DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josip Sanko Rabar
Josip Sanko Rabar rođen je u Zagrebu 1946, pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Ispočetka pod utjecajem Praxisa, nakon obraćenja krsti se kod isusovaca u noći na novu godinu 1972. Diplomirao je god. 1976. filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je na Hrvatskom radiju, a zatim djeluje kao slobodni pisac.
Uz pjesme, pripovijesti, romane i aforizme, objavio je manji broj studija i veliki broj ogleda i članaka: književnih, filozofskih, religioloških, socioloških, likovnih, filmskih i televizijskih u glasilima „Glas Koncila", „Kana“, „Obnovljeni život“, „Republika“, „Forum“, „Kolo“, „Dubrovnik“, „Nova prisutnost“, „Bühnenarchitektur“, „Filozofska istraživanja“ i drugdje, te na Trećem programu radija i Hrvatskome katoličkom radiju i drugdje. Po Rabarovu scenariju snimljen je dokumentarni film o crkvi na Ksaveru. Pjesme i aforizmi prevedeni su na slovenski i slovački.
Nakon desetak godina pisanja u periodici Rabar je, „izvan generacija i škola“, kako piše vrhunski teoretičar i kritičar književnosti Zvonimir Mrkonjić, ušao u književnost zbirkom pjesničkih minijatura Igračke (1984), a poemama Drvodjelja & Riba (1995), nastavlja Mrkonjić, legitimira svoju sklonost filozofičnoj meditaciji, koja proizlazi iz njegova stava začuđena promatrača nad smislom stvari koji se otkriva ispod privida. U Republici, br. 2,3,4, 1985., prilikom ocjenjivanja književne produkcije u tadašnjoj SR Hrvatskoj u 1984. godini, Ante Stamać uvrštava Igračke među nekoliko najboljih djela objavljenih te godine iz svih rodova lijepe književnosti. Njegovi eseji, kao sinteza filozofskoga mišljenja i kršćanske meditacije, postali su paradigma suvremenoga hrvatskog ogleda kršćanske inspiracije. (piše Vladimir Lončarević).
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskoga filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije.
Dobio je nagradu za pripovijetku i pohvalu za poeziju na Smotri književnog stvaralaštva radnika Zagreba 1981. Dobio je drugu nagradu za prozu „Dubravko Horvatić“ 2010. za priču „Gorgo“. Na drugom susretu hrvatskog duhovnoga književnog stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2010. dobio je prvu nagradu u žanru eseja za „Vjeru i mistiku“, a godine 2011. treću nagradu za esej „Zlo iz neznanja“, godine 2012. prvu nagradu za priču „Potpuna katastrofa“, a godine 2016. nagradu za esej „Mistika Ivana od Križa“ i za pjesmu „Božje dijete“. Godine 2014. dobio je Pohvalu Zvonko za neobjavljeni rukopis za djecu i mlade „Priče i bajke za djecu“.
Pjesme, poezija u prozi, eseji i priče objavljeni su mu u više od desetak antologija, a jedna njegova priča u školskoj je lektiri.
Igračke (poezija u prozi), CeKaDe, Zagreb 1984;
Ogledalo (pjesme), ZB, Zagreb 1988;
Veronikin rubac (esejističke medit. pred likovnim djelima), FTI, Zagreb 1988;
Jordan (koautor) (eseji) FTI, Zagreb 1990.
Drvodjelja & Riba (dvije poeme), Školske novine, Zagreb 1995.
Djelo Krešimira Tičića (eseji) Zbornik Kačić (posebni otisak), Split 2002.
Pjesme bratu Suncu (pjesme) Alfa, Zagreb 2008;
Umjetnost i vjera (eseji), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008;
Zagrebačke razglednice (proza), Karista, Zagreb 2008;
Filozofija i kršćanstvo (filozofske studije i ogledi), HFD, Zagreb 2009;
Kruh i vino (zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije), HUM, Zagreb 2009;
Sveti trag u dvadesetom stoljeću (esejističke meditacije pred likovnim djelima), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009;
Razgovor s Bogom (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2010;
Molitve s ruba (eseji u stihu) FTI, Zagreb 2013;
Ludilo i obraćenje (autobiografski roman), Naklada Pavičić, Zagreb 2014;
Nacrt vrta (roman), Biakova, Zagreb 2014.
Zašto i druga pitanja (proza za djecu), Glas Koncila, Zagreb, 2015;
Jednadžba ugode i neugode (filozofski esej), Naklada Ceres, Zagreb, 2015;
Fantastične priče (pripovijetke), Biakova, Zagreb 2017;
Priče i bajke za djecu (proza), Naklada Bošković, Zagreb 2018;
Rječnik etiketa (ogledi), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019;
Obratnice (ogledi), Naklada Bošković, Split, 2019;
Radosna uvjeravanja (ogledi), Naklada Bošković, Split, 2019;
Samo Tebi predam sve (pjesme), Naklada Bošković, Split, studeni 2020;
Nestvarne stvari (pjesme za djecu), Naklada Bošković, Split, veljača 2021;
Duševni križ i obraćenje, meditac iz Kane, Kršćansk sadašnjost, Zgb, 2021;
Vječne poruke pokretnih slika, (ogledi) Naklada Bošković, Split, Zgb, 2023;
Igračke
Simetrija
Ako pogledaš na svoj zlokobno-okrugli sat,
vidjet ćeš da je nastupio središnji tren vremena.
