DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Šime Storić
Šime STORIĆ, prozaik, dramski pisac, pisac za djecu, rođen u Čisti Velikoj, Šibenska županija, 26. listopada 1943. Osnovnu školu završio u Stankovcima, 1959., gimnaziju, prvi i drugi razred, u Šibeniku i, treći i četvrti razred, u Osijeku, Pedagošku akademiju, 1966., u Šibeniku, predmete matematiku i razrednu nastavu, te Filozofski fakultet, 1987., u Zagrebu, studij jugoslavenski jezici i književnosti. Cijeli radni vijek radio kao učitelj u više mjesta u Hrvatskoj, u mirovinu otišao 2007. Zadnje radno mjesto učitelj matematike u Osnovnij školi Vrbani u Zagrebu. Poslije umirovljenja živi u Zagrebu i u Čisti Velikoj.
U književnost je ušao zbirkom pripovijedaka KRIŽ, Omiš, 1971. Objavljivao u dječjim časopisima: Modroj lasti, Smibu i Radosti, priče za djecu i zanimljivosti; potom u Večernjem listu, Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskom slovu, Tomislavu, Velebitu i Republici, uglavnom prozu, priče.
Nagrade:
I. i III. nagrada Večernjega lista za kratku priču,
I. nagrada za rukopis romana POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA u biblioteci „Knjiga za mladež“, nakladnika ALFA d.d. Zagreb,
Književna nagrada „Mato Lovrak“ za roman POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA,
Nagrada „Marin Držić“ za dramu MRTVAC POGINUTI NE MOŽE,
Književna nagrada „Anto Gardaš“ za roman MAČKA SE UVIJEK DOČEKA NA NOGE.
Objavljene knjige:
KRIŽ, zbirka pripovijedaka, Omiš, 1971.
SPROVOD KOZJOM STAZOM, roman, Zagreb, 1994.
SLATKE SUZE, roman za djecu, Zagreb, 1997.
POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA, roman za djecu, Zagreb, 2000., 2002., 2006., 2008.
UDVARAČ S PIŠTOLJEM, roman, Zagreb, 2001.
MRTVAC POGINUTI NE MOŽE, drama, Mostar, 2002.
MAČKA SE UVIJEK DOČEKA NA NOGE, roman za djecu, Zagreb, 2006., 2008.
Radijske drame:
ŠPIJUN, Zagreb, 1978.
OKVIRI I KUNPIRI, 1978.
RAUBA, 1979.
POZIV NA SMOTRU FOLKLORA, 1979.
Kazališna drama:
MRTVAC POGINUTI NE MOŽE, 2001.
SPROVOD KOZJOM STAZOM
Ulomak iz romana
- Zadovoljni oko stola, zadovoljna domaćica – mama reče, pa poletno, pjevušeći, stade se baviti oko stola. Umjesto tanjura ispred nas stavi daske na kakvima se reže meso. Zatim s lijeve strane vilicu, s desene strane nož, a ispred cvjetićima okićen papirni ubrus. Oko vrućega lonca pet-šest keramičkih zdjelica i u svakoj umak različite boje i mirisa. U ovalnoj posudi od sjajna čelika tanke-tanucne kriške kruha: jedna kriška, jedan zalogaj. Tu su još posudice za papar i sol, tubasti bocun vina, mineralna voda i u vrču već pripravljen voćni sok. Pokazujući na keramičke zdjele, reče: - Sve su ovo stalni umaci: od paradajza, jaja, gemize, tomate, zane, cvebel...
Oči joj zaiskriše kad, pokazujući na posljednju posudicu, reče: - A ovdje je nešto ekstra! Hren s bademima i konjakom umjesto ruma. Ovakav sos radila sam, sjećaš se, kad je Frau Hartmann slavila Verlobung svoje Freulein Eve.
Tata njuši nad posudicama i, osupnut ugodnim mirisom, zaneseno kaže: - O, so schmekt!
Jedva vidljiv tračak, iskra tamne sjenke zaigra preko dotada zadovoljstvom obasjana mamina lica, kad reče: - Samo mi se čini da ovi naši bademi nisu dobri kao njemački.
- O, nein! – reče tata otegnuto.
- Doch, doch! – ukrivi glavom mama.
Takve raskoši did Bariša i ja nismo vidjeli. Očekujem kako će did Bariša reći: „Pretjerana raskoš nije dobra ni na Božić, a kamoli u obični, radni dan!“ I na mukama smo: kako se snaći među tolikim obiljem na stolu?
Tata reče: „Dobar tek!“ Oliznu usne, otklopi lonac i usrkne miris. Onda, kao da ostima lovi, dugačkom vilicom ubode u vrelu vodu i nakon nekoliko pokušaja izvuče ulov: kockasti komadić mesa. Služeći se nožem, skida meso, stavlja ga na dasku i dugačku vilicu vraća u lonac. Uzima posudicu s paprom i papri. Uzima posudicu sa solju i treska nad mesom. Sol slabo ispada jer su se rupice navlažile i začepile. U desnu ruku uzima nož, lijevom, u kojoj drži vilicu, bode meso i valja ga u umaku koji je prethodno žlicom, iz svake posudice pomalo, izvadio na dasku. Kad zareza meso, ispod noža štrcnu crvenkast sok. Stavlja u usta i slasno žvače. - O, ukusnije je nego kod gospođe Hartmann! – pohvali.
Mamine oči veselo igraju. Nestrpljivo čeka da i mi počnemo jesti i da pohvalimo njezin trud i umijeće.
A did Bariša posve mirno reče:
- Popišan se na ilo koje se ne ide žlicon!
Mama raširi oči i umalo se ne sruši sa stolca. Nestade joj smiješka s lica, a pojavi se bolna grimasa. Iskrivi usne i, ne vjerujući da netko može biti toliko drzak, prost i bez srca, sklopi ruke u čudu. Tati zastao zalogaj u ustima. Odgurnu jelo ispred sebe i, otpuhnuvši, glavu podboči rukom. Mama ukrivi usne i u prvi mah se učini da će se nasmijati, ali istisnu jecaj. Pa gurnu daščicu, nije ni počela jesti, naglo ustade i trčeći odjuri uza stube.
- Kako možeš biti takav?! – planu tata raširenih ruku.
Did Bariša, ne pokazujući ni trunku uzbuđenosti, odgovori:
- Samo sam iskren, sine!
- Nisi ti iskren, ti si lud! – tata uzvrati zajapureno. Stisne zube i šake i, glave zaokrenute u nebo, procijedi: - U ludnicu tebe treba, u ludnicu!
Radnici na kući Marka Šarlije zapjevaše. Tati, kao da jaje gute, onako se nape jabučica u grlu. Gledajući u dida Barišu, a tuckajući se kažiprstom po svojem ćelavom tjemenu, kaže: - Tu si udaren!
- Tu možeš biti samo ti udaren! – odvrati mu did Bariša. Pa okrene prst i, držeći ga na svojoj glavi, ćelavoj kao što je i tatina, glasom jačeg, glasom što zazvoni od užitka, doda:
- U mojoj je glavi sve u najboljem redu!
MRTVAC POGINUTI NE MOŽE
Ulomak iz drame
Na poljani pred Pedrovom krčmom, gdje je nekada bio stari spomenik, novo je betonsko postolje, nekoliko metara visoki kvadar za novi spomenik. Iz kamioneta ioznose novu mramornu ploču bez imena poginulih. Rafael, klesar i kipar, uređuje oko spomenika.
RAFAEL (bijel od prašine): Prislonite ploču uz postolje... Svaka mi čast!(Pohvali sam sebe.) Imam oko sokolovo! Izmjerio sam točno u dlaku pa kamenorescu u San Sacramentu nije bilo teško izrezati. Da imamo struje, bilo bi lako... Bor-mašinom bismo probušili rupe pa tiplama i šarafima pričvrstili ploču u postolje. Ovako, morat ćemo je zacementati.
SUZANA APARTE: Hoćemo li, Rafaele, imena zapisivati po zaslugama ili po abecedi?
DIVINA: Po zaslugama, nego kako! Na prvo mjesto dolazi ime moga Brancerita!
DAMIAN: (dugajlija s brčinama, po sebi naslagao ordenje iz deset prošlih revolucija i ratova u kojima je sudjelovao): Pa sad, ako ćemo po hrabrosti, na prvo mjesto dolazi Abraham Abrahamov! Nije majka rodila junaka, kao Marta Abrahama sina!
SUZANA APARTE: Ja bih po abecedi.
