Robert Mlinarec rođen je 1966. u Zagrebu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju, etnologiju i informatiku, a poslijediplomski studij informatike pohađa na FOI-u u Varaždinu. Osim pisanjem, bavi se uređivanjem knjiga, grafičkim dizajnom, informatikom i prevođenjem. Dugogodišnji je urednik i glavni urednik niza biblioteka u mnogim izdavačkim kućama. Trenutno je urednik biblioteke Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, kojeg je i potpredsjednik. Samostalni umjetnik, član HZSU. Pokretač i suosnivač nekoliko festivala i književnih programa.
Objavljuje prozu, poeziju i prijevode u domaćim i stranim časopisima od 1995. godine, a do sada je prevođen na trinaest jezika.
Nagrade: Večernji list, Ranko Marinković, Karlovački list, Mato Lovrak.
Georginine suze, Naklada MD, Zagreb, 1997.
Quattro stagioni (suautor sa Zoranom Ferićem, Miroslavom Kišom i Borisom Perićem), Area, Zagreb, 1998.
Film od pet sekunda, Area, Zagreb, 1998.
Tkači snova, Stajer-graf, Zagreb, 1999.
Mali noćni pomagači, Egmont, Zagreb, 2000.
Sve o vjetrenjačama, Naklada MD, Zagreb, 2002.
Triangulacija (s J. Mlakićem i D. Šimovićem, Hercegtisak), Split-Široki Brijeg, 2003.
Dobrodošli u školu, edukativna slikovnica, Zagreb, 2005.
Tragovi/Traces, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2006.
Moji grafiti (s R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2006.
Klik-klik, Matica hrvatska, Vinkovci, 2007.
Stari grafiti (s R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2008.
Tkači snova, slikovnica (ilustrator D. Jerabek), vlastita naklada, Zagreb, 2014.
Djed Mraz dimnjačar, ilustrirana knjiga za djecu (ilustrator D. Šunk), HDKDM, Zagreb, 2015.
IKEA
(priča puzzle)
Testovi inteligencije, ponovno
Nakon što sam uspješno položio testove inteligencije za upis u osnovnu školu, srednju školu, vojsku, fakultet, radno mjesto, austrijsku stipendiju, vozačku školu, pri utvrđivanju pogodnosti za očinstvo, pa sam iz znatiželje rješavao testove za američke poslijediplomske studije i one po kojima vježbaju studenti psihologije na FF u Zagrebu, nadao sam se da sam riješio sve testove koje čovjek može riješiti u životu.
No, onda su na red došle police i ormari nakon jedne umjerene kupovine koje prema pratećoj uputi „za desetak minuta sklope dvoje odraslih“. Pokazalo se, međutim, da se švedsko i hrvatsko vrijeme razlikuju.
Kada se sastavljaju police ili ormari dobro je imati u blizini djecu i zaposliti ih. Moji su klinci odlični za pridržavanje, traženje vijaka i drvenih spojnica, a uz to vole i okretati, zatezati i općenito biti od koristi. Oni su početak i kraj sastavljanja namještaja u obiteljskoj idili.
I baš to „desetominutno sklapanje“ pokazalo se kao test praktične inteligencije. Moj inače solidan IQ na papiru, ovdje je, pred 148 simetričnih komada i nekoliko asimetričnih, došao u pitanje. Nisam se olako predavao, vrtio sam skicu na kojoj je na petnaest jezika objašnjeno sklapanje u cjelinu i pozicije pojedinih elemenata, no meni je većina komada bila potpuno ista. Klinci su čitali upute na njemačkom, i njima je sve bilo jasno. Pritisak na mene je rastao… dvoje djece, žena mrkog pogleda, ali ipak prepuna razumijevanja stalno prolazi pokraj mene i nadzire napredovanje radova.
Nešto vremena za razmišljanje dobio sam tijekom ručka, no nakon poslijepodnevne kave bilo je jasno da se od mene očekuje da završim započeti posao istoga dana.
Znojio sam se, i polako ali sigurno uspio raspoznati komade za bočne stranice ormara, od onih za stražnje.
