Ružica Martinović-Vlahović

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Ružica Martinović-Vlahović

Članovi društva

Ružica Martinović-Vlahović

Pjesnikinja, prozaistica, esejistica i liječnica Ružica Martinović-Vlahović rođena je 14. ožujka 1950. u Zagrebu. U zavičajnom Kominu u Dalmaciji završila je osnovnu školu, a gimnaziju u Pločama i Zagrebu. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1974. Specijalistički ispit iz fizikalne i rehabilitacijske medicine položila je 1983., te kao djelatnik i voditelj Odjela za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice u Slavonskom Brodu radila do umirovljenja 2015. Udana, majka pet odraslih sinova, živi u Slavonskom Brodu od 1976.
Uz dugogodišnji književni rad objavljuje i stručnu kao i popularno znanstvenu literaturu iz područja medicine i bioetike, poglavito o prirodnom planiranju obitelji, čijem je osuvremenjivanju doprinijela osamdesetih godina prošlog stoljeća kao jedan od inicijatora i edukatora. O svojem profesionalnom i ljudskom angažmanu u rehabilitaciji ranjenika i invalida u ratno i poratno vrijeme napisala je više stručnih radova. Sudjelovala je u obnovi društva „Hrvatska žena“ 1990. i bila prva predsjednica podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD) u Slavonskom Brodu, osnovane 2002.
Ružica Martinović-Vlahović piše pjesme, pripovijetke, romane, eseje, osvrte i životopise, te sudjeluje u uredničkom radu. Pjesmama se javlja u glasilima počevši od 1974., a prozom nešto kasnije u Glasniku HKLD, Liječničkim novinama, Godišnjaku Matice hrvatske OSB, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Obnovljenom životu itd. Objavila je četiri zbirke poezije, tri knjige pripovijedaka i dva romana. Njezine priče, eseji, pjesme i radovi uvršteni su u brojne zbornike i tematske zbirke, a zastupljena je u antologiji „Krist u hrvatskom pjesništvu“, te u kronici HAZU-a „Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti“.
Književni ugled Ružice Martinović-Vlahović potvrđuju brojne nagrade. Na 3. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2011. nagrađena je. prvom nagradom za kratku priču, a na 4. Susretu 2012. prvom nagradom za esej. Na istim susretima dobila je potom nagrade za poeziju i eseje još u četiri navrata (2013., 2014. i 2017.). Za svoj prvi roman „Smaragdna rijeka“ dobila je nagradu Neretvanska maslina, 2016. Članica je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.

Knjige:
Tvoj Duh me obavija (pjesme). HKZ „MI“, Zagreb, 1998.
Prirodno planiranje obitelji. FTI, Zagreb,1998. (13. izdanje 2010.)
U blizini (pjesme). HKZ „MI“, Zagreb, 2002.
Mirisi ljubavi (pjesme). Ogranak MH, Slavonski Brod, 2009.
Vrata Božića (pjesme, meditacije, kratke priče). Ogranak MH, Slavonski Brod, 2010. i 2011.
Zlatna nit (pripovijetke). HKLD, Zagreb, 2012.
Božur pod prozorom (haiku, haibun). Ogranak MH, Slavonski Brod, 2015.
Smaragdna rijeka (roman). Naklada Bošković, Split, 2015. („Neretvanska maslina“, 2016.)
Ima jedno tajno mjesto (pripovijetke). Biakova, Zagreb, 2016.
Sunce u garaži (roman). Naklada Bošković, Split, 2018.

Suurednica knjiga:

Fizikalna medicina i rehabilitacija u Hrvatskoj. 2000. Ur. Bobinac-Georgievski, Ana; Domljan, Zlatko; Martinović-Vlahović, Ružica; Ivanišević, Goran. Fran. Zagreb.
Bijela košuljica Ivanke Bubalo. 2009. Ur. Essert, Mario; Martinović-Vlahović, Ružica; Jerković, Mijat. Glas Koncila. Zagreb.

