DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ružica Martinović-Vlahović
Književnica i liječnica Ružica Martinović-Vlahović rođena je 14. ožujka 1950. u Zagrebu. Odrasla je u Kominu u Dalmaciji gdje je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Pločama i Zagrebu. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1974. Specijalistički ispit iz fizikalne i rehabilitacijske medicine položila je 1983., te kao djelatnik i voditelj Odjela za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu radila do umirovljenja 2015. Udana, majka pet odraslih sinova, živi u Slavonskom Brodu od 1976.
Uz dugogodišnji književni rad objavljuje i stručnu kao i popularno znanstvenu literaturu iz područja medicine i bioetike, poglavito o prirodnom planiranju obitelji, čijem je osuvremenjivanju doprinijela osamdesetih godina prošlog stoljeća kao jedan od inicijatora i edukatora. O svojem profesionalnom i ljudskom angažmanu u rehabilitaciji ranjenika i invalida u Domovinskom ratu i nakon njega napisala je više stručnih radova. Sudjelovala je u obnovi društva „Hrvatska žena“ 1990. i bila prva predsjednica podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD) u Slavonskom Brodu, osnovane 2002.
Ružica Martinović-Vlahović piše pjesme, pripovijetke, romane, eseje, osvrte i životopise, te sudjeluje u uredničkom radu. Pjesmama se javlja u glasilima počevši od 1974., a prozom nešto kasnije. Objavljivala je u Glasniku HKLD (95 autorskih priloga, pretežito pjesama, od 1998. do 2019., v. bibliografski broj: God. XXXI, br. 3, 2021.), u Liječničkim novinama, Godišnjaku Matice hrvatske, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Obnovljenom životu, u Reviji Đakovačkih vezova, Književnoj riječi, Republici, Osvitu, Motrištima, Kolu, Novoj prisutnosti itd.
Objavila je do sada četrnaest samostalnih knjiga, od toga sedam zbirki pjesama, tri zbirke pripovijedaka, dva romana i jednu zbirku eseja. Njezine priče, eseji, pjesme i radovi uvršteni su u brojne zbornike i tematske zbirke, a zastupljena je u antologiji „Krist u hrvatskom pjesništvu“, u kronici HAZU-a „Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti“ te u sveslavenskim antologijama „'O' – kato Otečestvo“ i „Mama“.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (sjedište u Bugarskoj), Matice hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.
Vlastite knjige:
Prirodno planiranje obitelji: simptotermalna metoda, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, više izdanja: 1998., 2010.
Tvoj Duh me obavija: pjesme, Hrvatski katolički zbor MI, Zagreb 1998.
U blizini: pjesme, Hrvatski katolički zbor MI, Zagreb 2002.
Mirisi ljubavi: pjesme, Ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod 2009.
Vrata Božića: pjesme, meditacije, kratke priče, Ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod 2010.; II. prošireno izdanje, 2011.
Zlatna nit: kratke priče, Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Zagreb 2012.
Božur pod prozorom: haiku = Peony under the window: haiku, urednica/editor Jasna Ažman; prevoditelj/translator Anto Knežević, Ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod 2015.
Smaragdna rijeka: roman, Naklada Bošković, Split 2015.
Ima jedno tajno mjesto: pripovijetke, Biakova, Zagreb 2016.
Sunce u garaži: roman, Naklada Bošković, Split 2018.
Zemaljski i nebeski grad: eseji, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek 2020.
Stvari onkraj stvari: pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek 2020.
Nasmijane zvijezde: pjesme, Naklada Bošković, Split 2022.
Tri ptice i jedan grad: pripovijetke, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2023.
Suuredničke knjige:
Fizikalna medicina i rehabilitacija u Hrvatskoj, uredili Ana Bobinac-Georgievski, Zlatko Domljan, Ružica Martinović-Vlahović i Goran Ivanišević, Hrvatski liječnički zbor, Hrvatsko društvo za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Naklada Fran, Zagreb 2000.
Bijela košuljica Ivanke Bubalo, uredili Mario Essert, Ružica Martinović-Vlahović i Mijat Jerković, Glas Koncila, Zagreb 2009.
