DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Stjepan Hranjec
Rođen 18. kolovoza 1946. u Goričanu. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu, magistrirao i doktorirao na istom Fakultetu. Radio u srednjim školama u Čakovcu, direktor Centra za kulturu u Čakovcu, docent za dječju književnost i usmenu književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku i redoviti profesor u trajnom zvanju za dječju književnost na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek Čakovec. Obnašao dužnost dekana Visoke učiteljske škole u Čakovcu (sada Učiteljski fakultet) i predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu. Umirovljen 2012. Senat Sveučilišta u Zagrebu izabrao ga je 2016. u počasno zvanje professor emeritus.
Bavi se znanstvenim radom iz dječje književnosti, folkloristike i kajkavštine.
Živi i radi u Čakovcu.
Bibliografija
- Međimursko narodno stvaralaštvo (mo),1977.
- Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (knj.znan.dj.), I.knj 1980., II.knj. 1987.
- Goričan, povijest i sadašnjica mjesta (mo), 1988.
- Književno djelo Jože Horvata (mo), 1989.
- Zipka vu horvatskom cvetnjaku/Narodna kultura Hrvata u Međimurju, I.knj.1991.,II.knj.1997.
- Zrno do zrna (es.), 1994.
- Hrvatska kajkavska dječja književnost (knj.znan.dj.), 1995.
- Hrvatski dječji roman (knj.znan.dj.), 1998.
- Smijeh hrvatske dječje književnosti (knj.znan.dj.), 2000.
- Kršćanska izvorišta dječje književnosti (knj.znan.dj.), 2003.
- Dječji hrvatski klasici (knj.znan.dj.), 2004.
- Pregled hrvatske dječje književnosti (knj.znan.dj.),2006
- Ogledi iz dječje književnosti (knj.znan.dj.), 2009.
- Međimurski narodni običaji (mo), 2011.
- Goričan (mo), 2014.
- Cvetnjak međimorskih popevki (ant.), 2016.
- Međimurska narodna, katolička baština (knj.znan.dj.), 2018.
- Pušlek međimurskih popijevki/Bouquet of Međimurje Folks Songs (ant., dvojez.). 2021.
Stjepan Hranjec
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Središte Čakovec
FUNKCIJE INTERFERENCIJE
Sažetak
Između različitih tipova interferencije u književnosti osobitim se iskazuje odnos između usmene i dječje književnosti. Poticaj za interferentni proces moguće je uočiti već na performancijskoj razini a onda pak na oblikovnoj, upravo zbog srodnosti poetika tih dviju književnosti.. Interpoliranje usmenoga, zapisanoga teksta u tekst dječje književnosti motivirano je ostvarivanjem određenih funkcija, među kojima izdvajamo funkcije arhaizacije i regionalizacije, zavičajno-etnomentalitetnu funkciju, domoljubnu funkciju, novu bajkovitost prevladavanjem usmene bajkovne strukture, poantnu funkciju i ludičku funkciju. Interferentni proces nije književnovrjednosna kategorija, nije tekst dječje književnosti u kojem nalazimo taj odnos niže estetske razine nego suprotno, njime se stilski obogaćuje ta književnost, a u kontekstu pak postmodernističkih traženja u tzv. odrasloj književnosti predstavlja neoliterarni iskorak.
Preplitanja književnih modela unutar same književnosti raznolika su: moguće je govoriti o interpolacijama s gledišta književne dijakronije, potom o međuprožimanjima unutar nekoga razdoblja, s raznolikim sinkronijskim rješenjima, moguće je raspravljati o međuutjecajima svjetske ili koje susjedne književnosti na nacionalnu, hrvatsku, moguće se isto tako ograničiti na interferencijske modele u stvaralaštvu nekoga pisca, na dijelove strukture, na žanrovska i međužanrovska preplitanja i tome slično. Jedno od značajnih prožimanja biti će ono između usmene i pisane književnosti, i to s obzirom na njihovu sinkronijsku pojavnost i objavu u jednom jeziku ili, češće, u dijakronijskoj relaciji, naime činjenici da usmena predleži pisanoj. «Između usmene i pisane književnosti postoji prisna uzajamna veza koja se nikad nije prekidala». To će reći da govorimo o povijesnom tijeku usmene i povijesnom tijeku pisane hrvatske književnosti, ali je isto tako činjenica da je – već o ranoga srednjovjekovlja, od Baščanske ploče – u prohujalim stoljećima dolazilo do neprestanih dodira, najčešće do utoka usmene u pisanu; riječ je, dakle, o relativnoj autonomnosti usmene književnosti unutar nacionalnoga književnoga korpusa.
