Nela Stipančić Radonić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Nela Stipančić Radonić

Članovi društva

Nela Stipančić Radonić

Nela Stipančić Radonić je hrvatska pjesnikinja, romanopisac, prozaistica i publicistkinja. Rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, BiH, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još u mladosti zavoljela je i započela pisati liriku. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godinu dana živjela je i učila talijanski jezik u Rimu, Italija. Tijekom 2000. godine upisala je poslijediplomski studij na Fakultetu Političkih znanosti te magistrirala komparativnu politiku. U Zagrebu je predavala francuski i ruski jezik u gimnazijama i srednjim strukovnim školama, radila u privatnom sektoru te u državnoj upravi. Veću prekretnicu u životu označilo je preseljenje (2013.) iz Zagreba u Minhen, Njemačka, gdje ju je siva, iseljenička svakodnevnica potaknula na pisanje. Objavljuje pjesme, kratke priče i članke na internetskom portalu i novinama (Hrvatski Glas Berlin, Hrvatsko slovo, Večernji list...). Pjesme su joj izašle u više pjesničkih zbornika i časopisa (The Split Mind, Džepni oblak, U okrilju kraljice Jelene uz žubor Jadra, Slavonija na dlanu...), recitalima (J. Ozimec 2016 – 3. nagrada) te pjesničkim manifestacijama (Stijeg slobode 2016– 2. nagrada). Izvan Hrvatske postepeno raste i njezino zanimanje za hrvatsko iseljeništvo, kao i čežnja za povratkom u domovinu. Postala je aktivna sudionica na Hrvatskim iseljeničkim kongresima te kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva. U književnosti se javila 2016. godine zbirkom pjesama (Mjesečeva djeca) i povijesnim romanom o srednjovjekovnoj Bosni i Bosanskom kraljevstvu (Grišnici i pravednici). U odabiru tema presudna je empatija prema običnom čovjeku te tražiteljski duh. Motivaciju u radu crpi iz svijesti o čovjekovoj zagubljenosti u modernom vremenu i dekristijanizaranom društvu. Kao književnici, najveća joj je nagrada kada – unatoč brojnim poteškoćama i preprekama na književnom (bojnom) polju – njezina nova knjiga ugleda svjetlost dana.

Roman Slušaj ptice kako pjevaju, Naklada Bošković Split, 2019.
Zbirka poezije, Mahovina u snovima, Naklada Bošković Split, 2018.
Roman Putovanje u Indiju, Naklada Bošković Split, 2017.
Zbirka poezije, Kamena šuma, Naklada Bošković Split, 2017.
Roman Grišnici i pravednici (i njihovi savjetnici), Naklada Bošković Split, 2016.
Zbirka poezije Mjesečeva djeca, KULTura sNOVA Zagreb, 2016.

Ulomak iz romana Grišnici i pravednici (i njihovi savjetnici):

Uzdahnu duboko kako bi došao do zraka te krajičkom oka primijeti kako snažan vjetar trese jedan jedini hrast u podnožju njegovih zidina, a on kao da se posljednjim snagama još drži na mjestu i odolijeva; pa Hrvoje nastavi dalje bijesno hodati po svojim bedemima, dok mu hladni vjetar ne donese neki šapat:
- Pazi, nesretni Hrvoje, loše ti se piše! Još od onoga pokolja kod Dobora Sigismundove sluge na tebe vrebaju...Samo si još ti ostao i nestrpljivo čekaju da im dopadneš šaka!
Kao da mu od tih šaptaja klecnuše koljena, nakon čega se objema rukama nagnuo na hladni kamen bedema te se ukočeno zagledao u daljinu.
Pred njegovim očima, iznad lijeve obale Bosne, ukaza se humak Vučjak-planine te na njemu bljesnu Dobor grad.
Dvije kule spojene s dva paralelna, dvadesetak metara duga bedema. Na tome se mjestu rijeka Bosna probija kroz klanac koji zatvaraju ogranci planina Vučjak i Trebovac. Zagledan tako, najednom mu se pred očima pričini poznata krupna prilika sa širokim ramenima i krunom na glavi.
- Kralj Tvrtko I.! - zadrhta mu glas dok ga je zadivljeno promatrao kako jaše pokraj bosanske vlastele, koja ga ispraća radosnim uzvicima s bedema Dobora.
- Nema ih više, ni jednoga viteza! Svi pokojni i nijemi svjedoci naše nesreće.

