DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Stanislav Marijanović
Stanislav Marijanović (Tomislavgrad, BiH, 1957.) diplomira 1980. godine na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Alberta Kinerta te počinje djelovati kao samostalni umjetnik. Godine 1988. odlazi u Pariz i provodi dvije godine na Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts kao slobodni slušatelj u klasi profesora Vladimira Veličkovića.
U razdoblju od 1988. do 1992. pretežno radi u grafičkom ateljeu pariškog Cité Internationale des Artsa u kojemu oblikuje suhu akvatintu, novu metodu umjetničkog dubokog tiska. U Francuskoj razvija vrlo aktivnu umjetničku djelatnost te 1991. prima uglednu nagradu za grafiku Premier prix Trace / Idémédia-Crédome 91 koja mu otvara široke mogućnosti.
Jedan je od članova-osnivača te višegodišnji podpredsjednik pariškog grafičkog ateljea T. B. Halbirk koji 2002. prerasta u međunarodnu udrugu grafičara. Svoje umjetničko i profesionalno grafičarsko iskustvo Marijanović stječe u ateljeima u Francuskoj, Danskoj, Argentini, Njemačkoj i Belgiji.
Od 1992. godine pretežno djeluje iz Grčke gdje je osnovao obitelj. Nekoliko godina radi kao profesor za Ecole Régionale des Beaux-Arts de Saint-Etienne (Francuska) u podružnici u Solunu.
Od 2012. godine, kada se vratio u Hrvatsku, predaje grafiku i ilustraciju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Voditelj je niza međunarodnih radionica posvećenih umjetničkoj grafici i jedan od utemeljitelja Diplomskog sveučilišnog studija Ilustracija, jedinstvenog u Hrvatskoj i njezinu okružju.
Danas je iza njega gotovo 50 samostalnih i više od 150 skupnih izložaba te niz nagrada. Radovi su mu zastupljeni u značajnim javnim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
Iako likovnjak, Marijanović je kontinuirano njegovao posebno zanimanje za pisanu riječ. Objavio je četiri višejezične grafičko-pjesničke mape s tekstovima Georga Trakla, Antonina Artauda, Jorgosa Seferisa i Konstantina Kavafisa.
1997. godine Stanislav Marijanović počinje pisati i ilustrirati knjige, pretežno za djecu i mlade. Objavio je 14 autorskih slikovnica i ilustriranih knjiga, kojima je istodobno autor teksta, ilustracija i opreme. Poneke od njih su objavljene u Brazilu, Danskoj, Grčkoj, Finskoj, Hrvatskoj, Italiji, Izraelu, Južnoj Koreji, Latviji, Meksiku, Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Portugalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Španjolskoj, Tajvanu, Turskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Nerijetko je to po nekoliko naslova, ponekad uz reprinte, pa govorimo ukupno o osamdesetak izdanja. Zastupljene su u fundusima brojnih biblioteka širom svijeta, prisutne su u odgojno-obrazovnim procesima nekolicine zemalja, naši i strani stručni žiriji dodijelili su im niz nagrada podcrtavajući, uz umjetničku, i njihovu pedagošku vrijednost.
Deset Marijanovićevih knjiga zapravo predstavlja jednu cjelinu u kojoj je svaka od njih namijenjena određenom uzrastu te u slijedu pokrivaju raspon od predškolske dobi do punoljetnosti. U njihovim nazivima, u različitim oblicima – gotovo redovito srećemo riječ čudovište. To su Kućna čudovišta (3 toma), Dobroćudna čudovišta Hrvatske (2 toma), Čudovišta u muzeju, Enciklopedija čudovišta, Enciklopedija čovjeka pisana rukom čudovišta i Kako živjeti s kućnim čudovištima. Toj cjelini pripadaju i Knjiga čarobnih formula te Izgubljene papuče. Čudovištima, ili točnije čudovištima, Marijanović se majstorski služi kao zrcalom ljudskog roda kako bi na duhovit, pristupačan, zanimljiv i srdačan način ponajprije ukazao na ljudske nesavršenosti i negativne osobine.
