DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Petrana Sabolek
PETRANA SABOLEK, dipl. iur., u mirovini, Čakovec
1. Školovanje:
XI beogradska gimnazija, Beograd,
Pravni fakultet Beograd,
Položen ispit za suca za prekršaje u Zagrebu.
2. Zaposlenja:
Urbanistički zavod Grada Beograda,
Općinska uprava - Ured za urbanizam i imovinsko pravne poslove Čakovec,
Općinski sudac za prekršaje Čakovec,
Medicinski centar Čakovec i
FINA, podružnica Čakovec.
3. Objavljene knjige:
1. Mjesec u krevetu, poetska zbirka za djecu, nakladnik TIZ Zrinski Čakovec, 1990.
2. Čovjek s tristo zvanja, poetska zbirka za djecu, nakladnik, COMEX d.o.o., 1994.,
3. Od slova do slova poetska zbirka za djecu, nakladnik Književni krug "Reči riéč", Čakovec, 1998.
4. Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski Čakovec, 25. obljetnica, 1975.- 2000."
monografija, nakladnik Književni krug "Reči riéč" Čakovec, 2000.
5. Kukuriku, dobar dan, poetska zbirka za djecu, naklada Književni krug "Reči riéč", Čakovec, 2005.
6. Scvrto življenje, kajkavska lirika, nakladnik Modernist Varaždin, 2006.
7. Kipeci bogečki, kajkavska lirika, nakladnik Modernist Varaždin, 2009.
8. Umjetnička škola Miroslav Magdalenić Čakovec, 15. obljetnica, 1996.- 2011.
monografija", nakladnik Umjetnička škola Miroslav Magdalenić Čakovec, 2011.
9. Tarzan pod smokvom, roman za mlade, nakladnik Modernist Varaždin, 2015.
10. Scvrto življenje, kajkavska lirika II. izdanje, nakladnik Modernist Varaždin, 2018.
11. Poetski flešbek, poezija za odrasle, dvoknjižje, nakladnik, Modernist Varaždin, 2019.
12. Pjesme iz Apsurdistana, poezija za odrasle, dvoknjižje, nakladnik, Modernist, Varaždin, 2019.,
13. Od slova do slova poetska zbirka za djecu, II. izdanje, nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu, 2020.
14. Avanturokazi, zbirka dramskih tekstova za djecu i mlade, nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu, 2021.
4. Uređivački poslovi:
a) Urednica informativnog ratnog glasila „Herkul“, Medicinskog centra Čakovec, za stradalnike domovinskog rata na sekundarnom zdravstvenom zbrinjavanju u MCČ, (1991.-1992.);
b) Kao predsjednica međimurskog Književnog kruga “Reči rieč” (2004.-2008.), urednik sam Zbornika kruga za 2004., 2005., 2006. i 2007. godinu te knjiga osam autora: (1) Ivana Kutnjaka (Rt Dobre Nade, poezija, 2004.),(2) Josipa
Mihalkovića, Pisac koji će vam promijeniti život, poezija, 2004, (3) Augustina Lesjaka Alkapa, Zapisi staroga skuporitnjaka iz Pupina Sela, 2005., (4) Petrane Sabolek, Kukuriku dobar dan, poetska zbirka za djecu, 2005., (5) Milene Petković, Čarobnica, poezija 2005., (6) Magdalene Vlah-Hranjec, Na sopevdu i komediju, igrokazi, 2005., (7) Miljenka Muršića, Golgota, proza, 2007. i (8) Kristine Štebih, Molitve i čini, poezija, 2007.
5. Ostale umjetničke aktivnosti:
a) Izdani nosači zvuka:
(1) CD Djeci, Petrana Sabolek, nakladnik, Modernist Varaždin, 2007.,
(2) CD Djetinjstvo nakladnik Dječji pjevački zbor Čakovečki mališani, 2012.;
(3) CD Međimurje, međimurskih balada, kompilacija, 2017. na http://www.petranasabolek.net
.(4) CD Scvrto življenje, kajkavska lirika, nosač zvuka, 2019., na You tube i http://www.petrana-sabolek.net
.b) Sedam kazališnih uprizorenja dramskih tekstova, za djecu (6) i jedan zaodrasle, u izvođenju: Dječjeg gradskog kazališta Čakovec: (1) Priča o Djedu Mrazu, (2) Snješkomrz i Snješkovići, (3) Djed Mraz na Grenlandu, (4) Tarzan pod smokvom, (5) Vuk i sedam kozlića (glazbena priča) i (6) Bodlkjikavi raj (glazbena priča), te (7) KUD Belica, i Štiri pajdašice, na KAM-u u Prelogu 2017.
