DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Natalija Grgorinić
Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen pišu zajedno, na hrvatskom i engleskom. Rođeni su 1974. u Puli (Natalija) i 1975. u Slavonskom Brodu (Ognjen). Studirali engleski jezik i književnost, te indologiju (Ognjen), diplomirali hrvatski jezik i književnost, te komparativnu književnost (Natalija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1999.). Zajednički magistrirali kreativno pisanje na Otis Collegeu of Art and Design u Los Angelesu (2005.). Dovršavaju doktorski studij na temu teorije književnog autorstva na Sveučilištu Case Western Reserve u Clevelandu. Prozu objavljivali u Novoj Istri, Mogućnostima, Republici, Vijencu, Tragovima, Plimi i drugdje. Pokrenuli i uređivali Admit Two, internetski časopis za književno suradništvo (http://www.admit2.net). Prevode s engleskog i na engleski. Žive i rade u Ližnjanu, u Istri, gdje su pokrenuli svratište za pisce i umjetnike (http://zvonainari.hr/).
Romani:
69, 70 (Brown Paper Publishing, 2011., SAD)
Mr. & Mrs. Hide (Urbana: Spineless Books, 2009., SAD)
Gdje se noga spaja s drugom nogom (Zagreb: Nova knjiga Rast, 2003.)
Raj (Poreč: Pučko otvoreno učilište, 2001.)
Zbirka priča:
Utjeha južnih mora (Pula: Istarski ogranak DHK, 2009.)
Uvršteni u antologije:
The &Now Awards: The Best Innovative Writing, urednici Robert Archambeau, Davis Schneiderman, i Steve Tomasula (Lake Forrest: &Now Books, 2009.,SAD)
Tvar koja nedostaje: zbirka kratkih SF i fantasy priča, urednik Davor Šišović (Pazin: Pučko otvoreno učilište, Udruga za promicanje SF-a i fantasyja "Albus", 2002.)
Nagrade:
Laurus nobilis, prvo mjesto (Poreč: Pučko otvoreno učilište, 2001.), za roman Raj.
NATALIJA GRGORINIĆ i OGNJEN RAĐEN
iz priče «Trgovac godinama», zbirka Utjeha južnih mora, Pula: Istarski ogranak DHK, 2009.
– Koliko je prošlo otkako si kupio posljednji trenutak dobrog života? Sat, možda dva? – starac se hrapavo smijao. – Koliko misliš da si lošeg života kupio zajedno s dobrim za svoga vijeka, koliko se kukolja sa žitom kod tebe sakupilo? Ne želiš reći? Ne želiš razgovarati? Misliš kako je zarazno stanje u kojem se nalazim? Misliš to jer zapravo nisi svjestan da si u takvom stanju i ti. Ne moraš ništa reći, sve znam, i ja sam jednom davno bio ono što i ti do maloprije i sve znam o toj vrsti trgovine. Vjerojatno sam bio daleko uspješniji od tebe, ali zbog toga što sam se vinuo tako visoko, moj pad je neusporedivo teži od tvoga. Sad sigurno razmišljaš koliko će ti trebati da mi postaneš nalik. Nemoj imati iluzije, već sutra, ili za dan-dva najkasnije, zaboravit ćeš da si ikada dobro živio, a bol, odijelo koje ćeš nositi do svoga kraja, bit će ti potpuno skrojeno po mjeri, bol, pravo odijelo za mrtvaca i cipele od kartona.
Starac je zurio u jezivu prikazu i nije imao snage pokrenuti jezik, niti se usudio trepnuti i na tren skrenuti pogled sa sugovornika.
– Nego, priznaj, koliko si ih prevario? Što?! Šutiš? – starac se primakne bliže i prisloni svoja gadna usta tik uz njegovo uho. – Ne boj se! Ja ti mogu pomoći. Teret koji nije dovoljan da te povuče pod vodu, a ipak ti ne da glavu držati iznad površine, nešto je što ja znam kako iskoristiti. Previše je vremena prošlo otkako sam dobro živio, sada mi je dovoljno tek da živim. Ono što bi tebe ubilo, meni je neophodno kako bih dočekao sutra. Nisi li već shvatio, život je ovisnost od koje lijek nije apstinencija, ali ja ti želim pomoći da bol mine, predaj meni ono što te boli i ja ću ti pomoći da učiniš ono za što više nemaš snage. Nije to ništa čega bi se morao stidjeti, mnogi ljudi, veći od tebe, koji nisu prezali od toga da uzmu živote drugih, trebali su pomoć pri oduzimanju vlastita života. Predaj mi sve godine koje su ti preostale, bit će ti lakše završiti ovo što si započeo. Vjerovao si da imaš nadzor, vjeruj mi sad, nećeš moći izdržati bez toga nadzora, ti nisi dovoljno jak da bi sudbina upravljala tobom, predugo si bio loš gospodar da bi sada mogao postati dobar rob. Život neće biti lijep za tebe, nećeš se moći promijeniti…
Starac odgurne čvornatu šaku sa svoga koljena, ustane i svuče odijelo. Još jednom upita svoje tijelo, ali ono mu samo potvrdi riječi starog demona i njemu ne preostane drugo nego svući se do gola i odjeću ostaviti na hrpi, pa takav zakorači prema rijeci.