Osobitoga će opravdanja ovaj suodnos imati između usmene i dječje književnosti, ponajviše zbog srodnosti njihovih poetika ali i njihovih performanci. Naime, barem su dva poticaja za dodire: pojam usmenosti i improvizacija. Sintagma «usmena književnost» zapravo je oksimoron, «condtradictio in adjecto», ta se književnost materijalizira «tek kad se zapiše, kad prestane biti onim što je izvorno bila», pa bi se mogla zvati «zapisana književnost». No, upravo je u tome osobitost usmenoknjiževne činjenice i moguć motiv za srodnosti: interpretator usmene književnosti služi se i izvantekstovnim elementima – gestom, mimikom – koje W. Ong naziva «sekundarnim oblicima» (a koji otvaraju razgovor o sinkretizmu u performanci usmene književnosti), a tako se često ponaša i mali čitatelj pri interpretaciji pisanoga, njemu namijenjenoga teksta. K tome, u izvedbi usmene književnosti interpretator – budući da se ne ravna prema zapisanoj nego memoriranoj usmenoj činjenici a i komunikacija s publikom je neposredna, pri čemu i ona sukreira izvedbeni čin – često improvizira (odvija se odnos langue-parole kako ga formuliraju Jakobson i Bogatirjov), a tome je sklono i dijete pri susretu s književnim tekstom, pogotovo u scenskim izvedbama. Obje književnosti prema tome ,makar implicitno, kolidiraju već u samoj interpretaciji.
Dakako, izvedbena razina biva tek jedna od mogućih motivacija za interferentne odnose a nerijetko je izazvana i zahtjevima recepcije. Usmena književnost bogato se nastanjuje u dječjoj poradi sukladnosti u stilskoj jednostavnosti, motivsko-tematskih srodnosti i nasljedovanja strukturnih, stabilnih obrazaca, ali osobito poradi kontekstualizacije svijeta usmenosti. «Za poetiku korelacija», tvrdi Pavletić, pozivajući se na Wellek-Warrenovu Teoriju književnosti, «od fundamenatlnog je značenja zakon kontekstualnog generiranja značenja», dakle interpoliranje leksika, ritma, rime, metra i usmene strukture u pisani tekst dječje književnosti nije samo denotativno nego i konotativno, asocijativno prizivajući određenu, najčešće ruralnu sliku svijeta.
Dječja hrvatska književnost već je u svojim početcima, u polovici 19.stoljeća – premda joj začetke možemo posve argumentirano pomaknuti na konac 18.stoljeća - oblikovno i motivski izvirala iz usmene književnosti. Ugledanje bijaše toliko da su se neki stihovi namijenjeni djeci, Kutenova Ura primjerice, u kasnijoj recepciji pa i udžbeničkoj praksi doživljavali kao djela usmene književnosti. Srodnost, gotovo istost motivirana je bila književnopovijesnim razlozima što pak u vremenu romantizma nalazimo i u, recimo, njemačkoj književnosti: «U razdoblju romantizma (njemačkog, op.)nastala su mnoga djela dječje književnosti koja se temelje na nacionalnom folkloru odnosno na narodnim tekstovima i pjesmama.(…) Na različite načine započelo je romantičarsko ponovno oživljavanje nacionalnog folklora kao dječje književnosti.»
U suvremenoj situaciji dječja je književnost obiljem djela i čitateljskom publikom stvorila svoju poetiku u kojoj se znatno odmakla od usmenoknjiževne matrice iz 19.stoljeća, no u kojoj ipak susrećemo niz dodira i prožimanja s usmenom književnošću, oblikovno i funkcionalno vrlo raznovrsnih.