6. Rad u domaćim ili stranim, stručnim i umjetničkim udrugama:
- Član petočlanog nacionalnog ocjenjivačkog suda Hrvatske za dobivanje prestižnog naslova Bolnica prijatelj djece prema UNICEF-ovoj Deklaraciji o pravima djeteta (1995.-2010),
- Član Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Klub prvih pisaca,
- Član devetočlanog Povjerenstva za nakladničku djelatnost Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu,
- Član uredništva Riječ više, Književnog časopisa Ogranka Matice Hrvatske u Čakovcu,
- Trideset osmogodišnji (38) pjevački staž u Pjevačkom zboru „Josip Štolcer Slavenski“ Čakovec.
7. Nagrade i priznanja:
I. nagrada za najbolju kajkavsku pjesmu, XIV. recitala suvremenog hrvatskog pjesništva “Senje i meteori” Varaždin, 2006. (pjesma Skrodnja vura),
I. nagrada za najbolji tekst MEF-a “Ljubomir Kuntarić” 2019. (pjesma, Senja življenja),
II. nagrada, solisti do 15 godina, Dječji festival “Kukuriček”, 2016. Nives Hažić s pjesmom P. Sabolek Prehlađeni puž, glazba Damir Rodiger,
III. nagrada Susreta riječi Bedekovčina 2016. (priča na kajkavskom, Peticija), Diploma Hrvatskog sabora kulture za 30-godišnji uspješan rad na širenju i razvijanju kulturno - umjetničkog amaterizma i hrvatske kulture (2015.) Brončana diploma Zajednice hrvatskih kulturno umjetničkih udruga Međimurske županije za 20 godina uspješnog rada u društvu i očuvanju kulturnog amaterizma i hrvatske kulture (2007.)
Brojna priznanja i zahvalnice.
8. Zastupljenost u školskoj literaturi:
- Moj Hrvatski, Vježbenica za drugi razred osnovne škole, 6 izdanje, naklada ALFA, 2003., pjesma ABECEDA,
- Početnica knjiguljica, pisana slova Udžbenik za prvi razred osnovne škole, 4. izdanje, naklada ALFA, 2010., Slovo „R“,
- Škrinjica slova i riječi 2, prvi dio, Integrirani radni udžbenik iz hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole, 1. izdanje, naklada ALFA, 2020., pjesma Loptica i pjesma Hrana,
- Čitam i pišem 2, Radna bilježnica iz hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole, 2. izdanje, naklada ALFA, 2021., pjesma ABECEDA,
- Čitam i pišem 3, Nastavni listići za treći razred osnovne škole, naklada ALFA, 2021., pjesma Ftičeki se ženiju,
- Škrinjica slova i riječi 2, Radna bilježnica iz hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole, 3. izdanje, naklada ALFA, 2022., pjesma Slovo Ž,
- Sunčani dani 3 hrvatski jezik, Čitanka s udžbenikom za treći razred osnovne škole, naklada ALCA SCRIPT, priča Lijeni snijeg,
- Moj hrvatski jezik 1-2 dio, radni udžbenik za hrvatski jezik za prvi razred osnovne škole, stvaramo rimu, naklada ALCA SCRIPT, pjesma Prehlađeni puž.
- Od slova do snova 2, čitanka za drugi razred osnovne škole, 4. izdanje, naklada PROFIL KLET, 2012. pjesma Mjeseci u godini,
- Početnica slova na dlanu, naklada PROFIL KLET, pjesma Loptica
- Priča o jeziku 3, ispiti znanja iz hrvatskog jezika, naklada PROFIL KLET pjesma Pjesnik
- P kao petica, dodatna radna bilježnica iz hrvatskog jezika za prvi razred osnovne škole, naklada PROFIL KLET, 2012., pjesma Volim
- P kao petica, dodatna radna bilježnica iz hrvatskog jezika za prvi razred osnovne škole, naklada PROFIL KLET, 2012., pjesma Učitelj
- Hrvatski jezik, radna bilježnica za drugi razred, naklada ŠKOLSKA KNJIGA, 2004., pjesma o Slovu U
- Svijet riječi, 1, 2 dio, integrirana radna početnica iz hrvatskog jezika s dodatnim sadržajima u 1. razredu osnovne škole, naklada ŠKOLSKA KNJIGA, pjesma Proljetni zvončić.
- Svijet riječi, 1, 2 dio, PUU, naklada ŠKOLSKA KNJIGA, pjesma Proljetni zvončić.
