DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ratko Bjelčić
Ratko Bjelčić rođen je 19. ožujka 1967. u Zagrebu. Osnovnu i Srednju kemijsko-tehnološku školu završio je u Zagrebu gdje je i studirao na Kemijsko-tehnološkome fakultetu. Bio je voditelj laboratorija Zavoda za kemiju i biokemiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a jedno vrijeme i urednik u nakladničkoj kući Nova knjiga Rast. Viši je instruktor Saveza izviđača Hrvatske i dugogodišnji volonter u humanitarnoj udruzi Grad sunca.
Objavljuje prozu od osamdesetih godina prošlog stoljeća u domaćoj i stranoj periodici, a do danas je objavio dvadesetak knjiga za djecu i mlade i odrasle. Jedan je od najplodnijih pisaca kratkih priča kod nas, s više od stotinu objavljenih naslova. Pojedine su mu priče prevedene na češki, talijanski, slovenski i srpski jezik te izdane u najtiražnijim listovima za djecu.
Njegove su priče uvrštene u čitanke i udžbenike za više razrede osnovne škole, a po njegovim tekstovima školske dramske grupe spremaju predstave.
Piše gotovo sve književne forme: drame, dramatizacije, igrokaze, igrokazne priče, foto-stripove, kolumne, novele, pripovijetke, radio-igre, romane ...
S Anom Đokić priredio je antologiju hrvatske proze za mlade 1976.-2008.: Glavni junak – tinejdžer! (Zagreb, 2009.)
Živi i radi u Zagrebu kao samostalni književnik.
- Priče o odrastanju (Profil International Zagreb, 2001.)
- Tajna ženskih gaćica (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Osijek, 2002.; Nova knjiga Rast, Zagreb, 2003.; Vlastita naklada, Zagreb, 2006.)
- Izdajica (Založba Mladika, Ljubljana, 2003.; Vlastita naklada, Zagreb, 2003.; Herceg tisak, Split/Široki brijeg, 2005.)
- Tulum (Nova knjiga Rast, Zagreb, 2003.)
- Kako da jednoj pčelici? (Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004.; Založba Genija, Ljubljana, 2009.)
- Gdje je Vlasta? (Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.)
- Ratkodovštine (Herceg tisak, Split/Široki brijeg, 2004.)
- Osveta seksualnog manijaka (Mlinarec-Plavić, Zagreb, 2004.)
- P(r)ozornica 7 teen igrokaza (Nova knjiga Rast, Zagreb, 2005.)
- P(r)ozornica 7 dječjih igrokaza (Nova knjiga Rast, Zagreb, 2005.)
- Zašto pisci pišu? (Vlastita naklada, Zagreb, 2005.)
- Krumpira, gospođo (Vlastita naklada, Zagreb, 2006.)
- Moji grafiti (suautori: Robert Mlinarec i Vladimir Bakarić)
- (Matica hrvatska, Vinkovci, 2006., 2007., 2008.; Založba Genija, Ljubljana, 2008.; IPS Medija, Beograd, 2008.; Detska radost, Skopje, 2008.)
- Siva boja tuge (Vlastita naklada, Zagreb, 2007.)
- Trenutak izvan vremena (Vlastita naklada, Zagreb, 2007.)
- Zec iza kulisa (Novum, Zagreb, 2007.)
- Dnevnik prve ljubavi (suautorica: Silvija Šesto Stipaničić)
- (Naklada Semafora, Zagreb, 2007.; 2007.)
- Stari grafiti (suautori: Robert Mlinarec i Vladimir Bakarić)
- (Matica hrvatska, Vinkovci, 2007.; IPS Medija, Beograd, 2008.; Detska radost, Skopje, 2008.; Založba Genija, Ljubljana, 2009.)
- Špekec (Vlastita naklada, Zagreb, 2008.)
- Tajna nestalih eura (Vlastita naklada, Zagreb, 2008.)
- Heeej! (Naklada Semafora, Zagreb, 2008.)
- Gorak okus osvete (Multimedijalni klub Zapad, Zagreb, 2009.)
- Turbo pametan pas (Matica hrvatska, Vinkovci, 2009.)
- Bez memorije (Vlastita naklada, Zagreb, 2011.)
- Što radiš danas poslijepodne? (Vlastita naklada, Zagreb, 2011.)