U tom nizu posebno mjesto zauzima Enciklopedija čudovišta iz 2008., ilustrirana knjiga s 200 stranica od kojih gotovo polovicu predstavljaju ilustracije, nagrađena s dvije hrvatske i dvije međunarodne prestižne nagrade. U njoj je enciklopedijski obrađen imaginarni svijet autorovih čudovišta te oblikovan okvir koji slijed od deset knjiga povezuje u kompaktnu i promišljenu umjetničku i pedagošku cjelinu.
Marijanović je autor i triju knjiga koje ne pripadaju korpusu čudovišta. Riječ je o slikovnicama Basne po basnama Jeana de La Fontainea, Ribalica i druge tajnovite riječi te Ogrlica sva od naših lica.
Sa spomenutih 14 knjiga autor je pratio odrastanje svoje djece obraćajući se njihovom uzrastu.
Danas, kada su mu djeca odrasla, posvetio se pisanju za odraslu čitalačku publiku. 2021. godine objavljena mu je zbirka pripovijedaka Veslači u tuđem lijesu i druge pripovijesti te svojevrstan kraći roman Sutra, jučer i danas Luke zvanog Konj.
Knjige Stanislava Marijanovića objavljene u Hrvatskoj:
Basne po basnama Jeana de La Fontainea, Sipar, Zagreb, 2001.
Čudovišta u muzeju – iliti 1. tvrđanski rat za Muzej protiv dosada nepoznatih čudovišta, Muzej Slavonije Osijek, Osijek, 2010.
Dobroćudna čudovišta Hrvatske 1 – čudopis i putopis jadranske Hrvatske, Sipar, Zagreb, 2012.
Dobroćudna čudovišta Hrvatske 2 – čudopis i putopis kontinentalne Hrvatske, Sipar, Zagreb, 2013.
Enciklopedija čovjeka – pisana rukom čudovišta, Sipar, Zagreb, 2009.
Enciklopedija čudovišta, Sipar, Zagreb, 2008.
Izgubljene papuče, Sipar, Zagreb, 2004.
Kako živjeti s kućnim čudovištima, Sipar, Zagreb, 2020.
Knjiga čarobnih formula, dva izdanja, Sipar, Zagreb, 1999. i 2011.
Kućna čudovišta - ilustrirani priručnik - tom 1, dva izdanja, Sipar, Zagreb, 1997. i 2009.
Kućna čudovišta - ilustrirani priručnik - tom 2, Sipar, Zagreb, 2000.
Kućna čudovišta - ilustrirani priručnik - tom 3, Sipar, Zagreb, 2010.
Ogrlica sva od naših lica, Sipar, Zagreb, 2018.
Ribalica – i druge tajnovite riječi, Sipar, Zagreb, 2015.
Sutra, jučer i danas Luke zvanog Konj, Sipar, Zagreb, 2021.
Veslači u tuđem lijesu i druge pripovijesti, Sipar, Zagreb, 2021.
Iz zbirke pripovijesti Veslači u tuđem lijesu
DILDO I PITAGORIN POUČAK
(odlomak)
(…)
Dva pokisla mladića uđoše kroz veliku napuštenu garažu u visoku halu, kao stvorenu za snimanje filma o poljskoj bolnici iz doba Drugog svjetskog rata. Bila je nalik mjestu s kojega su upravo, uz požrtvovnu pomoć izgladnjelih medicinskih sestara, evakuirani ranjenici malih izgleda i velikih nadanja.