Prvi korak umalo mu je bio posljednji jer ga luda nada odmah prisili promisliti: nije li ovo pogrešno? Na kraju krajeva, on odbacuje sve što je godinama krvavo prikupljao, nije li u hrpi toga otpada ljudskih godina ostao koji tjedan, ili barem dan umjerene agonije?
S leđa mu se primakne ono stvorenje tijelom mu prepriječivši odustajanje i povlačenje.
– Nema razloga za predomišljanje, to se samo smrt igra s tobom. Zar želiš da strah postane gospodar tvojih dana, zar nesreća da ti postane suprugom? Nemoj se zavaravati, ovdje ti više ništa nije ostalo. Ne boj se. Gledaj na smrt kao na carinsku kontrolu. Dobar dan, gospodine, imate li što prijaviti? A ti ćeš samo podići ruke i pokazati im da sa sobom nisi ni malo života ponio i to je sve. Znaš, oni tamo imaju pse koji mogu nanjušiti i najmanju količinu života, ali ti se ne moraš bojati, pristao si sve ostaviti meni, ja nikamo ne idem i sve je u redu, a ti, nakon što prođeš carinsku kontrolu, možeš se ukrcati na bilo koji zrakoplov u bilo kojem smjeru. No, hoćemo li?
Nakon zadnjih riječi, on ga lagano gurne u vodu.
Zadnji dodir suhe, oduzete šake pogodio ga je kao malj i u trenu ispraznio od posljednje snage i sve preostale volje, on se sruši u vodu rijeke koja ga povuče u svoje krilo prebacujući ga iz vira u vir, sve dok njegova gola stopala ne dodirnu muljevito dno u koje se konačno zabiju. Tamo je čekao, činilo se dugo, ali ništa se nije dogodilo.
Dakle, to je smrt od koje je bježao što je duže mogao – sve vidjeti, ali ništa ne moći činiti.
Na obali drugi je starac pričekao da se rijeka vrati starom toku, pa onda polako savije ukočena koljena i spusti se do odjeće koja je u hrpi ležala na vlažnoj zemlji uz rijeku. Polako, s mnogo pažnje, složi odjeću i strpa je pod ruku, a cipele čvrsto zgrabi u lijevu šaku. Desnom rukom teško se otisne od tla i nakon što se kratko ljuljao naprijed, natrag, hvatajući ravnotežu, konačno se uspravi. Kako je sunčevo svjetlo izviralo iza horizonta, huk rijeke bio je sve tiši. Galeb krikne pozdravljajući sunce, a starac osjeti kako se isti galeb olakšao tu, na njegovu ramenu.
No, umjesto da opsuje ili se barem namršti, nasmije se i pogledom potraži nenadna darovatelja. Kada ga je ugledao, nije vidio ružnu ptičurinu, nego slobodu koja znači let i let koji znači život i nije mu bilo mrsko, jer znao je da je živ svakim novim udisajem. Učini mu se da se sjeća svoga prvog udisa pluća kada su ga izvukli iz majke i još mu se učini da taj udisaj nije bio različit od bilo kojeg u njegovu životu. Svaki je donio bol, bol na koju se nije mogao naviknuti, bol koju se nije moglo zanemariti ili potisnuti, uz koju je uvijek išla i radost novog slatkog zalogaja života. Starac osjeti sreću i zahvalnost što je živ, osjeti da nikada neće moći učiniti dovoljno za svoj život, ali samome sebi nijemo obeća kako će se truditi da spasi što više od života kojih se drugi odriču, jer život je strašno odbacivati.
Sunce pozlati njegov osmijeh kao da je on sâm zapravo skulptura koju je netko izradio u čast suncu, spomenik podignut u slavu života, i odsjaj života u njemu. Tada se začuje još jedan krik slobode i novi galeb nadleti starca i, kao što to već biva s kipovima i bez obzira u čiju slavu bili podignuti, žitka gruda ptičjeg izmeta pogodi trgovca godinama ravno među oči.
Sve ovo vidio je trgovac godinama u vodi, dok su mu pred očima posljednji mjehurići njegova života, sada zaista njegova života, izmicali i dizali se naviše, prema površini.
Onaj na obali ovoga je puta psovao.
popis članova