DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Tihana Petrac Matijević
Tihana Petrac Matijević rođena je 01. ožujka 1977. godine u Sisku gdje živi i radi. Piše poeziju, prozu, problemske slikovnice i priče za djecu. Objavljuje tekstove na različitim portalima i u književnim časopisima. Romanom u rukopisu „Identitet“ osvojila je u 2020. godini dvije nagrade; „Korzo slova“ u organizaciji Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ i „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije“ za najbolje prozno ostvarenje u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ. Roman je otkupilo Ministarstvo kulture i medija.
Diplomirala je 2005. godine na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Tisak i Odnose s javnošću. Novinarsko iskustvo stekla je kao članica redakcije županijskog radija gdje je pisala i kolumnu za radio portal. Majka je Adrianu i Marku.
Ulomci iz romana „Identitet“
U sobi
„Ključ imaš?“ upita Leo.
Idu uhvati panika jer već satima nije ni pomislila na ključ koji joj je dala Klara čim su krenuli dala. Njen mantil nema gdje noćas nije bio prebačen, obješen i srušen. Što ako je ključ ispao? Grozničavo počne kopati po torbi i džepovima.
„Polako, balerino“, reče Leo i uhvati je za ruke.
Nekoliko sekundi samo su se netremice gledali.
„Čujem da ćemo morati dijeliti kupatilo?“ reče on.
„Izgleda.“
„Ništa ne brini, balerino. Živim s curom i uredno spuštam dasku“, isceri se drsko.
Živi s curom? S curom živi? Ljubomora ju je tako pripitu potpuno prevladala pa uzvrati: „Pitam se što bi ti cura rekla da je vidjela kako onoj Bavarki šapućeš na uho.“
Trudila se zvučati zajedljivo, a ne ljubomorno. Nije bila sigurna da joj uspijeva.
„Koja cura?“
„Pa tvoja cura.“
„Ali ja nemam curu.“
„Pa sad si rekao…“
„Ah to… ako živim s curom, to ne znači nužno da je moja cura. Imam cimericu. Sad ću gore spavati s tobom. Znači li to da si i ti moja cura?“
Nije znala što bi odgovorila. Potpuno ju je razoružao sa „Sad ću gore spavati s tobom“. Mašta joj je počela divljati.
„Ti i tvoje igre riječima“, reče malo se pribravši.
„Ali ti voliš igre riječima“
„A ti točno znaš što ja volim?“
„Ne znam točno, ali stvarno bih noćas volio saznati…“ reče još promuklije od alkohola i neprospavane noći. Došlo joj je da se baci na njega, tu na ulazu, da to obave na drvenom stolu i da više svrše s tim. Doslovce.
Stavio je ruke u džepove njezina mantila i polako počeo pretraživati. Osjetila je kako joj trnci prolaze tijelom od njegova dodira. Dao si je vremena i nakon što je napipao ključ.
„Voila“, reče konačno i pruži joj ga.
Ona je uzrujano pokušavala umetnuti ključ jedva pogodivši bravu. Ključ je zaškripao i ušli su u mračnu zgradu restorana. Iz kuhinje se naslućivalo zelenkasto svjetlo ogromnih hladnjaka. Zaokrenuli su za ugao i počeli se penjati drvenim stubama. Žurila se kao da je vrazi gone misleći da će se osjećati sigurno u svojoj sobi, na svom terenu. U toj silnoj žurbi iskrenula je nogu i skoro pala. On je bio korak iza nje i uhvatio je.
„Hej, hej, polako“, rekao je i dalje je držeći.
„Sve ok. Tko prvi do gore, prvi se tušira!“ vikne ona i ponovno pojuri.
„Nema potrebe da me čekaš, možemo i zajedno“, dovikne on bezobrazno pretekavši ju.
Uspeli su se u glavni hodnik.
„I što sad?“ upita ona koja je uvijek morala znati kakav je plan.
„Kako to misliš?“
„Pa kakav je plan?“
„Plan je od početka da završim s tobom u krevetu.“
„Stvarno?“
„Najstvarnije.“
Gledao ju je s neskrivenom požudom. Glumljena ravnodušnost je polagano iščezavala zajedno s alkoholnim parama.