Alijev je „lopov“ bio krupan, sijedi crnac. Iz čuba mu je stršala izlizana bjelokosna muštikla, valjda urasla na mjesto izgubljenog zuba. Nije je vadio ni dok je govorio, pa se ona gibala poput zadimljenog dirigentskog štapića. Srdačno se pozdravio s Alijem i promljeo: „Obucite suhe smokinge i pristupite stolu“. Rukovao se s Iberom i odmah promrmljao: „Ti si, sinko, pothlađen“, bacio mu jedan pogled u dlan i dodao: „samo te ljubav može podgrijati.“
Ali i Iber obukoše bijele bolničke mantile i pristupiše moćnom drvenom stolu o čijoj su trajnosti svjedočili brojni urezani znaci ljudske prolaznosti. Oko njega su sjedili „lopov“ i još dva muškarca, opkolivši flašu grčke komovice, sir, masline i koštice, hrpu lomljenog kruha i pepeljare, vodu i led. Dok su mladići sjedali, ćelavi dugonja dohvati iz ormarića za hitnu pomoć dvije čaše. „Ja još moram vozit, pa ne smijem pit“, najavi Ali. „Lopov“ ga pogleda i izmrmlja: „Ove apokaliptične noći padaju strašne kisele kiše… pa vas dvojica nećete nikamo! Ako još malo pokisnete, imat ćete gole golgote kao i kyrios Aleksis… taj tu stari Grk.“ Onda natoči, smijući se. Grk se tri puta duboko pokloni, predstavi se golim tjemenom i imenom: „Aleksis… Aleksis… Aleksis…" i prsne u smijeh. Treći lik, plavih očiju i bijele bradice, upozori ga hineći ozbiljnost: „Gospodine primarijuse, da ste bili tako neozbiljni dok ste operirali po Africi, tamo više ne bi bilo nikoga da kopa dijamante!“ „Uuuu, gadno… nitko osim bijelaca!“ dobaci „lopov“, a Aleksis drmne malo rakije da se sabere pa nastavi: „Hm, hm… zapravo, ne znam što više reći… Pa, kako da se predstavim – ja sam bio ovo, ja sam bio ono? Mogu nabrajat samo ono što više nisam… A kako da kažem što sad jesam? Kirurg bez licencije i dozvole za rad? Beznadni čekač pravde kao i vas dvojica? Reci ti, Baobabe, reci ti, Jago, što smo nas trojica danas? Govna na otoku sreće?“
„Smiri se, Leksi, smiri!“ pokuša „lopov“ Baobab preduhitriti pješčanu oluju koja bi mogla, udružena s kiselom kišom, pretvoriti večer u ljepljivo blato. Podigne čašu i nastavi: „Popijmo malo anestetika, moramo spasiti ovog tu dječaka od kiklopitisa… Do dna! Živjeli!“ Petorica isprazniše čaše.
„E, sad na posao“, ozbiljno reče Aleksis, „Baobe, ti preuzmi slučaj, a ti, sestro Jago, skini pacijentu tu lijepu naljepnicu s oka. Ja idem naoštriti skalpel.“
„I nemoj pišat po dasci!“ dobaci Jaga, napuni čašu i nagura tri prsta u komovicu. Baob ga prijekorno pogleda.
„Što je, crni doktore? Sad ti je žao i rakije, a jednom si podvezao ranu s blaženim halterima lijepe sestre Ane. To si zaboravio?“
„A ne, Jago, nisam! To neću nikad zaboravit! Bio je to dan kad nisi imao spremne peane!“ podbode Baob smijuljeći se.
„Draga krezuba pantero, to je bio dan kad sam dokazao da sam najbolji instrumentarac na svijetu, dan kad smo u bolnici punoj zaraženih krpali dvije zaraćene, podivljale vojske, dan kad su se ranjenici pokušavali međusobno ubijat, a naše osoblje bježalo ili padalo u nesvijest od umora, straha i šokova, dan kad si ti postao priručni kirurg, pa si skoro čovjeku zašio uho ispod pazuha, dan kad sam istodobno opsluživao dva krvava stola…“
„O, i ja se sjećam tog divnog dana“, priključi se Aleks, držeći oprane ruke u stavu oranta, „Dok si ti, Baobe, prtljao s Aninim halterima, ja sam operirao nekog vojnog poglavicu čiji mi je posilni držao revolver uperen u glavu. Zanimljivo, njemu su se ruke tresle više nego meni. A dok si ti, sestrice, čađio peane na praznom plinskom kuhalu, meni su na stol istresli Zahrinog muža, punog procvjetalih žila. Kako nije bilo peana, Zahra je rukama i zubima stiskala muževe žile da ne iskrvari. Izgledala je kao lavica kad ždere zebrinu utrobu… Ali, budimo pravedni, to nam je bio i najsretniji dan u životu – ostali smo živi! Δόξα τω θεώ! Idemo na posao!
