DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Sonja Zubović
Sonja Zubović autorski je potpis Sonje Zubović Pezdevšek. Rođena je 1962. u Zagrebu, a odrasla je u Jastrebarskom. Diplomirala je 1987. na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnika i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj. Djela su joj prevedena na slovenski, esperanto, makedonski, bugarski i talijanski jezik.
U javnosti je uz književno stvaralaštvo prisutna po projektima Poezija to go druženja s pjesnicima i Poezija u gradu - poezija na city light plakatima. Radna i umjetnička biografija obiluju raznovrsnim stvaralačkim rezultatima i kulturnim projektima, a neki od njih su:
- nekoliko godina uređivala je tjedne informativne emisije o novim knjigama na radiopostaji Jaska;
- nakon što je franjevački samostan u Jastrebarskom preuzeo red cistercita te je 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga s 13.000 svezaka i nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem u medijima i u okviru svojeg radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine;
- od prvih dana radnog staža u Knjižnicama grada Zagreba 1987., pokrenula je velik broj inovativnih projekata u cilju poticanja čitanja;
- godinama se bavila pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivalske projekte, a 1998. nominirana je kao autor teksta za najugledniju glazbenu nagradu u Hrvatskoj, Porin;
- 2000. godine s glazbenikom Igorom Goršeom organizirala je projekt Tinejdžerski band aid za borbu protiv droge za skladbu „Nađi u srcu ljubavi“;
- sudjelovala je na svim značajnim književnim manifestacijama i sajmovima te gostovala na književnim susretima diljem Republike Hrvatske i u inozemstvu;
- nakon promocije romana za mlade „Probuđena zvona“ („Probudeni kambani“) u izdanju Avangard printa 2015. u gradu Ruse u Bugarskoj, potaknula je nastavak kulturne suradnje Bugarske i Hrvatske uz izložbu likovnih radova djece iz Bugarske u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu (radovi su nastali tijekom predstavljanja bugarskog izdanja romana);
- u listopadu 2016. na poziv Hrvatske kulturne zajednice Mainza gostovala je u Mainzu i Offenbachu;
- u svibnju 2017. pomogla je u prijateljskom povezivanju i ostvarenju suradnje Osnovne škole Ljube Babića iz Jastrebarskog i Osnovne škole iz Sofije;
- u listopadu 2017. gostovala je u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta „Dr. Petar Beron - 1926.“;
- od 2010. umjetnički je voditelj Umjetničke organizacije Tekston, u okviru koje je osmislila i vodi projekt poticanja čitanja poezije Poezija to go.
- popularizira poeziju na društvenim mrežama kontinuirano od 2015., uređuje i vodi radioemisiju Druženja s pjesnicima na Radiju 808;
- organizira i vodi tribine Poezija to go - druženje s pjesnicima, koje su trajno prisutne na internetu kao dokument suvremenog književnog trenutka, a u njima je dosad sudjelovalo više od pedeset etabliranih autora;
- organizirala je i osmislila projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima 2019. i 2020. godine;
- iako živi u Zagrebu, aktivna je i u programskom djelovanju Ogranka Matice hrvatske Jastrebarsko;
- dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog za 2015.; itd…
Poezija za odrasle: Sol na koži (1997.), zbirka pjesama (na esperanto preveo Klaus Dahman); pjesme u časopisu Quorum (Pjesnici devedesetih u RH); pjesme u časopisu Republika; pjesme u Antologiji ljubavne poezije Ane Horvat (2011.); Neukradivo nebo (2012.), zbirka pjesama; izbor pjesama u časopisu Poezija (2016.); Samo se vjetar smiješi (2016.), zbirka pjesama; izbor iz poezije (2017.) preveden je na makedonski i bugarski jezik te objavljen nekoliko puta u književnim časopisima.
Proza za odrasle: Goli carevi (2015.), zbirka pripovijedaka; kratke priče objavljivane u časopisu Riječi, Književnoj Rijeci te u Večernjem listu.
Radiodrama: Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.)