***
Usmena književnost u našoj je percepciji, između ostalog, zalog drevnosti, višestoljetne mudrosti i narodnoga iskustva, a ujedno i mitske interpretacije svijeta. U glasovitoj zbirci Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnine susrećemo viševrstne interferencijske slojeve, usmena se baština u njoj bogato nastanila što je posljedak autoričine težnje za priskrbljivanjem arhaizacije: naime, već semantičko odčitavanje naslova transparentno upućuje na usmenu bajku (pojam «priča» i još «iz davnine»), arhaizacija je «zadana». Stupanj je interferencijskih prepletanja tolik da su se nedugo nakon izlaska zbirke, 1916.godine, pojavila mišljenja kako su posrijedi «prilagođene bajke», a autorica pak morala objašnjavati odnos, odričući svaku «vanjsku vezu s narodnom mitološkom predajom» a «posve je drugo pitanje nutarnja veza». Činjenica je da je zbirka I.Brlić-Mažuranić originalno djelo ali je isto tako činjenica da su «poticaji, primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature, ipak znatno širi od samih imena i likova», a mogu se vidjeti u imenima likova, motivima i osobito u stilskom nasljedovanju jezika i šireg rekvizitarija bajke.
Između niza primjera izdvojimo autoričino nasljedovanje toponima Bujan i lika Malika Tintilinića. I.Brlić-Mažuranić izrijekom upućuje da je poticaj za toponim nalazila, osim u hrvatskoj usmenoj baštini, u trotomnom djelu A.Afanasjeva Poetičeskie vozzrenija Slavjan na prirodu, koji pak je svoju maštu nadahnjivao na ruskim bajkama u kojima čitamo: «Na more na okeane, na ostrove na Bujane stoit byk pečenyj, v zadu česnok tolčenij; s odnogu boku – to rež', a s drugogo makaj da ješ'». U Ribaru Palunku i njegovoj ženi otok Bujan I.Brlić-Mažuranić preoblikuje u sliku rajskog otoka na kome prebiva Zora-djevojka, nasljedovajući ujedno usmenu predodžbu i pripovijedanje s prepoznatljivom redu riječi, parataktičkoj usmenoj sintaksi i ponavljanjima:
Pliva bujno ostrvo kao zeleni vrt. U njem bujna trava i tratina, u njem loza vinova, u njem mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena nad ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli.
U Šumi Striborovoj među mužićima-patuljcima jedan je najživlji, Malik Tintilinić. U «Tumaču imena» autorica navodi da je to «stari narodni naziv za jednoga od Domaćih». Biti će ipak da je posrijedi – kako zaključuje M.Bošković-Stulli - autoričina kovanica, no i opet temeljena na narodnoj predaji i vjerovanjima o malom nestašku-vražičku: o takvome liku pripovijeda se od Dalmacije i Istre do kajkavske Hrvatske pa ćemo, primjerice, u Belostenčevu Gazophylaciumu naći tumačenje da je malik «tentator, oris.v. vrag», koji pak će se pojam, «tentator», u Sušnik-Jambrešićevu rječniku protumačiti kao «kušavec, skušavavec, spoznavavec, napasnik», onaj dakle koji «tenta», uznemiruje i dovodi u kušnju.(I danas se u kolokvijalnoj, pretežitoj komunikaciji čuje: «Nemoj me tentati!») I.Brlić-Mažuranić uronila je ,eto, duboko u svijet narodnih legendi, vjerovanja i predaja kako bi pronašla vrelo za svoju književničku imaginaciju.
Najočitiji interferencijski proces u zbirci potvrđuje se jezikom, jezičnim izborom i jezičnom strukturom. Sva ona primjer je stvaralačkoga nasljedovanja gradnje usmenoga pripovijedanja do te mjere da se – izrazitom ritmizacijom, glagolskom omisijom, jezičnim arhaizmima – iskazuje kao naglašeno ritmizirana proza. Priče iz davnine mogle bi se, u dobrome njihovu dijelu, prepjevati, pretočiti u stih!
Hajde, žurno, hajde!/ Treba da se traži,/ treba da se nađe!/ Da tražimo pčelce,/ da skupljamo meda,/ da djelamo rovaš/ od stotinu reda!