MOLITVENIK

Sa sobom je ponio samo molitvenik. Veliki, lijepi franjevački molitvenik Gospe od Zdravlja. Dobio ga je toga proljeća od fra Zvone na dan svoje prve pričesti, zajedno s posvetom ispisanom perom i crnilom na prvoj praznoj stranici, starinskim kićenim rukopisom: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva. Neka te licem svojim obasja, milostiv neka ti bude. Neka pogled svoj Gospodin svrne na te i mir ti podari.“(Br 6, 24-26). Drago dijete, evo ti ovaj molitvenik i ovaj biblijski blagoslov, da ti oboje bude od pomoći sačuvati vjeru i spasiti dušu! Božja milost neka te prati čitavog života! Fra Zvonimir Palac, župnik. Na Bijelu nedjelju 1933. Znajući kako je, od svih šestero djece njihove obitelji baš na malog Vjekoslava pala kocka da ga Hrvatski radiša pošalje na zanat u bogatu Bačku, mladi župnik ga je ovim poklonom želio ohrabriti. A Hercegovina je bila bogata samo djecom. Vjeko je molitvenik sačuvao, ali vjeru nije. Iako ga nije otvarao, nosio ga je posvuda - poput neke amajlije. A jednom će mu i donijeti sreću, pomišljao je. Ako ne ništa, dobro će mu doći pri povratku u zavičaj, poput svojevrsne iskaznice. Izučio je kovački zanat i počeo raditi. I sve do pod kraj rata uspijevao izbjeći vojačenju zbog ozljede desne šake, uspomene na šegrtovanje. Ali u naletu crvenoarmejaca i partizana kroz Vojvodinu ni to nije pomoglo; poveli su ga sa sobom. Tako je Vjekoslav Čule obukao partizansku uniformu. Onako visokom, smeđokosom, sjajnih crnih očiju sa širokim osmijehom koji je malokad silazio s njegovih usana, svaka odora bi dobro pristajala. Tješio se što je smio povesti i svojeg ljubimca: stasitog i pametnog lipicanca. Odrastao je u Paliću kod svojih novih roditelja. Zapravo, oni su bili jedini čija je lica znao, one druge ne bi prepoznao. Odavno je prestao s prisjećanjem na njih – u početku je samo tako mogao zaspati - dok bi se gušio, sam u velikom narogušenom kreveta među divovskim pernatim jastucima. Sve mu je i inače bilo preveliko i u kući i izvan nje. Pogled mu se gubio u daljinama, a nit sjećanja po kojoj je pristigao ovamo, svakim novim izlaskom sunca presijecala se i skraćivala - dok nije posve iščezla. I klupko djetinjstva otkotrljalo se niz one planinske gudure, koje je posljednje gledao kroz oblacima pare išarane prozore vlaka, što je krcat neuhranjenim siročićima poput njega, huktao kanjonom Neretve, odvozeći ih na trpezu ravnice. Bio je samo jedna od glava, gledano odozgo s konja na kojem je uz dugačku kolonu sporim korakom Vjekoslav jahao. Jedna od točaka mnoštva u pokretu koje se u valovima četveroreda ravnomjerno valjalo, poput mrke, prljave vode. Mala okrugla točkica među brojnim drugim, poput onih što ih u ljetnim mjesecima ispuste muhe na bijeloj posteljini. Jašući polako na bijelcu, visokom i snažnom, pretraži dio ovih točkica pogledom. Onoliko koliko se dalo dohvatiti. Jer ova potmula rijeka tekla je bez izvora i uvira, masa je ostajala ista, a pojedinci se nisu razabirali. Jedni su dolazili, a drugi nestajali – malo tko je znao gdje - i pretvarali se u ništavilo. Kao da su u jamu propadali! Vjeko je ponešto čuo, ali ne puno, nije bio u odabranom povjerljivom timu egzekutora. Odnekud je saznao kako bi i njegov mlađi brat Marinko mogao biti među zarobljenicima. „Ali kako ga pronaći?“ dubila mu je mozak jedna te ista misao. „Kao da tražim iglu u plastu sijena. Tim više što ga ne bih prepoznao, sve da ga gledam ravno u lice.