Poezija za djecu: Kako se gleda abeceda (1996.) - 23 godine bio je lektirni naslov za prvi razred osnovne škole, pohvaljena u Bruxellesu 1997. na konferenciji za čitanje; Pjesme iz prirode i društva (2009.), zbirka pjesama za djecu, bio je lektirni naslov za četvrti razred osnovne škole; autorstvo brojnih uglazbljenih tekstova dječjih pjesama (nominacija za najugledniju glazbenu nagradu Porin 1998. za album Kad bi mene pitali).
Proza za djecu: Vjetrosvijet (1999.); Priče poučnice (2001.); Prodavač vremena (2001.), roman; Mjesečeve suze (2002.); Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.), uvrštena u ICDL, International Childern's Digital Library - međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu; Dobri zmaj Zumi (2006.) (u Sloveniji 2007. Prijazni zmajček Zumi), uvršten u izbornu lektiru u Sloveniji; Čudesna kuharica Lize Brljize (2010.), knjiga je dobila nagrade „Ovca u kutiji“ i „Grigor Vitez“, izabrana među deset djela koja su predstavljala Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011.; Ježica Vici u šumskoj češljaonici (2011.); Šale i pohvale (2011.), zbirka pripovijedaka; Puž Slavek u polju suncokreta (2013.) / La heliko Slavek ensunflora kampo (preveden na esperanto i nominiran za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu za 2015.); Mjesečevi snovi (2014.); Roza i Blu upoznaju Zagreb (2015.).
Proza za mlade: Probuđena zvona (2012.), roman - preveden na engleski (2013.), bugarski (2014.), makedonski (2016.); Nemreš bit pametan (2015.), roman - preveden na talijanski jezik (2018.); Belini brodovi (2020.), roman.
Likovno djelovanje: 1980. izlagala na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom; 2011. izložba „Kamen, žica, puž“ s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu; 2012. izložba „Oblici nježnosti“ s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu; 2018. izložba „Transformacije“ s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko.
Amsterdam, Amsterdam
- Skoči!
- Ne, ne mogu. – vrisnula je.
- Hajde, skoči! - reski glas postane još reskiji.
- Ne. Neće ići! – jedva prošapće.
- Ne razmišljaj! – odbije se od nje kao jeka.
- Ne mogu, odustajem!
- Nije to ništa! Hajde! Pokušaj! Ne budi luzerica! Mogla je to i Katarina i
Eva, a ti ćeš sad ovako! Ne budi smiješna! Zažmiri i skoči! - miješala se kakofonija glasova iza njenih leđa.
U jednom neočekivanom trenutku njen strah dotakne točku nestajanja.
Stisne oči i skoči. U prazno.
Skočila je kao da skače u smrt.
Sekunde ili vječnosti, sekunde kao vječnost, vječnost kao sekunde...
Bez misli.
Slobodni pad.
Između sekunde i vječnosti trznula je gurtna. Padobran se otvorio. Tek tad je osjetila da je počela disati.
Zaleluja zrakom kao mjehurić od maslačka u sigurno spuštanje. Neopisivo i prekratko.
Ono što je najljepše prebrzo prolazi. To je nepisano prokletstvo istinskog uživanja. Krošnje su izgledale kao male zelene kuglice uz prostrte prekrivače žitnih polja i razvaljane blage brežuljke koji se u tren oka pretvoriše u jasan miris zemlje i padobranske svile.
Netom nakon toga opali ju jedna pa druga noga u stražnjicu pa tako
nekoliko puta… To se zvalo krštenje prvog padobranskog skoka.
- Bravo, bravo! Bravo, prava padobranka! – veselo su gugutali iskusni
prizemljeni padobranci.
- Čestitam! Kako je bilo? – upita razdragani crnokosi muškarac
Nije mogla doći do daha. Ni do vlastitih misli. Veseli prizemljeni
padobranci učiniše joj se kao vrane koje grakću, a on je pita kako je bilo.