Vjera – pjesma i radost: Don Marko Stanić, njegova pisana ostavština i suvremenici o njemu o 40. obljetnici preminuća, priredili Slavko Kovačić, Ružica Martinović-Vlahović i Ivan Rodić, Crkva u svijetu, Split 2018.
Književne nagrade:
2011. Prva nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za kratku priču Sunce iza oraha.
2012. Prva nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za esej Bog sadašnjeg trenutka.
2013. Druga nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za esej O siromaštvu u svijetu stvari.
2014. Druga nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za poeziju (Angelus) i druga nagrada za esej Naš zemaljski grad.
2016. Nagrada „Neretvanska maslinaˮ za roman Smaragdna rijeka.
2017. Treća nagrada „Stjepan Kranjčićˮza esej Marija, svjetlosti puna,
2018. Prva nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za esej Riječ i riječ.
2019. Prva nagrada „Stjepan Kranjčićˮza esej Beatitudo et felicitas.
2021. Druga nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za esej Marija oproštenje cijeloga svijeta i druga nagrada za kratku priču O rodama, bašti i djeci.
2022. Pobjednica nagrade „Fra Martin Nedićˮ za zbirku pjesama Nasmijane zvijezde.
Prva nagrada „Stjepan Kranjčićˮ za esej Kad je povlačio krug na licu bezdana.
STVARI ONKRAJ STVÁRI̅
Stvari onkraj stvari
čudesno nebrojive i nestvarne, a stvarne
oko nas, a u nama, ali i bez nas mogu biti
daleko, a blizu - zapravo su tu!
ne daju se uzeti, a tako bi nam trebale
neshvatljive, neuhvatljive
iako se ponekad lijepe za prste
nevidljive, nečujne, šutljive, a rječite
ustvari, ni u riječi ne stanu, ni u slova
one su između riječi, između sati
u mrtvom kutu vremena…
daju nam slobodu, ali svejedno
ne želimo bježati od njih
jer ova je žudnja obostrana
i ne gubimo nadu kako ćemo ih jednom
pronaći skrivene u samom srcu stvari.
Stvari onkraj stvari čekaju na nas
trebaju naše ruke i misli - ponekad
nas čitave trebaju - a slutimo, zapravo znamo
jednom će nas i glave stajati!
Travanj, 2020.
TREĆI PROZOR
(Profesoru Reubenu Lederer-Eldaru)
„S kojeg li je od ova tri prozora Viktor Selinger zakoračio u vječnost?“ pokušavam odgonetnuti, promatrajući s obližnjeg keja skladno secesijsko pročelje katnice, nekoć obiteljske palače, na isto tako nekoć, Mollinaryjevu šetalištu. Jer kat i prizemlje imaju ih po tri. Srednji prozor na katu je otvoren – kao da mami misao, uvlači je u sebe – čini se, svaki čas će iz unutarnje tame sobe u svjetlost okna pristići glava starca, onemoćalog i gotovo slijepog. Sva tri gornja prozora podjednako su raskošno urešena. Povrh svakoga od njih stilizirani je reljefni monogram, očito tada vrlo uspješnog vlasnika zgrade, a podno donjeg ruba okvira nalazi se trbušasto ispupčenje nalik plitkoj lođi, isprepleteno obilno vitičastim ukrasnim florealnim motivima i poduprto glavom meduze. A na svakoj glavi po četiri zmije... „Je li ih vlasnik doista želio imati na ljupkom licu svoje kuće?“ upitah se. Ili je to tek uobičajena graditeljski suvenir, arhitekturni dekorativni rekvizit? Koji, usput možda posluži i u obrani objekta. Umjesto psa čuvara, za kojeg uostalom tu ni nema mjesta, jer je zgrada tijesno sljubljena s ulicom, podignuta tik do nogostupa. A ove debele zmijurine što plaze uokolo prozora, kao i izbuljene oči na samostojećoj glavi, zaista čovjeka hipnotiziraju. Pa stane i zagleda se u njih. I nehotice pomisli: Jesu li ove zlokobne meduze mogle biti znakovite i za stanare kuće?