- Zlatna vrata 3, integrirani radni udžbenik hrvatskog jezika u trećem razredu osnovne škole, 2 dio, 2 izdanje, naklada ŠKOLSKA KNJIGA, 2021., proza Lijeni snijeg,
- Zlatna vrata 3, 2 dio, integrirani radni udžbenik hrvatskog jezika u trećem razredu osnovne škole, 2 dio, 2 izdanje, naklada ŠKOLSKA KNJIGA, 2021., proza, Lijeni snijeg
Više na http://www.petrana-sabolek.net sa sv.,im objavljenim naslovima u e-izdanju te produkcijom postavljenih nosača zvuka i video zapisa
DVANAEST MJESECI
Mjesec SIJEČANJ dolazi prvi -
Trideset jedno jutro mrvi,
Vjetar je oštar, prhuta snijeg,
Djeca sa sanjkama uz brijeg - niz brijeg.
Najkraći mjesec, po imenu VELJAČA,
Debljinom snijega siječanj nadjača
Pa dvadeset osam il' devet dana
Bjelinom zbori od jutra rana.
OŽUJAK mjesec, po redu treći,
Prvi će proljeću dobar dan reći,
No iako dane k'o siječanj broji
Zime se svatko sve manje boji.
TRAVANJ se budi trideset puta,
Već je bez šala, kape, kaputa
I sluša zemlju što odasvud kliče:
"Zelena trava po meni niče!"
SVIBANJ, mjesec il' mjesec maj
Pretvara zemlju u cvjetni raj,
No nakon trideset jedne noći
I on će zauvijek na odmor poći.
Lipa u cvatu snažno miriše
Pa LIPANJ trideset dana kiše!
U ruci mu ljeto i najduži dan,
Zadnji dan škole i najkraći san.
Pripeklo sunce - s odjećom dolje -
Počinje žetva stog' svi u polje!
Do trideset prve SRPANJSKE zore
Svi će na odmor, u šumu, na more...
Pokosio KOLOVOZ na livadi travu
I sada kući vozi otavu.
I on se vrti u vrelom krugu,
Uz jednako dugu srpanjsku prugu.
Trideset dana RUJAN se klanja:
Zvonu u školi, plodovima s granja,
Rumenoj jeseni što posvuda šeće
Jer sunce je umorno - na odmor kreće.
LISTOPAD trideset i jedan dan vlada,
Suho mu lišće s drveća pada
I svakog jutra pravilo važi:
Vestu pronađi, kapu potraži.
Ledenoj kiši i vjetru što huči
STUDENI pali trideset luči
U njima obraze od jutra mije -
Umjesto sunca pećica grije.
PROSINAC stigao, stigla i zima,
Djed Mraz u torbi darove ima -
Godini opet doći će kraj:
Trideset prvog, u ponoć, znaj!
SVJEDOČANSTVA PROŠLOSTI
Pod tavanskom krovom,
U okrilju tmine i tišine,
Zamagljeni vješto spletenim nitima paukovih mreža,
Koloplet zamrlih priča šutke priča svoje,
Davno dovršene priče
Možda je i pauk, plagijator,
Možda je uzorak svoje mreže «skinuo» baš s onog kačkanog stolnjaka
Što krajičkom nečitkih inicijala pletilje
Već čitavo stoljeće izviruje iz prastare škrinje u kutu
A i škrinja je relikvija, i već je dobrano načeli moljci
Pa išarana njihovim rupičastim risarijama
Otužno čami podno, kano vještičjim dahom očađavjelog dimnjaka
Očađavio je i komodu, gotičkog stila,
Što joj plijesan već odavno razvodnila oštrinu linija
Pa je više ne svojataju ni čovjek ni stil
Bez stila ostala i rustikalna ura sa zida -
Memljiva i u raspadajućem stanju,
Uz koju požutjela fotografija usukanih rubova
I danas plijeni voštanim osmijehom mladenaca i njihovih svatova
Što još samo požutjelom slikom svjedoče
O prohujalom vremenu njihove davno minule sreće
I čini se da ni pauk ni moljac, jedini živući na tavanu,
Nemaju vremena za sentimente,
Za melankolično promatranje tavanskih relikvija
I usputno raspredanje sa slikama, zipkama, ormarima i urama
Te ostalim svjedočanstvima prošlosti
Što pod okriljem tavanske tmine i prašine,
Zamagljeni vješto spletenim nitima paukove mreže,
Svejednako, neumorno raspredaju svoje,
Davno dovršene priče.
GASTARBAJTERSKI ŠPIGEL
Bilo je to v vréme gda se sreča z cela zapićila v pések
A ja, sega željen vu béli se svét zatirav.