Na kraju, iznervirana mojim cjelodnevnim izmotavanjem oko sklapanja police i ormara, gunđanjem i tihim psovanjem, žena me počela poticati letvom. Isprva nježno, kao da se šali, laganim udarcima lupkala me po leđima, a onda sve jače, sa sve sretnijim cerekom na licu, po glavi, vratu, rukama, sve energičnije i njoj očito sve zabavnije. Djecu je poslala u drugu sobu da se igraju leo kockama pa je raspalila muški; krv je šiknula, a ja se uopće nisam pokušao braniti. Prepustio sam se ormarskoj dasci koja mi je pomagala da spoznam svoju bit, da sam živ, da dišem, da osjećam bol – svjetsku bol na svojim leđima.
Nisam previše brinuo, jer sam znao da će se boja krvi dobro uklopiti na naš crveni tepih iz Ikee.
Inventar
Kuhinja: čaše (za vino, vodu, žestice, plastične za klince), bijeli tanjuri, lanene kuhinjske krpe, pregače, mali kuhinjski alati, pribor za jelo, podmetači za lonce, tanjuri, svijeće;
Spavaća sova: posteljina (nekoliko kompleta), jastuci, noćne svjetiljke, zastori;
Dječja soba: krevet na kat, ormari, kutije za igračke, igračke u neograničenim količinama, ploča za crtanje, police;
Radna soba: stolne svjetiljke (više komada), stolovi (crveni i bijeli), police u boji prirodnog drveta;
Dnevna soba: tepih, zavjese, bonsai maslina (jedina biljka koja je samo moja!), kaktusi, svijeće, svijećnjak, cvijeće, lonci za cvijeće, prekrivači za fotelje i dvosjed, Ikein katalog na vidljivom mjestu, sat;
Kupaonica: ručnici, plastična stepenica za dijete, zrcalo…
… All made by IKEA.
Ikea iz susjedstva
Obiteljski posjet započinje zapravo nekoliko dana prije fizičkog posjeta našoj lokalnoj Ikei u Beču. Lista se katalog, provjerava stanje na računu i karticama, razmišlja što je posljednji put ispušteno, što bi bilo dobro, a što ne… Ona ima plastičnjake Mastercard i Maestro koje ja uredno punim lovom. Nakon osam godina braka, kad djeca dobrano iskoče iz pelena, a žena iz dugogodišnje postporođajne depresije, to ostaje jedina funkcija brižnoga muža, naravno uz nošenje paketa i ostalih fizičkih poslova. Feminizam po potrebi, patrijarhalni odnosi u obitelji po potrebi. Ona ima i obiteljsku Ikea karticu za restoran s konfekcijskom hranom u koji mrzim zalaziti i popuste na određenu robu… ona ima sve što ja nemam.
Švedski dizajn
+ sirovine i znoj Trećeg svijeta formula su uspjeha.
Dvije zagrebačke obiteljji u Ikei
Dogovori su brzo napredovali. Žene se uvijek brzo dogovore, one su pametnije od nas muškaraca kada je šoping u pitanju. Vodimo i djecu. Naravno. Muškarci voze. Djeca se gnjave na stražnjim sjedištima. Žene ponavljaju što bi bilo dobro, što je nužno, što ne. Svatko u svom automobilu komentira djecu onih drugih. I ostalo. „Oni imaju noviji auto od našeg, mogli bi i mi kupiti veći auto.“ „On zarađuje bolje od tebe, potrudi se i ti malo pokrenuti iz drijemeža.“ „Molim te da budeš strpljiv, bez prigovaranja i gunđanja.“ „Vi ćete čuvati djecu, a mi ćemo obaviti onaj dio koji vas ne veseli.“
Pronašli smo parking odmah pokraj ulaza, sve na dohvat ruke. Žene se pridružuju bujici ljudi koja hrli u susret dobro dizajniranom namještaju za mase. Nas dvojica osluškujemo dječje želje. Prvo u igraonicu. Potom u drugu igraonicu. Njih četvero skače i uživa. Sretna je okolnost da Maja i Max govore njemački, pa ih ostavljamo same i dogovaramo s djevojkom koja čuva klince da ćemo se vratiti po njih nakon kupovine. Hm, da, malo smo slagali i vratili se na parking gdje smo pronašli čvrste dokaze da Štajerci više brinu za osnovne ljudske potrebe od Bečana. Plavuša u dindrlici, čvrsto zategnutog poprsja spretno se provlačila između stolova Würstelstanda i donosila pivo, kobasice, zelje, krumpir, odreske i još čuda mirisa koji su se razlijegali oko domaće hrane. Vrijeme je prolazilo, a nove runde piva su dolazile tako da nam je šoping sve lakše padao. U jednom trenutku shvatili smo da je kasno poslijepodne, da se parking ubrzano prazni, a i da u daljini, s druge strane parkinga, vjerojatno iz „C&A“ dolaze žene. Zaboravili smo komentare Austrijanaca za susjednim stolom o tome da je Štajerska ljudskija, jer se više pije. Taj komentar vjerojatno neće zanimati ni Jasnu ni Vesnu.
