita autor: „Što je bit snova? Postoji li više dimenzija našeg svijeta i postojanja i mogu li se nekako prijeći granice među njima?“ Jurčić te granice prevladava lirskim pričama i izvanrednim opisima krajolika, koji dominiraju u nizu priča...
Branko Pilaš (Glas koncila, 18 (1350), 30. 04. 2000.)
Najnovija zbirka Jurčićeve poezije Posljednje samoće još je jedan dokaz da se pred nama otvaraju stranice senzibilnoga pjesništva s nizom produhovljenih poruka. Zbirka je podijeljena u sedam ciklusa koji čine nerazdvojivu cjelinu. U toj poeziji nije uvijek jednostavno proniknuti u njezine poruke, ali kad se nađemo na „pročišćavajućim vježbama primljivosti“, kao što su se našli slikar i pjesnik, i mi ćemo osjetiti svu snagu te primljivosti.
Branko Pilaš (Školske novine, br. 32, 19. listopada 2004)
Osnove zbirke pjesama „Kralj nedogleda“ po mojem su mišljenju traženja. Ne jedno traženje, već upravo – traženja. I duhovna i duševna, i intelektualna i egzistencijalna, i vjerska i vjernička.
Nerijetko je Mladen Jurčić i tumač koji govori krajolikom ili opisom, ali vrlo često iz njegovih stihova pristižu i pitanja koja postavlja samom sebi da bi očvrsnuo u svojoj putanji kroz mnogobrojna zahtjevna i složena svoja traženja.
Stoga „Kralj nedogleda“ nije zbirka pjesama koje se brzo čitaju u jednostavnim nizovima. One zaustavljaju pažnju i nude višekratno iščitavanje. Ali u ponavljanju ne više zbog pjesnika i znatiželje upoznavanja i prepoznavanja, nego zbog samog čitatelja, koji će, nedvojbeno, u tim stihovima provjeravati i vlastite spoznaje i vlastita pitanja.
Živko Prodanović (Radio Sljeme, 16. 07. 1998, emisija „Zagrebački vodič)
Svojom novom knjigom intrigantno tajnovita naslova „Bitka za smisao“... književnik Mladen Jurčić ugodno je iznenadio ovih dana čitateljstvo solidnom zbirkom probranih filozofsko teologijskih eseja i članaka... Poznat u hrvatskoj kulturnoj javnosti kao prozni pisac (roman „Smisao modrine“, zbirka pripovjedaka „Susreti s Kristom“), pjesnik (knjiga stihova „Daljine, blizina), esejist, dramski pisac i prevoditelj s engleskoga jezika... Mladen Jurčić se sada, knjigom filozofsko – teologijskih razmišljanja iskazuje ne samo kao autor uistinu širokih mogućnosti izražavanja, nego i kao produhovljeni tragatelj za najskrovitijim tajnama ljudskoga bića i odgovorima na granična pitanja o čovjeku i svijetu.
Marijan Vogrinec (Vjesnik, 2. 10. 1997)
U suvremenoj hrvatskoj književnosti velik je broj autora koji se bave raznovrsnim oblicima stvaralaštva. Oni s podjednakim uspjehom pišu poeziju, priče, eseje, drame, romane, bave se prevodilaštvom i uređuju listove i časopise, dajući tako vrijedan doprinos u bogaćenju i širenju kulture hrvatskog naroda.
Tom krugu univerzalnih književnih stvaralaca svakako pripada i Mladen Jurčić. Za razliku od nekih drugih autora za koje je teško reći jesu li više pjesnici, pripovjedači, dramski pisci ili romanopisci, za Jurčića se sa sigurnošću može ustvrditi da je po vokaciji pjesnik, a da mu drugi vidovi stvaralaštva pripomažu u proširivanju književnih vidika. Pjesnici, uostalom, uz svoje osnovno lirsko zanimanje ili preokupaciju, imaju pravo zaploviti i u prozne vode i oplemenjivati ih neiscrpnom ljepotom riječi i melodijama stiha.
Ivo Mijo Andrić (Marulić, HKD sv. Jeronima)
I dok većina mlađih pjesnika traži pristup k sebi, „tu, u vječnom, tajnomodrom početku“ pjeva Jurčić i pronalazi onu otajnu nit koja će trajno označiti njegovo pjesništvo. Malo mu treba za poruku u kojoj su se zakukuljile plahost i nježnost, a svjestan je sve gorčine i boli koju mu donosi stvaranje. Svojim tihom pjevom pomaže nam da i sami gradimo svoj svijet koji je onakav kakvog ga osmislimo.
Gojko Polegubić (Glas koncila, 8. rujna 1996.)
popis članova