DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Nikola Kujundžić
Prof. dr. sc. Nikola Kujundžić, professor emeritus
Rođen je 1948. u Ivanbegovini (Imotski). Gimnaziju završio u Imotskom a Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu. Kemičar i farmaceut. Tri godine proveo je na pet američkih sveučilišta kao postdoktorand i gost profesor. Objavio oko 100 naslova od čega je 6 knjiga i oko 70 znanstvenih radova u vrhunskim svjetskim i domaćim časopisima. Dobio je više nagrada za znanstveni rad među kojima je Odličje Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića, Nagrada grada Zagreba i Nagrada Ljubica Štefan. Redoviti je član Hrvatske akademije medicinskih znanosti i predsjednik njezina Kolegija farmaceutskih znanosti. Bio je dekan fakulteta u četiri mandata. Član je Matice hrvatske.
- Ne zaboravi se smijati; zbirka 30 priča, Fitofarmacija, Zagreb 2018. Drugo izdanje 2024.
- Ježići, slikovnica za djecu; Ilustrirala Ana Jakić-Divković, Alfa, Zagreb 2020.
- Drugo će vrime, roman; Matica hrvatska, Ogranak u Imotskom, Imotski 2021.
- Priče iz dubine, zbirka 20 priča, Matica hrvatska, Ogranak u Splitu, Split 2024.
Kljajića mačak
Jednoga dana u kuću Kljajićevih, posljednju na zapadnoj strani sela, odnekud je dolutalo mače. Kod kuće su bili samo baba i najmlađe od sedmero djece, petogodišnja Katica. Svi ostali bijahu otišli za svojim poslom, dva najstarija brata s ocem na rađu, dvojica su prisicavali loze na Njivetini, dvije su sestre s materom mandžale grm u Osoju, a treća koja se još nije zacurila je otrala kravu na pašu. Baba je je kuhala ručak, hranila gudina i kokoši te je stalno pričala sama sa sobom i sa životinjama. Katica je sjedila na malom tronošcu ispod odrne i praljkom crtala po prašini.
– Šta ću ja s tobom, moja Katice? – sažalnim bi glasom rekla baba i pomilovala je po kosi lijevom rukom jer je u desnoj uvijek nešto nosila, ili kantu, ili metlu od travine, ili bilju drva. Katica je bila sitna, prozirna, zlorana i plačljiva djevojčica, i više bi joj odgovaralo ime Katičica. Mater ju rodila kad je bila već u poodmakloj dobi i dok su u selu govorili da od nje nema ništa, baba je uporno ponavljala
– Izaće ona – vidit ćete.
Bila je ćaćak. Bože moj, u svakom gnijezdu s puno ptića bude jedan najmanji i najslabiji koji, ako ga drugi ne izguraju pa ga mravi ne nađu na zemlji, ostane sam u gnijezdu pa ga majka ptica nastavi hraniti i to još intenzivnije jer drugih više nema, zbog čega na kraju zna postati najveći i najljepši.
Mali tigrasti mačak je tiho došetao i bojažljivo sjeo do Katice. Pogledao ju je u oči i jedva se čujno oglasio s tankim maa. Na Katičinu licu se pojavila radost. Kažiprstom ga je pogladila po glavi i on je počeo presti. Kad ih je baba vidjela, htjela je reći:
– Nemoj mi po kući skupljati tuđe mačketine, ʼko će ih hraniti? – no kad bi vidjela molećive dječje oči, zašutjela bi.
Bilo je materinih i ćaćinih prigovora:
– Šta će nam to u kući? – i, – tko će sve živo hraniti?
Ali se životinja nije odvajala od djevojčice. Ubrzo je, kad je poodrastao, počeo svaki dan donositi miša, još živoga pa bi se igrao s njim na veliko Katičino veselje, i na kraju bi ga pojeo. Kao da je svima htio kazati kako je i on od koristi i kako se može sam hraniti. U proljeće bi Katica ubrala grančicu tilovine u cvatu i draškala ga po šapicama, a on bi lovio, vukao i grickao lišće i latice opojnog mirisa, lijegao na leđa, prevrtao se i naglo skakao uvis. Nazvala ga je Til jer je ona riječi izgovarala samo polovično: za kravu bi kazala kra, za brata bra, za lonac lo...Ukućani su je ipak razumjeli jer je neizgovoreni ostatak riječi nadomještala kažiprstom pokazujući na predmete, osobe ili životinje.