Profesora Eldara sam osobno poznavala. U jednom razdoblju svojega profesionalnoga života viđala sam ga često. Bilo je to vrijeme domovinske neuke mladosti: mlade države, mlade ratne i poratne rehabilitacijske medicine, a i naši invalidi mahom su bili mladi. Itekako nam je dobro došlo jedno proživljeno, znalačko i dorađeno iskustvo čovjeka koji ga je cijeli radni vijek uspješno sabirao širom svijeta i potom ga, došavši izdaleka, podijelio s nama. I to u trenutku kada nam je najviše trebalo i na jeziku kojeg smo najbolje razumjeli – zajedničkom materinskom, svojem i našem. Usto, profesor je bio suautor iste stručne knjige kojoj sam sama bila jedan od urednika. Tada me i pitao za kuću djeda svoje majke u ulici uz Savu, i kako ne zna je li oštećena projektilima u posljednjem ratu ili ruinirana od ranije. Rođenjem Slavonac, rođen u Osijeku, i s Brodom ga vežu kratke, a ipak čvrste veze. Čiji su uzlovi još zavezani za bravurozne dekoracije i reljefne inicijale na pročelju ove kuće koju su dali sazidati njegov pradjed Viktor Selinger i sin mu Hugo. Jer po majčinoj liniji profesor potječe iz obitelji Selinger, pradjed mu Viktor bio je poznati i ugledni građanin Đakova, Osijeka i Broda na Savi, a djed Lavoslav ili Leopold, jedan od utemeljitelja profesionalnog novinarstava u ovim krajevima, rođenjem Đakovčanin, a životom Osječanin, osim posljednjih nekoliko godina koje je proveo u Novom Sadu. Upravo je Viktor Selinger svojom osobnom poviješću najbolje povezao slavonske gradove, a bio je društveno i poslovno vrlo ugledan, zapamćen kao velikodušni dobrotvor, te znanac i prijatelj biskupa Strossmayera.
U ono, ne tako davno doba, a opet, tako davno, u kojem su se pisma još pisala pomnjivo, vlastoručno i na papiru, dobila sam jedno, ujedno i jedino pismo iz Izraela. I sačuvala ga. Štoviše, nije se dalo ušutkati – neprestano me podsjećalo na sebe, svaki put kad bih prošla mimo one kuće. Tako sam na kraju o njoj i o njemu prije desetak godina napisala jednu priču. A evo već i druge! Jer pisanje je najlakši, a možda i najljepši način kako zaboraviti neku stvar. Pismo me je dirnulo, jer je i njegov pošiljalac bio dirnut. Profesor Eldar u njemu piše kako je pri obilasku pradjedove kuće na Šetalištu braće Radić u Slavonskom Brodu, a bilo mu je usput jer je u to vrijeme kao gostujući predavač na Medicinskom fakultetu često odlazio u Osijek, „bio ganut“ vidjevši obiteljsku kuću još čitavu, a ponajviše u trenutku kad je na više mjesta razaznao ugravirane inicijale svojeg pretka. Još uvijek je bila lijepa, iako već stara i pomalo zapuštena. Promijenila je nekoliko vlasnika. Obnovljena je istom koju godinu kasnije u svem svojem sjaju, te prenamijenjena za motelski smještaj uglednijih gostiju.
Na otvorenom srednjem prozoru kata Rezidencije Uno pojavi se mlada žena. Nagne se časkom kroz okno i pogled usmjeri prema rijeci. Dobro odjevena, savršeno počešljana i dotjerana – moguće za izlazak – izvrsno pristaje uz lijepo obnovljeno pročelje ove kuće koju se nekoć nazivalo i palačom obitelji Selinger. Sve zajedno moglo bi dobro poslužiti kao motiv za malu turističku razglednicu. Očito, gošća motela. U ruci drži rascvjetanu crvenu ružu, kratko podrezane stapke. Prinese je licu i pomiriše, neprestance je vrteći među palcem i kažiprstom. Kao da nekog iščekuje... U jednom trenutku prst joj klizne i ruža padne na pločnik. Ona sagne glavu pokušavajući je doseći barem pogledom, ali preko izbočenih dijelova ukrasne fasade nije mogla ništa vidjeti. Ni slutila nije kako ju je možda spustila ponad jednog nevidljivog odra. Slegne ramenima i zatvori prozor.