Ne bum gastarbajter, f časi se bum vrnuv,
Na réč sam si vervav, spovedanu v špigel,
Z déna v dén pred rokom ka je v praznom žepu
Kozala mi figu
"Ma né mi je treba blago celog svéta -
Ne bum prodav dušu za réč ku ne razmem,
Nečem sméh al podsméh ki se v stranjskem svétu
Z nesmiljenog braza kak z fašničke lafre scéja"
Bajav sam si v špigel išče kajkaj toga
Dokač su črez dnéve rudala se léta
Vu tem dalkom svétu –
Prék svéta od doma,
Tam gde mali čovek i vse druge réči
Pod zastavom bélom nosi
"Ljubi roku ko te hrani!" - curikali su japa z groba,
Z svoje kmice moju kmicu - v zemlju trli boli duše,
Žmerali na špigel z mučečima réči -
Brez glaže je kazav kaj življenja zvono
Več i ober mene na ténkoma klenka
I kaj se več z onkraj sveta i rad΄moje zadnje,
Črni zbor pomalem zbira
Al vera je pesem z niti senje stkana -
Kontra japi v grobu, kontra figi v žepu,
Do zadnjega je v špigel hronila mi dušu
Kaj sam ja né gastarbajter i kaj se bum, itak jempot
Kak vu senji, dimo vrnuv
I jesam se, vrnuv, po sreči se domaj našev
Gda so z božjeg mira i po mene došli
Vsi nebeski zbori i smrtička, preštimana,
Kak mladenka, vu belini
___________________________________________________________________________
/ spovedanu - ispovjednu / kozala – pokazivala / nesmiljenog - onog koji je bez milosti / fašničke lafre - karnevalske maske / sceja - cijedi / rudala (od rudati) - uvijati u lokne / curikati – vući natrag / trli (od trti) - razbijati, uništititi / glaža – staklo / klenjkati – zvoniti polagano / na tenkoma – sitno, gotovo nezamjetno / kak se šika - kako prliči /
TAJNA LUKINOG SKLADIŠTA
Nije se moglo reći da je Lukina soba skladište, kako su je inače nazivali. I u skladištu naime vlada red, svaka stvar se obično nalazi na svome mjestu, a u Lukinoj su se sobi sve stvari uvijek nalazile na istom mjestu, u sredini sobe, na nepreglednoj gomili koječega. Virila je tako sa te gomile i odjeća, i obuća, i školske bilježnice, pribor za crtanje, CD-i, knjige, olovke, stripovi, skije, peraja, pancerice,patike, majice, cipele, ribički štapovi, špekule, kupaće gaće, raznorazne kocke i figurice, potom teniske loptice, lopte za nogomet i košarku kao i torbe, kutije i vrećice, čak i staklenke s mamcima za ribe, suhim biljem, čudesnim primjercima leptirovih krila i zanimljivim oblucima riječnoga šljunka, a u jednoj se našla čak i usahla voda i u njoj žaba, žuto-zelena, buljooka, što ju je Luka još tko zna kada bio ulovio u obližnjoj bari.
Luka nije bacao ništa, čuvao je i nepotrebne stvari radi čega je gomila u njegovoj sobi svakim danom postajala sve veća. I sve opasnija. Visinom samo što nije dosegla strop pa kako se je mogla strovaliti nekom na glavu to u Lukinu sobu više nitko nije ulazio. Čak ni Lukina mama. Zapravo, kako joj je Luka zabranio da gomilu smanji i za najmanji zgužvani papirić to je uzvratila jednakom prijetnjom da će svaka Lukina stvarca koja iz njegove sobe doleti u hodnik završiti u kanti za smeće.
I tako su zbog spomenutih razloga vrata na Lukinoj sobi uglavnom bila zaključana. Osobito zimi, kad su se ukućani većinom u kući i zadržavali dočim je ljeti, kad je Luka u svojoj sobi samo spavao, ratna sjekira oko njegovog skladišta uglavnom bivala zakopana.
No ljeto je začas prošlo, dugi ljetni praznici također i već je stigao i prvi dan škole. Školsko zvono samo što se nije oglasilo, učenici su u učionicama već lagano zauzimali svoja mjesta, a Luka je još uvijek preturao po onoj gomiletini u svojoj sobi tražeći neku bilježnicu i olovku te neke hlače i košulju kako bi se i sam mogao pojaviti u razredu.
I iako je bio red da bar tog dana stigne uređen i na vrijeme Luki se nažalost i opet nije posrećilo. Stigao je kao i lani, maksimalno izgužvan i u posljednji čas, uletjevši u razred tik pred učiteljicom. Srećom da je stigao na vrijeme pa je čuo kako već sutradan moraju donijeti u školu i sve knjige, i sve bilježnice, a i sve ostalo određeno za novu školsku godinu.