Pripovijetka Što radiš danas poslijepodne? iz istoimene zbirke pripovjedaka za mlade.
– I onda je pozoveš u kino, razumiješ?
– Razumijem.
– I onda joj u kinu staviš ruku oko vrata, razumiješ?
– Razumijem.
– Primiš je drugom rukom za ruku, razumiješ?
– Da, ali...?
– Što ali?
– Ako tako napravim, neću moći gledati film.
– Al’ si lud! Shvati, ne ideš u kino gledati film, nego da profuraš s malom.
– Razumijem, ali ja bih radije profurao prije filma pa da onda mogu na miru gledati.
Robert me pogledao kao da sam izgubljen slučaj, a onda se ipak smilovao.
– Vidim, tebi je potrebno više teorije. Sve ću ti objasniti, ali uz uvjet da dobro slušaš i pamtiš. Vrijedi?
– Naravno, vrijedi.
– Onda slušaj...
Ušao sam u kabinet. Blaženka je sjedila u svojoj klupi i gledala kroz prozor. Mjesto do nje bilo je prazno. Sjeo sam.
– Što gledaš? – upitao sam je, trudeći se da mi glas poprimi ozbiljan muški ton.
– Ništa – okrenula se i pogledala me u oči.
Pocrvenio sam. Spustio sam pogled na klupu i zapitao je:
– Što radiš danas poslijepodne?
– Ništa.
E, sad je pravi trenutak da kažem ono što mi je rekao Robert. Samo... nemam hrabrosti. Nije to tako jednostavno kao što mi je izgledalo dok je Robert iznosio teoriju, ali upitat ću je pa kud puklo...
– Bi li htjela sa mnom ići u kino?
Drhtao sam od neizvjesnosti što će mi odgovoriti.
– Htjela bih – nasmiješila se.
Dignuo sam glavu. Nisam mogao vjerovati. Zar je tako jednostavno prohodati s djevojkom? Nevjerojatno, naprosto nemoguće!
– Jesi li sigurna da bi htjela sa mnom...? – pitao sam je za svaki slučaj, da nisam možda pogrešno shvatio.
– Sigurna sam – ponovno se nasmiješila.
Sada sam joj, prema Robertovim savjetima, morao reći ono drugo, a to je bilo direktno zakazivanje spoja.
– Onda... vidimo se u pet kod kioska. Vrijedi?
– Vrijedi – odgovorila mi je.
Zazvonilo je. Otišao sam na svoje mjesto. Cijeli sat srce mi je kucalo kao da želi odraditi tri mjeseca unaprijed. Mislio sam da će mi pući, cijelo je vrijeme tjeralo oči da bulje u Blaženku.
– Bjelčiću – prozvala me je učiteljica. – Kaži nešto o sličnosti trokuta.
Ustao sam.
– Dva tro... kuta su sli... slična ako...
Stao sam. Mozak mi se blokirao. Totalna praznina.
Ostatak mi je netko šapnuo pa sam se uspio izvući. Htio sam zahvaliti šaptaču, ali nisam znao tko je to bio.
– Znaš li ti tko mi je to šapnuo? – pitao sam Roberta.
– Blaženka – odgovorio mi je.
Vidljivo zaljubljeno-uzbuđen pogledao sam je. Smiješila se, a oči su joj se caklile.
Nema sumnje - razmišljao sam idući kući - voli me. Obožava me! Kako mi je samo vješto uspjela šapnuti pravilo. Robert je imao pravo rekavši da sam dosad griješio što sam je pitao hoće li sa mnom hodati, na što je uvijek odgovarala s „ne“. Imao je pravo, djevojku se to ne pita, već je umjesto toga pozoveš u kino, na što najčešće glatko pristane.
*
Pred kiosk sam došao pola sata ranije da bih kupio novine i pročitao koji filmovi igraju.
– Kino Europa – čitao sam naglas, posve zanemarivši što se nalazim na ulici i što nisam sam – „Samo za tvoje oči“, 17 sati. To! To je ono pravo!
Došla je ljepša nego ikada.
– Idemo li? – zapitala me.
– Naravno – odgovorio sam i prisjetio se Robertovih uputa da je trebam primiti za ruku. Ali neću! Ako to sada napravim, što ću raditi u kinu? Neću valjda gledati film? To sam mogao i sam. Dakle, to primanje ostavljam za poslije.