„To alkohol priča. Pričekaj do sutra.“
„Ako moram.“
„Bilo bi poželjno.“
„Poželjno?“ Pogleda ju ponovno vučje kroz trepavice. „Sad bih ti ja mogao reći puno toga o tome što je meni poželjno“, reče i napravi nekoliko koraka prema njoj.
„Vjerujem“, reče Ida. „Ali odoh se tušnuti.“
„Ali ja sam trebao prvi!“
„Gle, možda si trebao, ali nisi…“ i potrči u kupaonicu izazivajući. „Znaš kako kažu, cijeli se život sastoji od prilika; kako onih koje iskoristiš, tako i onih koje propustiš. Ti si svoju, dragi moj, upravo propustio“, reče i nasmije se glasno.
„Nadam se da nisam“, odgovori on stojeći pred vratima kupaonice.
Zalupila mu je vrata pred nosom napola se nadajući da će joj se pridružiti. Brzo se skinula i pustila mlaku vodu da je malo osvježi i po mogućnosti otrijezni. „Što to radim, zar sam poludjela?“ pomisli. Tada zaključi da ju je baš briga. Zabavljala se kao nikad i nije joj padalo na pamet da prestane, kako god to danas završilo. „Sutra ću se nositi s posljedicama“, pomisli. „Baš sam prava Scarlett O' Jebena Hara; Tomorrow is another day, zar ne?“ zaključi zadovoljno. Iako je to bilo u potpunoj suprotnosti s njezinim opreznom i analitičnom prirodom, ovo joj se učini neobično duboko i jednostavno nenadjebivo u tom trenutku; plan za cijeli jedan dan, a sutra što bude.
Crveni snijeg
Izišla je pred kuću želeći biti sama. I tad se dogodilo; doživjela je golubovu smrt. Automobili su se prolazeći divljački, bezobzirno nabacivali njegovim bespomoćnim, laganim tijelom. Stajala je u nedoumici. Perje je letjelo po cesti u slow motion modu u kontrastu s jurnjavom automobila. Ida se nadala da možda nije živ i tada je trepnuo u agoniji. Uzela ga je s ceste i u tom joj se trenutku učinilo da fali dio njega. Nikako joj nije dolazilo do svijesti koji mu je dio nedostajao. Jedino joj je bilo očito da nije potpun.
Taj događaj u trenutku ju je psihički skršio. Bio je to jedan od onih bolno uvjerljivih podsjetnika ne samo na tugu nego na patnju samu. U treptaju njegova oko bila je sadržana patnja cijelog čovječanstva. Ni jedna riječ, ni jedna suza ne bi to bolje dočarala.
U trenu je zaboravila i Božić i snijeg i sve dobro i lijepo. Bez upozorenja. Njezina manična, zarazna pozitiva isto bi ju tako brzo i napuštala i ustupala mjesto mraku. Bezdan je u sekundi otvorio ralje i opet ju progutao bez najave.
Krenula je pješke kući nikome se ne javivši dok je snijeg padao. Činilo joj se da stvarno baš nikome nije stalo do nje. Svi su se trudili ugušiti njezine nesuvislosti, gurnuti ih u stranu, a da ih pri tom uopće nije zanimalo zašto do njih dolazi. Što ako je ona upravo bila mozaik sastavljen od nesuvislosti? Je li to značilo da im je ona neprihvatljiva u toj svojoj upitnoj cjelini sastavljenoj poput na milijardu komadića razbijene i ponovno sastavljene vaze? Jer, spoznati motiviranost nečega što samo po sebi nije suvislo, nije suvislo. Nikome nije padalo na pamet da je sve to možda samo bio poziv upomoć. Sad to više ionako nije bilo važno. Ništa više nije bilo važno.
Hodala je kući probijajući se kroz mećavu. Nije ju ispunila i zaokupila kao što bi to inače uvijek činila. Nije je bila niti svjesna. Hodala je determinirano i s ciljem. Znala je točno što joj je činiti.