„Sada su opet sva tri prozora ista: slijepa i nijema. A ipak, toliko toga vide i govore!“ zaključih ustajući s klupa, te se uputim šetalištem u smjeru Franjevačkog samostana. A moje misli krenu za mnom. Nastave teći istim tokom, koritom redaka onoga pisma, zajedno s vodenim pticama i s granjem što su ga nedavne kiše nanijele Savi u naramak.
Upravo je stari Selinger, kružeći Slavonijom poput žutog jastreba ravnice, od Podgorača i Našica do Đakova, Osijeka i Broda na Savi, svoj životni krug dovršio posljednjim letom u rano proljeće kada lastavice istom dolijeću u zavičaj, sletjevši naposljetku ovdje, ispod jednog od prozora svoje najljepše kuće – onog trećeg! Umro je 10. travnja 1906. kada je imao šezdeset i osam godina. Iako ne suviše star, bio je već podosta bolestan i posve slijep, te udovac posljednje tri godine života. Za ovaj j kobni pad s prozora nikada se nije saznalo koliko je bio slučajan. O njegovoj smrti pisalo je više glasila, a jedno od njih zabilježilo je vijest kako su Selingerova djeca u spomen na pokojnoga oca sa stotinu kruna darivala siromašnu školsku mladež u Brodu, što je bilo potpuno u skladu sa osobnošću i djelotvornom ljudskošću toga starca.
A jedan drugi starac, u drugom vremenu, iako u istom vijeku, ali već na samu njegovu izmaku, stajao je ispod tog istog prozora i položio vijenac sjećanja na mjesto pradjedova tragična skončanja. Vijenac, kružno ispleten od mnogomjesnih životnih cvjetova, ali i trnja progonstava i pogibija, poput tolikih svojih nepojmljivo strahotno zatiranih sunarodnjaka, kad su im u svakom trenutku ti cvjetovi mogli postati i nadgrobno cvijeće ili tek poljsko raslinje na bezimenu grobu. Jer ovaj starac napravio je puno širi krug od svojega pradjeda: izbačen u dječačkoj dobi iz katapulta drugog svjetskog rata u orbitu izbjeglištva, iz Osijeka i Novog Sada gdje je odrastao, kružio je putovima ratnih stradalnika preko Zagreba, Dalmacije, do Italije, potom u poraću ponovno došao u Novi Sad, odakle se uskoro cijela obitelj trajno preselila u novu domovinu, Izrael. Ali njegov krug je i dalje na jednom mjestu ostao otvoren. Sve dok profesor Eldar nije, kao vrsni javnozdravstveni znalac pozvan, doduše od međunarodnih institucija, ali potaknut i vlastitim dobrohotnim i velikodušnim nagnućem, odlučio pomoći staroj domovini, čijim jezikom nije prestajao govoriti. I onda kad je mogao u blaženoj staračkoj besposlici mirno namirivati sve što je dotad u životu želio napraviti, a nije stizao ili propustio a dalo se još uzeti... ne, on to nije htio! Skupio je preostale intelektualne i profesionalne pa i ljudske moći i lijep komad svojega žića umetnuo u mozaik pradomovine: sjajan, izbrušen, dorađen i dragocjen komadić bez kojega njena slika ne bi bila potpuna.
I istom ovdje pod ovim prozorom i na ovom pločniku, na mjestu gdje je njegov predak izdahnuo, tu je i sam mogao zacijeliti vlastiti krug prekinuta dječaštva i mladenaštva i konačno taj vijenca uspomena odložiti i položiti na ovo mjesto. Stoga je bio ganut: povratkom u rodni zavičaj, u nekoć i ponovo svoju domovinu. Nakon punih pedeset godina, zatvorio je putanju odlazaka i dolazaka, mladosti i starosti, znanja i ljudskosti, ratova i mira, života i smrti...