Posljednje nepočešljane oblike krajobraza i opore mirise zemlje raznijela su dva simetrična vjetra (s istoka i sa zapada). Ne znaš da li Sunce izlazi ili zalazi.
Simetrično poredani izlozi, s obje strane ravne ulice, višestruko rastvaraju tvoj lik na dva ovalna oka, dvije dugačke znojne ruke, dvije kolerične noge. Tvoj simetričan trup izranja ispred jednako razmjernog tramvaja, s njime mjera hlača, kaputa, puceta i tvoje dvije razdvojene cipele.
Simetrala prolazi sredinom prozora, fasada, između sjajnih farova, posred matematičnih ljudskih stvorenja, koja ne urlaju od užasa, već smireno plove ne videći i ne ćuteći ništa.
Hvataš zrak i bježiš između drvoreda, preko osovine trga, do francuskog parka gdje mala jezivo simetrična djeca trče po razdvojenoj travi ispod stereometrijskih stabala.
(Ispod oblaka jure simetrične ptice.)
Htio bih se okomito bacili s vodoravno-razmjernog mosta u poprečno-simetričnu rijeku. Uzalud.
Smrt je os simetrije.
Igračke
Mi smo igračke dječaka. Igra nepregledna. U svijetu svoje kutije načinio nas je malene. (Naokolo strahovito prostranstvo!) I ne znamo sva pravila igre, ali bacismo ludo svoj vijenac u tamnu rijeku da ga (otrgnuta da uvene) radosno nosi.
A dječak se sav unio, očaran igrom, u nas, da vrca naše slutnje i misao cijedi, da nesvjestan sebe gleda našim očima, miriše, pipa, razmišlja naše misli. (Tako se igramo sebe sebi darovani.)
Kulise od zvijezda i zastor igrokaza prikrivaju tajnu da smo mi dječak što se zaigrao u svojoj kutiji.
Piramida pobjede
U središtu Srednjega carstva uzdiže se veličanstvena piramida pobjede. Prva joj terasa od utabane gline, druga od klesana kamena, još viša od lijevane mjedi, najviša od blistava zlata.
Samo se junaci mogu uspeti na piramidu pobjede. Samo oni zlatnih stopala, zlatna obraza i zlatnih sjajnih ruku mogu kročiti s terase na terasu. Na prvoj su terasi još svijetli poput zlata, na drugoj su već zagasiti kao mjed, na još višoj sivi poput kamena, na najvišoj hrpa mračna blata.
Drvodjelja
III.
Usred vrta uvrtana vrata
s urezanim trsjem rta i rata
s riđim glavama tvrdim grdim gordim
srditim licima sucima bojovnicima
sve brat do brata i nož do noža
razrezano drvo
a ljudska koža
V.
Crvi izjedoše ovo izdjeljano sunce
izgibosmo
Crvi provrtaše sve riječi izrečene
sve želje željne
puste snove progutaše
crni sitni crvi
Rastočiše drvene križeve
drvene hramove
drvene svece
drvene zamisli
primisli
misli
ništa nemaše a sve požderaše
u drvenom oku sve vrvi
od crvi
u drvenom boku
u soku i krvi
u vidu u zidu
u zvuku u djelu
crvi se tuku
pri mračnom jelu
vrtaše vrata
ali ne provrtaše
otvoren prolaz
provrtan davno
da bi se nedrvo spasilo
***
Veternica
Smrdjelo je po šišmiševu dreku. Priljubiti se i puzati uz vlažene zidove dok ti ledena voda kaplje po čelu, a ispod nogu se otvara ponor od četiri ili pet metara, dovoljno da slomiš kičmu ili razbiješ glavu. Dolje teče potok mrzle vode, a ti se upirući o bočne zidove igraš Batmana, nezgodnu klizavu i gnjecavu igru. Veternica je špilja duga nekoliko kilometara. Samo kojih stotinjak metara je za turiste, a onda slijedi Kalvarija, strmo mjesto kojim se penješ u mučni dio špilje, kakva je uglavnom. Slijedi Faraonov prolaz kojim moraš puzati, toliko je strop nizak, pa makar si poslije nagrađen ovećim dvoranama. Opasne su te dvorane, jedna ispod druge, s mnoštvom prolaza, lako možeš zalutati u sve četiri dimenzije. Gubiš pojam o prostoru, gubiš pojam o vremenu. Koji me vrag tenta da se spuštam u Veternicu?
