DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Sonja Smolec
Rođena sam 28. 6. 1953. godine u Puli. U Zagrebu sam s roditeljima živjela od svoje druge godine i odrasla u građanskoj obitelji. Otac, koji je oduvijek bio zaljubljenik u znanost i književnost, tu je ljubav prenio i na mene. Pišem i objavljujem na hrvatskom i engleskom jeziku. Mnoge pjesme objavljene su mi u domaćim i međunarodnim časopisima i zbirkama poezije. Osim romana za djecu i mlade pišem i objavljujem poeziju i kratke priče.
Član sam Društva književnika za djecu i mlade. Godine 2005. i 2006. bila sam urednik časopisa za kulturu i književnost Spark, Velika Gorica. U rujnu 2009. godine postala sam član Svjetske udruge suvremenih pjesnika sa sjedištem u gradu Larisa, Grčka.
Surađujem s domaćim i inozemnim autorima, kako s pjesnicima tako i slikarima. Uredila sam zbirku poezije prerano preminulog Olega Sagnera Sad kad su djevojke najljepše (2007) i Trgovina na korzu (2009) izdane u nakladi Udruge umjetnika Spark, Velika Gorica i pomogla pri realizaciji knjige poezije Turopole moje Đurđe Jandriš Parać (2005), također u nakladi Spark, Velika Gorica. Pomažem mnogim više ili manje afirmiranim piscima i pjesnicima. Pozivana sam i sudjelovala kao gost književnik u knjižnicama i školama diljem Hrvatske.
Priče iz knjige Tajna ima krila (Div i Snježana), dramski su obrađene i izvedene na Prvom programu Radio Zagreba (Obrazovni program), u izvedbi poznatog hrvatskog glumca Pere Kvrgića i članova Dječjeg kazališta iz Zagreba. Priče Renata i Helena emitirao je Hrvatski katolički radio. Povremeno za HRT pišem kratke Priče za laku noć.
Poezija i proza prevedene su na engleski, španjolski, njemački, makedonski, nizozemski (Dutch) i albanski. Dobitnica je Nagrade "Zvonimir Golob" za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu u 2022.
Više o autorici: https://smolecsonja.blogspot.com/, hr.wikipedia.org/wiki/Sonja_Smolec
Objavljene knjige za djecu
Tajna ima krila - zbirka priča, 2002. - Naklada Szabo A3 Data, Zagreb, Hrvatska, ISBN:953-6442-40-X– 22;
Kamen Tvrtko - zbirka priča - e-knjiga, 2006. - Naklada Spark, Velika Gorica, Hrvatska, ISBN:953-99293-4-2;
Kamen Tvrtko - zbirka priča, 2008. Lulu - SAD, ISBN:978-1-4092-3601-6;
Kineski zvončići - roman za djecu, 2008. - Naklada Albatros, Velika Gorica, Hrvatska,ISBN:978-953-6127-59-7, Knjiga je tiskana uz potporu grada Velika Gorica;
The Girl with Pink Glasses - roman za djecu na engleskom jeziku, 2010., Naklada AG Press, SAD, ISBN:978-1450707527;
Halo, Zemlja zove Snježanu! - roman za djecu i mlade, 2010. - Naklada Alfa, Zagreb, Hrvatska, ISBN:978-953-297267-2, 2014. godine knjiga je uvrštena u projekt Čitajmo mi u obitelji svi;
Der Stein Hartwig (Kamen Tvrtko, prijevod na njemački) - Zbirka priča predstavljena na sajmu knjiga u Frankfurtu, 2013. - Naklada R. G. Fischer Verlag, Frankfurt am Main, Njemačka, ISBN: 978-3-8301-9844-4;
Djevojčica s ružičastim naočalama - roman za djecu i mlade, 2013. - Naklada Kalliopa, Našice, Hrvatska, ISBN:978-953-7535-179;
Moja sestra Sarah - ISBN 978-953-7190-43-9, tiskana uz potporu Ministarstva kulture RH, nakladnik Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Nominirana za nagradu „Grigor Vitez“ i između svih pristiglih radova izabrana među devet najljepših rukopisa za mlade. Na listi je preporuka HKD, kao jedna od sedam dobrih knjiga za mlade domaćih autora tiskane 2015.godine;
Marama s bubamarama - roman za djecu i mlade - Naklada Semafora, 2017., u pripremi za tisak uz potporu grada Zagreba;
Klepetan i Malena - slikovnica - Naklada Antibarbarus, 2017., Zagreb.
