DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Natalija Vorobjova Hržić
1971 – Završila znameniti GITIS – Državni fakultet kazališne umjetnosti A.V. Lunačarskoga. U Rusiji je igrala u 15 filmova DVENADCAT STULJEV (DVANAEST STOLICA), RAJSKIJE JABLOČKI (RAJSKE JABUČICE), SESTRA MUZYKANTA (MUZIČAREVA SESTRA), BEREGA (OBALE), KARUSELJ (VRTULJAK), GORJA BOJATSKA – SČASTJA NE VIDATJ (TKO SE BOJI NESREĆE, NEĆE DOČEKATI SREĆU), VSJA KOROLEVSKAJA RATJ (SVI PREDSJEDNIKOVI LJUDI), GDE VY, RYCARI (GDJE STE, VITEZOVI), ISPYTANIE (KUŠNJA), SVADBA (VJENČANJE), DŽENTLJMENY UDAČY (DŽENTLMENI SREĆE), KRAŽA (KRAĐA), POSLEDNIE DNI POMPEJI (POSLJEDNJI DANI POMPEJA)), surađivala je sa slavnim ruskim režiserima – Gajdajem, Švejcerom, Bykovym i drugima.
1973 – udaje se i godine 1974. seli u Hrvatsku, u Zagreb, gdje i danas živi.
1991 – počinje pisati pjesme.
1998 – u Moskvi izlazi prva zbirka njezinih pjesama, Na kanate bytija (Na žici postojanja)
1999 – postaje članica Saveza pisaca Rusije.
2000 – izlazi druga zbirka pjesama BIT' ĆE I DRUGIH SVJETOVA, dobiva visoku nagradu, PLAKETU i ZAHVALNICU Ministarstva obrane Ruske federacije. Za svoj pjesnički rad u svibnju 2000. godine nagrađena je Međunarodnom nagradom POEZIJA u kategoriji NOVO IME te je od Sveruskog društvenog pokreta RUSIJA PRAVOSLAVNA dobila spomen – medalju ZAŠTITNIK DOMOVINE.
2001 – zbirka pripovijedaka NASTAVAK SLIJEDI u Rusiji, roman ŽENA U CRNOME RUBLJU u Hrvatskoj. Za tri izdane knjige Međunarodna udruga kopnene vojske i mornarice nagradila ju je ZLATNOM MEDALJOM KONSTANTINA SIMONOVA, a za knjigu BIT' ĆE I DRUGIH SVIJETOVA dobila je DIPLOMU ANE AHMATOVE.
2003 – PROROČANSKI PRSTI, nagrađena Počasnom diplomom Prvog stupnja ZLATNO PERO MOSKOVIJE i medaljom A. Suvorova ZA DOPRINOS KNJIŽEVNOSTI I RAZVOJU KULTURNE BAŠTINE RUSIJE.
2005 – zbirka poezije i proze U ZEMALJSKIM OKOVIMA , diploma K. Stanislavskog za doprinos razvoju kulture. Dobitnica nagrade POBJEDA Saveza pisaca kopnene vojske i mornarice.
2006 – u Hrvatskoj je izašla zbirka poezije PROROČANSKI PRSTI. U listopadu je nagrađena ZLATNOM MEDALJOM JESENJINA.
2007 – nagrađena je ORDENOM KATARINE VELIKE drugoga stupnja za zasluge i veliki osobni doprinos razvoju ruske kulture i umjetnosti, nagrađena je POČASNIM ZNAKOM RUSKE DIJASPORE za doprinos radu društva, dodijeljena joj je visoka nagrada ORDEN LOMONOSOVA na lenti. Njezina poezija uvrštena je u u ANTOLOGIJU MODERNE RUSKE DIJASPORE, predstavljena je njezina nova knjiga U OBNAŽENIM ZRCALIMA za koju je nagrađena medaljom i diplomom laureata premije ZLATNO PERO MOSKOVIJE u kategoriji POEZIJA. Ovu nagradu dodijeljuje Savez pisaca Rusije. Dodijeljena joj je diploma laureata međunarodne nagrade VELIKA RUSIJA. IMENA, za iznimne zasluge za domovinu i doprinos razvoju, veličini i slavi Rusije. Uz tu diplomu dodijeljena joj je i zlatna medalja.