Ili: Među djecom stupa silan Relja./ Čudno mu je,tolikom junaku,/ što ga vode svijeća i kandilo,/ a ne vodi ga sablja okovana.
A da bi što transparentnije naglasila interferencijski proces autorica u bajku interpolira i epsku narodnu o silnom junaku Relji. Općenito, «pripovjedačica je iskoristila izbor riječi, , izričaje u stilu starinske usmene književnosti i uporabu glagolskih oblika da bi svojim pričama udahnula dah davnine». Takvim izborom I.Brlić-Mažuranić pridružila se nastojanju nekih predstavnika hrvatske moderne koji su «dubinskim arhetipskim uzorcima» izražavali subjektivitet; riječju, usmenoknjiževni modeli u Pričama iz davnine bivaju njihovim konstitutivnim elementima i u funkciji su postignuća arhaičnosti, «patine» teksta.
***
Zaključno nam je napomenuti ovo.
Hrvatska dječja književnost slijedi interferencijske procese u ne-dječjoj te se i time potvrđuje sastavnim njenim dijelom.
S obzirom da je dječja hrvatska književnost razmjerno mlada, međuprožimanje nije određeno književnopovijesno, dakle nije vezano za određena književna razdoblja te književnosti nego je motivirano književnoestetskim te, osobito, književnorecepcijskim razlozima. Upravo interferencija time potvrđuje srodnost dviju poetika, poglavito pak činjenicu da je starija, usmena književnost zalog narodne mudrosti i narodnog pamćenja te se interpolirano javlja kao moralna vertikala, moralni kodeks, što je i razlog njenoj pojačanoj nazočnosti u dječjoj književnosti.
Interferencijski proces nije književnovrjednosna kategorija, nije pisani tekst dječje književnosti koji u se interpolira usmeni oblik niže estetske razine, a osobito taj proces nije iskaz autorove kreativne «nemoći»; autor, zapravo, tim činom implicitno priznaje i afirmira vrjednosne koordinate – idejne i estetske – koje nosi usmena književnost u nacionalnoj kulturi.
Štoviše, nastanjivanje usmene književnosti u pisanu, dječju – oblikovno različito, od parafrastičkih oblika do preuzimanja strukture – ne znači stilski anakronu pojavu nego je, u skladu s novim postmodernističkim traženjima u tzv. odrasloj književnosti, neoliterarni iskorak, nastojanje da se (i) drevnom, višestoljetnom recepcijski provjerenom porukom interpretira stvarnost i ukaže na moguće perspektive u budućnosti.
LITERATURA
Brlić-Mažuranić, Ivana: Izabrana djela (prir.Z.Diklić), MH, Zagreb, 1997.
Dolenec, Miroslav Dravski: Djetinjstvo je vraški šugava stvar, Novo Virje, 2007.
Gardaš, Anto: Damjanovo jezero, Znanje , Zagreb, 1996.
Gardaš, Anto. Jež i zlatni potok, Naša djeca, Zagreb, 1996.
Horvatić, Dubravko: Junačina Mijat Tomić, Mladost, Zagreb, 1982.
Kušan, Ivan: Domaća zadaća, Znanje, Zagreb, 1995.
Paljetak, Luko: Priče iz male sobe, Naša djeca, Zagreb, 1989.
Ramljak, Ivan Ićan: Suza i radost didova, Alfa, zagreb, 1992.
Truhelka, Jagoda: Autobiografija, Naša djeca, Zagreb, 1995.
Truhelka, Jagoda: Zlatni danci, Znanje, Zagreb, 1995.
Ugrešić, Dubravka: Mali plamen, Mladost, Zagreb, 1981.
Vitez, Grigor: Ševina jutarnja pjesma(prir.S.Hranjec), Privlačica, Vinkovci, 1994.
* * * * *
Belostenec, Ivan: Gazophylacium, knj.I (reprint), Liber-Mladost, Zagreb, 1973.
Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1997.
Bošković-Stulli, Maja: Usmena književnost, u Povijest hrvatske književnosti, knj.1, Liber-
Mladost, Zagreb, 1978.