Iz književne kritike: ili Odjeci u javnosti
Josip Sanko Rabar: Portret pjesnika: Ružica Martinović-Vlahović, Kana, br. 419, 2008.
Miroslav Slavko Mađer: Lirski mirisi, predgovor Mirisi ljubavi, Matica hrvatska, Slavonski Brod 2009.
Dobrila Zvonarek: Blagdan života: Izbor iz zbirke Vrata Bžića Ružice Martinovi-Vlahović. Obnovljeni Život, 4/2010., Zagreb.
Ljerka Car Matutinović: Božićne pjesme Ružice Martinović-Vlahović, Vijenac, br. 490-491, 2012.
Cvijeta Pavlović: Predgovor, Zlatna nit, HKLD, Zagreb 2012.
Ante Knežević: Predgovor, Božur pod prozorom, Matica hrvatska, Slavonski Brod 2015.
Jasna Ažman: Istančani poetski izričaj: Ružica Martinović-Vlahović, Božur pod prozorom, Hrvatsko Slovo, 22. svibnja 2015.
Martina Lončar: Proljeće brodskog haiku pjesništva, Vijenac, 2. travanj 2015.
Đuro Vidmarović: Višeslojni ljubavni roman, Hrvatsko Slovo, br. 1073, 2015.
Josip Sanko Rabar: Smaragdna rijeka Ružice Martinović-Vlahović, Hrvatsko Slovo, br.1111, 2016.
Josip Sanko Rabar: Ružica Martinović-Vlahović, majstor poetske proze, Nova Prisutnost, br. 2/2016.
Ivan Sivrić: Lijepa književnost – preventiva, palijativa, kurativa, Osvit 91-92, Mostar 2017.
Tomislav Šovagović: Je li Nietzsche vjerovao u sretan kraj? (Ružica Martinović-Vlahović, Sunce u garaži), https://direktno.hr, 08. 03. 2019.
Antun Pavešković: Jednostavno govoreći: dvoje se mladih zaljubilo, pa što? (Ružica Martinović-Vlahović, Sunce u garaži), Best Book, podlistak Express, 12. travnja 2019.
Josip Sanko Rabar: Dva romana u jednom, Kolo, 3/2019., Zagreb.
Mato Nedić: Kako stati u malu crnu haljinu, Motrišta, br. 108-109, Mostar 2019.
Josip Sanko Rabar: Ogledi Ružice Martinović-Vlahović, Nova Prisutnost, 2/2020., Zagreb.
Vlasta Markasović: Prava priroda stvari, Stvari onkraj stvari, Ružica Martinović-Vlahović, Hrvatska revija, 4/2020., Osijek.
Đuro Vidmarović: Najveći dar neba zemlji je ljubav: Zemaljski i nebeski grad, Ružica Martinović-Vlahović, Hrvatsko Slovo, 15. siječnja 2021.
Vlasta Markasović: Pogledom uprtim u Nebeski grad, Zemaljski i nebeski grad Ružice Martinović-Vlahović, www. stav.com.hr, 8. travnja 2021.
Vladimir Lončarević, Otapanje svjetlošću: Ružica Martinović-Vlahović, Stvari onkraj stvari, Vijenac, 15. srpnja 2021.
Đuro Vidmarović: Duhovni i produhovljeni stihovi, Hrvatsko Slovo, 27. kolovoza 2021.
Vlasta Markasović: Ružica Martinović-Vlahović, Zemaljski i nebeski grad, Obnovljeni Život, br. 2/2022., Zagreb.
Josip Sanko Rabar, Čarobne preobrazbe onostranosti, Ružica Martinović-Vlahović, Stvari onkraj stvari, Obnovljeni Život, br. 3/2022., Zagreb
Jasna Šego: Nasmijane zvijezde u pjesnikinji Ružici Martinović-Vlahović, Lađa br. 4/2022., Zagreb.
Josip Sanko Rabar: Misaona poezija Ružice Martinović-Vlahović, Osvit br. 111-112, Mostar 2023.
popis članova