Jedne nedjelje se otac zatekao kod kuće, umoran kao obično, mrk, brkat i šutljiv. Katicu je prvu uzeo u naručje, milovao je po glavi i nježno tapšao po leđima. Već tri mjeseca nije dolazio pa za Tila nije ni znao, a ostali ga više nisu ni primjećivali, toliko se bijaše udomaćio. I dok je otac ulazio u kuću, na samom pragu je osjetio kako mu se uz nogu prislonilo nešto živo i dlakavo. Kako to nije očekivao, naglo se trgnuo i odmaknuo nogu te je pritom nagazio na stražnju Tilovu nogu. Životinja žestoko zamijauče, otac uplašeno poskoči i nezgodno nagazi na kamenu stepenicu i u tome iščaši nogu i padne nauznak, sveudilj čvrsto držeći Katicu u naručju. Ustane i bolnom nogom tako snažno udari mačka da je ovaj odletio na kraj dvorišta bolno jeknuvši, a potom udari u suhozid i pade na leđa. Odatle, iskolačenih očiju i naježene dlake, vukući zgnječenu nogu, otpuza i sakrije se pod grm ružmarina. Katica je tog dana čeznutljivo čekala Tila, ali se on nije pojavljivao. Vidjeli su ga u susjedstvu, gdje ga je neki zločesti dječak udario kamenom, jedan pas lutalica uhvatio ga je zubima za vrat i ostavio mu duboku ranu s komadićem kože što mu je visjela sa strane. Nije mogao više uloviti miša, bio je gladan i žedan, a nekad lijepa i sjajna dlaka mu se prorijedila i postao je kost i koža. Vucarao se po selu od dvorišta do dvoriša, svugdje proganjan, odbačen i jadan. Malo-pomalo, u govor sela uvuče se i trajno zadrži uzrečica:
– Kako mi je, pitaš?
– Kʼo Kljajića mačku!
Oni stariji još je uvijek, pogotovo u posljednje vrijeme, znaju spomenuti.
Oko Katičina imendana je naglo zahladilo, a snažna je bura po kamenome popločanom dvorištu kotrljala búku od konzerve iz koje je nekad Til jeo i pio.
– Noćas bi mogaʼ snig – rekla je baba, zašuškavajući djecu biljcem i stavljajući svakomu pod noge vruću kamenu ploču zamotanu u rutu.
I uistinu, po noći se vjetar umirio, ujutro se sve zabijeljelo, a pahulje su još, mirno lelujajući, padale. Katica je voljela još u visini pogledom uhvatititi pahulju pa je dugo pratiti, sve dok ne padne na tlo. I baš kada je jednu dopratila do kraja, na mjestu gdje je pala, pred kućnim vratima, opazi duguljastu hrpicu snijega. Uzme metlu i htjede je pomesti, ali se nekako nije dala. Prijeđe još nekoliko puta metlom preko hrpice, a onda ugleda prizor od kojega joj iz ruke ispadne metla, otvori širom usta kao da će kriknuti, ali krik nije mogla ispustiti. Jedva prepoznatljiva zaleđena siva dlakava masa ispružila se pred njom. Iz otvorene čeljusti stršali su bijeli mačji zubi. Jedna stražnja šapa bila je neobično izvrnuta, a jedna prednja ispružena daleko naprijed, kao da nešto pokazuje. Malo ispred te šape, također zaleđen, ležao je miš. Samo su oči, lijepe Tilove oči, gledale ravno u Katičino lice. Katica je uplakanih očiju zurila u beživotno Tilovo tijelo, bez glasa… jer upravo bijaše zanijemila. Više nikada nije progovorila. Jela je sve slabije, polako je venula i uvenula te iste zime za koju su govorili da nikada nijedna nije bila tako duga i hladna.
***
U susjedstvu Kljajićevih je živjela obitelj s najmanje pet kćeri, koliko ih se mogao sjetiti najstariji žitelj sela i koji je piscu prenio ovu priču, i sinom jedincem imena Vladimir i nadimka Drug, a što ga je dobio jer kad god bi govorio, a govorio je puno, svim bi imenima što bi ih spominjao pridruživao ono drug pa je i sam drugom postao. Vladimir se već s deset godina razlikovao od drugih dječaka, ne toliko po izgledu koliko po ponašanju. Kad je stasao i kad je trebao obavljati poslove primjerene svojoj dobi, uvijek bi se razbolio, i to teže što su poslovi bili teži pa su njegov dio posla odrađivale sestre. Ne, nije to bilo obično prenemaganje lijenčine koja želi izbjeći rad: Vladimir bi stvarno dobio temperaturu, proljev ili bi se previjao i kašljao. Moja pokojna baba Ajdukuša, a koja je sve trave za sve bolesti znala i kada bi ga dolazila pogledati i to više puta, uvijek bi rekla:
– Lašnje je ležat nego radit.