Bošković-Stulli, Maja: Usmena književnost kao umjetnost riječi, Mladost, Zagreb, 1975.
Botica, Stipe: Lijepa naša baština, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1988.
Brlić- Mažuranić, Ivana: Izjava autorice o postanku «Priča iz davnine», «Hrvatska revija»,
g.III, 5, Zagreb, 1930.
Culler, Jonathan: Književna teorija –vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001.
Čubelić, Tvrtko: Epske narodne pjesme, Zagreb, 1970.
Detoni-Dujmić, Dunja: Ljepša polovica književnosti, MH, Zagreb, 1998.
Dolenec, Miroslav Dravski: Podravske narodne pripovijetke, pošalice i predaje,
Zavod za istraživanje foklora, Zagreb, 1972.
Frangeš, Ivo: Smrt Smail-age Čengića, u Veliki romantičari(interpretacije), Školska knjiga,
Zagreb, 1971., 97-142.
Geschicte der deutschen Kinder- und Jugendliteratur (ur.Reiner Wild), J.B.Metzler Verlag,
Stuttgart, 1990.
Havelock, Eric A.: Muza uči pisati. Razmišljanja o usmenost i pismenosti od antike do danas,
AGM, Zagreb, 2003.
Huizinga, Johan: Homo ludens. O podrijetlu kulture u igri, Naprijed, Zagreb, 1992.
Jambrešić, Andrija: Lexicon latinum (reprint), Zavod za hrvatski jezik, Zagreb, 1992.
Kekez, Josip: Prva hrvatska rečenica, MH, zagreb, 1988.
Kekez, Josip: Usmeno-pisani književni suodnosi, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987.
Kinder- und Jugenliteratur (ur.Gerhard Haas), Filip Reclan Verlag, Stuttgart, 1974.
Lüthy, Max: Das europäische Märchen, München, Francke Verlag, 1974.
Mihanović, Hrvojka: Osluškivanje glasova drevnih legendi o iščezloj povijesti, «Umjetnost i
dijete», g.XX, 1, Zagreb, 1988., 33-52.
Mihanović-Salopek, Hrvojka: Sablja Mandušića Vuka(prikaz knjige Nikole Pulića),
«Umjetnost i dijete», «Umjetnost i dijete», g.XXI, 4, Zagreb, 1989., 286- 287.
Pavletić, Vlatko: Poetika korelacija. Sveopća mreža odnosa, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Röhrich, Lutz: Märchen und Wirlichkeit , Fritz Steiner Verlag, Viesbaden 1974.
Sablić-Tomić, Helena: Autobiografski sekundarni žanrovi u djelima Jagode Truhelke, u
zborniku Zlatni danci – život i djelo Jagode Truhelke, HAZU, Osijek, 1997., 121-132.
Schiller, Friedrich: O estetskom odgoju čovjeka, u Miroslav Beker, Povijest književnih teorija,
Liber, Zagreb, 1979. 201-207.
Težak, Dubravka - Stjepko Težak: Interpretacija bajke, DiVič, Zagreb, 1997.
Townsend, John Rowe: Written for Childern, The Bodley Head, London, 1990.
Vitez, Grigor: Djetinjstvo i poezija, «Umjetnost i dijete», g.I, 3, Zagreb, 1969. 4-21.
Wellek, Rene- Austin Warren: Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985.
Summary
FUNCTIONS OF INTERFERENCE
Among various types of literary interference there is a special type of interference between oral and children's literature. The stimulus for the process of interference can be noticed already at the perfomance level, and then at the level of the form, because of the affinity of the respective poetics of the two types of literature. Interpolation of a recorded oral text into a text of children's literature is motivated by effectuation of some functions, among which we single out the functions of archaization and regionalization, the function of native region and ethnic mentality, patriotic function, the new fairy-tale quality achieved by overcoming the oral fairy tale structure, the point making function and ludic function. The process of interference is not a category of literary value, it is not the text of children's literature in which we find this relationship of a lower aesthetic level. On the contrary, in terms of style it enriches that type of literature, and in the context of posmodernist quest in the so-called adults' literature it is a neoliterary step forward.
popis članova