Ulomak iz romana Putovanje u Indiju:

- Pazi da ne probudiš šumska bića! - rekla mu je jednom i počela tiho šaputati, dok se krupni žuti mjesec valjao na njezinoj kosi. Nije niti primjećivala koliko je bila osvijetljena, kao pod reflektorima, dok je pričala o vilama, začaranim šumama, jezerima...koliko samo bića stane u jednu priču, u njezinu priču? Više nego riba u jezero, više nego lišća po drveću, više od cvjetova u polju... Je li to onda bila ljubav?
Otvorio je polako oči, jer je kiša bila prestala. Ugledao je samo sivo nebo iznad sebe, bez ptica, bez boje, čak i bez oblaka, malo izgužvano nekim tankim sjenama, ali na kojem nije bilo više ničega, kao platno neoslikano, kao list papira neispisan, kao slaba bljedunjava crta koja ništa ne ocrtava. Kao njegov vlastiti život, koji nije napravio nijedan pravi uzdah sve do onog momenta kada su se rastali. Oslonio se leđima na hrapavu koru drveta. Bilo mu je hladno kao u vlastitomu grobu, ali umjesto tišine, sve mu je šumilo u ušima. Kao i onoga dana kada je, krajem jeseni, otputovala. Daleko. Teti u Australiju i nije se više vratila. Tamo se i udala.
Stresao se od neke hladnoće.
Ispočetka mu je pisala pisma. Bila su lijepa, ali dugo nije odgovarao na njih. Nije volio pisati, nije znao što napisati, iako je volio sve kod nje, baš sve, samo joj to nikada nije rekao, zapravo, puno toga joj nije rekao, ali je planirao. Čekao je da se vrati pa da joj sve kaže u lice i da je čvrsto zagrli i više nikada ne pusti da ode.
Osjetio je Freda kako se mazi uz njegovu nogu. Predugo je ostao na jednome mjestu. Bilo je vrijeme da krene dalje. Fred je mirno išao pokraj njega, kao i uvijek. Kao da je i on ondje imao svoje uspomene. Gluposti, psi ne prave takve greške kao ljudi! Prije bi se reklo da je on samo branio Jakova od drugih. Jer, tako je bilo od prvoga dana.

Iz zbirke pjesama Kamena šuma

Rojevi

Nisu to olovni oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao do koljena,
već riječi što naletješe
kao rojevi pčela
i zabiše se duboko do srca
brzinom strijela
da ni zadrhtati nije stiglo
prije potonuća na morsko dno,
skupa sa zvijezdama.
Nisu to oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao u šumi,
već misli što se rasipaju u progonu,
lomeći jedna drugoj krila
u bijegu od smrtonosnih ugriza,
sve dok samo crna rupa
ne ostade sjati na cesti boje slonove kosti
i osamljen mjesec
kao nijemi čuvar uspomena.
Nisu to olovni oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao pod mostom,
već samoća što puže lijeno
pod treperenjem solarne rasvjete
i šupljim pogledima ljudskim
što zjape u mraku bez ljubavi,
umjesto da plamte vatrenim snovima
u očima.

Iz zbirke pjesama Mahovina u snovima

Tumačenje pojmova

Jer ništa nije vječno na zemlji
sve traje i dotraje
i jesenje kiše
koje se zavuku
sve do očiju
pa jednom prestanu
i ledena zima za koje
para ide na usta
dok nos otpada a pijanac se jedva
do kuće dotetura
i ljubomora susjeda jednom utihne
i zvuci klavira u ljetno predvečerje
i plač djeteta u parku
i zvonjava na zvoniku u podne
i pjev slavuja u rano proljeće
jer ništa nije vječno na zemlji
sve jednom završi započetu kretnju i klone
sve osim ljubavi
samo ljubav ne poznaje kraj
osim početak i vječnost
sve drugo ne spada u ovaj pojam
već u laž
već u zabludu
oduvijek su to bili
posve različiti pojmovi
samo danas podjednako vrijede
i ljubav
i laž
i zabluda

Nastup Nele Stipančić Radonić u DHK

U ponedjeljak, 24. lipnja, u DHK su predstavljene dvije pjesničke zbirke Nele Stipančić Radonić, ugledne hrvatske književnice iz Münchena - „Mahovina u snovima“ i „Pukotine nemira“ (Naklada Bošković, Split). Prvu zbirku predstavila je Lada Žigo Španić, a drugu dr. sc. Željka Lovrenčić.

Obje su kritičarke apostrofirale tamne i svijetle tonove autoričine narativne, pitke, a duhovno kompleksne poezije koja se čas strmoglavljuje u civilizaciju egoizma, spektakla i provokacija, čas se ziba u sjećanjima i čežnjama u ozračju prirode, čas se uzdiže do kozmičkih visina. Autorica je dojmljivo interpretirala svoje pjesme.

Nela Stipančić Radonić rođena je u Bosni i Hercegovini (Mrkonjić Grad), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Objavila je tri romana i četiri zbirke poezije. Članica je Društva hrvatskih književnika.

L. Žigo Španić