Besmisao je ponovno ugmizao u njezine kosti. Potpuni besmisao postojanja. Besmisao patnje. Često ju je proganjao osjećaj da je baš svakome bolje nego njoj, da ne postoji apsolutno nitko na cijelome svijetu kome je bilo manje jasno zbog čega postoji i koja je svrha njegova postojanja. Most na ulazu u grad bio je okićen zastavicama koje su pozivale na božićni sajam. Idu su podsjetile na cirkuske zastavice jasno stavljajući stvari u kontekst i dajući joj na znanje da je sve što slijedi, cijeli njen život upravo to – prava cirkuska predstava.
Znala se zateći kako zavidi uličnim prodavačima povrća, Romkinji sa sedmero djece i osmim na sisi, poluludom džogeru kojeg je jednom vidjela kako gol do pojasa trči zaustavnom trakom autoputa, mačkama i psima lutalicama koji njušeći kante za smeće tragaju za doručkom, čak i čovjeku koji je onog ludog jutra hodao po ogromnom divljem odlagalištu smeća gol i bos omotan jedino tepihom kojeg je vjerojatno tamo našao. Dobro, eventualno ne njemu, jer je jedino možda on mogao izgledati upravo onako izgubljeno i uplašeno kako se ona često osjećala.
Bio je to loš osjećaj pomiješan s krivnjom zbog toga što nije imala razloga tako se osjećati i straha da je zaslužila da ju viša sila satre na licu mjesta zbog nezahvalnosti i kratkovidnosti koja joj nije dopuštala živjeti svoj život umjesto što ga analizira toliko kritički da se nije činio vrijedan življenja, kratkovidnosti koja joj nije dopuštala da vidi svoje mjesto pod suncem i plan za nju, kratkovidnosti zbog koje nije bila u mogućnosti podići glavu. Jedino što je mogla bilo je buljiti u svoje nožne prste iz straha da se ne spotakne, straha koji joj je čupao snagu iz srca, snagu koja bi možda mogla voditi njezine noge prema sreći i samospoznaji kad bi ju nekako uspjela pronaći u sebi.
Ponekad bi se uhvatila kako se okreće ne neke posebne trenutke iz prošlosti i uviđa koliko su posebni uistinu bili, a u isto vrijeme je bila gotovo sigurna da tada dok su se događali nije shvaćala kako su upravo to ti rijetki, sretni trenutci. Nije znala kako pustiti sve i samo biti sretna. Samo biti.
Stigla je kući i potražila rezervni ključ na prozorskoj dasci. Ušla je u dnevnu sobu, uzela olovku i papir i počela pisati pismo. Kome? Nekome. Nikome posebno. Svima. Svijetu koji je odlučila napustiti.
Napisala je:
„Dođe mi da umrem u lokvi krvi bez imalo žaljenja. Da me Svijet više ne gleda ovako patetično rastrganu između nekoliko zainteresiranih strana. One me čupaju, navlače i tuku bez milosti. Jedna kad pobijedi, druga se iskaljuje. Možda kad pokidaju konce na kojima me drže, možda odustanu. U vječitoj želji svima da ugodim, zaboravljam da postojim i sama. Osjećam se kao žongler u cirkusu, dok držim pažnju svim silama, uspijevam održati glavu iznad vode. Čim pažnja popusti, sve se ruši. Kamo sve to vodi? Vodi me nigdje gdje i idem. Idem nigdje i nigdje ću doći.
Proganja me osjećaj da sam izašla iz svoga tijela i da se promatram iz neke druge dimenzije. Prestrašim se kad shvatim da moj život nije moj, da ovo nisu moji odabiri i na kraju krajeva da ta osoba uopće nisam ja. Ponekad mi se, isto tako čini, da je faza u kojoj ću prijeći tanku liniju koja me dijeli od ludila jako, jako blizu i da ću puknuti kad-tad. Ponekad se čini kako moram raditi tajne urote protiv ljudi koje najviše volim jer će mi upravo od njih doći najveće zlo. A onda mi je, ponekad, žao što to radim, ali taj glas u glavi tjera me da nastavim.
