DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Tihomir Horvat
Tihomir HORVAT rođen je u Zagrebu, gdje se školovao i diplomirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Piše kratke priče za djecu i odrasle, romane za djecu, radio-igre za velike i male, radio-priče za djecu, scenske igrokaze, popularno znanstvene članke na temu ekologije i prirode... Surađivao s Hrvatskom televizijom gdje je za redakciju Dječjeg i obrazovnog programa napisao niz scenarija na temu biljnog i životinjskog svijeta, narodnih običaja i života. Kratke priče objavljene su mu u novinama i književnim časopisima.
Od 2001. godine član je Društva hrvatskih književnika.
Živi i uživa mirovinu u Krušaku, kraj Velike Bune.
Romani za mladež:
Tajna Gornjega grada, Mladost, Zagreb, 1993.
Muki - Djetinjstvo Ivana Zajca, Znanje, Zagreb, 1994.
Vila Velebita, Znanje, Zagreb 1995.
Frka u Šćitarjevu, Znanje, Zagreb, 1998,
Legenda o božićnom licitaru, SysPrint, Zagreb, 2002.
Pustolovine puha Ocija i djevojčice Tonke, Alfa, Zagreb, 2011.
Mali ratnik, DHK, Zagreb 2016.
Nagrade
- 1975. godine – 3. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 1974. godini – priča “Frajer”,
- 1978. godine - 2. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 1977. godini – priča “Ta divna stvorenja”,
- 1986. godine – 2. nagrada u natječaju “Arene” za kratku priču o životu naših ljudi na privremenom radu u inozemstvu – priča “Povratnik”, “Arena”, 1985.,
- 1992. godine – 1. nagrada na natječaju Hrvatskog radija za radio-komediju u 1991.g., “Dok strojevi rade, ljudi se glade”,
- 1999. godine “Književna nagrada Mato Lovrak”, za roman “Frka u Šćitarjevu”, Znanje, Zagreb, 1998.,
- 2001. godine – 1. nagrada na četvrtom hrvatskom literarnom natječaju za duhovnu priču “Serra priče” (Društvo hrvatskih književnika i “Serra” društvo) za priču “Iskra”,
- 2001. godine – 2. nagrada na petom međunarodnom literarnom natječaju za duhovnu priču “Serra Internacional”, za priču “Iskra”, Zadar, 2001.
- 2002. godine – 3. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 2001. godini – priča “Penjači”,
- 2003. godine – nagrada “Grigor Vitez” za roman “Legenda o božićnom licitaru”, SysPrint, Zagreb 2002.
- 2012. godine – nagrada „Anto Gardaš“ za roman „Pustolovine puha Ocija i djevojčice Tonke“, Alfa, Zagreb, 2011.
- 2016. godine – pobjednik je natječaja Društva hrvatskih književnika za roman „Mali ratnik“, kao najbolji rukopis za djecu i mlade s temom Sigetske bitke i Nikole Šubića Zrinskog.
- 2016. godine – nagrađen godišnjom Nagradom Grada Velike Gorice „ Zlatna Turopoljska Podgutnica“ u znak zahvale za dugogodišnji književni rad.
- 2017. godine - dobitnik priznanja Saveza društava Naša djeca Hrvatske – „Pohvala Nagrade Grigor Vitez“ za suvremeno književno oživljavanje Sigetske bitke u romanu za mlade „Mali ratnik“ (DHK, Zagreb 2016.)
- 2018. godine roman za mlade, „Mali ratnik“, od strane Hrvatskog centra za dječju knjigu, koji je suradnik međunarodnog odbora IBBY, Basel-Švicarska, uvršen je na „Časnu listu“ IBBY za 2018. godinu, kao najbolji roman za mlade u Hrvatskoj u 2016. godini.
- 2018.godine dobitnik je 3. nagrade na natječaju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, za kratku priču „Partija šaha“, koja je dodjeljena u povodu 150. godišnjice opstanka i rada.
Iskra
Niski nabrekli snjegonosni oblaci nalik cepelinu zapeli su za velebitske kukove. Zaparaše se i popustiše po šavovima. Iz oblaka iznjedri se zimogrozna vjetrušina, pa se stušti niz obronke zavijajući i razbacujući pahulje, trgajući drhturave, pućkave dimove ognjišta podvelebitskog sela.