A toga je bilo tek nešto manje od gomile u njegovoj sobi. Dovukla mu je mama, sjećao se Luka, već s početkom ljetnih praznika, iz obližnje knjižare sve po učiteljičinom spisku, upakirano u novu školsku torbu, gotovo kao rođendanski poklon. No kako je on taj "poklon" još iste večeri totalno raskupusio to se sada, nakon ljetnih praznika više nije mogao sjetiti ni kako je nova torba izgledala, a kamoli što je sve u njoj bilo. Sigurno je bilo samo jedno da se i posljednja stvarca iz te torbe ili s učiteljičinog spiska još uvijek nalazi kod njega, u njegovom skladištu na onoj nepreglednoj gomili koječega.
I zato je Luka vrativši se iz škole istog časa zaboo nosom u onu gomilu. Klečeći na koljenima kopao je po njoj te je i lijevom i desnom bacao sebi iza leđa sve ono za što je mislio da se one večeri nije nalazilo u torbi. Posao je bio velik, ništa manji od same gomile, stoga i ne čudi što je bio posve smetnuo s uma mamine prijetnje. Još manje je računao s obiteljskim "odborom za doček odbačenih stvari", a koji je, u sastavu mama, tata, sestra i mlađi brat, uredno skupljao sve što je preko Lukine glave odletjelo u mamin hodnik.
Skužio ih je Luka puno prekasno, kad se gomila već gotovo istopila, a nedostajuće stvarce već bile uredne spakirane u tri ogromne crne vreće za smeće. Već su bile i na mjestu za odvoz, uz ogradu, nasuprot Lukinog prozora. Promatrao ih je Luka iz svoje sobe s dubokim uzdahom jer ni njemu sada nije dolazilo u obzir spasiti otamo ni najmanji zgužvani papirić, baš kako je i sam bio rekao mami.
A onda je najednom opazio i nju; onu staklenku sa usahlom barskom vodom i žabom. Stajala je ispred jedne od vreća pa nije mogao ne vidjeti kako iz nje sada ravno u njega pilji ukočen pogled beživotnog para buljavih žabljih očiju. Nijeme, jasno su govorile da staklenku nije smio držati zabašurenu u gomili već na polici, u kom slučaju bi, uz povremeno dolijevanje vode, žaba iz staklenke možda i danas bila živa.
Luka nije bio bezosjećajan. Gotovo da mu je pozlilo od tuge i grižnje savjesti, a i stida pred ukućanima. Staklenka sa žabom bila je njihovo upozorenje, bilo mu je jasno, ostavljena namjerno izvan vreća kako bi je vidio.
Naravno da žablji pogled nije izlazio Luki iz glave; zbog njega čitave noći nije ni oka sklopio; jutro je dočekao kao u bunilu te je već s prvim zrakama zore odjurio k bari. U njoj će ubrati najljepši barski cvijet, plavi iris, kojeg žabe najviše vole, i njime se ispričati mrtvoj žabi za svoju nebrigu. Stavit će ga k njoj, u staklenku, tako je namislio, no kako smetlari za isprike nisu marili pa su preduhitrili Luku te odnijeli i vreće i staklenku prije nego se on vratio to se Luka, očiju punih suza, spustio s ubranim irisom pod svoj prozor i zaplakao.
Savjest je velika stvar!, shvatio je toga časa i istom se u ime iskupljenja zavjetovao na dvije stvari: kao prvo, plavi će iris posaditi ispod svog prozora te brinuti o njem kao da o onoj žabi brine, i kao drugo, njegova soba više nikada neće biti skladište.
Bile su to krasne odluke, a da je Luka ostao od riječi svjedoči danas upravo njegova soba što odonda blista čistoćom jednako kao što blistaju i blistavi plavi irisi, cvatući sad već čitavom lijehom ispod njegovog prozora.
Ne skriva Luka da irisima mami žabe pod svoj prozor, ne skriva ni da je sretan što mu kreketanjem zahvaljuju na brizi o ljepoti u kojoj uživaju, ali niti ne otkriva da se i danas nada kako će jednog dana počuti među tim irisima pod svojim prozorom i onu, svoju žabu, kako mu kreketanjem poručuje da mu je konačno oprostila.
ŠTIRI PAJDAŠICE
Zišle so se na sejmu, štiri store pajdašice, store i za praf, saka koli osamdeset. Shojale so se i prejdi, v grodu, na kovi, ali ovo denes bo nekaj čisto drugoga. Denes je toti dén gda se bodi zišle i z drugimi z razreda, prama dogovoru od pred rovno šezdeset lét gda se je céli razred zarekev kaj se bodu do zodnjega shojali sako peto léto, vu té dén, praf na tomu sejmu.
I shajali so se, saki pot, nažalost, v se menjšemu broju, no štiri so se pajdašice i denešnjem shajanju joko veselile. Spomenkovali se bodu kak negda, zmišljuvali na ono kaj je bilo i kak je bilo, smijali se svojimi školskimi norijami i nazdrovljali sebi i življenju, kak i temu sejmu ki opstaja kak i oni.
