Stijepo Mijović Kočan

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Stijepo Mijović Kočan

Članovi društva

Stijepo Mijović Kočan

Rođen je u Đurinićima, Konavle, 14.travnja 1940. Školovao se u rodnome selu, na Grudi (u Konavlima), u Dubrovniku i Zagrebu, gdje je završio studij tadašnjih jugoslavenskih književnosti i komparativnu književnost te doktorirao iz filoloških znanosti.
Radio je kao nastavnik u osnovnoj i srednjoj školi, kao televizijski novinar (od 1962.), uređivao Školske novine (1973.), u kojima i danas piše kazališne kritike te ponekad o knjigama, zatim časopis Umjetnost i dijete, pokrenuo Liliglam (2003,), likovno, literarno i glazbeno glasilo mladih, a na studiju novinarstva zagrebačkog sveučilišta petnaestak je godina predavao Teriju novinarskih vrsta s praktičnim vježbama.
U pjesništvu se javlja kao petnaestogodišnjak u srednjoškolskome Poletu (1956.). Suautor je knjižice Glasovi mladih (Dubrovnik, 1961.), ali prvu pjesničku knjigu objavljuje tek 1969. Piše i za djecu.
Autor je manifesta Manifestiranje elementarnog u pjesništvu (separat «Forum, 1983.), napisao oglede o platnima K. Rončevića Pokušati slikom (1985.). Objedinio je domovinsko i iseljeno pjesništvo u hrestomatiji Skupljena baština (1993.), objavio znanstvene monografije Konavle i Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu te više drugih znanstvenih radova s područja znanosti o književnosti i o novinarstvu. Sastavio je te predgovorom, pogovorom i bilješkama popratio knjigu Probrana baština (100 godina –pjesama – pjesnika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, Zagreb, 2001.). Pokretač je međunarodnoga znanstvenoga skupa o identitetu bokokotorske znanstvene književne i kulturne baštine tamošnjih Hrvata (Kotor, 2007.)
U Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva od početaka do danas sastavljača Vlatka Pavletića, u najnovijem je izdanju zastupljen s šest, a u Antologiji hrvatskog dječjeg pjesništva Ive Zalara (novo izdanje) s devet naslova. Nalazi se i u antologiji kajkavskog suvremenog pjesništva Jože Skoka, u antologiji 100 hrvatskih soneta Nikole Milićevića, te u nekim drugim antologijama i pregledima u zemlji i inozemstvu.
Osim književnosti, bavi se i filmom, kao scenarist i redatelj. Zapažena je osobito njegova tv-drama Baka Bijela (više puta emitirana u «antologiji hrvatske tv-drame»), a scenarist je i redatelj pedesetak dokumentarnih tv-filmova.
Sastavio i radiofonski uredateljio antologiju književnosti hrvatskoga narodnoga preporoda ( Iliriae lira) te Gundulićevu Dubravku (Croatia-records, za škole)
Sudionik je Domovinskog rata, u humanitarnom radu, ali i neposredno, odlikovan Spomenicom.
Živi i piše u Zagrebu i u Konavlima.

Knjige:

Ispovjedaonica, (pjesme i komentari), Zagreb, 1969.
Ja odozdo, (pjesme i satire u stihovima),Čakovec, 1970.
Ta riječ, (pjesme), Zagreb, 1974.
Izravno u stroj, (pjesme), Zagreb, 1981.
Vijenac soneta, (soneti), Zagreb, 1982.
Sedmoglasnik, (izabrane i nove pjesme), Beograd,1982.
Konavoski vez, (izabrane i nove pjesme), Zagreb, 1982.
Manifestiranje elementarnog u pjesništvu (manifest/ogled, separat Foruma), Zagreb, 1983.
Konavle (monografija, u suautorstvu), Dubrovnik, 1984.
Ono nešto, (pjesme u prozi), Zagreb, 1986.
Kronike, kritike, jezik (kritike i ogledi), Zagreb, 1988.
Triptih o glavi, (pjesme u prozi), Zagreb, 1988.
E, da mi je, (pjesme za djecu), Zagreb, 1991.
Skupljena baština (suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940.- 1990., hrestomatija), Zagreb, 1993.
Iznove starih majstora, (pjesme), Zagreb, 1995.
Prevlaka, ćaćina tamburica, (pjesme, priče u stihovima), Zagreb, 1996.
Sic transit…u Kini i drugdje (putopisi), Zagreb, 1998
Sonet svinjcu..i Kati, naravno! (pjesme), Zagreb, 2000.
Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu (znanstvena studija), Zagreb, 1998.
Probrana baština (antologija), Zagreb, 2001.
Sred zavičajnih nebesa, (pjesme, izbor na tematskoj osnovi), 2001.
Kučak s Prevlake, (roman za mlade), Zagreb, 2004.
Basne u stihovima, (basne), Karlovac, 2005.
Ulovljen u jeziku, (pjesme, izbor Mirjane Smažil Pejaković), Zagreb, 2005.
Na bijeloj lađi, (pjesme), Zagreb, 2005.
Jedan izbor, (pjesme, izbor Mirjane Smažil Pejaković), Vinkovci, 2007.

JER I JA PLEŠEM

Jer i ja plešem*
ili možda letim,
čekaj…ne znam,
ne mogu da se sjetim!

Znači – ja sam onda
Imao svoj dom?
I dragu, kažeš, isto?
A što je bilo s njom?

I, što je bilo zatim?
Reci mi, hajde, da znam
jesam li plesao s njome
ili ko i sad - sam?

Naravno – plešem
i poslije smrti** svoj ples
i letim i lebdim
već stoljećima – o, yes!

U zbilji – i u svemu –
koji sam, otkuda, tko
i što se zapravo zbiva?
Ah, pleši – pusti to!

10. 04. 1989.

* William Blake (1757-1827), stih iz pjesme «Muha», prijevod M. Grčić
** Ovaj stih je autentičan, autobiografski, kao i ostali dio teksta (autor je klinički umro 29. 11. 1976. u Splitu).

I DOĐE PJESNIK

          I dođe mi pjesnik, donese svojih stihova, te reče: «Rezbario sam i brusio do tančina svaki redak i svaku riječ, da budu savršeni i da se besprijekorno stapaju s ostalima…»
Pa mi poče čitati, ozaren, očekujući pohvalu. Stihovi su govorili o njegovoj duši, duhovito uostalom, zatim opisivali krajolik i sve je to bilo doista skladno spjevano.
        - A zašto nigdje nema onoga la-la-la? – upitah ga. Zastade, iznenađen i začuđen, u strepnji da mu ne isprdam umjetninu, a time i njega samoga. Zašto se šalim s njim, zapita me. Ta on piše ozbiljno.
        - I ja pitam ozbiljno. Kakva li je razlika između tvoga opisa i tvoje mudrosti i pjevačeva la-la-la, kome se također ne može poreći ni sklad, ni ljepota ni mudrost pjevanja?
   - Ali…
        - Naravno, naravno. To što si sačinio jest i poezija i misao, lijepa misao i u njoj smisao tvojega govora. Nu, nije li poezija i smisao svakome nešto drugo i svakome nešto drukčije? Pjesnik će brusiti govor, kaligraf izgled pismena, slikalac svoju boju, pjevalac svoje la-la-la, a pijevac svoje kukuriku?!
        Ne, ne! Doista se ne izrugujem. Tvoja je pjesma i skladna i čudovita, kao milijarde drugih sličnih njoj, a ipak i različitih, u ponečem i zasebnih. Ali, pogledaj ono obilje natpisa nad grobnicama careva tamo u Sianu, na kraju Svilenoga puta: i sklad i mudrost, i strepnju i nadu, sva ta dirljiva ozračja…
Sve uklesano u crnu mramoru, tek rijetkima razumljivo. Hoćeš li i ti svoju pjesmu uklesati u kamen, a je metnuti nad grobnicu i ostaviti vjetrovima i kišama, ili ćeš je ispisati na tanak list u knjige i pohraniti je u podrumima knjižnica, u već odavno zatrpanoj prašumi ljudskoga govora.
       Ili ih utipkati u kompjutore, među brojke i bezbroje brbljarija, da svjetlucaju dok bude elektrike? Ili ćeš ih naprosto odšaptati pod stablom, u lišće, što treperi s drugim lišćem u milijardama sličnih i jednakih, a ipak i različitih u ponečem. Jer – ne glasaju se i ne govore samo ljudi, tvoj govor se miješa sa žuborom, sa zvucima življa i bilja, zajedno je sve. Osluhni! A primakneš li se posve, oćutjet ćeš: svaki će listak šumoriti različito od ostalih…
      I govor i pjevanje, sve je u Svjetlosti. Za trenutak! I otječe zatim šumoreći s rijekom natrag u Ocean. I mene i tebe, i tvoju pjesmu i moje govorenje, vraća huki, šumoru pa šutnji u mrklim oceanskim dubinama.
       Ali čim se ukaže naznaka pucanja mrkline, u slavu kratka putovanja u svjetlosti, u kojoj kokoši i žene sretno rakole oko zrnja koje smo zajednički skupili i zajedno ga blagujemo, pijevac će – u cik zore – kukuriknuti.
I on će, kao i ti, svoju pjesmu koloraturno izvoditi, pojačavajući i utišavajući glas, svaki u ponečem drukčije… Kukuriku, pjesniče!
      Pjesnik se snuždio i zašutio. Pružio je potom ruku da uništi sve što je bilo napisano.
      Spriječih ga u tome.
      Neka uistinu cvjeta tisuću cvjetova, neka se čuju tisuće i milijarde glasova, sav taj žamor, taj šumor oko nas. Osluhni! Ne tek ljude, nego i krilatice i raslinje i … Ocean! Prisluhni, oćuti poneki glas izbliza…

Peking, Minzu-hotel, 14. 07. 1984.