Ličko se selo skutrilo od studeni. Pred vratima zaleđene malene crkve mećava obijesno dostigne pogurenu priliku, zabijeli je snijegom i u silovitu naletu ugura kroz crkvena vrata. Za oltarom velečasni Franjo trznuo je prstima da primiri stranicu Evanđelja što je zatreperila pod dahom vjetra. Onda podigne pogled. S čovjekom, vjetrušina je u crkvu ugurala cijeli oblak pahuljastih blistaca, te se pridošlica činio od svjetla prigrljen i unešen u Božji hram. Tek koliko je oku potrebno za treptaj, velečasni Franjo uhvati tu raskoš svjetla i prizor mu se učini začudan. Neznanac je ušao u crkvu... Osmijehom razumijevanja Franjo poprati svoj kratki pokret ruke, pokaže prazne klupe, te nastavi čitanje...
"Tko od nas ima sto ovaca, pa izgubi jednu, ne ostavi li u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom, dok je ne nađe...?"
Vani je vjetrušina divljala oko zidova, ljutita što joj se maločas čovjek pred njom u crkvu utekao. Velečasni Franjo već je prešao na homiliju. Pun neke otajstvene radosti vjere, kao i toliko puta prije, sada se predano obraćao vjernicima, zamišljajući da je to nedjeljna misa od prije mnogo ljeta, u vrijeme kad se narod tiskao u klupama, hrupio u međuredu i doziđu hrama. Zimi, kao i sada, spojeni toplim tijelima i riječju Božjom, mrmorili bi tako molitve koje je njihov topli dah-oblačak uznosio gore, k svodu hrama, bliže Bogu. Čak je i pismo biskupu na tren zaboravio, a do maločas ga žuljala i pekla, kićenim staračkim rukopisom ispisana molba Uzoritom, da ga se izbavi iz službe. Sedamdeset je ljeta u njegovu tijelu. Mnoge su probdjevene noći molitve među hladnim kamenim zidovima ostavile svoj trag. A gdje su tek svjetovne dužnosti što je među svojom pastvom s radošću i predanošću izvršavao. Eh, pastva...
- Stotinu ovaca! - glasno se omakne misao velečasnom Franji, pa očima pohita za njom preko rubova naočala među prazne klupe iz kojih ga je zbunjeno gledala šačica vjernika. Nedovoljno duša ni za zimsko ličko prelo zapreliti...
Zaista, Gospode, pitao se Franjo, ta gdje su moji vjernici? Gdje je moja mnogobrojna pastva kojom sam kao mlad misnik započeo službu? Ta, gdje su moje ovce? Nakon svih godina predane službe, zar je OVO moje stado, Gospode? Nekoliko duša iz sela, koje puzeći kroz vrijeme umire, raseljava se, osipa? Gdje sam pogriješio? Što sam propustio?! Čime sam pridonio da selo opusti, a duše se rasele svijetom, pa se tek na Gosponju ili Božić sjete rodnog mjesta? Tada poput jegulja, krenu prema izvoru svoga iskona, časteći se žrtvenim jaganjcima u mjestu svoga rođenja, čineći tako neku novodobnu znakovitost koja ih povezuje s običajima rodne grude i kostima predaka rasutih u ovom svetom tlu. Možda moja riječ ne bijaše dovoljno moćna da ih zadrži? Možda moja misao ne bijaše dovoljno jasna da ih prosvijetli? Možda bi se neki novovjeki prezbiter-mladac bolje snašao u današnjoj službi posredovanja između Tebe, Gospodine i ljudi? Stiglo je novo doba. Doba žestokih izazova, informatike, nasrtaja na urbane usamljene pojedince svim oblicima duhovnog instant iscijeljenja. Ta, i napisah tako nekoliko pisama Uzoritom, u tom smislu... A možda sam samo star i umoran...
Eh, život, nastavljao je velečasni Franjo homiliju, zboreći o vjeri, o domovini i prežurnom načinu života koji melje i običaje, i vjeru i ljude. Između rečenica mislima je prebirao 33 crna dugmeta reverende, kojima je nekoć, samo njemu znanim brojačkim umijećem, prebrojavao vjernike. Gospode moj, danas vjernika ni za jednu reverendu...!