Moja polovica Mjeseca – roman za mlade – Naklada Edicije Bošković, Split, 2017.
Prva klupa do prozora - roman za mlade, 2017. - Naklada Bošković, Split,
Marama s bubamarama - roman za djecu i mlade, 2017. - Naklada Semafora, Biblioteka Zelena, Zagreb, ilustracije Sanja Pribić,
Da ti nije palo na pamet!, 2018. Naklada Bošković, Split,
Ada - novela, 2018. Naklada Bošković, Split
Zefir, 2019. Naklada Bošković, Split
Predskazivač, Projekt A.N.R.A.D., roman za mlade, 2019. Knjiga prva, Naklada T.I.M. Rijeka,
Predskazivač 2, Prijatelj, roman za mlade, 2019. Knjiga druga, Naklada T.I.M. Rijeka
Predsakzivač 3, Čišćenje, roman za mlade, 2019. Knjiga druga, Naklada T.I.M. Rijeka
Priče iz sobe na kraju hodnika, 2022. Naklada T.I.M. Rijeka
Nagrade i priznanja:
S. Smolec dobitnik je prestižne međunarodne nagrade za kratku priču do 100 riječi u natječaju organiziranom pod pokroviteljstvom fundacije César Egido Serrano, Španjolska.
Tom prigodom održano je svečano primanje kod Princeze Letizije, sadašnje Španjolske kraljice (3 svibanj 2012 )* [1] Nagrađena priča "Night Howl" * [2] Inačica izvorne stranice arhivirana 2. lipnja 2012.
Službena stranica Njegovog Veličanstva, Don Juan Carlosa, Kralja Španjolske *[3]
Musseo de la Palabra, Quero, Toledo, Spain * [4]
Na natječaju Udruge Webstilus osvojila je nagradu za najljepšu zbirku poezije za 2014.godinu - Korijeni. Udruga Webstilus objavila je nagrađenu zbirku.
Sonji Smolec je za roman za djecu i mlade „Marama s bubamarama" 7. lipnja 2018., u Velikom Grđevcu, na 31. Lovrakovim danima dodijeljena nagrada "Mato Lovrak" za najbolji dječji roman. Roman je tiskan 2017. godine u nakladi nakladničke kuće Semafora. [5] Inačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2018.
Za roman Predskazivač, koji je objavljen u nakladi Studio TiM Rijeka, godine 2021. u kategoiji "Young Adult", autorica dobiva nagradu Artefakt koja se tradicionalno dodjeljuje svake godina na Rikonu, za najbolja domaća žanrovska ostvarenja objavljena prethodne godine.
Odlomak iz romana „Moja sestra Sarah“
Imala sam nepunih šest godina kad sam na tavanu naše kuće, gdje sam se uvijek voljela igrati, u samom uglu, iza starog paravana i sakrivenu od pogleda, pronašla drvenu škrinju. Mojim se dječjim očima činila prilično velika. Bila je izrezbarena i oslikana bojama i oblicima voća koji su zbog starosti već pomalo blijedjeli. Prekrivena šarenim pokrivalom koje nije bilo tako staro i koje ju je trebalo štititi od prašine i valjda od radoznalaca kao što sam ja, koji su eventualno mogli na nju naići, ostala je među svim ostalim predmetima gotovo neprimjetna. Uostalom, zašto bi netko osim mame koja je tamo odlazila kako bi prostrla oprano rublje za sušenje, i išao na naš tavan?
Rukavom sam obrisala ono malo prašine koja je na tajanstven način, svojstven samo prašini, našla mogućnost da dospije na poklopac i pokrije ga finim, gotovo nevidljivim pokrovom. Ne trebam ni reći maminu reakciju kad je kasnije vidjela moj rukav. No, nije to toliko bitno. Nego, malo sam zbrkana i uzbuđena pa će biti najbolje da krenem od početka.