Što da mu odgovori? Da je skočila kao u samu smrt, da je skočila iz
čiste ljubavi, a doživjela je… Doživjela? Snažni udarci u stražnjicu su mačji kašalj u odnosu na sve drugo… Što da mu kaže što je doživjela?
Nije ni sama mogla razabrati amorfnu kašu svojih misli i tako
intenzivno proosjećano iskustvo.
Sve je to bilo duboko i iznad granica što ih oblikuju riječi. Sve je to bilo kao neka zgusnuta prolaznost života. Nekako tako. Nešto tako… Teško je reći. Oh, ne, nije mogla više misliti o tome.
Skočiti tobože iz oklade. Smišljeno, kao dio igre u lepezi zavođenja ili
kako vratiti natrag njegove osjećaje. Pokazati se ženom panterom, ženom tigricom, ženom divljom mačkom! Pretvoriti se iz običnosti ženke u neku drugu nesvakidašnju intrigantnu i uvijek zanimljivu partnericu.
Njemu se to sviđalo. Želio je ženu koja ga može pratiti u svemu. Bio
je dinamičan, poslovan. Takorekuć hiperaktivan. Ona je već lipsala sustižući ga. Vjerovala je da ga voli. Bio je muškarac koji imponira ženama. Uspješan i siguran u sebe. Znači li to i moćan?
Neprestano je treperila oko njega još od samog početka njihove veze.
Preživjela je jedrenja, skijanja, divlje rijeke u kanuima, razgovore sa „mudroglavljem“ njegove tvrtke, sijaset ispraznih poslovnih večera, noćna kupanja, depilacije, liposukcije, masaže i zatezanje kože… pa evo, da bi ga zadržala i iz padobrana je skočila.
Točio se šampanjac. Slavlje, druženje i ples mjehurića iz slatke čaše
pa tako sve do jutarnjeg sna uz njegova ramena.
O, da, sve je opet imalo neku blistavu budućnost. Žena divlja mačka sa devetsto života imala je sve konce u svojim rukama.
Činilo se.
***
Otputovao je drugi dan. Prvi put nije bila ustreptala i izmučena od grča u želucu, izluđena od ljubomore na stjuardese, profilne slike i sve druge žene ovog svijeta.
Sve joj je to odjednom nekim čudnim čudom postalo nevažno i
gotovo smiješno. Poslije skoka iz padobrana sve na ovom svijetu dobilo je neku novu optiku i postalo drugačije.
Pogleda oko sebe.
Minimalistički namještaj, ekrani, daljinski upravljači, zagušene boje na zidovima, ogledala, imitacija cvijeća, kožni naslonjači, složena odjela i cipele u garderobi…
Sve je bilo „kuul“, sve je bilo kao iz kataloga. Niša nije odskakalo od ničega. Prvi put sav taj luksuz učini joj se hladan, dalek i tuđ. U tom stanu ništa nije bilo prepoznatljivo, drugačije i svoje.
Ništa nije imalo svoje ja.
Sve je bilo nekako „odstrašćeno“, sve je bilo sterilno i ravno kao u labosu…
Ne, to nije bio dom.
Opet onaj bljesak pred očima, ta sekunda skoka iz aviona i sve se zgusnulo. Bez misli i daljnjih mentalnih analitika još jednom pomno pogleda oko sebe. Učini joj se kao da je u nekom spotu, a ne u stvarnom životu. U jednom trenutku prođu je srsi od svega besmislenog, svega jurećeg i trčećeg sa njim i oko njega…
Lagano kao da se sprema na vikend spakira svoje stvari, bez poruke, bez riječi i izađe iz stana.
Ubaci ključeve u poštanski sandučić.
Naruči taksi i ode iz njegovog života.
***
Otišla je.
Otišla je iz njegovog života i iz svijeta kojem je do jučer pripadala.
Jednostavno je prerezala. Sve je prerezala! Sve poveznice, niti i vrpce koje su je vezale za dosadašnji način življenja.