*
U kinu odlična atmosfera. Svjetla su isključili. Glazba je zasvirala. Pravi trenutak za početak!
Ali ne, ne valja je odmah primiti za ruku. Što će onda ostati za kasnije? A da je zagrlim?
Pogledao sam iza nje. Tamo je sjedio neki štemer i spokojno žvakao kaugumu praveći balon. Na to nisam mislio.
Kako da je zagrlim kad je taj strašni tip iza nas...? Dok budem grlio Blaženku, sigurno ću mu pokriti pola platna. Onda će se on dignuti i udariti me, i onda ću se morati potući, a on je mnogo jači od mene pa ću još pobrati šore.
Znači, ne smijem je zagrliti. Dobro, još mi ostaje primanje za ruku.
A što ako sam je pogrešno razumio i ako je ona išla sa mnom u kino samo zbog prijateljstva? Primim li je za ruku, a ona to ne očekuje, naljutit će se. A možda i neće? Zašto bi inače pristala da sa mnom izađe?! Robert kaže da je trebam držati za ruku i zagrliti je. A da je ipak zagrlim?
Da, zagrlit ću je. Ako to ne želi, opravdat ću se tako da sam samo ispružio ruku i da stvarno nisam imao namjeru da je zagrlim, nego da sam to, onako, slučajno, zagledavši se u film…
Ispružio sam ruku, ali sam slučajno pogledao straga i vidio da štemer napeto gleda film.
Ne, ne smijem je zagrliti. Robert nije predvidio štemera. Dakle, ili ću je primiti za ruku ili ništa.
Ipak ću još malo pričekati. Baš me briga što će misliti o meni. Ako počne galamiti, samo ću je pogledati i pitati: „Zašto si onda došla sa mnom u kino?“ I onda će ona pocrvenjeti, a ja ću ostati mrtav hladan.
Film se približavao kraju.
Sad ili nikad! Dosta sam čekao. Primaknuo sam ruku njezinoj. Teško sam disao.
„Stani!“, viknuo je strogi glas u meni. „A što ako je došla samo zato što nije kod kuće imala što raditi? Primiš li je za ruku, pomislit će da si pokvaren, da si isti kao ostali dečki i više te nikada neće htjeti pogledati. Ne primaj!“
– Robert je rekao... – rekao sam strogom glasu.
– Što je rekao? – iznenađeno me pogleda .Ipak je nešto rekao.
– Da, rekao je da te primim za ruku – izlanuo sam.
– I zašto me onda ne primiš?
– Zato što bi se naljutila.
– Ne bih.
Primio sam je lagano. Činilo mi se da u ruci držim živu vatru.
– Znaš – šapnuo sam joj – ti mi se jako sviđaš.
Pogledala me. U očima su joj se vidjeli odbljesci s ekrana. Violine su gudile romantično.
– Htio bih hodati s tobom.
– Pa ovaj... znaš, ne znam. Ti si tako nekako... Sorry...
– Tišina vas dvoje! – oglasio se štemer – Ako se mislite ispovijedati, idite u crkvu!
Potonuo sam u sjedište. Sve moje lađe tonule su zajedno sa mnom. A s ekrana su violine pratile dug poljubac dvoje sretnika. Za njih happy end, a za mene?
*
– Zašto si onda pošla sa mnom u kino kada ne želiš hodati sa mnom? – pitao sam Blaženku kada smo izašli iz dvorane.
Nasmiješila se zagonetno.
– Jer mi se sviđaš.
– Sviđam ti se, a nećeš furati sa mnom? Kako to?
– Neću furati, ali to ne znači da neću opet s tobom u kino.
???
– Što si blenuo? Pitaj me.
– ... Ovaj... što radiš sutra poslije podne?
– Idem u kino s tobom. Ali ovaj put više akcije. Vrijedi?
– Vrijedi – složio sam se obasjan srećom i lakomisleno brzo dodao: – Gledat ćemo akcić. Ljubić je bez veze!
Blaženka me razočarano pogledala i uzdahnula:
– Ti si kronični... – zastala je.
– Pa što je sad? – ništa mi nije bilo jasno. – Jesam li ja nešto pogrešno...?
Nisam dobio Blaženkin odgovor, shvatio sam da će mi Robert ipak morati objasniti još neke stvari o ženskom rodu.
popis članova