Dok je Baob navukao širok bijeli mantil i zavrnuo rukave do lakata, Jaga je izvadio prste iz rakije, popio je naiskap, zabacio Iberovu glavu preko svojega koljena i vješto mu skinuo navlaženu gazu s oka. Držeći je trijumfalno u zraku, objavio je prisutnima: „Poštovana gospodo, kao što možete vidjeti, gaza nije krvava, pa se može rabiti i u budućnosti“. „Bravo, sestro Jago“, pohvali ga Aleks, „sada to lijepo ispeglaj, složi, namiriši i stavi kraj vodokotlića, a od flastera nam skuhaj makarone.“
Tada na scenu stupi doktor Baob. On pomno odloži muštiklu pa dovede Ibera pod jako svjetlo lampe slične pregaženom aluminijskom lavoru. Uhvati ga za donju čeljust i poče mu lagano pomicati glavu da bi ranjeno oko vidio sa svih strana. Svi su prisutni napeto pratili pregled… Baob konačno progovori:
„Sad me gledaj ravno u oči… Zatvori desno oko… Gledaj gore, gore, gore… dolje… tako… sada desno… lijevo… kruži okom… kruži, rekao sam… hvala. Mladi gospodine, ti jesi nešto viši, mlađi, ljepši i pametniji od mene, ali sada to zanemari. Recimo da smo iste visine i gledaj me ravno u oči… tako… tako… braavo! Sada me fiksiraj u točku između obrva, između nosa i čela… ovdje“, pokaže mu prstom i nastavi:
„Što vidiš?“
„Pa… ne znam… ništa“, odgovori zbunjeno Iber.
„Vidiš li tu, možda, neki križ, drvo, mjesec, jednu žlicu, kuću, znak nekog auta, ili neku lovu?“
„Ne vidim ni to.“
„A što vidiš sad?“ upita Baob, izbora svoje čelo, namrgodi se koliko je god mogao.
„Vidim da ste jako ljutiti.“
„Vidiš da sam jako namrgođen, ali gledaj dobro u točku koju sam ti pokazao. Vidiš li u njoj znak srca, guzicu, dvije sise, vaginu ili nešto drugo?
„Mislim da vidim njušku od nekakve mačke s velikim brkovima od vaših obrva.“
„Vrlo dobro, ali kad gledaš nemoj ništa mislit, jer to škodi jasnom vidu. A sada ćeš mi brzo i bez razmišljanja odgovarati na laka pitanja. Dakle, je li žena koju voliš nevina?“
„Pa… mislim da je“, odgovori Iber, zacrvenivši se.
„Da li ona zna da je voliš?“
„Zna.“
„Da pitam dalje, ili ti je dosta?
„Dosta je“, odgovori Iber s olakšanjem.
Stojeći i dalje sučelice Iberu, Baob glasno upita: „Vjetronošo, od čega boluje ovaj tu dječak?“ Odazove se Ali: „Boli ga oko, vraču“. „Ali, Ali, ne budali, jer ćeš se reinkarnirati u kokoš“, teatralno ga opomene „vrač“. „Auuuu, auuuu…“, zatuliše u duetu Aleks i Jaga, a tuljenje se začas prelije u smijeh. „Časna poroto, uvaženi pipci konzilija, tvrdim da ovaj dječak boluje od teškog napuknuća, zamagljenja i otrovanja duše. Bolest je zasad akutna, predlažem da dušu zacijelimo kroz oko“, zaključi crni doktor i pokloni se publici koja ga nagradi aklamacijom te cugne njemu u čast. On se zahvali i doda: „Naravno, ako gospodin primarijus želi vježbati rezuckanje lijevom rukom i zatvorenih očiju, pacijent mu stoji na raspolaganju.“ Dr. Aleksis ustane i svečano odgovori: „Poštovani kolega, i ovaj put sam impresioniran vašim umijećem, pa ja tu ne bih ništa dodatno prtljao. Osim toga, udubljen u demonstraciju vaših plemenskih dostignuća, spontano se upustih u kopanje nosa, pa mi ruke više nisu sterilne. A kako kirurška intervencija nije potrebna, sestrica Jaga će mladiću preko oka zaklamati gazu, a ja ću si na mantil zašiti otpalo dugme.“ „Bravo, bravo!“ podrže ga prisutni.