“ Zastane pokraj jednog lanca četveroreda, privučen potiho izrečenim riječima svojega djetinjstva, uhvati u letu poznati naglasak, odavno ga nije čuo. Upita glasno: - Ima li ovdje netko od Mostara? Svi su šutjeli pognute glave, zureći nijemo u blatne ostatke svoje obuće – većina je imala samo krpene obojke i komade nekakvih potplata. Isprepadani, isponižavani, izubijani - svedeni na ostatke ostataka negdašnjih sebe - tko bi se i usudio javiti? Samo spominjanje Mostara bilo je svetogrdno i rizično – ne može donijeti ništa dobroga. Ilija Martinović kasnije se kleo: „Javiti se ili ne? Nisam znao“. Uvijek je to dvosjekli mač, a pokazalo se kako ih je i ovaj put sve posjekao! Ipak njega samog nije - kojim čudom? - mimoišao ga je... Ilija je bio onizak muškarac, čije je lice unatoč svim jadima, gladovanju i torturama, zadržalo tračak zdrave boje i nešto tkiva na jagodicama; očito od ranije punašnosti. Hodao je u sredini četveroreda poravnanog s jahačem. Baci letimičan pogled iskosa ne podižući glavu. Mladi oficir je imao ugodan glas, nešto blisko i dobronamjerno titralo mu je u očima, razlikovao se od ostalih drugova uz kolonu. Pa kad je ponovno začuo pitanje, Ilija se ohrabri i izusti: - Imam ja! – A znaš li gdje je Bjelodol? – Znam, – sada već smjelije odgovori Ilija – to mi je susjedno mjesto. - A poznaješ li možda Marinka Čulu odande? Opet muk: reći ili ne? Što mu kani učiniti? Ohrabri ga tračak smiješka na usnicama mladića koji je, prignut u sedlu, okrenuo glavu prema njemu. – Kako ga ne bih poznavao?! – A je li ovdje? – osjeti se drhtaj u jahačevu utišanom glasu. – Eno ga naprijed, u petom redu od nas, treća glava. Vjeko odjaše i dozove brata. Siđe s konja pa kratko popričaju. Potom se zagrle. Ilija je sve vidio, al' čuo nije ništa. Osobito ne ono što mu je na kraju gotovo šaptao: - Slušaj, Marinko! Nadomak smo Zagrebu gdje će kolona zastati. Tamo se svi okupite na jednom mjestu i čekajte me. Pokušat ću vam pomoći. Stigavši sutradan na odmorište u Zagrebu, Vjeko je badava češljao grupe i grupice bijednih uznika – bratu nigdje ni traga. Kao ni ostalim zavičajnicima, a Marinko je rekao, bit će ih ukupno petnaestak. Zdvojno se prekoravao, sumnjajući u najgore. Sinoć je morao napustiti kolonu - neodgodivi zadatak?! - a vojnik kojemu ih je povjerio nemoćno je slijegao ramenima. Kako je mogao biti tako naivan?! Taman im je lijepo priredio dobro selektiranu grupu i osobno ju postavo pred ciljnik za metu. Saznao je kasnije: svi su strijeljani, navodno zbog pokušaja bijega. Toga dana osmijeh je sišao s Vjekina lica. Vraćao se još samo po navici: zakržljali, mali osmješak, jedva vidljiv u dubokoj sjeni prve velike životne boli. Kako doći roditeljima pred oči? Kako obiteljima ostalih? A tek Marti, Marinkovoj mladoj udovici? Lutao je gradom besciljno, kao u bunilu. Ni ne znajući kako, našao se u prolazu kule Kamenitih vrata pred Gospinom slikom: oči u oči s Majčinim pogledom. Bilo je kao da ona već sve zna: i što se dogodilo njegovu bratu i tolikim patnicima poput njega. Ali se svejedno smješka, ona i njezino dijete. Zagleda se u sliku. Portret stvarne žene: mlade, lijepe i plemenite. Obgrlila sinčića - vidi se, mati mu je, sliči joj posve. Ne samo po crtama lica već i po unutarnjem osmijehu koji izbija u pogledu više no na usnicama: u istoj savršenoj slobodi što sve obasjava. „Još na počecima nevinosti, vladaju nad kaosom i zlom, ona i njen sinčić. Mirno vladaju unatoč svim nemirima i ratovima“, pomisli Vjeko. „Taj mir je, istina, postojan i dostižan, ali često kasni - stigne tek prostrijeti se ponad grobova. I tolikih znanih i neznanih stratišta. Gdje li je moj brat sada? Hoće li ova Madona svojim plaštem zakriliti i njega, obgrliti svojom desnicom onog malog bracu, kakvog se sjećam pri odlasku od kuće?“