„Djeca!“ pomislih.
Ikea se zatvara za pola sata, žene se vraćaju, a djeca nisu s nama. Potrčao sam do ulaza i na svoj užas shvatio da djeca nisu u igraonici. Vesna me zove telefonom, nemam se snage javiti. Raspitujem se na informacijama jesu li vidjeli četvero djece između pet i devet godina, službenica samo odmahuje glavom. Igraonica se zatvorila prije sat vremena, i navodno su po svu djecu došli njihovi roditelji.
Trčim po zgradi, djece nema. Javljam Borisu da ih potraži na parkingu, u pozadini čujem dvije žene kako jednoglasno, a dvoglasno viču „životinje jedne!“.
Nakon što sam se dobrano oznojio i zadihao, a prodavači me začuđeno promatrali, pronašao sam djecu kako igraju računalne igre pred restoranom na drugom katu. Taj dan je Maja rasturala, oborila je sve rekorde u tri igre i na listu najboljih rezultata je upisala „Maja aus Kroatien“, a na moje inzistiranje da valja krenuti pitala je „kaj već?“.
Vožnja prema Zagrebu počela je kao tiha misa, potom su, nakon Maribora djeca počela pričati kako im je bilo lijepo u Ikei, pa se suzdržano, ali ipak s određenim zadovoljstvom u glasu javila Vesna „da je našla baš one zavjese od bambusa, i mali kupaonski ormarić, i da su im cijene stvarno u redu“. Do Zagreba smo opet bili sretna obitelj koja se zadovoljno vraća iz propisno obavljenog šopinga.
Kako se postaje ekološki pisac
Nakon što su djeca vidjela da kratke priručne olovčice u Ikei krišom spremam po džepovima, i ona su počela raditi isto. Poklanjali su mi ih kasnije, nakon što bi se vratili kući, u velikim količinama, jer „tebi će trebati, ti pišeš“.
Kako djetetu rastumačiti da ne može neograničeno uzimati olovke? „Zašto ako su besplatne?“ odmah je bilo protupitanje. Kako klincima objasniti nepisane konvencije iz svijeta odraslih?
Poznajem još četiri-pet pisaca u Beču koji imaju sličnu strast gomilanja po džepovima, zapravo neuglednih, ekoloških olovki iz Ikee. Strast za tim malim drvenim pisaljkama najdalje je odvela Lukasza Szopu, poljsko-bečko-berlinskog druga po peru koji ih spominje u svojim pjesmama.