2008 – šesta zbirka poezije naslovljena NEVIDLJIVI POČETAK. Postaje redovna članica Akademije ruske književnosti.
2009 – u Hrvatskoj izlazi zbirka pjesama “U obnaženim zrcalima”.
2010 – zbornik poezije izabranih pjesama pod nazivom IZABRANO, zbirka pjesama S ONE STRANE POBJEDE.
2011 – knjiga pjesama KRŠTENJE PJESME.
Astana – predstavljanje zbornika IZABRANO.
2011 – dobitnica medalje GENERAL M.D. SKOBELEV.
2012 – roman ČETVERORUČNA SONATA, nastao u suautorstvu s znamenitim hrvatskim prozaikom Lukom Paljetkom.
Te iste godine Natalija je nagrađena Velikom srebrnom medaljom Gumiljova.
2013 – u Moskvi izlazi nova knjiga pripovijedaka ZRNCA PIJESKA NA OBALAMA VJEČNOSTI.
2013 – postaje članica Društva Književnika Hrvatske.
2015 – u Moskvi je izašla nova knjiga pjesama NA GALIJAMA VJEKOVA
PJESNICIMA
Uranja u Letu ljeto našeg života.
Jedno je manje. Hladna voda se sklapat stala.
Rijeka teče. Opijelo
pjeva uz uspavanku vala.
Ali dan će doći, eksplodirat će Vrijeme.
Osvijestit će se snovi koji sad nisu budni.
Iz zaborava će ustat pjesnici-proroci,
skitnice-djeca,
pjesništva sinovi bludni.
PUTOVI
V. Visockom
Putovi, traka su plaha –
hologrami straha,
Čas zapleću se, čas opet spleću.
Nalik na djevojačke uvojke oholih breza
Preko raména od atlasa lijeću.
Viju se uvojci putova, mâme, zovu.
Put je nepoznat, dalek, opasnost krije.
Tko nije upoznao put, nije upoznao sebe,
Živio beskorisno je, iz kaveza izišo nije.
Prije puta istok, poslije puta zapad.
Na putu ima mnogo slučajnih susreta nekih.
Putovi traka su plaha.
Kakav je to život bez straha?
Bez straha i staza dalèkih.
***
Oči bode jaka svjetlost nezemaljska,
Otvorila su se zemaljska vrata.
Ulazim poput tata u hodnik nijem,
Pun molitve kao crkveni trijem.
I kao da me vuku krila,
Krila sudbine, lako.
Letim kao ptica, kao priviđenje.
Kao priviđenje? Možda je to tako.
Na kratkoj uzici
Mnogo je mojih priča vezano uz profesora Habuneka. Različitih, sjajnih, začudnih...
Vjerojatno sam ih trebala tada zapisivati, ali: Da mi je onda bila ova pamet! – kako kaže poznata uzrečica.
Bez pretjerivanja mogu reći da smo se družili, iako naši odnosi nikako nisu bili jednoznačni. A sve zbog njegovog osobitog stava prema svemu ruskom!
Ukratko, ni jedna Ruskinja, po njegovom dubokom uvjerenju, nije bila dovoljno elegantna, niti jedna operna primadona dovoljno lijepa, a veliki ruski klasici, „nekako mu nisu bili bliski“.
Ja sam bila svojevrsna iznimka od tog nepisanog pravila ali, iskreno govoreći, nikada nisam bila sigurna u kojoj se mjeri mogu smatrati iznimkom. Habuneku se upravo takva situacija i sviđala jer je imao osjećaj da me drži na „kratkoj uzici“. Raspored uloga u toj maloj predstavi bio je jasan: on je glumio, a ja sam statirala. Zapravo, bila je to predstava jednog jedinog glumca i to vrlo talentiranog. I tako je to išlo sve dok...
Napustio nas je profesor Torbarina, utemeljitelj anglističke katedre Sveučilišta u Zagrebu, slavni šekspirolog, Habunekov blizak, intiman prijatelj s kojim ga je vezalo 60 godina dirljivog prijateljstva. Otišao je iznenada i lijepo. Nakon što je trijumfalno zaključio seriju predavanja u Stratfordu na Avonu, rodnome mjestu Williama Shakespearea, Torbarina je popio dva dupla viskija i otišao se odmoriti u svoju sobu. Više se nije probudio.