Namreč, več sto let je na isti mesti, vek z čudaj ljudi, čudaj štandi, čudaj robi, a i pečeni kolbosi z gemištimi, z toga sejma, navék so im najbolje ftek išli.
I zato so štiri pajdašice i denes več od jutra bile nejgerik kakše bo srečanje. Po stoti pot se saka spitavala jeno isto: što bo vse došev, s kim se bodu spominale, kakše bodu novosti čule, i vsaka v temu, z dušom i telom, najempot se skozala i veselejšom, i okretnejšom, tak dalko kaj je več niti jeni niti bota za potpiranje né bila treba!
A i dén je biv za požele: na nebi sonce, ljudi kak mrovlje, a štandi z robom - kuljko ti srce oče! No kak so né morale praf njih štiri biti prve za sejmenim stolom to bodu, dokač se drugi ne zbereju, malo prešle okoli pak poljuknule po štandima kaj se vse trži.
Zgledalo je, namreč, kaj se trži vse - od igle do lokomotive, stvori ke so v svojimi soliteri, na petom, osmom, devetom ali jedenojstome katu, gdé so živele od gda so došle v grod, štiri pajdašice vidle samo na televiziji. Reč je predvsem bila o totim, črlenim, zelenim, žotim, plovim ali srebrnim pilami, frezami, kosilicami, cirkulorimi, elevatorimi, vinskim prešami, škorjami za groju i išče kaj-kaj tomu, sakojočkoga noziva, vse na struju i po gospodski, kaj si čovek ni prsta nemre zmazati, a ne kak negda, gda se na polje hodilo sam z deset prsti i storom motikicom!
I ne sam tota nepoznota mašinerija, ko im je na tém bleščečem soncu od jutra krola joči, f čosi so im več i vuha bila puna i tega drndanja z sakoga štanda, i teju šašavih mobiteli ki so se oglašuvali na sakomu koraku i z sakoga žepa, predvsem teju alarmi z automobili ki so se vsaki čos i z seju stron tulili z sirenami kak hitna ali vatrogasci.
Zbéšeno so se zaradi toga ogledovale sem pak tam, išče bolje gda im je presvetlélo kaj so na célomu sejmu né vidle niti jenu vojku, niti jenoga jarmeca za krave, niti jeno rudo, ali drvenoga kotoča za kola, tamveč niti jenoga štubljeka, strugonjku, šaraklina za kuhnju, veternicu, mlatilku ali trlicu za len…
- Z tem sejmom je nekaj né v redu! - govorile so v jen glos. - Nemre biti kaj sejem nema niti jenu jedinu stvor od onih ke so od navék sakomu selu bile treba bolje kak kruh, nosušni?! - snožile so vse štiri i trdokorno se i dalje vlekle gori-doli koli štandi kaj prevériju ali so se né, mortik, fkanile. Mimohodajoči, pak, kak je vréme bolje othojalo, tak se vse bolje spitovali kaj te štiri starice, pajdašice, kak je zgledalo, itak po tomu sejmu tak verno ziskovljeju, gda so sve bolje jena k drugi ščusjene, naslonjene več jena na drugu, kak zmržjene grlice.
I več se i polne kozalo gda so se tote, štiri pajdašice najempot zmislile i na storu pajdašiju. Za sejmenim stolom je več moralo biti joko veselo, čudeče so zakričale i z nekvom se novom snogom zapotile k toti, glavni stvori. Žurile so se kaj so najbolje mogle, ali, i nesu morale: sejmeni je stol biv čisto prozen!
- Isusek, več so se rastepli! Vsi so več odišli! - sčuđavanjem so kričale vse štiri v jen glos, a ščuđavali se i konobari jerbo je od jutra praf nišče né pitav za nekvu storu pajdašiju ko bi se morala vu té dén za tém, njihovim stolom najti. Sejeno, pajdašce so se išče ne ftegnule niti obrnutu a toti je stol več biv pun jela i pila. Komu so ga konobari donesli, nesu pitale. Namreč, čkomeč so si sele k coj, ali makar so več bile i glodne i žejne, črleni so im se zažorjeni kolbosi z veljke zdele posred stola zabadaf z dešečom duhom v nos rivali, a i vinsko se vročtvo, z dvé decnatih glažnatih kupica, zabadav kak cekin zlotilo.
Ali je pod kvor nikaj né dišlo. Pobrigali so se za to dvo pijonci, ki so se na svoju sreču v provo vréme našli na provi mesti, za tém stolom, kre teju štiri mučečih staric, osim šterih je na to, petleto sejmeno srečanje, z njivoga razreda, več né 'mev što dojti.
