DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Špoljar Željko
Emanuel Željko Špoljar rođen je 1975. u Zagrebu. Studirao je filozofiju i i hrvatsku kulturu na Hrvatskim studijima. Radio je kao novinar kulture u dnevnom listu Metro express i na portalu Arteist. Pod pseudonimom Pavle Svirac piše satiričnu kolumnu u tjedniku Nacional. Dobio je nagrade Kiklop i Drago Gervais. Redatelj Nikica Marović o njegovom životu i radu snimio je dokumentarni film Književna groupie.
2001. Teškoće pri gutanju (zbirka priča)
2003. Moj brat Felix Krull (zbirka priča)
2006. Welcome to Croatia (roman u koautorstvu s Kristijanom Vujičićem)
2008. Gumeni galeb (roman)
2013. Književna groupie (zbirka priča)
2014. Štakorbar (roman)
2015. Strovaljivanje (zbirka priča)
2017. Slikaranje (zbirka priča)
2018. Kako bit hipster (zbirka priča)
2020. Petorokonaš (roman)
2022. Moj život s Milanom (roman)
Kanconijer
1.
Nadimak Papiga dao joj je Vilko. Pod satovima ju je stalno gledao, šaptom komentirao njezinu odjeću, šminku, frizuru, noge, način na koji kredom ispisuje slova na ploči... Papigom ju je nazvao zbog njezina nosa; podsjećao ga je na papagajski kljun.
Papiga nas je tjerala da napamet učimo pojedine lirske sastave iz Petrarcina “Kanconijera” i izražajno ih recitiramo. Nije se, kao ostali profesori, služila kemijskom olovkom, već nalivperom. Na njezinim satovima dosta sam vremena proveo dvoumeći se da li da joj ga ukradem.
Svaka dva tjedna pisali smo zadaćnice; Papiga nam je davala upute:
– Prvo napišite na papir, a onda u zadaćnice. I, pazite na pravopis, naravno. Ne toleriram više ni najmanju grešku. Gimnazijalci ste...
Da čita svoje sastavke pred razredom najčešće je bio prozivan Bruno. Najduži, najglasniji pljesak dobio je nakon sastavka na temu “Kuda me vodi glas života”. Pisao je o svojoj želji da na surferskoj dasci “lebdi” na visokim valovima. Posljednja rečenica u sastavku glasila je: “Zaigran vjetar mrsit će mi od sunca pozlaćene pramenove kose”.
Bruno je čitava ljeta provodio na Hvaru. Na prvi dan škole, nakon ljetnih praznika, hvalio se pred nama svojom kosom, koja je zbilja poprimila pomalo zlatan sjaj. Za nekih od odmora ispričao mi je kako mu je mama, jedno popodne dok se spremao na plažu, rekla kako u životu nije vidjela ljepšeg dečka.
Kada je na red došla tema “Don Kihot u suvremenom svijetu”, Papiga je nekim posprdnim glasom prozvala mene da pred razredom pročitam svoj sastavak. Oprezno sam, nevoljko izašao pred ploču.
Dok sam zamuckujući čitao, u razredu su se smijali, ohrabreni valjda Papiginim odobravajućim pogledom. Više gotovo da nisam imao zraka u plućima dok sam čitao svoju zadnju rečenicu: “Uvjeren sam da bi danas ljude poput Don Kihota odmah strpali u ludnicu”.
– Na mjesto! – potjerala me Papiga.
Vraćajući se u klupu, kreveljio sam lice. Jedna pjegava učenica mi je namignula. Smijeh se još nije stišao.
– Vidiš... – začuo sam Papigu iza svojih leđa. – Kolege ti ne mogu doći k sebi... Srami se!
2.
Izvadio sam iz ormara bijeli glomazni pisaći stroj “Olivetti”. Položio sam ga na radni stol, pobacavši laktom bilježnice. Jednu od njih podigao sam s poda, onu u koju sam, u jednom dahu, ispisao tekst što sam ga se spremao prekucati na pisaćem stroju. Naslov je glasio “Treba li je protjerati”. Tekst je išao ovako:
“Afera iz koje bi, možda, najteže posljedice trebala osjetiti profesorica M. B. zbila se u našoj gimnazijskoj knjižnici. Jedini svjedoci ovog opscenog događaja bili su crvi naseljeni u vratima spomenute knjižnice. Vaš reporter upoznat je s njihovim načinom komunikacije (tu vještinu stekao je putujući u djetinjstvu s ocem po Kini), te je od tih radoznalih člankonožaca saznao sljedeće.
Prošlog četvrtka, u razmaku između jutarnjeg i popodnevnog turnusa, učenik Bruno K. (14) posve je nevino i bezazleno, nakon završene nastave, ušao u knjižnicu ne bi li posudio Petrarcin “Kanconijer”. Na svoje iznenađenje, tamo nije zatekao staru uglednu knjižničarku, već profesoricu M. B., koja je nespretno pokušavala ugurati u videorekorder kasetu s filmom “Smrt u Veneciji”.
Profesorica M. B. objasnila je smetenom učeniku da je knjižničarka otišla na tržnicu Dolac po svježi sir i vrhnje za svog bolesnog sina. No, on slobodno može posuditi knjigu po koju je došao; ona će upisati datum i broj njegove iskaznice.
Kada je Bruno K. sramežljivo izustio da želi posuditi Petrarcin “Kanconijer”, profesorica M. B. duboko je i sjetno uzdahnula, protisnuvši:
– Ah, Petrarca... Sva mi se koža ugodno naježi od njegovih stihova! Kakva šteta što mi moj muž, profesor talijanskog, ne želi u izvornom jeziku recitirati stihove iz “Kanconijera”...
Sažalivši se na te iskrene riječi, Bruno K. dobrohotno je spomenu kako on iz talijanskog ima sve same odlične ocjene.
Profesorica M. B. odlučila je iskušati odlikaša. Profesorski kruto, a opet i s nekom djevojačkom nježnošću, dala mu je u ruke Petrarcinu zbirku rastvorenu na stranama 12. i 13, gdje su se uz prijevod nalazili i stihovi na talijanskom.
U prvim trenucima Bruno K. je recitirao bojažljivim glasom, koji je postajao sve glasniji, zaneseniji. Očni kapci sneno su mu se spustili tek da vidi pročitati slova. Profesorica M. B. je to iskoristila i, također sva u zanosu, kradom je kroz tanku bluzu vrškovima prstiju dodirivala svoje tanke, napete bradavice.
Pri kraju posljednje strofe Bruno K. je na trenutak podigao zamagljeni pogled i ugledao zbunjujući, a opet tako uzbuđujući prizor: bluza profesorice M. B. bila je dopola raskopčana, a njezini prsti zavučeni pod bijeli čipkasti grudnjak. Glavu je, tiho uzdišući zabacila unazad.
Postavši svjesna da je njezin učenik tako naglo zamuknuo, profesorica M. B. spustila je glavu i uhvatila užareni pogled Brune K., koji je jasno odavao kakav je snažan dojam svojom pozom ostavila na njega. Bez ikakve riječi, ispružila je ruku prema remenu na hlačama Brune K., i u dva vješta poteza otkopčala ga. Nakon remena, isto je učinila sa hlačama, koje su zbog svog prevelikog broja odmah spuznule niz učenikova bedra, zadržavši se samo za trenutak na nabreklini što je stršala ispod pamučnih gaća kupljenih u robnoj kući “Nama”. Profesorica M. B. potom je obujmila maloljetnog Brunu K. oko struka, zavlačeći mu dlanove u područje guzova. Automatskim pokretom Bruno. K. svukao je gaće do ispod koljena, vjerojatno zbog iritacije što ju je pamuk vršio na njegovo nabreklo spolovilo. Profesoricu M. B. zapuhnuo je slatkast vonj, kojem je ponešto kiselkaste arome dodavao znoj od sedmosatnog sjedenja na tvrdom školskom stolcu. Omamljena njime, spustila se na koljena ne bi li se približila izvoru mirisa. U toj ju je radnji zatekla stara knjižničarka, koja je u strogoj povjerljivosti ispričala vašem reporteru da je u trenutku kad je ulazila u knjižnicu iz spolovila Brune K. iscurila tekućina neobično slična onoj što se cijedila iz njezine vrećice sa sirom i vrhnjem.
Knjižničarka je za javnost odlučila šutiti, da li zbog prisnog prijateljstva s profesoricom M. B. ili nečeg drugog, nije na nama da nagađamo. Bruno K. na satovima sjedi pognute glave, vidno potišten. Zbog njegova traumatiziranog držanja ostaje na svima vama da se pitate treba li profesorica M. B. biti izopćena iz svog radnog okoliša ili nastaviti s predavanjima kao da se ništa nije dogodilo?”
Pretipkani tekst odnio sam Vilku. On je uz njega nacrtao Papigin portret s mašnom u kosi i pretjerano ispupčenim usnama, a onda smo sve to dali fotokopirati u dvadeset primjeraka i iduće jutro razdijelili po razredu.
3.
Opet taj hijenski cerek što se provlačio među klupama kad god bi se na kraju sata prozivalo moje prezime; Papiga mi je naredila da je pod odmorom pričekam ispred njezina kabineta. Dakle, ništa od cigarete.
Ostavila me da je čekam do pred sam kraj odmora. A onda me, nehajnom gestom, držeći u ruci plastičnu čašu sa sokom, pozvala da uđem.
Kabinet je bio uzak sobičak, pretrpan starim dnevnicima, zelenim fasciklima. Kad sam sjeo na nizak stolac bez naslona, koljeno mi se gotovo dodirivalo s Papiginim. Ona je do kraja ispila sok iz čaše. Tada je rekla glasom koji mi se učinio opuštenim:
– Pročitala sam tvoje djelo.
– I? – protisnem kao da želim čuti njezino mišljenje o nekoj knjizi ili filmu.
– Vidi se da ne čitaš ništa osim novina. Žutih – odsjekla je.
Čudno, nisam osjetio neki naročit sram, više važnost... Htio sam nešto reći, ali Papiga je skrenula temu: – Prvu si godinu prošao na jedvite jade, ispoklanjali smo ti ocjene... Tebi i Budišiću. Ove se godine ne nadajte...
Na kraju godine zbilja sam pao razred, kao i sljedeće. Izgubio sam pravo na školovanje u svim redovnim srednjim školama. Morao sam se upisati u Dopisnu školu u Gundulićevoj koja se plaćala. Tamo sam napokon i maturirao.
popis članova