Nije mi teško shvatiti zašto se očajnici hvataju za slamke, tumače neke pojave kao opomene, simbole da nešto učine ili ne učine ili kao neko drugo znakovlje. Tako sam i ja danas u treptaju golubova oka spoznala sav besmisao patnje ovoga Svijeta. Svijeta kojem više ne želim pripadati. Kojem nikad zapravo i nisam pripadala. Samo mi dođe da umrem.“
Otišla je u kuhinju, kuhinjskim nožem prerezala vene na rukama i jedva oteturala do dvorišta. Pala je pred trijemom i zadnjim snagama otvorila oči. Poput milijuna sićušnih galaksija, pahulje su požurile prekriti njezino lice i oči. Nasmiješila im se. Posljednjim pogledom uhvatila je čarobnu poeziju snijega.
Ispod ulične lampe snijeg je plesao i kovitlao se u elipsastoj putanji. Kad su se otac i Lola vratili od Carmen, snijeg ju je već prekrio, osim na mjestima svježe tople krvi u kojoj se topio i koja ga je gutala i bojila u crveno.
Crni kišobrani
Nije željela otupiti osjećaje tabletama. Željela je osjećati makar kako joj se srce razdire dok je zadnji put gledala svoju Bakaču na odru. Prilazili su joj članovi obitelji i prijatelji, grlili ju i tapšali. Svoje srce ponovno osjeti kao komad hladnog kamena u grudima koji ju pritišće i mrvi i od kojeg se odbijaju sve te riječi utjehe. Nije plakala. Samo je stajala tamo u mrtvačnici i čekala da se svi izredaju. Kao na nekom besmislenom obredu koji je trebalo otrpjeti. Dok je gledala njezino drago lice posljednji put, pomilovala je srebrnu kosu koja se nije činila mrtva.
„Spavaj sada“, šapnula joj je tiho, sasvim blizu uha i položila joj na uzglavlje najljepšu ružu koju je našla u njezinu voljenom vrtu.
Lola je stajala pokraj nje i nijemo je primila za ruku. Osjetila je toplinu sestrine ruke i stisnula ju. Jedino je ona mogla znati kako se osjeća. Njih dvije su bile poput dva otoka u nemirnome moru života koje je Ona nekako držala dovoljno blizu kopnu da ne otplutaju predaleko i bez povratka. Melankolični zvuk trube zaparao je njezinim srcem kao plugom.
Činilo joj se da je izišla iz svoga tijela i da promatra sve iz neke druge perspektive. Kao s oblaka, gledala je crne kišobrane koji su promicali u blago nemirnoj formaciji kao u rukama Hefestovih automatona, koji bez srca odrađuju zadatak za koji su bili programirani. Kiša je kapala po mokroj, svježe iskopanoj ilovači koja će od tog trenutka nadalje biti dom Bakačinim umornim kostima.
Vrati fokus na Lolinu toplu ruku na dršci kišobrana. Uhvati ju iznenadan strah, što ako se i njoj nešto dogodi? I tada ju udari pomisao poput šamara; kako li su se Lola, Bakača i otac morali osjećati kad su ju našli one večeri kako leži pod snijegom? Zasrami se i osjeti skrušenost. Progonjena strahom od novog gubitka, strahom od smrti voljenih, učini joj se da nikad više neće pronaći spokoj.
Još nije mogla do kraja pojmiti da je Bakača otišla zauvijek. Kako negdje ta tišina, nepostojanje i praznina koje zauzmu nečije mjesto, kako negdje moraju biti razarajuće i gadne. Nepodnošljive. Čini ti se kako je cijeli Svijet za tebe stao i kako se sve promijenilo, kako više nikada ništa neće biti isto. I onda te iznenada pogodi; ništa se nije promijenilo. Svijet je slijep i gluh za tvoju tugu. Slave se krštenja, slave se svadbe i rođenja, ljudi se ubijaju, ljube, opijaju i mrze i ništa se apsolutno nije promijenilo. Dok za tebe više nikada ništa neće biti isto.
Opet je stajala sama protiv vjetra i oluja, bez oslonca koji je možda cijelo to vrijeme bio samo predodžba stvorena kako bi lakše dočekala sutra.
Kada bi kasnije mislila o tom danu, sjećala se samo crnih kišobrana, Loline tople ruke i Bakačine srebrne kose.
popis članova