Mladenačka želja za pustolovinom? Tek sam navršio dvadeset godina i patio od dosade. A možda zbog najvećeg užitka - izlaska iz špilje, iz mračnog svijeta osvijetljenog samo baterijama pričvršćenima za kacige, koji je mračan, siv, bezbojan, hladan, odbojan, opasan, izađeš u proljetnu šumu, punu sunca, zelenog lišća, opojnih mirisa i modroga neba. Izlazak iz špilje upotrijebio je Platon kao parabolu izlaska iz ovoga svijeta u onaj idealan. Parabola je izvrsna jer je taj kontrast uistinu velik. Zamijeniti vlagu suncem, mrak nebeskim modrilom, opasnost sigurnošću, ružnoću ljepotom. Što je u špilji lijepo? Grozdovi šišmiša koji vise sa stropa? Stalaktiti i stalagniti kakvih u Veternici nema puno. Više je nalik na mračnu rupu i dugačko golemo crijevo. Svejedno i ta ružnoća ima svoj čar, pa se ja, moj bratić Krešo i naš prijatelj Edo, kao i neki drugi dečki, ponekad, barem jedanput godišnje spuštamo u Veternicu. U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća.
(Odlomak iz proze „Ludilo i obraćenje“)
****
Kina, i Mig Šang Lin, prije kričavih reklama Hong Konga, prije Coca-cole i blistavih rijeka vozila s upaljenim farovima, mojeg kasnog djetinjstva, prije dokumentarnih filmova koji su me zabljesnuli kineskim hijeroglifima od upaljenih žaruljica Hong Konga, kričavo, šareno i raskošno, Kina prije filma, ona kina iz starih stripova bila je tako mandarinski zagonetna! Tajna bratstva u kričavim odijelima i dugačkim kolonama kako se klanjaju princezama na prijestoljima, u egzotičnim haljama s naslikanim zmajevima, svila i opijum, dim što se diže preko blistave mjesečine, tropsko bilje u noći rasipa začine po putovima i puši nedokučive mirise, dok tromo plove džunke na južnome vjetru s jedrima nalik na izvučene lepeze, viju se šarene zastave i blistaju svinuti mačevi, polugole ubojice u šeširima nalik na kišobrane, noću se iz mora veru uz sidrenu užad na palube brodova s nožem u zubima, ili s otrovom u bočici. Čudne šiljate planine dižu se iz izmaglice povrh Žute rijeke što nosi zlato i mulj i topli ocean, sve se puši i miriše, sve šušti kao svila i cakli se kao koralj na zlatu, opojno kao gong pri zalasku Sunca i mutno kao tropska izmaglica, i odasvud svira na cimbalima i frulama neki egzotični ples bolesnoga zmaja i pjeva bolno i otegnuto u srebrnu noć. Takva je bila Kina mog ranog djetinjstva. U to se uklapaju velike egzotične japanske vaze strica Joška sa kitnjastim samurajima s mačevima u njegovoj mokraćom i cigaretama usmrđenoj sobi.
(Odlomak iz proze „Nacrt vrta“)
Izbor kritika i radova o autoru
Mislav Ježić, Veronikin rubac, Kana, 1988., 9.
Stjepan Lice, Veronikin rubac, Glas Koncila 1988., 30
Božidar Petrač, Put prema nutrini, Mi, 1988., 6.
Zvonimir Mrkonjić, Josip Sanko Rabar, Pogovor u Drvodjelja i Riba, 1995.
Toma Podrug, Dobrodušni pesimizam, Večernji list, 29.X.1995.
Sonja Tomić, Od sebe k Sebi (Impressio Rabariana), Kana, 1996. 10.
Ante Matejašević, III program Hrvatskog radija, proljeće 1996.
Davor Šalat, Paradoksalan jezik ljubavi, pogovor uz Pjesme bratu Suncu, Alfa, Zagreb, 2008.
Sead Muhamedagić, Blago iz bilježnice, pogovor knjizi Zagrebačke razglednice, Karista, 2008.
Vlado Vladić, Sabranost Sanka Rabara, Obnovljeni život, 2008, 3, str. 351-356
Vladimir Lončarević, Buđenje riječi, za Radio Vatikan, 2009
Davor Šalat, Kruh i vino, Vijenac, 419, 25. ožujka 2010.
Ljerka Car Matutinović: Ljekovitost pjesama, Vijenac, 434, 21. listopada 2010.
Sead Muhamedagić: Bujica neprešućene istine, Romaneskna ispovijest Josipa Sanka Rabara, pogovor „Ludilu i obraćenju“ naklada Pavičić, 2014.
Ružica Martinović-Vlahović, Ontološki govor ogoljenog bića, Hrvatsko slovo, 3. srpnja 2015., str.22.
Ivan Bekavac Basić: Recenzija Jednadžbe ugode i neugode, Povjerenstvu Ministarstva znanosti, 9. Srpnja 2015.
Mislav Ježić, Predgovor Jednadžbi ugode i neugode, Ceres, 2015.
Ljiljana Matković, Ludilo kao put u vjeru, Kolo 1, 2018.
popis članova