Možda se taj početak nekima neće činiti važan ali to je moja obitelj, ma kakva god bila, sa svim dobrim i lošim osobinama, s porijeklom koje ne mogu i ne želim negirati.
Ja sam dio njih, nastavak sjemena začetog u nekim davnim vremenima.
No, ovo je vrijeme sadašnje, malo ću se vratiti u prošlost, ne tako davnu, ali koja je svakako imala utjecaja na sve nas. Obilježila nas je, pokušala uništiti. Bar malen djelić svakog od naših predaka, neizbrisivo živi u nama, u našim genima. Pritaji se, povremeno izviri na svijetlo kao bakina boja očiju, kao djedov osmjeh...
Djed Mendel, mamin otac koji je bio liječnik i živio s nama, od najranijih dana mog djetinjstva učio me čitati, pisati i svirati klavir. Jesam li već rekla da smo Židovi? Nisam? Možda za ovu priču to i nije važno, ali za mene osobno je. Uvijek sam cijenila svoju obitelj, pa i onda kad nije sve bilo u najboljem redu. Uvijek sam smatrala da nitko ne može pobjeći od svoje prošlosti, bila ona dobra ili loša. Svi ostajemo obilježeni onim nevidljivim pečatom koji se prenosi s generacije na generaciju.
Odlomak iz romana „Marama s bubamarama“
Aha, - Zaključila je djevojčica. - to je znači bio taj famozan službeni razgovor. Pretpostavljala je što bi moglo biti. Odjednom se susretala sa tako mnogo novih i neobičnih riječi. Mnoge je ona već i prije čula ali ih je zaboravila jer joj nisu bile važne. Kasnije će mamu pitati što to znači riječ poduzetan. I kako to da je i njena mama tako važna ovdje gdje radi a da to ona, Katarina, mamin cvrčak i Katika, to nikad nije čula?
Zadivljeno je gledala u veliku bijelu omotnicu koju je imala u rukama i koja je mogla riješiti bar dio problema Anje i tete Tamare. Zamolila je mamu neka joj pričuva tako važnu omotnicu kako se ne bi izgužvala i uprljala. Teta Anastazija više nije čučala. Poravnavala je svoju suknju i smiješila se. Pružila je ruku i pokazala svojoj novoj prijateljici gdje da sjedne.
I svi ostali su sjeli za stol i više nisi bili onako službeni. Netko je povukao uzicu i prozori su u tren bili zastrti sjenilima. U uredu je nastao polumrak. Mama je brkatom gospodinu predala memorijski stick koji su priključili na službeni laptop i odjednom su na bijelom zidu bile sve fotografije koje je Katarina slikala svojim novim fotoaparatom. Došli su još neki ljudi za koje je lijepa teta rekla da su iz njenog ureda. Svi su gledali fotografije i povremeno se čulo Oh... i Ah... Netko je potiho pitao Paula, to si ti slikala? – Ne ja, moja kćer, Katarina. – Ohhhh, kako je nadarena. - Kako dobro oko ima... - Koliko godina ima? - Sad je prvi razred. - Srednje? - Ne, osnovne... Osnovne? čudili su se - A ovo je Anja? – Da, ova djevojčica s maramom na glavi... I još su svašta pričali ali je Katarina bila previše uzbuđena da bi sve zapamtila. Ovo je bilo prvi puta da njene fotografije gleda još netko osim nastavnika, tate i mame i ona njena dva brata. I onih iz njene grupe u školi, a na njih previše i ne računa. Neki os njih su joj rekli da je bezveze stalno slikati jednu te istu facu. Oni su uglavnom slikali svoje ptice i mace i peseke. I sve su slike bile dosta dobre, ali i slične. Ništa originalno i posebno. Tek bi ponekad nekome palo na pamet da slika i nešto drugo. Bio je u grupi dječak koji je slikao samo bake i djede i danas će u školi, osim njenih fotografija, biti izložene i njegove. I još je jedna djevojčica imala super ideje, ona koja je slikala rasipane Lego kocke. Ali, slikati lice djevojčice koje se svakim danom mijenja a to ne vidiš dok ih sve ne pogledaš i usporediš i vidiš kako su drugačije, slikati drveće kako lišće svaki dan mijenja boje, ulice mokre od kiše, maglu... Uf, kako toga ima mnogo što bi još željela slikati. A ona ima tek malo više od sedam godina i mnogi misle kako se ona samo igra i pitaju tko joj je dao fotoaparat... Sretna je da tata ne misli tako.