Igre, zatvoreni prostori
Igra koju smo bivša žena i ja nekad zajedno igrali zvala se Pretrči Ikeu. Bit je u tome da se kod kuće napravi detaljan plan onoga što se kupuje: čovjek se ne smije obazirati na posebne popuste, sniženja, novitete i „baš vam ovo treba!“ već s kolicima krene od odjela do odjela i trpa u njih stvari oko kojih je ranije postignut kućni konsenzus. Jedno od nas gura kolica i viče „oprostite“, a drugo grabi stvari s polica i ubacuje ih u jureća kolica. Kad se jedno od nas umori, mijenjamo uloge i dalje se nezaustavljivo krećemo prema blagajnama. Volio sam svoju ženu, takve nije bilo na svijetu! Ikeu u Grazu smo pretrčali za 9 i pol minuta, bečku (jug) za 11, i nadamo se kad konačno jednom bude otvorena Ikea u Hrvatskoj, da ćemo se ponovno sastati, možda ne radi ljubavi, nostalgičnih razgovora, rođendana naše odrasle djece već zbog postavljanja rekorda u prvoj hrvatskoj Ikei. Siguran sam da ćemo to moći, to je jedna od stvari oko koje se nikada nismo prepirali…
Različita ili ista
Koja je Ikea bolja? Prijatelj me uvjerava da je u njegovoj Ikei na izlazu iz Beča prema Slovačkoj puno veći izbor artikala nego u onoj na južnom izlazu iz grada koju ja više-manje pohodim. Iz teorije i prakse robnih kuća na Zapadu, kao i organizacije unutarnjeg transporta, znam da su robne kuće unutar istog lanca načelno iste veličine, s istim rasporedom gdje što stoji, s jedinstvenom obukom za sve zaposlenike, s istim standardima ponašanja i ophođenja, s istim jelovnicima i cjenicima u pratećim restoranima i kafićima, istom širinom parkirnih mjesta, istim viljuškarima i dostavnim vozilima, istim programima za narudžbe, istim softverom za blagajne…
No, možda je moj prijatelj ipak bio u pravu. Možda za Beč to ne vrijedi, jer je on geografski istočnije od Zagreba.
Cargo kult
Što Ikea znači Šveđanima? Zapravo i ne znam. Jedino znam da se moja strina Šveđanka, koja zadnjih trideset i pet godina privremeno živi u Hrvatskoj, dobro osjeća i nacionalno je ponosna kad je Ikea u pitanju. Ponekad mi se čini da je Ikea u njenim riječima nešto poput Cargo kulta za pacifičke otočane.
Odlazak do Graza, do švedskog dućana u sklopu Ikee u kojem je izvješeno mnoštvo švedskih zastavica za nju je pravo hodočašće. Švedski kruh, losos, haringe, sobovo meso, božićni čaj, grog i oni mali čokoladni kolačići gušt su za nepce koje sam upoznao pod njenim krovom, a zatim sam i sam postao pritajeni obožavatelj namirnica s dalekog Sjevera, možda i veći od samih Šveđana. Skol Sverige!
Poruka bivšoj ženi
Stvar koju ti sada nakon svega mogu priznati: ni prije ni poslije tebe nisam sreo nekoga tko se sposoban tako brzo i spretno probijati kroz labirint naše omiljene robne kuće. I oprostio sam ti ono s letvom. Crveni tepih čuvam.
Joby by IKEA
Jednom u životu, za vrijeme mojih gastarbajterskih dana, pokušao sam dobiti posao u Ikei. Kao privremeno nezaposlen u Beču kupovao sam na istim mjestima kao i onda kad sam bio zaposlen. Na ulazu/izlazu iz Ikee privukao me je oglas koji je nudio razne poslove, govorio o zajedničkom duhu i kvalitetama tvrtke, a uz njega se nalazila i pristupnica za bazu podataka s dobro poznatim švedskim logotipom.
Moja mašta je proradila: vidio sam se preko dana kako prodajem cvijeće ili tepihe, ili barem sredovječnim gospođama pomažem s paketima dok su im muževi na tko zna kakvom službenom putu ili kupuju s ljubavnicama u susjednom gradu, a noću riječima stvaram svoje književne svjetove. Uredno sam, tehničkim slovima, ispunio pristupni listić, popisao koje strane jezike govorim, koje sam bolesti prebolio, objelodanio bračni status i broj djece, naveo svoja bivša radna mjesta izbjegavši navesti ona koja bi mogla smetati za obavljanje skladištarsko-prodavačkih poslova, te poslao natrag Ikei u unaprijed adresiranoj kuverti.
Nakon desetak dana primio sam, u lijepoj šarenoj kuverti, na kojoj su ipak prevladavale žuta i plava boja, odgovor koji je glasio: „Poštovani gosp. Mlinarec, žao nam je, prekvalificirani ste za poslove za koje ste se kandidirali. Vaša IKEA.“
IKEA
Ona.