Uputila je otkazno pismo u svoju tvrtku, platila stanarinu i otkazala
stan. Ljetnu odjeću odnijela je u karitas. Nazvala je antikvarijat i zamolila da dođu po sve knjige koje ima u stanu jer ih želi pokloniti. Podigla je svu ušteđevinu sa knjižice. Otvorila poštanski pretinac i otišla.
Kamo? Bilo je važno otići, svejedno kamo.
Kad je stigla na željeznički kolodvor samo je sjela u prvi vlak na međunarodnoj liniji i jednostavno otišla.
U zabludi ste ako mislite da je poludjela. Nije. Bila je kao i uvijek pribrana. Staložena, složena i posložena da bolje nije ni za poželjeti.
Za početak jednostavno je odlučila malo putovati, kretati se bez cilja gledati sve oko sebe, razmišljati… Samo putovati. Odlučila je živjeti svoj jedinstveni život na najbolji mogući način.
Nije još znala sve detalje o tome. Nije ni važno. Sve će već nekako dolaziti i prolaziti samo po sebi. Ono što je jedino znala - da ne želi više biti robinja dosadašnjeg života. Zapravo bila je gladna ljubavi. Ivan ju nije učinio sretnom, a vjerojatno ni ona njega.
Sve je to zapravo bilo bez veze, kao pucanj u prazno. Sve je zvonilo od prazne praznine.
Toliko je trčala za tom ljubavi, silno se grčila da dobije poneku kap nježnosti, toliko se upinjala za svaki zagrljaj, ah, a sve u svemu pravog istinskog osjećaja nije bilo.
On nije znao voljeti. Njegov život je bio psihoza, gimnastika i kaćiperaj. Bio je lijep kao sam bog Apolon, ali iz njega nije zračilo ništa. Ništa što bi oni razmjenjivali, ništa što bi ju nadahnjivalo.
Ne želi se više grčiti za kap ljubavi, nema smisla.
U redu, ako joj ljubav nije suđena, nije joj suđena, pomirit će se sa time ili neka Ljubav pronađe nju. Neka ju izvoli sresti. Dosta je bilo te sumanute trke. Polako, vidjet će već što će i kako će. Nije se bojala života, pustolovine, nije se bojala donošenja odluka.
Jedina osoba kojoj je napisala pismo bila je njena majka. Jedina vrpca koju nije prerezala bila je ta pupčana vrpca, kao jedina sigurna gurtna kad skačeš iz aviona.
Napisala joj je da će se vratiti za godinu dana, kako će joj pisati, da mobilni telefon ostaje isti te da će kontrolirati mail poštu, neka se ne brine, pit će vitamine i sve će biti u redu.
Bila je pomalo umorna kad je ušla u vlak. Bio je to noćni vlak za
Amsterdam. Obožavala je Nizozemsku slikarsku školu, a posebno Rubensa. Oh, za početak će si priuštiti to uživanje. Čudesna igra svjetla i sjene na njegovim platnima… Razmišljala je neko vrijeme o tome, a onda se polako počeo puniti kupe.
Nije joj se htjelo razgovarati ni sa kime. Pravila se da je gluhonijema. Oh, kako je to dobar štos da se čovjek spasi od neželjenih komunikacija u putničkom prijevozu. Uronila je u svoje misli i nije ni primijetila kako se ta situacija poskliznula sama od sebe. Neki bucmasti tetak preko puta nje sažaljivo je komentirao gospođi do sebe kako je ona jako lijepa i da je strašna šteta što sve nije kako treba… Što to uopće znači, kad bi bila ovako, recimo, jako lijepa i bez govora bila bi savršena barem u nekom vicu… Osmjehne se vlastitim mislima i nasloni glavu na prozorsko staklo.
Malo pomalo pustila je da ju opija jednolični zvuk kloparanja kotača sa pružnih šina.
Odjednom, kao živi san obuzme ju osjećaj slobode, osjećaj nekog novog rođenja, osjećaj novog skoka iz padobrana …
Tu i tamo pojavio bi se reski fijuk lokomotive, a sve ostalo je bilo dam, dam, dum, dam, dam - Amsterdam, Amsterdam…
popis članova