Onda velečasni Franjo otkine pogled sa staklene rozete ponad hrastova kora, odgurne nadiruće brige i uresi lice osmijehom razumijevanja. Oči mu opet poprimiše sjaj potpunoga duhovnog predanja i izraz mudrosti službe, te nastavi misu privodeći je polako kraju. I kako se kraj euharistije primicao, onaj čovjek, ona duša što ju je vjetrušina onako znakovito, silom i svjetlom ugurala u crkvu, polako se, klizeći doziđem, primicaše trošnom, drvenom letneru što odvaja klupe od oltara. Pa kad velečasni Franjo izreče "Pođite u miru...!", umjesto k izlazu, čovjek nesigurno priđe Franji, gužvajući u rukama kožne rukavice i kapu.
Da, čovjek zaista bijaše neznanac.
- Velečasni... ja... ja bih se ispovjedio... - prozbori tiho.
Velečasni bijaše trenutak zatečen. Zabrza nešto poput "Sinko, ispovijed se obavlja prije mise...", ali prekine svoju riječ, prisjetivši se trenutaka svoje službe kad ga umirući nisu pitali za vrijeme, kad je davao otpust u gluha doba noći za grijehe netom počinjene, kad je u Domovinskom ratu, skrivajući se pred bradatim neljudima u okrilju tame, svijetlio Božjom riječju neznanim golobradim mlacima. Vrati mu se i slika čovjekova ulaska u crkvu, onako okružena svjetlom, te nekim djelićem svoga bića prožetog vjerom i molitvom, očuti nejasan, zapreten osjećaj, da bi baš taj čovjek mogao biti ona njegova izgubljena ovca. I to baš ona znakovita ovca o kojoj govoraše maločas u prispodobi. Ona što će njegovo stado, učiniti potpunim! Pa, ako je stado i malo, neka je! Gospodin znade čemu mora biti tako...!
Osmijeh poskoči s Franjina rumena lica i isprati onih par odraslih duša iz crkve. Velečasni krene za njima k izlazu, a čovjeku dade znak da ga pričeka pred ispovjedaonicom. Nekoliko zaostalih, malenih, natisnulo se uz trošnu lijevanu peć, pružajući promrzle prste k njenu užarenu trbuhu. Franjo priđe djeci, provjeri jesu li se dobro zabundali, pa ih tako uvijene, nalik krpenim vrećuljcima, isprati u studen dotičući im blagoslovom glave i ubacivši svakom ponaosob u njedra onaj svoj topli osmijeh, neka ih ogrije do kuće. Pred portalom, ona vjetrušina dohvati djecu, pogura ih po škripavim nanosima i zaždi divlje, snjegovito kolo. Sa smijehom i vriskom djece, Franjo se vrati k peći. Ubaci u nju nekoliko otežalih, vlažnih cjepanica, sveudilj pogledavajući preko naočala čovjeka što ga strpljivo čekaše. Bijaše to krupan čovjek, naočit, čvrstih crta lica, možda pedesetogodišnjak, crnih usađenih očiju, koje govorahu Franji da je mudro postupio odlučivši prihvatiti ga. Ljutito pucketanje žerave isprati velečasnog Franju do ispovjedaonice. Uđe u nju, pokazavši čovjeku na njegovo klecalo, smjesti se udobno koliko se to u nedovoljno toplom hramu moglo, pa navuče tople, vunene rukavice iz kojih redom pomaljaše jagodice prstiju. Tihi šum zavjese s onu stranu rešetke reče mu da je čovjek spreman. Velečasni Franjo otvori prozorčić i primakne glavu snizujuć ovlaš desno rame. Bijaše to nalik nekoj nepisanoj, duhovnoj koreografiji, kojom će, eto, kao on, Franjo, sada podmetnuti svoja stara pleća da pridrži breme grijeha što je s onu stranu rešetke čekalo da ga se razveže, istovari i razriješi...
Još godinama kasnije, velečasni Franjo sjećat će se duboke tišine kojom ga je dočekao čovjek, ne odgovorivši na njegove riječi i molitvu. Tog trenutka, dok je tišinu hrama prekidala mećava nasrćući na vrata i oštro pucketanje drva u peći, velečasnom Franji se pričinilo da je ono svjetlo od blistaca, što je unijelo čovjeka, trepnulo tu, pokraj njega, posvetivši prostor ispovijedi... Tada bijaše siguran: ovo je moj jaganjac! Ovo je moja izgubljena ovca koju sam tražio! ....
Novosti DHK
Članovi društva
Trenutačni broj članova: 528
Zaključno sa datumom: 22. 11. 2019.
popis članova