Kasnije je, već kao mladić, s korparima otišao u Češku pa bi se nakratko vraćao, uvijek u bijeloj košulji s ruskom kragnom i visokim kožnim ulaštenim čizmama. Iz džepa jakete mu je virila brošura crvenih korica, upravo toliko da joj se vidio naslov Komunistički manifest. Sa zanosom u očima i propovjedničkim glasom, često je mašajući se za knjižicu u džepu okupljenima govorio kako će doći proleterska revolucija, kako će se bogatima sve uzeti i podijeliti siromašnima, kako će svi biti jednaki, kako će se raditi koliko tko može a svatko će imati koliko mu treba, kako će društvo biti bez klasa...Tu ga je netko prekinuo:
– Hoće li i žito biti bez klasa? – pa ga je Drug prezirno pogledao i nastavio kako nema Boga i kako sve crkve treba srušiti i kako popove treba pozatvarati jer je religija opij za narod, i kako neće biti obitelji nego da će svi živjeti i raditi u zajednici, u zadrugama i da je tako već u Sovjetskome Savezu u kojem vlada rad i blagostanje i da su tamo svi sretni i zadovoljni i da dok rade svi pjevaju, i da će i on tamo, u komunistički raj ići živjeti pa da će se vratiti opet ovamo kako bi i ovdje taj raj organizirao...
Blizu društva što se okupilo oko Druga je baš bila prolazila starica sa sićem u ruci pa je nakratko zastala da bi poslušala što to Drug govori.
– Okani se đavle od kršćene duše! – odbrusila mu je i otišla.
Otišao je i Drug! I nikad se nije vratio. Govorilo se da je u Rusiji jer da je netko iz sela vidio razglednicu koju je poštar predao njegovoj materi, a na kojoj se vide traktori kako oru nepreglednu ravnicu dok su se traktoristima, i muškim i ženskim, vijorile kose, a lica im sjala od sreće. Na razglednici je ćirilicom pisalo Колхоз в Советском Союзе. Mater mu je kriomice razglednicu odnijela župniku da joj taj tekst prevede. I prevede župnik kao Kolhoz u Sovjetskom Savezu i s uzdahom doda:
– Sotona došla na svijet, Mare moja.
– Jadne mene, kud baš nevolja na moju kuću, bolje da ga nisam ni rodila – zavapila je mater, ali je razglednicu na kojoj su Vladimirovom rukom bile napisane samo tri riječi Pozdrav iz Sovjetskog Saveza ipak stavila u džep.
***
Sudbinu Vladimira Lujića Druga je rekonstruirao pranećak mu Milan koji je prikupljajući građu za izradu svoga obiteljskog stabla, na tavanu stare obiteljske kuće u selu pronašao spomenutu razglednicu i još dvije što ih je iz Rusije poslao praujak mu Vladimir. Kako je jedna upućena godinu dana nakon prve i to iz nekog mjesta od desetak kuća u Sibiru i kako je napisana zamjetno lošijim rukopisom što je upućivalo na drhtavost ruku, Milan je zaključio da je praujak nešto gadno zabrljao pa su ga prognali u neki sibirski radni logor. Znajući da je cenzura pošte bila stroga, tih nekoliko riječi s kojima se hvali da mu je dobro i da uživa u zemlji rada, slobode i jednakosti mu ništa nije značilo. Treća i posljednja je bila napisana jedva čitljivim rukopisom starca ili teškog bolesnika. Vlaga i vrijeme su izblijedjeli tintu, što je još više smanjilo čitljivost pa Milan nije bio siguran da je dobro pročitao kratku poruku čiji smisao nije razumio. Pisalo je:
– Dobro mi je ko Kljajića mačku.
A da je riječ o šifri koju očito ni cenzor nije odgonetnuo Milanu je postalo jasno tek kad mu je starica iz sela ispričala priču o sudbini mačka Tila i djevojčice Katice s početka ove priče.
popis članova