Iber je povratio jedanput, dvaput, triput… Njegovo je tijelo najprije izbacilo rakiju, a onda grčevito iz sebe tiskalo i cijedilo želučanu kiselinu i sluz. Olakšanje nije bilo veličanstveno, tresao se kao u groznici, ali nekakva ga je snažna, nerazumljiva sila ponovno vukla među te ljude čije su se priče plele i mrsile kao zmije u klupku. Kao da je još nešto očekivao, nešto još trebao čuti, kao da je u tom klupku bila i neka njegova zmija, svijena kao oštra kuka upitnika ili udice.
Za stolom ga je čekao tanjur s kruhom, sirom i maslinama. Rakijom ga više nisu nudili. Oko njega su raštrkano letjele riječi, a on je s naporom pokušavao pratiti njihove putanje i prepoznati jato. Ono se pojavilo odjednom, sasvim jasno ustrojeno u pitanju: „Dobro, Iberu, a što ćemo mi sad s tom tvojom junfericom?“ „Ne znam ni ja…“, poteklo je iz njega glatko i teklo, teklo, teklo…
(…)
Iz zbirke pripovijesti Veslači u tuđem lijesu
TKANJE SVILOM I ŽELJEZOM
(odlomak)
Majka mi je umrla kad smo sestra i ja imale zajedno 12 godina. Bile smo blizanke, obje smo imale po šest. Ne mogu reći da se otac nije trudio da nam zamijeni majku i da nam pruži sve, ali za nekoga tko je puno radio i izbivao to je bio prevelik teret. Išlo je tako kako je išlo. Izmjenjivale su se neke žene koje su nas čuvale, poneke od njih ostale su u dragoj uspomeni, druge samo u sjećanju, ali većinu nismo ni zapamtile. Nakon odlaska posljednje od tih žena, slabo plaćenih da se brinu o nama i da nas pritom požrtvovno vole, otac je najavio dolazak jedne bake po majčinoj strani.
Je li ta baka bila zapravo prabaka, šukunbaka ili još nešto udaljenije, mislim da nije bilo jasno ni ocu. Kad nam je doveo to biće iz prošlosti, predstavio ga je vrlo kratko i vrlo neprecizno. Nije se baš moglo shvatiti koji smo joj potomci po redu moja sestra i ja, ali smo mi, ipak, bile spomenute kao buduće nasljednice velikog imanja na Žumberku, a ona pouzdana osoba u čijem je krilu odraslo bezbroj djece. Kako je ta baka bila vrlo stara, podrazumijevalo se da je nadživjela sav taj „bezbroj djece“ i da su ona sahranjena svuda i svakako, onako kako je to već sudbina određivala.
Sjećam se da nas je bakin izgled vrlo iznenadio. Bila je pomalo kruškolika, obilatija u kukovima, sužavala se prema ramenima i dugom vratu. Ruke su joj bile moćne kao u bogomoljke, a šake nevelik, ali čvornat splet od žila i tetiva. Kad je mirovala, neprestano je prstima pravila pokrete kao da mota nevidljive cigarete ili moli krunicu. Lice joj je bilo gusto i sitno izborano, oči toplosive, gotovo ljubičaste. Imala je vrlo dugu bijelu kosu, stegnutu u čvrstu pletenicu kojoj je poklanjala puno pozornosti. Sjedila je uvijek neobično uspravno, kao da se ne želi na nju nasloniti. Vječno je bila u dugim, pretežno crnim haljinama na kojima su samo ruske kragne bile ukrašene. Na njima je redovito bilo vrlo fino izvezeno kolo, nalik onima koje srećemo na stećcima. To kolo, sastavljeno od raznobojnih plesača, kružilo je oko njezina vrata. Na glavi je nosila običnu crnu maramu, ali ju je vezala na neobičan način, stegnutu oko čela. Na licu joj je neprestano titrao osmijeh, govorila je malo, pjevušila stalno. Bilo ju je teško razumjeti, mislili smo da je to zbog zubi koji su joj nedostajali. Bila je vrlo, vrlo spokojno stvorenje, zvala se Izmira. Zavoljele smo je malo-pomalo, potiho.
Naša se baka jako razlikovala od svih zagrebačkih baka koje smo upoznale. Istina, u početku smo se malo stidjele pokazati je prijateljicama. No kad su nam došle na jedan rođendan, baka je postala zvijezda večeri. Pričala nam je vrlo neobične priče iz davnih vremena i dalekih prostora, riječi je pratila pokretima, pjesmom i plesom. Prijateljice su nam počele često dolaziti, ponekad su i ostajale spavati kod nas. Tada bi nas baka učila praviti kolače kakve nikad nismo vidjele. Pritom je odnekud vadila i divne staklene bočice s nama nepoznatim mirodijama.
Nakon nekoliko mjeseci ona je svime zaslužila mjesto naše pokojne majke.
Jednog nam je dana otac rekao da mora ići raditi u Libiju i još neke afričke zemlje. Nije znao točno reći kad će se vratiti. Mi smo ostale živjeti s bakom, čekajući njegov povratak. Prve se godine javljao često i slao nam pakete, poslije sve rjeđe i rjeđe. Ukratko, otac se nikad nije vratio, izgubio mu se svaki trag. Je li nas napustio, ili je skončao negdje na nekom opakom mjestu, u nekom opakom vremenu, možda misleći na nas – nikad to nismo uspjele saznati.
Već mjesec dana nakon očeva odlaska na put s kojeg se nije vratio baka nas je povela na Žumberak. Sjećanje na to putovanje s vremenom je promijenilo boje, ali nikad nije izblijedjelo. Tad smo prvi put putovale vlakom, prvi put smo vidjele Karlovac, prvi put smo bile u predivnom Ozlju, vozile se na traktoru i u fijakeru. Kasno popodne stigle smo na imanje. Bila su to neka nepregledna brda, dolina uz potok, zarasli vinogradi i polja, tri koze koje su se penjale na drvo, velika kuja Šara i dva još bezimena psića, mačke koje su drijemale na raspucanim bačvama. Između brojnih starih nastamba, kuća, štala, štagalja, ruina i koječega nama nepoznatog, trčkarale su kokoši i pure. Bila su tu i tri konja, dva teška, radna, i on, Azimut, vitak, sjajan i crn, sa samo jednom bijelom zvijezdom na čelu. Imao je velike, ljudske oči. Najljepši konj na svijetu! Srce imanja bila je neobično velika stara kuća, odozdo kamena, a gore drvena. Iz krova na dva slijeva, pokrivena šindrom i mahovinom, stršilo je nekoliko dimnjaka, razbacanih, Bože mi oprosti, kao bakini zubi. Tu smo kuću zvali Dvor. U manjoj kući, s druge strane potoka, stanovali su Branko i Jagoda, stariji bračni par srastao s imanjem. Tada još nismo znale da će taj kutak svijeta postati naš novi dom.
Bez puno uvoda baka nam je rekla: „Drage moje djevojčice, imamo jako puno posla. Netko treba preuzeti brigu o Azimutu, a netko o Šari i štencima. Njima treba puno pažnje, ljubavi i discipline.“ Sestra je izabrala pse, a ja konja. Taj je izbor zapravo bio prvi korak kojim smo sestra i ja pošle svaka svojim putem. Nas dvije, i danas vrlo bliske, spominjemo taj trenutak kao „našu staničnu diobu“. Usput rečeno, sestra mi je danas genetičarka, a ja sam… ono što jesam, ali to je dosta teško odrediti. No još je teže definirati ono što je bila baka Izmira.
Nju su svi znali, ali nitko je zapravo nije poznavao. Ljudi su je pozdravljali s poštovanjem, ali nisam sigurna da su je svi voljeli. No svi su joj nešto dugovali. Da nije nje, zaselak bi davno izumro, mala bi imanja davno bila budzašto prodana ili zarasla u šikare, struja ovamo nikad ne bi došla, crkvicu bi izglodala vlaga, ni mlinsko kolo više se na bi vrtjelo. Požare, nevolje, neimaštinu, bolesti i tjeskobu baka je gasila svojim novcima. Ljude je naučila da ne pitaju odakle joj. I nitko nije ništa pitao, prag Dvora nitko stran nije smio prijeći. Baka Izmira dobro je čuvala svoje tajne. Čak i od nas dvije koje je toliko voljela.
(…)
SUTRA, JUČER I DANAS LUKE ZVANOG KONJ
(odlomak)
Ofucana, ugruvana i prljava kapsula za hibernaciju više je bila nalik ostacima natrulog, sirotinjskog sarkofaga nego sofisticiranoj kutiji, građenoj da bi u posebnim uvjetima konzervirala život bića koje će se probuditi jednom u budućnosti. Ipak, u njoj se nešto pokrenulo, pa malo-pomalo izmigoljilo u gluhi mrak, vlagu i hladnoću. Tihi šumovi počeli su odavati prisutnost stvora čije je tijelo plazilo, pa bauljalo, pa se s nečim tupo sudarilo. Na kraju se začuo ljudski vapaj: „Di sam to, Gospe blažena?“ Mukla jeka oglasi u mraku dugu i visoku prostoriju. „U raju budućnosti, sretniče!“ začuje se odgovor iz daljine. „'Ko si ti?“ uplašeno upita prvi glas. „A 'ko si ti?“ uzvrati drugi. Dva para promrzlih i nepovjerljivih ušiju napeto su osluškivala. Tišinu prekide prvi glas: „Kaži ti prvi“. „Neću! Prvo reci ti, pa ću onda ja“, odreže drugi glas. Tada je neuspjelo predstavljanje zamijenio neobičan dijalog.
„Meni treba doktor! Jesi ti doktor? Ja umirem od raka“, zavapi prvi glas.
„Tek si oživio, a već umireš. Svaka ti čast! Mogu te i ja pregledat ako upališ svjetlo.“
„A di se pali?“
„Ko i uvijek, negdje u mraku.“
„Pa ne znam ja di je to! Ja se tek budim.“
„Budiš se ti već satima. Slušam te ja kako pištiš i prduckaš dok se tu u mraku smrzavam, ludim i pipam oko sebe. Napipo sam bar sto kapsula i ispipo kilometar betonskih zidova. Nigdje prozora, nigdje se ne pali svjetlo… Šta je ovo? Neko podzemno groblje, tunel, atomsko sklonište? Oživjeli smo živi zakopani u nekoj prokletoj katakombi… Dragi Bože, šta mi je ovo trebalo?!“
„Pa rekli su nam da će nas operirati kad se odmrznemo u budućnosti. Zato smo tu.“
„'Ko to 'mi'? Ja sam skroz zdrav. Tu sam samo da ne odem na doživotnu robiju. Spizdio sam cijelo bogatstvo da me zamrznu, a sad čamim u nekoj prokletoj rupetini. Bolje da sam pobjego na neki bajni otok i tamo bančio dok me ne uhvate. A ti, bolesni, ako ne rikneš od raka, i ti ćeš ovdje odapet od upale pluća ili gladi.“
„Ja se ovdje nekako bolje osjećam. Ništa me ne boli. Možda je ovo neki posebni sanatorij, možda smo već izloženi nekim zrakama za izlječenje… E, a i ti govoriš ko da si iz Hrvatske, a tamo ti nema doživotne robije!?“
„Slušaj ti, bolesni, kako je tebi ime?“
„Domagoj Zebaš, rodom iz okolice Buća.“
„Dakle, slušaj ti, Zebo bućasta! Ako Hrvatska, iz koje jesam, još uvijek postoji, valjda sad u njoj vladaju novi zakoni i pravda. Za jednog ubijenog advokata, jednog katastarskog lopova, za svog glavnog knjigovođu i svoju vlastitu ljubavnicu koje pošteno nosim na duši, dobio bi' u prošlosti 50 godina. Ako to pribrojiš mojim godinicama, to bi bio doživotni zatvor. A mi nismo više u prošlosti nego smo probuđeni u sjajnoj budućnosti koja je, eto, ova naša lijepa sadašnjost.“
„Majko mila, s kim ja imam posla! Pa ti si krvnik. Sigurno te znam iz crne kronike. Kako ti je ime?“
„Luka, budala, a ti me, Zebo, skraćeno zovi Konj. Ako se nisi zamrzo prije mene, mogo si danima čitat o okrutnom ubojstvu vrlo uvaženog advokata i znamenitog ekonomista, jebo im ja mater, o sirotoj poštenoj ženi i jadnom katastarskom šupku.“
Eto, tako su se sreli i za prvu ruku upoznali Domagoj Zebaš iz okolice Buća i Luka, ubojica, alias budala, alias Konj. Tijek podrobnijeg upoznavanja diktirala je pojava magličastog svjetla s visina, vrlo slabog i zelenkastog.
„Zrake ozdravljenja“, ushićeno prozbori Zeba.
„Otrovni oblak, samo slučajno nalik polarnoj svjetlosti“, dobaci Konj.
„Kao da se spušta prema nama i pojačava“, nadahnuto nastavi Zeba.
„Mogo bi' se ja još malo zatvorit u kapsulicu dok ne prođe ova ugroza. Ti me poslije probudi, ako budeš živ, s kavicom bez dodataka“, reče Konj i gromoglasno pusti goluba.
„Stid te bilo… U ovak'om trenutku!“
„Ne zebavaj, Zebo, čeko sam taj trenutak godinama. Nisi ni ti prdio dok se nisi odmrzo“, zaključi Konj.
Zelena, svijetleća maglica sasvim je okružila dva zemljaka. Odjednom u taj oblak svjetlosti bešumno uklizi… nešto. „Snješko!“ izdere se ubojica glumeći oduševljenje. Taj snjegović nije imao mrkvu, ali imao je dva velika oka, ko da su mu na kuglu od glave nakeljeni fildžani za kavu. Tu je bilo još nekakve sitnarije što je tom licu davalo prilično smušen i nedokučiv izraz. Glava je imala promjer oko 35 cm, pa je to biće, ili stvar, ukupne visine oko 130 cm, bilo prilično glavato. Torakalni dio bio je u obliku kupole firentinske katedrale, odnosno podebelog stoga sijena, a abdominalni nalik izlizanoj, ljetnoj, automobilskoj gumi divovskog promjera. Sve je to bilo bijelo i ispolirano do visokog sjaja. Tu su pojavu poružnjivale dvije tanahne metalne ruke, svaka s po tri lakta, na kojima su se velike šake granale u desetak različitih alatki, gotovo kao kakav švicarski nož. Nogu nije ni bilo već je to nešto lebdjelo nisko nad tlom… i to u društvu – pojavio se još jedan „snješko“.
„'Ko su ovi, majko mila?“ iscuri iz uplašenog Zebe.
„Tvoje medicinske sestrice ili lokalna krim-policija. Zbogom, ptičice, drago mi je da smo se upoznali“, smijuljio se Konj.
„Ma ovo će bit nešto drugo, ali, Gospe mi, ne znam šta.“
„Divovski pijuni, jesi ćorav? Sad ćemo odigrat šahovski turnir.“
„Ma ti se samo zafrkavaš!“
„Bit će da se tebi mozak još nije odmrzo. Roboti, čovječe, roboti!“
„Robovi? Čiji robovi?“
„Ro-bo-ti! Izvadi si led iz ušiju!“
(…)
popis članova