DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ćaćić Paola
Paula Ćaćić rođena je 30. lipnja 1994. godine u Vinkovcima. Diplomirala je indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju je objavljivala u raznim časopisima i na web portalima te je sudjelovala na večerima poezije u Ljubljani i Zagrebu. Na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima dobila je priznanje za najbolji rukopisni prvijenac koji je 2017. godine i objavljen pod naslovom „Povratna karta“. Godine 2018. njezina kratka priča „Na kraju sela“ proglašena je najboljom na Preprekovoj jeseni. Godine 2020. objavljena joj je druga zbirka pjesama „Osobni pejzaž“ koja je na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagrađena Poveljom uspješnosti. Stalna je suradnica web portala VoxFeminae na kojemu piše o kinematografiji i televiziji iz feminističke perspektive. Prevodi književne tekstove s bugarskog i slovenskog jezika.
Autorske knjige
Povratna karta, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2017.
Osobni pejzaž, Studio moderna, 2020.
Prijevodi
Sudjelovala s kolegama u prijevodu s bugarskoga: Dimitrova, Beloslava. Divlja priroda. Klub studenata južne slavistike A-302, 2017.
Sa slovenskoga:
Gorečan, Katja. Patnje mlade hane, Jesenski i Turk, 2020.
Putovanje
Samo sam rekla: „Za Županju.“
Bez gledanja u oči, staloženo, a opet odsutno.
Nedostajao mi je pogled na;
rokovački ogromni bijeli križ,
andrijaševačku prugu,
mostove u Cerni,
polagano povišenje nadirućeg Gradištanskog brda,
te pogled na ljude iz autobusa;
uljuljane uspavankom ravnice,
pripovjedače sretnih i sjetnih lica,
zaljubljene koji ne ispuštaju mobitele iz ruku
ili pak one koji privlače svojom odsutnošću,
mirni i ukočeni prilikom putovanja.
Nije bitno prolaženje, već o(p)stajanje.
Pamtim lica, mjesta, stanice,
te s njima o(p)stajem.
Pogledom se opraštam sa zelenom kućom
i njezinim odrazom u rijeci.
Primirujem se u iščezavanju krajolika
pogodnih za odlazak.
Potpuna,
mjesečeva i gorka,
nastavljam put.
Kapitulacija
Poredaj dijelove mojih mjeseci,
pjesama,
briga.
Odbij progledati mi
kroz prste
kao kroz
oči
i
nemoj
čuti me
kroz
razmake
i
predahe,
jer
takvim
uskočicama
i
prečacima
postadoh
ranjiva.
Uvenuh,
prelijepi, svijetli
Božečovječe.
Podajem se sobi,
grešna li sam.
Najradije bih opet
opila se vremenom
i zaskočila sav prostor disanja,
ponovo prevarila samu sebe
- smijala se.
Proći će dnevna ugnjetavanja duha
i pripast ću stvarima
- opisivati ih, gutati ih.
Rukopisi postaju samo to
- materijalna poezija,
a nabori na odjeći
stvaraju plijesan nad
veznicima.
Operi me kojom riječju.
Ovako iz subjekta padam u objekt radnje.
Zapisivačica
Tata je više puta rekao:
„Tko ne zna plivati, taj ne vjeruje nikome.
Jer da bi znao plivati moraš vjerovati vodi.“
Ovo je moje tijelo, pomišljam.
Moj ožiljak, moji madeži, zablude i opčinjenosti.
Dok ležim u kadi i nerazumno buljim u strop,
te potom u rupice odvoda, pretražujem stanje svijesti.
Voda se čini zelenom.
Polako pored svojih bedara mičem prstima
izazivajući valove, ljuljanje pjene i sve one uspomene
na more, na ležanje na vodi,
i ponovo znam kako je vjerovati
...vodi.
Zgrćem kosu s leđa poput kakve zavjese
i prilazim im dlanom straga, držeći bijeli sapun.
Naherena sam nad svojim postupcima.
I doista, bila sam pristupačna sebi,
valjda se u svemu tome krilo zadovoljstvo.
Bez prilagodbe, prihvatila sam se.
Misli su se zgustile i uobličile u ovalne prozore.
Grozničavo gledam vrškove prstiju na stopalima.
U opruženom položaju pribrala sam se;
odsutna, podalje od mokrih bijelih pločica,
oljuskane slavine, nisam ni pokušala zažmiriti.
Ovo je moje tijelo.
Koliko god izgledalo zrelo, na nekim mjestima
još uvijek nastaju nespretne ogrebotine.
Ja sam još uvijek ono dijete
što je ljeti ponosno nosilo kraste na koljenima.
Ovo je moje tijelo.
Ovo sam ja.
Ne bojim se priznati da je dugo trebalo
da zacijeli svaki trag nekadašnjeg dodira,
neopreznosti, nepromišljenosti.
Zato kažem da jesam naučila mnogo
o sebi i nekim stvarima.
I ne tvrdim to puna sebe niti posve bistra,
samo smatram i što god napišem.
Zapisivačica sam osjećaja, ništa više.
Slava Raškaj svakoga je dana išla u Botanički vrt
Sve one sasušene trave
pustile su svoj miris
(zar postajem ranarica?)
zrak je zasićen.
Sve one sasušene trave
vonjaju
na te.
Ni prstom neću maknuti,
a bit će opet
tvoj poljubac utrt
u moju kožu, u moju put.
I ovdje teče Sava
mimo svih zelenih gradskih otoka,
mimo nas,
...svih nas.
Kako da zaboravim...
ovdje si vidio najljepšu djevojku,
a ja sam dobila rez preko čitavih leđa.
Ovdje, u Zagrebu.
Esej i pjesme u prijevodu na slovenski :
https://www.poiesis.si/author/paula-cacic/
Pjesme u prijevodu na bugarski :
https://novasocialnapoezia.eu/2021/03/02/paula-chachich-deniat-na-maikata/
popis članova