Dok su svi oni važni i ozbiljni ljudi gledali njene fotografije, Katarina se izgubila u mislima. Sjetila se kako je tata samo za nju nabavio onaj časopis prepun prekrasnih fotografija i rekao joj Pogledaj kako rade pravi fotografi. Od njih možeš puno naučiti. Bilo je jaaaako puno slika divljih životinja i ljudi druge boje kože, i jezera i šume za kakve nije znala da postoje. Ali, tata, ja nisam pravi fotograf, ja ne znam tako. Vidi, ovaj tu i sjetila se kako je prstom pokazala čovjeka za kojeg joj je tata rekao da je proputovao cijeli svijet i ima fotić kakav nikad nisam vidjela. Sigurno košta puno novaca, I kaj ako mi to više ne bude zanimljivo i ako kao baka Ružica hoću biti medicinska sestra ili s Damirom otputovati na Mars? Pa, onda sa sobom ponesi i kutiju punu flastera da možeš liječiti one koji se spotaknu na marsovsko kamenje. Za svaki slučaj ponesi i fotić pa, ako se opet predomisliš, pošalji nam slike s Marsa, nasmijao se tata a onda su zajedno čitali Smib i rješavali dječju križaljku i ona je naučila puno novih riječi.
Borni vjeruje kad joj kaže da su slike baš cool, vjeruje i Damiru, ali Damir bi sve pogledao na brzinu i odjurio do Tomislava i nije bila sigurna da li je nešto uopće i vidio ili je samo kao papagaj ponovio ono što je rekao Borna. Njega su cijelo ljeto više zanimale sličice nogometaša sa posljednjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu.
Kad su završili s gledanjem slika, gospodin bez kose, ali velikih brkova, čije ime nije zapamtila, nazvao je restoran i naručio sok i kavu i kolače. U uredu je opet bilo svijetlo. Ona lijepa teta opet joj se smješkala ali kada se okrenula prema ljudima iz svog ureda bila je jako ozbiljna. Rekla im je da sada mogu ići, da će i ona uskoro doći, tako da je Katarina zaključila da osim što je lijepa mora biti i jako važna kad je svi tako slušaju. Teta Anastazija je odnekud izvukla paketić na kojem je bio znak zrakoplovne kompanije, i još jednu bijelu omotnicu.
Ovo je za tebe, draga Katarina. Tada je i ona otišla, a djevojčica je zažmirila i udahnula onaj fini miris koji je kao nevidljivi vilinski plašt ostao iza tete Anastazije. Još je malo gledala za njom da bude sigurna da se teti neće prevrnuti ni lijeva ni desna cipela. No, teta je mirno otišla i nije se desilo ništa. Ona i mama izašle su i za sobom zatvorile vrata na kojima piše Nezaposlenima ulaz zabranjen. Ali, danas je i ona bila tamo. Znači, i ona je bila zaposlena, bar malo, a mama kaže da su njih dvije danas napravile jako puno. Stala je i okrenula se da još jednom pogleda vrata. Bila su i dalje siva kao i sva ostala a svi oni ljudi koji su hodali gore-dolje i nosili torbe i ruksake svih boja ili vukli velike i male torbe na kotačićima, nisu znali što sve njena mama može. Nisu znali za tetu Anastaziju koja hoda u neobičnim cipelama niti za onog čovjeka koji ima onako velike brkove i čije ime nije zapamtila pa će opet pitati mamu.
Sonji Smolec je za roman za djecu i mlade „Marama s bubamarama" 7. lipnja 2018., u Velikom Grđevcu, na 31. Lovrakovim danima dodijeljena nagrada "Mato Lovrak" za najbolji dječji roman. Roman je tiskan 2017. godine u nakladi nakladničke kuće Semafora.
www.culturenet.hr/hr/ruzica-soldo-i-sonja-smolec-dobitnice-nagrade-zvonimir-golob/176044
popis članova