DIVINA (ljulja se kao da je na brodu): Rafaele, moj ti je Brancero bio komandant. On je od prvoga dana prvi u Revoluciji. Prvi se odupro neprijatelju, prvi ih ubijao, kuće im palio i pljačkao. Zato on mora biti prvi na toj listi. Nema ga tko smije stati povrh njega. (Kad vidi da je Rafael ne sluša, plane): Ne metneš li ga na prvo mjesto, jebat ću ti i majku i oca!
RAFAEL (naljutio se): Hoćete li vi umuknuti više, svetu vam Magdalenu! Imena ću upisivati kineskim pismom, pa nećete znati ni tko je upisan, ni na kojemu je mjestu!
DIVINA (priskoči komandantu Guardioli): Guardiola, Guardiolito! Moj te je Brancerito volio kao sina! Ne dozvoli da ičije ime bude upisano povrh njegova...
GUARDIOLA: Upisivat će se po abecedi. Nema privilegiranih. Razlaz!
Nitko ga ne posluša.
RAFAEL(popne se uz ljestve na postolje spomenika): Eno, pred školom se dijeli humanitarna pomoć!
Sve žene u hipu otrčaše.
RAFAEL(oduši se smijati): Vidiš, moj Guardiola, što ja mogu lukavstvom, ti ne možeš ni puškom!
GUARDIOLA(kad svi otrčaše): Rafaele, brate, daj sve od sebe. Spomenik mora ispasti nešto neviđeno. Doći će deset generala, komandanti divizija, doći će sam predsjednik. Nemoj me, brate, obrukati.
. . .
RAFAEL(iziđe ispod cerade, rasteže se zadovoljno): Gurdiola, diži ceradu, gotovo je!
GUARDILA(Alvaru): Diži ceradu!
Alvaro diže ceradu. Vidimo ispisanu mramornu ploči konopom ovezanu oko betonskog postolja.
GUARDIOLA(zinuo): Što je ovo, brate, Rafalele?!
RAFAEL: E, jebi ga! Jesam li ti rekao, da imamo struje, bilo bi lako. Učvrstio bih je bor-mašinom... Nije bilo vremena ucementati je pa sam se našao kako sam mogao.
GUARDIOLA: Joder, kao ćemo od sramote... Dolazi el general Lupe, s njim deset glavešina! Obrukat ćemo se pred cijelim svijetom!
RAFAEL: Što si se uspaničio? Imam ja rješenje... Nasjeci trnja, omotat ćemo ga oko konopa. Trnje je simbol mučeništva. Dovest ćemo kozu, postrojiti četu vojnika i izrešetati je. Da spomen obilježje poškropi svježa, nevina krv. Tako se prakticiralo od pogana i barbara, preko antičke i rimske povijesti sve do današnjih dana. Svaki veliki posao traži žrtvu! Dolaze pametni ljudi, shvatit će oni simboliku. Svi će se diviti...
SIMON(iščitava imena na ploči, sklopi ruke i gleda u nebo): Nepravdo, jebem li ti korijene!
GUARDIOLA: O kavoj nepravdi govoriš?
SIMON: Ima ih pola kojima ovdje nije mjesto! Evo, gledaj tko je sve upisan! (Čita): Rebeca Artaho! Oblokala se pa sama legla na minu! Gaspar Jorge! Jebava Remedios Arezo, ukoka ga razjareni muž... Evo, na spomeniku su i neprijatelji Revolucije!
GUARDIOLA: O čemu pričaš?
SIMON: Uvjeri se... Evo, Jose i Maria Sanchez, najveći protivnici Revolucije! A onome koji je cijeli život čeznuo da mu se ime nađe na toj ploči, njegova imena nema!
GUARDIOLA: A čijeg?
SIMON(vikne): Žiškova!
GUARDIOLA(očepi se smijati): Caramba, hombre! Žižak nije pao na bojnom polju. Svi, čija su imena u ploču uklesana, svi su oni poginuli. Tko od metka, tko od granate, tko od nagazne mine... Claro? Žižak je umro prirodnom smrću. A tko nije poginuo, nema pravo...
SIMON(svađalački): Kako nije poginuo?! Ta svi smo vidjeli, i ti si svjedok da je granata pogodila ravno u lijes! Žiška je pogodila ravno u srce! Tijelo mu je raznijela u komadiće!
GUARDIOLA(autoritativno): Poginuo nije, i točka! On je već bio mrtav. A mrtvac poginuti ne može!
popis članova