I najempot, kak da so se več ne mele o čemu spominati vse štiri so najempot štele samo jeno: kaj se čim prejdi mekneju z tega sejma i od tote, hudobne resnice, kaj so išče samo one štiri ostale.
Hm, mortik je i né tak noro pijonec biti, biti z glovom u švungu, a né z tema miseli ke so im od te noči ve ne dole mirno spati. A čim dalje vse bu huje, vse bolje ih bodu pikale v srce z onim: štera bo itak od njih štereju zodnja ostala kaj se bo na tomu sejmu soma z sobom shajati.
_______________________________________________________________________________
štiri - četiri / pajdašice - prijateljice / ftek - u slast / nejgerik - znatiželjne / srečanje - susret /požele - za poželjeti / zbereju - okupe / poljuknule - zaviri / trži - nudi, prodaje / sakojočkoga - svakakvog / drndanja - zvrdanja (o muzici) / zbéšeno - uplašeno / fkanile - prevarile / ziskovljeju - traže / ščusjene - skupljene u gomilu / zmržjene - smrznute / sčuđavanjem - s čuđenjem / ftegnule - dospjele / dešečom - mirisnm / kupica - čaša / hudobne - opake / resnice - istine / v švungu - u zanosu (o opijenosti) /
PREDSTAVLJEN PUSTOLOVNI ROMAN ZA MLADE
"TARZAN POD SMOKVOM" PETRANE SABOLEK
Predstavljanjem jubilarne, desete publikacije čakovečke književnice Petrane Sabolek, zaključna manifestacija ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige u Čakovcu, provedena u organizaciji Knjižnice "Nikola Zrinski" Čakovec, ugodno je iznenadila brojne posjetitelje neočekivanim daškom neobične avanture glavnih junaka autoričinog pustolovnog romana za mlade intrigantnog naziva "Tarzan pod smokvom".
U osvrtu na knjigu urednik Robertino Bartolec (naklada Modernist Varaždin) istaknuo je da je Petrana Sabolek autorica širokog tematskog registra i kao da nema motiva kojeg nije kadra zavidno artistički obraditi te ponuditi. Tijekom stvaralaštva domaću literaturu obogatila je serijom ilustriranih knjiga za najmlađe ("Mjesec u krevetu", "Čovjek s tristo zvanja", "Od slova do slova", "Kukuriku dobar dan"), komplementarnim pjesničkim zbirkama na karakterističnom međimurskom jezičnom idiomu ("Scvrto življenje", "Kipeci bogečki"), kompaktnom pločom s uglazbljenim pjesmama ("Petrana Sabolek djeci") te zahtjevnim i podrobnim monografijama ("Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski Čakovec", 25. obljetnica, 1975. - 2000.", "Umjetnička škola Miroslav Magdalenić Čakovec", 15. obljetnica, 1996.-2011.") - i koliko god to stvaralaštvo bilo (čak i medijski) razgranato, sve ima svoj razlog, šarm i misiju. A ono što detektiramo centripetalnom silom nadahnuća Petrane Sabolek, makar i žanrovskim rekombinacijama, pripada obzorima - uz introspekciju i promišljanje - dječje i mladenačke neočekivanosti, dobu odrastanja i stasanja, jer, neopterećeni i uprti naivnošću i dobrotom prema mogućnostima koje bi život trebao pružati i jamčiti, tada je svatko od nas vrelo nepresušne inventivnosti, zaigranosti, optimizma i perspektive. Posebno je to slučaj u ovoj knjizi ("Tarzan pod smokvom"), gdje se čitavi više ili manje opširni svjetovi dječje i mladenačke percepcije mogu pronaći prolazeći kroz predočene pasaže, s time da se ovdje autorica namjerila i eksplicitnije biografski progovoriti o nekim kadrovima izravno iz obiteljske (očeve) situacijske detaljizacije, i to ne samo na metaforički način, budući nas fabulativno/dekorativno/dramaturški roman pozicionira u Grčku (zemlju očevog porijekla). Osnovni motiv (stavljen i u sam naslov) autorica je pustila da se spiralno ponavlja u nekoj vrsti emfatičnog rasta tijekom cijele priče, iako paralelno gradeći nekoliko digresija od suštinskog smjera izlaganja; drži ga (Tarzana) čarobnom silom integracije prikazivanog koju nikakvi prečaci njezinog jeguljastog spisateljskog instinkta ne mogu zamijeniti putokazom koji upućuje kamo vodi naredni storitelerski orijentir.... Ta romantična početna stilizacija, korištenje Tarzana kao prepoznatljive, opće, univerzalne optike, omogućila je ulazak u interijer priče (odredio se čitav duhovni sklop glavnih junaka Stavrosa i Nikosa), a i geneza, razvojni put "Tarzana