Ulomak iz knjige „Mrvice iz dnevnog boravka“
Cijeli svijet je naglavačke. Ponekad se smatram jedinim normalnim primjerkom ljudske vrste. Juraj mi je priznao da je zaljubljen u Anitu Groznicu. Pozvao ju je u kino, ali ona nije došla. Juraj je rekao da je to njezina taktika i strategija. Skoro je slomio jezik dok je to izgovorio. Možda je i Morana u mene zaljubljena? Poklonila mi je četiri bajadere. I tako mi je postalo baš milo oko srca i slatko u ustima i počeo sam raznježeno šetati po školi i onda sam došao do zahoda... A tamo Morana govori Aniti:
- Ha, mislim da je on jedan KREBIL.
Krebil. Anita je upravo oprala ruke. Skoro sam se ušlagirao, kako bi rekao Džozo. Kre, kao kreten, bil od debil, zajedno krebil. Onda je Morana ispala iz zahoda i čim me ugledala, počela treptati očima.
- Haj!
- Haj!
Pravio sam se da ništa nisam čuo, a srce mi je krvarilo. Sjetio sam se onih filmova o sazrijevanju gdje glavni junak ne plače. Odmah su mi suze navrle na oči. Morana me začuđeno promatrala.
- Znaš li da ja znam razliku između Hipokrata i hipertenzije?
Morana je samo štucnula. I nasmiješila se. Bio sam sasvim izgubljen. Nadao sam se da je to taktika i strategija!
Uglavnom, nekako sam preživio. Došao sam kući i prihvatio se Robotka. Razmišljao sam da li da mu napravim srce, odlučio sam staviti mu budilicu u truplo. Valjda se neće jako zaljubiti.
Marina je došla kući sa zakašnjenjem od dva sata i četrdeset osam minuta. Jaca je urlala, a Džozo zatvarao prozore. Marina je rekla da je zaboravila na vrijeme jer je bila u ugodnom društvu. Isprika je zvučala veličanstveno. Jaca je vrištala o majčinstvu, brigama, nepoznatim muškarcima i Zagrebačkome električnom tramvaju. Po njezinoj procjeni poslije deset navečer u tramvajima se voze samo potencijalni ubojice. Marina je bila sretna što je živa. Zato se valjda i sama glupo smiješila. Marina mi je već duže vrijeme jako sumnjiva. Izgleda da je odlučila postati pametna. Možda je kraj mene napokon dobila komplekse? Do sada ih nije imala. Nije ni znala razliku između renesanse i gotike. Iako ide u umjetničku školu. Vrlo umjetničku, kad bolje razmislim. Morao sam joj objašnjavati da se na gotiku možeš napiknuti kao na čačkalicu. Padneš li s aviona na gotičku katedralu, nadrapao si, međutim s renesansnom crkvom imaš šanse preživjeti. Mislim da sam joj to vrlo slikovito objasnio. Uglavnom, primjećujem da se mijenja. Posudila je knjigu u knjižnici, čak ju je i čitala! Zatim je odlučila ići u HNK. Prije je mislila da HNK znači Hrvatsko narodno kino ili Hrvatski nogometni klub. Napokon je shvatila da je riječ o kazalištu. Prije negoli je otišla gledati i slušati operu „Nabucco“ govorila je o tome cijele dane. I klepetala na telefon. Nije mi jasno što se događa. Čak me pitala što znači riječ frustracija. Odgovorio sam da je to ono kad se kolač u pećnici previše zapeče. Ha, ha, ha! Onda su svi mamini kolači isfrustrirani, bubnula je. Na sreću, mame nije bilo u blizini. Vrlo je ponosna na svoje kuhanje i nikako ne bi voljela čuti kako ogovaramo njezino kulinarsko umijeće. Zapravo, mislim da bi od nas napravila pljeskavice ili faširance.
Pjesma iz zbirke pjesama: Znala sam da moram izabrati drugačiji život
Znate li što može jedna samohrana majka?
Može pomaknut brdo, rastvorit more urednim
šavom ili razdjeljkom,
zatim izvuči mač iz kamena, pobijediti Golijata
kao i hrpu razbojnika što su se spustili s planine
srediti Don Huana nokautom,
a onda zamijesiti pitu, skuhati govedsku juhu
koja okrepljuje bolesnika
i namazati usne drečavo crvenim ružem.
Znate li što može jedna samohrana majka?
Izbaciti drskog mamlaza iz jurećeg automobila,
sagraditi kuću, razlikovati bitno od nebitnog,
lažljivce prepoznavati od prve, otići kući kad je najljepše,
biti sama kad je najteže, plakati gdje se ne čuje,
tugovati gdje se ne vidi,
a onda kupiti luckastu haljinicu u bojama koje
nisu najsretnije složene i hodati svijetom
sasvim, sasvim slobodna.
Znate li što može jedna samohrana majka?
Paaa, može sve!