- Kad bih barem znao moliti! - protisne on iz neznanih dubina i začudi se golemom crnom oknu koji se nad njima provalio. U jednom pretincu torbe, u limenoj kutijici bio je zaključan njegov molitvenik - tako ga je čuvao od znatiželjnih očiju; kao dragocjenost, jedinu obiteljsku baštinu, k tome i zabranjeno štivo. Izvadi ga i počne listati - nakon toliko vremena! Molitvenik se otvori na mjestu umetnute svete sličice: Zdravo, Kraljice,... Salve, Regina,… Volio je ovu molitvu još iz djetinjstva. ... U ovoj suznoj dolini... Kako sada dobro shvaća značenje tih riječi! Kao djetetu zvučale su mu tako zagonetne. Odluči vratiti se kući, svojim pravim roditeljima. I što prije napustiti ovu jezivu kolonu smrti. Sada kad je znao kako ljudi nestaju iz nje, još uvijek ne znajući i kamo, i nakon što je danima gledao što sve čovjek može učiniti drugom čovjeku - s dopuštenjem, čak uz zaslugu! - nije više želio sudjelovati u tome. Uniformi je bio kraj! Usto, njegova misija ovdje je završena: našao je brata, da bi ga odmah potom i izgubio. Prašnjavi makadam, Begićeva gostionica, a ispred nje dva drva badema, stabla visoka i stara koliko i sjećanje. Njihova kuća bila je preko puta gostionice. Ista, samo ostarjela za jedan mladenački vijek. Vjekoslav Čule doputovao je kolima s vozačem, u odijelu, s kovčegom i šeširom. Nitko ga u mjestu nije prepoznao. Uostalom, nisu ga ni očekivali. Onaj koji je bio vrijedan čekanja, nije dočekan, unatoč glasinama kako je Marinko viđen na putu kući. A Ilija, jedini koji bi to uistinu znao, pristigao je istom kasnije. Preživio je strijeljanje. Trenutak prije rafala bacio se na zemlju i prekriven tijelima, uz bezglasni jauk izdržao bockanje bajunetom u bedro, pri provjeri je li još živ. A potom pobjegao kroz šumu jer ih nisu odmah zatrpali. Mjesecima se probijao do svoje kuće, dohvativši se rodnog praga ni živ ni mrtav. Umro je već iduće godine od neke plućne bolesti. Vjeko je najprije razgovarao sa stricem. Potom s ocem i ostalima. Majka je jauknula, a nevjesta Marta zakukala. Ipak, nitko ga nije okrivljivao. Prihvatili su: jednog su sina izgubili, a drugog, izgubljenog dobili. Na kraju posjetio je i župnika. Pokazao je fra Zvoni svoj molitvenik: – Evo, tu je vaš potpis, sjećate se!? – kliknuo je, uprijevši prstom u prvu stranicu. A župnikova najmlađa sestra Jozefina, koja je pomagala bratu u kućanstvu, kradomice je poglȇdala, čas prema molitveniku, čas prema mladiću. Lagana, a jedra - ako je u to poratno, škrto doba itko još mogao biti jedar – zadivljenih, bistrih očiju. Mladost se na njenom licu probijala kako zna i umije i uspijevala se domoći baršunastih obraza i pupoljaka na usnama. Pa i Vjekina srca. Primijetivši jednom kako je molitvenik zanima, položi ga na njezin dlan, ovlaš joj dodirujući nadlanicu. Ona se zarumeni, ali ne povuče ruku. „Dodir, ne posve slučajan“, priznao joj je poslije, kad su već vjenčani živjeli u svojemu stanu u Mostaru. Kasnije, svaki put kad bi Vjeko navratio k roditeljima, dočekao bi ga veliki nijemi Martin pogled - bilo ga je teško zaobići. A svejedno, morao je gledati u nju - na što li ga podsjećaju te oči? Ispunjene ljupkom tugom, obasjane unutarnjom utjehom… „Još na počecima nevinosti, vladaju nad kaosom i zlom, ona i njen sinčić“, dosjeti se on. I Marta je svojega sina nosila na desnici. A dječačić Marinko bio je upravo u dobi u kojoj mu je bio i otac, onda kad ga je s kućnog praga Vjeko ponio - u sjećanju…