Smrt Josipa Džoa Torbarine bila je strašan udarac Habuneku koji je odlazak svojega prijatelja doživio kao pomno isplaniranu izdaju. Ta, kako drugačije objasniti da je uspio održati baš sva predavanja o Shakespeareu, napraviti to u njegovu rodnome gradu, da je stigao popiti dva dupla viskija i poslije svega se otputiti u sobu i mirno umrijeti?!
Ne! Bilo je apsolutno nemoguće razuvjeriti Habuneka!
Tijelo profesora Torbarine kremirano je u Engleskoj i njegov pepeo zrakoplovom je stigao u Zagreb.
Dobro se sjećam tog neobično toplog kasnojesenskog dana. Velika dvorana Filozofskog fakulteta u Zagrebu bila je dupkom puna. Na sceni, stolu pokrivenom zelenim suknom stajala je urna nalik na starinsku škrinju. Govornika je bilo malo, ali u svačijem se nastupu osjećala iskrena bol. Činilo se da je sve okupljene u toj dvorani neka tiha tuga obavila svojom nježnom koprenom, a kroz koprenu gleda nas sjetno lice profesora Torbarine.
Poslije komemoracije naša mala družba na čelu s Habunekom uputila se u obližnji restoran nešto prezalogajiti, a zatim smo se svi odvezli k meni na kavu. Gosti su se smjestili u salonu, a ja sam pošla u kuhinju skuhati kavu. Kad sam s pladnjem u ruci ušla u sobu, ugledala sam neobičan prizor. Svi su sjedili u apsolutnoj tišini. Na malenom antiknom stolu stajao je srebrni svijećnjak, svijeće su gorjele. Soba je bila u polumraku, teški svileni zastori potpuno su pokrivali prozor pokraj kojeg se smjestilo ožalošćeno društvo. Pred drugim prozorom, neopterećenim dekorima, stajao je Habunek i napeto promatrao golemog smeđeg leptira koji je očajnički udarao krilima o staklo.
Događaj u sobi nalikovao je sceni iz nekog poznatog filma Luchina Viscontija. Kao da je veliki redatelj ustao iz groba i postavio taj prizor.
Polako sam odložila poslužavnik, prišla Habuneku i kimnuvši glavom prema leptiru, tiho rekla:
- To je on. To je profesor Torbarina.
Habunek se trgnuo, okrenuo prema meni i pogledao me kao da me vidi prvi put, a zatim se njegov pogled vratio leptiru.
- Da – odgovorio je ravnodušno. - Džo je volio smeđu boju.
Zatim me primio za ruku i poveo prema gostima. Sjeo je u omiljeni naslonjač, a ja sam se pozabavila kavom.
Sobu je ispunjavala krhka tišina, samo su svijeće lagano pucketale. Šutnju je prekinuo Habunek. Neočekivano, gledajući ravno pred sebe, kazao je:
- U životu sam poznavao dvije žene – sakupljačice, sakupljačice ljudi.
Zatim se zamislio i poslije kratke stanke nastavio:
- Ma ne, nisu one nikoga sakupljale, ljudi su jednostavno željeli biti u njihovoj blizini.
Kratko pošutjevši, zagledao mi se u oči i dodao:
- Jedna je bila Iročka Aleksander, druga si ti.
Iročka Aleksander! – prohujalo mi je kroz glavu. Iročka koja je poslije revolucije emigrirala u Zagreb, ljepotica-aristokratkinja, udana za sina krupnog industrijalca. Iročka koja je vodila salon u kojem je okupljala zagrebačku umjetničku elitu kojoj su tada pripadali Habunek i Torbarina. Iročka – utjelovljenje šarma i ukusa...
Gledala sam Habuneka i nisam mogla vjerovati ušima.
- Ali, znaš – u stvarnost me vratio hladan Habunekov glas - Iročka je govorila hrvatski puno bolje od tebe.
U skladu s našim prešutnim dogovorom, isti trenutak navukla sam tužnu grimasu na lice i u sebi pomislila:
"Uzica. Opet me pokušava staviti na kratku uzicu."
A zatim mi je na pamet pala potpuno drugačija misao:
"Ne! Ipak ima pravde na ovome svijetu! Dvije žene, profesore, samo dvije i obje Ruskinje!"
popis članova