pod smokvom" uspijeva vezati pažnju čitatelja svojim obratima. Jer priča u drugom dijelu inkorporira (pored Tarzana) još simbola i prijenosnih značenja, do mjere da zbivanja poprimaju takve odnose da trenutak konkretne akcije ima kvalitete i impulse posve aktualne povijesne periode, izvan te iznad pojednostavljene, uopćene i utvrđene opisne slike. Pretapanjem avanturističke furioznosti u detektivsko-kriminalistički slijed nestanka i potrage za 'otuđenim' vrijednim nakitom, otvorilo se novo područje neobičnih i jakih emocija s mogućnošću sjajnih socijalnih sinteza. Doslovno, simbolika kraljevske krune (dotad neki zalutali element dok se nižu stranice romana, istina, ispostavilo se, neobično mudar u svojoj zalutalosti) koju Stavros i Nikos žele uručiti Tarzanu nadilazi trivijalni fabulativni rekvizit metamorfirajući, profinjenim aluzijama i inteligentnim naznačavanjima, u punkt krucijalnog odraza pogubnih fetiša ovoga svijeta: patetičnost hinjenih materijalističkih pozlata i dragulja. Ta vertikalna spona, konačno i inverzija, između (optima fide, ali objektivno petparačke) kraljevske krune Stavrosa i Nikosa te (nil admirari, ali) basnoslovno skupocjenog nakita gospođe Afrodite Steiner, postaje besprijekorna psihološka poanta, upečatljiv literarni efekt, društvena, etička i sociološka rezultanta za pamćenje, što je dokaz autoričine zavidne moći spisateljskog oblikovanja koja čovjeku dođe sa spoznajom da ima što reći. Uživanje u čitanju nudi i strukturiranje Stavrosa i Nikosa, još golobradih mladića koji su ljepotom svoje dječačke zaigranosti odašiljali i prenijeli pregršt važnih poruka i stavova, uključujući zanimljive anegdotalne crtice (Stavrosova fascinacija Tarzanom), kontrastne a živorodne karaktere (Titina, Kapetan, Lea, Tom...), duhovite životinjske pratitelje i pouzdanike (mačka Lujza, psići Sony i Li, pudlica Zaza) – gusto protkano, a sve u funkciji suvislo razrađivalačke predodžbe o logici zbivanja. Što će reći, konstrukcijska složenost "Tarzana pod smokvom" je evidentna, no fina međupovezanost umjesto kombinatorne zapetljanosti razotkriva uredne provodničke stazice (tome u prilog egzemplarno ide skretanje pozornosti na fatum bračnog para Mareli, gdje spisateljica minuciozno rezbarski vibrira rekonstrukcijskim sklapanjem faktografije). Finalom knjige Petrana Sabolek nije okolišala ili restriktivno pragmatizirala naspram namjere da se sasvim uzda u gloriju koja se mora steći nakon što se zagovaraju, štite i čuvaju fundamentalne ljudske vrijednosti: prijateljstvo, poštovanje, uzajamno uzdanje, razumijevanje, sućutnost, protivnost predrasudnim krutostima (čitamo: No, ruku na srce, vrijedilo je vidjeti i tu dvojicu domaćih klipana, tu dvojicu nedozrelih punoglavaca, šupljoglavih praznoglavaca i tko zna kako ih još sve nisu nazivali dokle gradom nije pukla vijest da je upravo njihovom zaslugom, kao i zaslugom još jedne njihove sugrađanke, Titine Mandžurov, izbjegnuta gotovo neizbježna havarija "Al–Iskandariye" i spašen basnoslovni nakit gospođe Afrodite Steiner...). Završna sreća i veselje, zaista, dojmljivih je emocionalnih obrisa, makar se u posljednjim rečenicama melankolično i gotovo sentimentalno osjeća ozračje neizbježnih sudbinskih implikacija (čitamo: ... šteta što će naša oaza, sada, kad se nas dvojica raziđemo ostati prazna...). Riječju, diskretno uglađena i usložnjena u narativno tkanje cjelokupne knjige, intimna autoričina posveta ocu s početka romana emocionalni je grijač svih zbivanja do samog završetka, ali ujedno i otčitljivi hommage...
U dojmljivoj atmosferi stvorenoj impresivnim scenskim uprizorenjem sinteze nekoliko prizora iz romana u izvrsnoj izvedbi Dječjeg gradskog kazališta Čakovec i Kazališne družine "Štolcer" Čakovec prisutnima se prigodno obratila i autorica, inače članica Društva hrvatskih književnika te članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca), posebnom zahvalom Ministarstvu kulture RH i Gradu Čakovcu uz čiju potporu je roman objavljen.
Čakovec, 13.11.2015. Priređeno na osnovi Pogovora knjizi i osvrta medija
popis članova