PSALAM

Tvoj duh me obavija kao plašt neprobojan, tih;

Kako je divno hoditi u Tvojoj prisutnosti, Bože,

Močiti korake u Tvojoj jakosti,

Kročiti dnom Crvenog mora mimo uzavrelih voda.

Moja duša u tvome krilu počiva,

Na Tvome dlanu živim dane svoje ,

Srce mi je napuklo od sreće:

O Jahve, ljubav je Tvoja preobilna za ove naše

glinene posude.

Staze su mi natopljenom Tvojim svjetlom,

Od glasa Tvoga duša treperi u meni; o Jahve,

Žrtvu paljenicu prinijet ću Ti od pretiline dana svojih,

Od življenja svojeg vječni ću Sion sazidati.

(Zagreb, l974. Pjesma je uskoro bila uglazbljena i uz manje preinake teksta pjeva se kao duhovna šansona pod naslovom Tvoj duh me ovija)

LJUDI S NERETVE

Ljudi s vode imaju snažne poglede

navikle u daljinu gledati;

i sve što se miče, odmah uoče;

Izjutra okreću glavu prema izlasku,

potom u sunčevu kazaljku češće pogledaju,

a posve precizna ura je dubina plavkaste sjene

na obližnjoj planini - a svaka je voda ima.

O podne skupljaju slomljenu zvonjavu,

i prebiru molitvu, kao monetu kojom

naplaćuju rad.

Ljudi s vode, svi su isti, a različiti od drugih!

Njihov glas odzvanja jekom vodene plohe

širok i svijetao;

njihove kosti, nasupane vlagom

suncem se liječe, a lahor s vode

teške misli raznosi;

kiše im znojna lica peru.

Ljudi s vode, bez vode ne mogu!

Na nju često svraćaju barem pogledom

pa popiju koji zeleni gutljaj - za daleka gledanja.

Ljudi s vode neku čudesnu snagu imaju!

S korijenjem obilato natopljenim

izrastaju visoko među algama i ribama.

I tako žive u vječnom kretanju:

uz vodu, niz vodu, s ove na onu,

s one na ovu stranu, iz plićaka

na dubinu, sa širine ukraj,

nadneseni nad svojom slikom

da se ne izgube.

Puštaju sjećanja da otplove

i da im dan, jedan po jedan,

polako potone...

(Komin, ljeto 2005.)

ULOMAK IZ ROMANA „SUNCE U GARAŽI“

„Velimir još jednom promotri slikarevu garažu. Slika Sunce u garaži djelovala je i na njega inspirativno, umah mu nadođu riječi jedne male poetske skice:

Nijemi jauci iz srca vatre. Daleka sjećanja sagorijeva vrijeme - spremljena u vatrenom srcu sunca - daleka sjećanja svijeta. Uvijek iznova dozivlju s rubova opstanka i razlijevaju rumen po jagodicama naših lica. I na zemljino, još uvijek lijepo lice, sjajnog pogleda u proplamsaju jutra dok svjetlost svečano silazi brdskim kosinama... I što je neobično u tome kad u kasnu jesen, podvečer sunce umire i u uglu moje garaže - moje sunce, ukliješteno posljednjim zracima u procijepu krovova? Dok u sjeni leži zaklani dan i krvari…“

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva