Stijepo Mijović Kočan

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Stijepo Mijović Kočan

Članovi društva

Stijepo Mijović Kočan

Prva četiri razreda polazi u rodnom selu Đurinići, a do osmog razreda u školi na deset kilometara udaljenoj Grudi gdje svakidanje pješači ukupno dvadeset kilometara.

1955. upisuje realnu gimnaziju u Dubrovniku, a 1959. filozofski fakultet u Zagrebu.

Roditelji ga ne mogu školovati, ali od općine Dubrovnik ne dobiva obećanu stipendiju, nego tek socijalnu pomoć.

Da bi mogao studirati više radi preko studentskog servisa nego što ide na predavanja. Još kao student surađuje u studentskom listu, a zatim i na Televiziji Zagreb gdje nakon političke afere u vrhovima vlasti postaje takozvana kolateralna žrtva te je suspendiran. Dvije godine kasnije obustavlja se optužnica protiv njega, a na štetu televizije Zagreb i poduzeća Novi put.

U međuvremenu se ženi, 1964. dobiva sina Marcela i zapošljava se u osnovnoj školi Mala Subotica u Međimurju. Iz rada i diplomira s godinom zakašnjenja, u veljači 1966.

Vraća mu se suradnja sa Zagrebačkom televizijom s kojom, s prekidima, surađuje sve do 2014.

Nakon odsluženog vojnog roka 1966./67. kratko se vraća u Malu Suboticu, a zatim se zapošljava u Kemijsko tehničkoj školi u Zagrebu kao nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti.

Urednik rubrike za kulturu u Školskim novinama „tjedniku prosvjetnih radnika Hrvatske“ postaje 1972. Nakon kobnog sudara u mjestu Podaca blizu Makarske 29. studenog 1976. i druge kliničke smrti, a prva je bila već u djetinjstvu, oživljen je u vojnoj bolnici u Splitu koja je bila dežurna u trenutku sudara. Na posao se vraća nakon dugog oporavka tek 1978., „na pola radnog vremena“.

Već slijedeće 1979. zbog posljedica nesreće invalidski je umirovljen. Međutim, nastavlja suradnju sa Školskim novinama kao kazališni kritičar, a nastavlja i suradnju sa Zagrebačkom televizijom. Prihvaća ponudu da bude glavni urednik „Centra“, dvotjednika za komunalna pitanja istoimene zagrebačke općine, ali ne prihvaća radno se reaktivirati u tzv. Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske, koji je izdavač toga komunalnoga glasila, premda je ponuđena plaća četiri puta veća od njegov invalidske mirovine. Također prihvaća predavati na katedri Novinarske vrste i načini na Fakultetu novinarstva zasnovanom pri fakultetu Političkih znanosti u Zagrebu. Ne prihvaća reaktivirati se u nastavi nego ostaje u statusu vanjskog suradnika.

Uvidjevši da je taj studij vrlo loš i da mora puno toga promijeniti, pribavlja inozemnu literaturu o novinarstvu te nakon 20 godina obnavlja već 1974. prijavljeni doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je te godine i magistrirao s temom pjesništva Milivoja Slavičeka. Doktorat brani 1995. monografijom o pjesništvu i novinarstvu Josipa Pupačića.

U međuvremenu izglasovan je novi zakon kojim vanjske suradnike, ako ih želi imati, plaća sam fakultet. Naravno da nitko ne želi žrtvovati dio vlastite plaće pa mu se dalja suradnja obustavlja nakon gotovo četrnaest godina predavanja studentima.

Na žalost, tada prekida i započeti udžbenik o novinarstvu jer je bio zamišljena kao zajednički rad profesora i studenata, što je to slučaj i na nekim europskim i američkim sveučilištima.

Tri je puta bio član Saveza komunista Jugoslavije, sva tri puta kratko: pri svršetku gimnazije, prema preporuci svojega profesora „predvojničke obuke“ zbog obećane stipendije, za suradnje s televizijom, prema preporuci urednika jer je to bio nepisani uvjet za primanje u „stalni radni odnos“ te neposredno prije odlaska u mirovinu jer su ga kolege zamolili da bude „peti član osnovne organizacije“, kojega nisu imali e da bi maknuli direktora koji je ujedno bio i glavni urednik i „partijski sekretar“. Jednom su ga izbacili, na televiziji, a dvaput je sam napuštao tu tada jedinu stranku.

Objavljene knjige:

Pjesnička djela

Ispovjedaonica, Mladost, Zgb, 1969.;

Ja odozdo, Matica hrvatska, Čakovec, 1970.;

Ta riječ, August Cesarec, Zgb, 1974.;

Izravno u stroj, Znanje, Zgb. 1981.;

Vijenac soneta, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zgb., 1982.;

Sedmoglasnik, izabrane i nove pjesme, Nolit, Beograd, 1982.;

Ono nešto, Centar za kulturnu djelatnost, Zgb., 1986,;

Triptih o glavi, Naprijed, Zbg.,1988.;

Konavoski vez, izabrane i nove pjesme, Mladost, Zgb., 1988.;

E da mi je, pjesme za djecu, Školska knjiga, 1991.;

Skupljena baština, hrestomatija, Školske novine,1993.;

Iznove starih majstora, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zgb., 1995.;

Prevlaka ćaćina tamburica, Školske novine, Zbg., 1996.;

Sonet svinjcu i Kati naravno, Stajer graf, Zbg., 2000.;

Probrana baština, antologija, Pan knjiga, Zgb.,2oo1.;

Sto godina pjesama pjesnika, antologija, Naprijed, Zagreb, 2000.

Sred zavičajnih nebesa, izbor, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2001.;

Basne u stihovima, Knjižnica I.G.K., Karlovac, 2005.;

Ulovljen u jeziku, izbor, Stajer graf, Zgb., 2005.;

Na bijeloj lađi, Društvo hrvatskih književnika, Zgb., 2005.;

Jedan izbor, izbor, Carmen croaticum, Vinkovci, 2007.;

Samo ljubav slavi, izbor, Stimirio, Zgb., 2012.;

Ode himne ne, Matica hrvatska, Zgb., 2012.;

Vu kaju i ž njim, Kajkavsko spravišče, Zgb., 2015.;

Čim umreš rodit ćeš se, pjesme u prozi, Đuretić, Zgb., 2016.;

Sedmoglasje, izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zgb., 2016.;

Penida ili Nova gomnaida, filipika, uz Palmotićevu Gomnaidu, Stimirio i Društvo hrvatskih književnika, Zgb.; 2021.

Pjesnici pljeva, pjesme, Naklada Kvarner, Rijeka 2022.

Antej pjeva na svojoj zemlji,, izbor Miraša Martinovića, Hrvatska inicijativa, stranka Hrvata u Crnoj Gori, Donja Lastva, 2023.

Prozna, dramska i znanstvena te stručna djela

Manifestiranje elementarnog u pjesništvu, program, ogled, separat Foruma, časopisa HAZU, Zgb., 1982.;

Konavle, znanstveno-stručna monografija, Konavle, društvo za znanstvenu i kulturnu djelatnost, Dubrovnik, 1984.;

Sic transit…u Kini i drugdje, putopisi, Matica hrvatska, Zgb., 2002.;

Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, doktorska disertacija, Školske novine, Zgb., 1998.;

Kučak s Prevlake, roman za mlade, Mosta, Zgb., 2004.;

S Talijom nakon predstave, kazališne kritike, Društvo hrvatskih književnika, Zgb., 2010.;

Jane Perkanova, pseud. Ana Bako, hit roman, Znanje, Zgb., 2010.;

Sin otac sin, roman, Alfa, Zgb., 2015.;

Mariuchi i Kukuriko, pseud. Ana Bako, Naklada Kvarner, Rijeka, 2015.;

Priča s kraja svijeta/ Lorko i Roko, roman za mlade, Matica hrvatska Konavle, Gruda, 2018.;

Čoek zlatnije ruka, roman, Matica hrvatska, Zgb., 2018.;

Marija Konavoka, drama/libreto, Matica hrvatska Konavle, Gruda, 2019.;

Roman Leljak, portret iztraživača, u suradnji s J. Pečarićem, Pečarić, vl. naklada, Zgb.2021.;

Zvona s Kaptolona, pripovijesti i priče, Stimirio, Zgb., 2021.

Bože moj, promišljanja, Alfa, Zagreb 2022.

Tako je kako je, centameron, Naklada Kvarner, Rijeka 2023.

Stijepo Obad, knjiga sjećanja, suautorstvo s J. Pečarićem, Stimirio, Zagreb 2023.

Uz navedene Školske Novine i Centar bio je urednik časopisa „Umjetnost i dijete“ koji se bavio znanstvenim pristupima odgoju djece i mladeži. Nakon ukidanja subvencije takvom časopisu, koji je izgubio suradnike koje je do tada imao u svim „republikama i pokrajinama“ Umjetnost i dijete prestaje izlaziti. Pokreće Liliglam, literarno, likovno i glazbeno glasilo mladih po uzoru na nekadašnji srednjoškolski mjesečnik Polet koji je šezdesetih godina prestao izlaziti. Međutim, bez pomoći ministarstava i za školstvo i za kulturu koji ne pokazuju zanimanje za takvo glasilo osobito organizacijski i distributivno primoran je nakon prva dva broja ugasiti to glasilo.

Uvjerivši se da je njegov studij hrvatske književnosti bio vrlo manjkav jer je dobio diplomu Profesora te književnosti, a da za neke ugledne književnika nije nikada ni čuo, kao na primjer za Vinka Nikolića, Raimunda Kuparea i desetke drugih, odlučuje objediniti u jednoj knjizi čitavo hrvatsko pjesništvo bez obzira na ideološku ni političku pripadnost pjesnika, na njegovu nacionalnost, ako piše hrvatskim jezikom. Jedini kriteriji su estetska, etička, gnoseološka, lingostilska i recepcijska vrijednost teksta. Za takav projekt nitko nema interesa osim Školskih Novina koji nemaju predviđena sredstva za takvu knjigu. Osobno od vrata do vrata, od malih obrtnika do velikih poduzeća, uspijeva pribaviti novac i Skupljena baština hrvatskoga pjesništva od 1940. do 1990. izlazi 1993. godine, iako je već 1989. bila dogotovljena.

Objavljuje i antologiju „Sto pjesama – sto pjesnika – sto godina“ dvadesetog stoljeća.

Uređuje također i Izabrane pjesme Josipa Pupačića. Autor je manifesta Manifestiranje elementarnog u pjesništvu (separat «Forum, 1983.), napisao oglede o platnima K. Rončevića Pokušati slikom (1985.). Objavio znanstvenu monografiju Konavle. Sastavio i radiofonski uredateljio antologiju književnosti hrvatskoga narodnoga preporoda ( Iliriae lira) te Gundulićevu Dubravku (Croatia-records, za škole.

Bavio se i leksikografijom. Na zamolbu Matice srpske prikazuje više od sto autora hrvatske književnosti prema popisu koji je dobio od izdavača. Međutim, kada je primijetio da izdavač na više mjesta, ispred gotovo svih značajnijih imena s dostavljenog popisa briše pridjev hrvatski, obustavlja daljnju suradnju s maticom srpskom.

Član je Društva hrvatskih književnika od 1972., Matice hrvatske od 1966., član Društva hrvatskih filmskih redatelja i Društva hrvatskih kazališnih kritičara. Počasni je član Družbe braća hrvatskoga zmaja. U Društvu hrvatskih redatelja u dva je mandata bio predsjednik suda časti.

Nakon što je odbio potpisati izbacivanje Jakova Sedlara iz toga društva s obrazloženjem da ni jedno drugačije mišljenje samo po sebi nije nikakvo kršenje etičkih norma a ni statuta Društva, više u tom Društvu nema nikakve aktivnosti.

U ratu, 1991. suosnivač je „Fonda Sv. Vlaho za spas Dubrovnika“ gdje je bio vrlo aktivan i zadužen za odnose s javnosti. Kao član Narodne fronte u Domovinskom ratu, nesposoban za bojišnicu, aktivne vojno obrambene zadatke obavljao je u Zagrebu. Odlikovan Spomenicom.

Za TV Zagreb, kasnije Hrvatsku radio-televiziju, snimio je i objavio više od pedeset filmova kojima je i scenarist i redatelj. Deset dokumentaraca, osam polusatnih, jedan pedesetminutni, a jedan petnaestominutni objavio je samo o Hrvatima u Boki Kotorskoj. Igrani film „Baka Bijela“ navodno je tijekom ratnih turbulencija otuđen, u više navrata je emitiran na više mjesta u regiji i u čitavom svijetu, npr. autor je slučajno na internetu otkrio da je prikazivan i na Tajvanu.

Dokumentarno igrani film „Četrdeset godina Dubrovačkih ljetnih igara“ snimljen je i objavljen 1989.

Dugo godina je bio član PEN-a, a izišao je iz članstva 1993. u Dubrovniku nakon što se uvjerio u projugoslavenske manipulacije i nečasne radnje tadašnjeg hrvatskog centra PEN-a.

Iz svjetskog sjedišta PEN-a, očito na nečiji pokušaj iz hrvatskog PEN-a, izt Londona je dobio da objasni zašto je napustio PEN, što je on bacio u koš, naravno pismo i nepročitavši do kraja.

Prije toga pomogao je osnovati crnogorski centar PEN-a, predloživši da crnogorski književnici, čije su organiziranje u PEN-u srpske kolege onemogućavali, budu svi pripojeni hrvatskom centru PEN-a. Tadašnji taj prijedlog hrvatski centar je prihvatio te su se nakon toga crnogorski kolege osamostalili u svom centru PEN-a.

1991. godine dobio je nagradu za životno djelo Općine Konavle, a godinu kasnije također nagradu za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije. Uz brojne diplome i pohvale za svoj društveni rad.

Za književni rad dobio je samo dvije manje istaknute nagrade. Jednu prije svoje dvadesete, a drugu nakon svoje osamdesete životne godine. Prvu mu je udijelio srednjoškolski mjesečnik Polet za svoju prvu napisanu i objavljenu pjesmu, a prosuditelji su bili; Gustav Krklec, Desanka Maksimović i Dragutin Tadijanović. Nagrada je bila Tadijanovićeva knjiga „Blagdan žetve“. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne 2022. nagrađuje nagradom „A.B. Šimić“ njegovu knjigu promišljanja Bože moj.

JER I JA PLEŠEM

Jer i ja plešem*
ili možda letim,
čekaj…ne znam,
ne mogu da se sjetim!

Znači – ja sam onda
Imao svoj dom?
I dragu, kažeš, isto?
A što je bilo s njom?

I, što je bilo zatim?
Reci mi, hajde, da znam
jesam li plesao s njome
ili ko i sad - sam?

Naravno – plešem
i poslije smrti** svoj ples
i letim i lebdim
već stoljećima – o, yes!

U zbilji – i u svemu –
koji sam, otkuda, tko
i što se zapravo zbiva?
Ah, pleši – pusti to!

10. 04. 1989.

* William Blake (1757-1827), stih iz pjesme «Muha», prijevod M. Grčić
** Ovaj stih je autentičan, autobiografski, kao i ostali dio teksta (autor je klinički umro 29. 11. 1976. u Splitu).

I DOĐE PJESNIK

          I dođe mi pjesnik, donese svojih stihova, te reče: «Rezbario sam i brusio do tančina svaki redak i svaku riječ, da budu savršeni i da se besprijekorno stapaju s ostalima…»
Pa mi poče čitati, ozaren, očekujući pohvalu. Stihovi su govorili o njegovoj duši, duhovito uostalom, zatim opisivali krajolik i sve je to bilo doista skladno spjevano.
        - A zašto nigdje nema onoga la-la-la? – upitah ga. Zastade, iznenađen i začuđen, u strepnji da mu ne isprdam umjetninu, a time i njega samoga. Zašto se šalim s njim, zapita me. Ta on piše ozbiljno.
        - I ja pitam ozbiljno. Kakva li je razlika između tvoga opisa i tvoje mudrosti i pjevačeva la-la-la, kome se također ne može poreći ni sklad, ni ljepota ni mudrost pjevanja?
   - Ali…
        - Naravno, naravno. To što si sačinio jest i poezija i misao, lijepa misao i u njoj smisao tvojega govora. Nu, nije li poezija i smisao svakome nešto drugo i svakome nešto drukčije? Pjesnik će brusiti govor, kaligraf izgled pismena, slikalac svoju boju, pjevalac svoje la-la-la, a pijevac svoje kukuriku?!
        Ne, ne! Doista se ne izrugujem. Tvoja je pjesma i skladna i čudovita, kao milijarde drugih sličnih njoj, a ipak i različitih, u ponečem i zasebnih. Ali, pogledaj ono obilje natpisa nad grobnicama careva tamo u Sianu, na kraju Svilenoga puta: i sklad i mudrost, i strepnju i nadu, sva ta dirljiva ozračja…
Sve uklesano u crnu mramoru, tek rijetkima razumljivo. Hoćeš li i ti svoju pjesmu uklesati u kamen, a je metnuti nad grobnicu i ostaviti vjetrovima i kišama, ili ćeš je ispisati na tanak list u knjige i pohraniti je u podrumima knjižnica, u već odavno zatrpanoj prašumi ljudskoga govora.
       Ili ih utipkati u kompjutore, među brojke i bezbroje brbljarija, da svjetlucaju dok bude elektrike? Ili ćeš ih naprosto odšaptati pod stablom, u lišće, što treperi s drugim lišćem u milijardama sličnih i jednakih, a ipak i različitih u ponečem. Jer – ne glasaju se i ne govore samo ljudi, tvoj govor se miješa sa žuborom, sa zvucima življa i bilja, zajedno je sve. Osluhni! A primakneš li se posve, oćutjet ćeš: svaki će listak šumoriti različito od ostalih…
      I govor i pjevanje, sve je u Svjetlosti. Za trenutak! I otječe zatim šumoreći s rijekom natrag u Ocean. I mene i tebe, i tvoju pjesmu i moje govorenje, vraća huki, šumoru pa šutnji u mrklim oceanskim dubinama.
       Ali čim se ukaže naznaka pucanja mrkline, u slavu kratka putovanja u svjetlosti, u kojoj kokoši i žene sretno rakole oko zrnja koje smo zajednički skupili i zajedno ga blagujemo, pijevac će – u cik zore – kukuriknuti.
I on će, kao i ti, svoju pjesmu koloraturno izvoditi, pojačavajući i utišavajući glas, svaki u ponečem drukčije… Kukuriku, pjesniče!
      Pjesnik se snuždio i zašutio. Pružio je potom ruku da uništi sve što je bilo napisano.
      Spriječih ga u tome.
      Neka uistinu cvjeta tisuću cvjetova, neka se čuju tisuće i milijarde glasova, sav taj žamor, taj šumor oko nas. Osluhni! Ne tek ljude, nego i krilatice i raslinje i … Ocean! Prisluhni, oćuti poneki glas izbliza…

Peking, Minzu-hotel, 14. 07. 1984.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva