DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Tihomir Horvat
Tihomir HORVAT rođen je u Zagrebu, gdje se školovao i diplomirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Piše kratke priče za djecu i odrasle, romane za djecu, radio-igre za velike i male, radio-priče za djecu, scenske igrokaze, popularno znanstvene članke na temu ekologije i prirode... Surađivao s Hrvatskom televizijom gdje je za redakciju Dječjeg i obrazovnog programa napisao niz scenarija na temu biljnog i životinjskog svijeta, narodnih običaja i života. Kratke priče objavljene su mu u novinama i književnim časopisima.
Od 2001. godine član je Društva hrvatskih književnika.
Živi i uživa mirovinu u Krušaku, kraj Velike Bune.
Romani za mladež:
Tajna Gornjega grada, Mladost, Zagreb, 1993.
Muki - Djetinjstvo Ivana Zajca, Znanje, Zagreb, 1994.
Vila Velebita, Znanje, Zagreb 1995.
Frka u Šćitarjevu, Znanje, Zagreb, 1998,
Legenda o božićnom licitaru, SysPrint, Zagreb, 2002.
Pustolovine puha Ocija i djevojčice Tonke, Alfa, Zagreb, 2011.
Mali ratnik, DHK, Zagreb 2016.
Zbirka pripovijedaka za velike
Penjači, Srednja Europa, Zagreb 2023.
Nagrade
- 1975. godine – 3. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 1974. godini – priča “Frajer”,
- 1978. godine - 2. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 1977. godini – priča “Ta divna stvorenja”,
- 1986. godine – 2. nagrada u natječaju “Arene” za kratku priču o životu naših ljudi na privremenom radu u inozemstvu – priča “Povratnik”, “Arena”, 1985.,
- 1992. godine – 1. nagrada na natječaju Hrvatskog radija za radio-komediju u 1991.g., “Dok strojevi rade, ljudi se glade”,
- 1999. godine “Književna nagrada Mato Lovrak”, za roman “Frka u Šćitarjevu”, Znanje, Zagreb, 1998.,
- 2001. godine – 1. nagrada na četvrtom hrvatskom literarnom natječaju za duhovnu priču “Serra priče” (Društvo hrvatskih književnika i “Serra” društvo) za priču “Iskra”,
- 2001. godine – 2. nagrada na petom međunarodnom literarnom natječaju za duhovnu priču “Serra Internacional”, za priču “Iskra”, Zadar, 2001.
- 2002. godine – 3. nagrada u natječaju “Večernjeg lista” za kratku priču u 2001. godini – priča “Penjači”,
- 2003. godine – nagrada “Grigor Vitez” za roman “Legenda o božićnom licitaru”, SysPrint, Zagreb 2002.
- 2012. godine – nagrada „Anto Gardaš“ za roman „Pustolovine puha Ocija i djevojčice Tonke“, Alfa, Zagreb, 2011.
- 2016. godine – pobjednik je natječaja Društva hrvatskih književnika za roman „Mali ratnik“, kao najbolji rukopis za djecu i mlade s temom Sigetske bitke i Nikole Šubića Zrinskog.
- 2016. godine – nagrađen godišnjom Nagradom Grada Velike Gorice „ Zlatna Turopoljska Podgutnica“ u znak zahvale za dugogodišnji književni rad.
- 2017. godine - dobitnik priznanja Saveza društava Naša djeca Hrvatske – „Pohvala Nagrade Grigor Vitez“ za suvremeno književno oživljavanje Sigetske bitke u romanu za mlade „Mali ratnik“ (DHK, Zagreb 2016.)
- 2018. godine roman za mlade, „Mali ratnik“, od strane Hrvatskog centra za dječju knjigu, koji je suradnik međunarodnog odbora IBBY, Basel-Švicarska, uvršen je na „Časnu listu“ IBBY za 2018. godinu, kao najbolji roman za mlade u Hrvatskoj u 2016. godini.
- 2018.godine dobitnik je 3. nagrade na natječaju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, za kratku priču „Partija šaha“, koja je dodjeljena u povodu 150. godišnjice opstanka i rada.
Veliki i Mali pes
Tog krmeljavog jutra, dok su magle još saplitale Zagreb, Sven Mišur prvi se uvukao u novinsku redakciju, očekujući poziv svoga tajnog dobavljača informacija. No, telefon se nije oglasio, pa je Sven, uz kavicu-gorčicu iz automata, čekao da se redakcija popuni kolegama i da, milošću novinarskog maga, ipak netko nazove i proda mu nešto što će mu i sljedećih mjeseci osigurati radno mjesto.
Telefon je odjednom zazvonio. Sven je poskočio i podigao slušalicu.
- Halo? Jutarnja zvijezda, izvolite...
- Dobro jutro... - skanjivao se glas - Želio bih razgovarati s nekim... hrabrim novinarom... Koji ima muda... hoću reći...
- Čujte, gospodine, a tko ste vi?
- Gospodin s dobrom informacijom!
- No, gospodine s dobrom informacijom, ja sam Sven Mišur. Ako mislite na hrabrost da nešto objavim u “Jutarnjoj zvijezdi”, imam je! Recite!
- U redu. - odgovorio je glas sa zadrškom. - Vjerujem vam. U Zagrebu se održava svjetski susret psihijatara. Nove metode liječenja, zanimljivi slučajevi i tome slično...
- Da, poznato mi je.
- Nudim vam informacije o skandalu koji se dogodio u privatnoj umobolnici u Zagrebu, koju su posjetili vodeći svjetski psihijatri!
- Nisam ništa načuo o skandalu.
- Naravno! Ni nećete! Sve je zataškano na razini psihijatrijske prakse, iako je razmjer skandala poplavio sve do ambasadora prvih pet veleposlanstava!
- Gadna neka poplava. A koliko bi nas stajao taj... hm... skandal?!
- Pa... tri tisuće eura? Za to dobivate priču i tonski zapis događaja.
- Tri... - zausti Sven i škicne na šefa koji se upravo pojavio na vratima. - Možete li me nazvati kasnije? Moram razgovarati sa šefom.
Nakon petnaest minuta uzaludnog uvjeravanja, Sven je izašao iz šefova ureda još jednom ojađen i uvjeren kako su većini novinarskih šefova nosevi odavno okoštali, a nosne stanice-mirisnice nisu u stanju nanjušiti ni “petog ortaka” o kojemu bruji grad, a kamoli ovu psihijatrijsko-diplomatsku cvebu!
Kada je neznanac opet nazvao, Sven je već uobličio svoj odgovor i naslov preko cijele stranice: “Skandal u zagrebačkoj umobolnici!”. U groznici novinarskog otkrića, otprašio je do banke i gricnuo 3.000 eura iz ušteđevine kojom je otplaćivao stanček. Oboružan uređajem za snimanje, pisaćim priborom i grickajućim novinarskim predosjećajem, Sven se našao s neznancem u skrovitom odjeljku kafea “Europa”.
A priča je vrijedila, činilo mu se, barem 10.000 eura! Sven je gutao neznančeve riječi. Bijaše to novinska hit priča! Dakle, doktor Vjekoslav Glavodum, psihijatar, s vrhunskim hrvatskim kolegama psihijatrima organizirao je u Zagrebu svjetsko savjetovanje. Tema, nešto kao nove metode i pristupi podvojenim ličnostima... Kako bi savjetovanje kvalitetom odskočilo od dotadašnjih, valjalo je naći neki domaći slučaj ili, jednostavnije rečeno, nekog pacijenta, čija bi bolesna ličnost bila baš onaj imaginarni Res psihoticus svjetske psihijatrije, koji bi savjetovanje pomaknuo u progres, a slučaju dao obilježje autentičnog hrvatskog poremećaja ličnosti! Doktor Glavodum sanjario je čak i preko granica tanke crvene linije koja razdvaja takozvane zdrave od manjine, pa je već u stručnom glasniku psihijatara snatrio svoj znanstveni članak, pod naslovom, nešto kao Shizofrenia croatica... U tu svrhu članovi organizacionog odbora prekopali su sve stare i prastare dosijee pacijenata, još tamo od vremena bivše države, te razmotrili desetine novih tranzicijskih krimispecijaliteta, s pripadajućim amnezijama o počinjenom kriminalu. Naravno, dužnu pažnju dobili su i branitelji, pacijenti s PTSP sindromom, transeksualci, alkoholičari, ovisnici i drugi. I kad se većčinilo da se nikakvo posebno ludilo u Hrvatskoj ne može naći, niti jedna podvojena ličnost koja bar u nečemu odudara od beskrupuloznog potrošačkog i moralnog ludila koje nam neskriveno i silovito nadire sa Zapada, netko se od organizatora prisjetio da bi mogli možda nazvati doktora Slavka Kopfschmerza, utemeljitelja i vlasnika prve hrvatske privatne umobolice i upitati ima li moguće kakav zanimljivi psihijatrijski slučaj.
Nastavak ove neobične priče sve više je Svenu potvrđivao da bi, ako novinarsku igru odigra kako treba, možda mogao dignuti na njoj i dvadesetak tisuća eura! Naime, i doktor Glavodum zaigrao je igru sa svojim prijateljem Slavkom Kopfschmerzom. Saznao je od njega za čudovišan slučaj nekog Slavkova pacijenta: Hrvat, samac, ratni zarobljenik, zamijenjen i spašen u jednoj od onih užasavajućih trgovina tijelima i dušama u Domovinskom ratu, obolio je, ali ne od PTSP-a, nego od neke nepoznate psihoboljetice koja je pokazivala nadasve začudne simptome. Uglavnom, taj bi se nesretnik, izložen razgovoru na stranim jezicima, misteriozno pretvarao u anksioznog govornika o pravdi, istini i moralu u svijetu, potkrepljujući to sociološkim i povijesnim podacima! I nije bilo prevare! Provjerom životnog puta i habitusa tog podvojenog hrvatskog građanina, utvrđeno je da, osim srednje ekonomske škole i šalterskog posla u pošti, zatim rata, četničkog zarobljeništva i psihofizičkih tortura koje su mu rat i zarobljeništvo donijeli, dakle, da ne postoji razdoblje u njegovu životu, u kojem se dotični mogao značajnije upoznati sa znanjem povijesti, jezicima, sociologijom, a najmanje sa zavidnom retorikom psihijatrijskog pacijenta, kojima je već tjednima zbunjivao umne glave u Kopfschmerzovoj umobolnici.
U nastavku priče Sven je saznao da je doktor Glavodum za vikend poveo svjetsku psihijatrijsku elitu da pregledaju tog hrvatskog pacijenta, a njegovu bolest, doktori Glavodum i Kopfschmerz, podijelivši unaprijed znanstvenu slavu kao da je to u najmanju ruku njihovo ludilo, ne?, dakle, krstili su stručnim nazivom "Sindrom Kopfdum"!
- Možete li mi pojasniti malo to... s jezicima? - Sven je sisao priču od neznanca kao moždinu iz kosti.
- Pa, to vam je vrlo čudno - osmjehnuo se dobavljač afere na konobara kojemu je upravo plaćao piće Svenovim novcem. - Vidite, taj jadnik, u običnom, domaćem okružju, osoba je poput vas, poput mene. Običnjak! Funkcionira normalno. Međutim, progovori li netko u njegovoj blizini neki od kolonijalnih jezika...
- Kolonijalnih? - trgnuo je Sven istovremeno pitanje i travaricu.
- Pa, znate... engleski, francuski, nizozemski, španjolski, portugalski i tako to... Dakle, taj čovo u času bi se preobrazio u neku drugu osobu! Kao onaj iz Stevensonove priče o doktoru Jekyllu i mister Haydeu! Samo, on se ne bi pretvorio u umobolnog zločinca, nego bi iz nekih mračnih dubina svojega uma izvukao govor takvih misli i činjenica, da je prvo natjerao svog doktora opće prakse, a potom i sve komisije za invalidnost, da ustuknu pred njegovim stanjem i iznesenim tvrdnjama. No, znate već kako to biva s graničnim genijalcima, znanstvena većina tog je čovjeka najprije proglasila simulantom, zatim bezočnim lašcem, a potom je, igrom slučaja, završio kod doktora Kopfschmerza na promatranju! No, ono što je bitno za vas, gospodine Sven, to je ovaj magnetofonski zapis.
I tu je neznanac namignuo Svenu, pokazavši na tonsku vrpcu i izgubio se s njegovom ušteđevinom. Mišur je preslušao tonski zapis. Priča tog pacijenta, koji si je samodopadno dao ime “Hrvat”, bila je toliko nevjerojatna, da Sven Mišur više nije bio siguran je li bacio uludo 3000 eura, ili se tu ipak radi o nečemu dubljem: možda pacijentovom tragičnom duševnom slomu zbog razočarenja civilizacijom Zapada i dvoličnoga stava koji je taj Zapad pokazao prema očitim žrtvama i zaštićenom agresoru, a sve potencirano proživljenim ratnim strahotama Domovinskog rata. Sven je tako, trgnuvši još tri pića, odslušao prvo govore toga pacijenta o sociološkim učincima vjekovječnog kolonijalizma Velikih, zatim o etnočupanju 15 milijuna Afrikanaca i njihovu prijevozu na Novi kontinent, te o pokrštavanju Centralne i Južne Amerike, gdje 20 milijuna nekršćana, Indiosa, nije imalo prilike iskusiti blagoslov Križa, jer su ih, upravo s tim ciljem, osvajači konkvistadori, priveli Križu mačem i ognjem! Ipak, ključni događaj odigrao se baš u bolnici doktora Kopfschmerza. Prema tonskom zapisu, nekom se od pridošle svjetske psihijatrijske elite, unatoč upozorenju, prerano omakao ego, pa se nesretniku obratio upitom o vremenu! Dakako, na onom stranom jeziku! Čovjek je trenutak zamukao, onda uz nekontrolirani vrisak započeo svoje spontano izlaganje koje je Sven grozničavo pokušavao zapisati. “Veči i jači pes uvijek jebe”, bijaše tema pacijentova izlaganja, što su uvažene glave, slušajući simultani prijevod, popratile u početku tihim hihotom iz sigurnosti i nadmene prepotencije svoje zdrave većine. Ali, pacijent se sve više zahuktavao, pa su stranci ubrzo uvidjeli da tema njegova govora uopće nije kinološka, nego strogo i precizno seciranje povijesnog imperijalizma Velikih u odnosu na Male! Sven se utrkivao u zapisu s pacijentovim tvrdnjama koje su prestizale jedna drugu, kako je on, pacijent, čitao članak koji tvrdi da su skalpiranje Sjevernoameričkih Indijanaca prvi započeli Veliki, ne zbog osvete, nego zbog trgovine vlasuljama i suvenirima! Doktori su to popratili tek nakašljavanjem. Zatim je podvojeni jadnik govorničkim žarom razradio model osvajanja Sjeverne Amerike brzinskim zakolčavanjem indijanske zemlje i pucanjem putnika iz novopostavljenih vlakova na sve što je crvenokožno ili što liči na bizona. Te moralno povijesne cvebe pacijent je još začinio iz novina pročitanim i izvučenim mračnim podatkom, kako i dan danas u zakonu jednog Velikog pesa, koji se diči demokracijom, stoji bar dva stoljeća stara i zametnuta odredba kojom se skalpiranje Indijanaca ne drži kažnjivim činom!!
Svenu je glava zakuhala od pića i uzrujanih glasova na tonskoj vrpci! Ludnica s vrpce, preselila se u Svenovu glavu, te je sasvim jasno mogao predočiti umobolnicu doktora Kopfschmerza i učene doktore koji su, što zamkom ega, a što zbog sadržaja pacijentovih rečenica, započeli prvo nekontrolirano reagirati na izrečene tvrdnje, da bi se ubrzo otvoreno nadmudrivali i svađali s bolesnikom, zaboravivši s koje se strane one crvene linije oni nalaze! Izazvani i poljuljani doktori borili su se za riječ s pacijentom, nadvikujući i svoje kolege i simultanog prevoditelja, koji je u sveopćoj kakofoniji jezika koji su izluđivali pacijenta, pokušavao lingvistički pomiriti sve izazvane stručnjake. Oštre psovke i prijetnje organizatorima skupa, koje je uzmucani prevoditelj skupljao oko sebe poput kaznenih bodova, govorile su kako će o ovom skandalu biti riječi i na višoj, diplomatskoj razini! Ipak, sve njih nadglasao je sam pacijent, koji je, sad već potpuno izvan sebe, verbalnim dreklopticama gađao nesretno okupljeni konzilij:”Gusare je postavio engleski kralj, licemjeri svjetski, kako bi Veliki pes vladao morima!”, “Zar mislite da Hrvat ne zna tko je za krvavi novac pretvarao Afrikance u robove!” i “Hoćete li da vam nacrtam Velikog pesa koji u svojim kolonijama jebe starosjedioce još dandanas?!”. U tom košmaru nerazumljivih glasova, Sven je još uspio razabrati kako tom nesretniku uz borbu i psovke navlače luđačku košulju. Dok su ga odvodili, jadnik je, na rubu svijesti, uspio osupnutim doktorima još zaurlati: ”Hrvati su narod! Ne možete s nama postupati kao s Malim pesom!”
Još uvijek glave pune psovki, urlika i bijesnih povika, Sven je odjurio k šefu brzinom teleprinterske vijesti.
- Jesi li ti normalan?! - zaurlao je šef na Svena odslušavši tonski zapis. - Objavimo li to, možemo zatvoriti redakciju! Što bi htio, da mi ambasadori dolaze u ured i prosvjeduju??!! Zar si zaboravio slučaj Večernjaka i takozvanog irskog pisca Shakespearea?!
- Šefe! - borio se Sven za planetarnu istinu, Božju pravdu, demokraciju i svojih 3000 eura. - Koliko god lud, taj je čovjek rekao istinu! Veliki za sebe imaju jedan moralni kriterij, a za Male drugi! Drugim riječima, u svijetu nema morala! Šefe, ono što se taj jadnik usudio reći je da nas Veliki pes jebe, a mi šutimo! To su činjenice! Zar ih mora izreći bolesnik?!
- Veći i jači pes uvijek je jebal!! - dreknuo je šef i isprašio Svena iz ureda.
I tako je priča za našega Svena Mišura naprasno završila. Morao je na brzinu isprazniti svoj stol i napustiti redakciju. Zauvijek. S otkazom u džepu i s bolnom lekcijom od Većeg pesa, svoga šefa bez muda, Sven Mišur je još neko vrijeme hodočastio po listovima konkurencije, tražeći nekog novinarskog samuraja koji bi hrabro objavio sve činjenice o skandalu. Ali, činilo se da su novinarski samuraji postali endemi. Ili su već na sebi očutili lekciju o Velikom i jačem pesu...
Nakon mjesec dana uzaludnih obilaženja redakcija, bez posla, razočaran i očajan, moralno poljuljan, kad je već doslovno otegao muda do asfalta, Sven je jedne večeri otišao u kafe “Europa” i opio se kao životinja. Prije nego što su mu nit svijesti zamrsili bijeli miševi, Sven je, popevši se na stol, svojoj alkoholiziranoj publici održao nadahnuto predavanje o Velikom i Malom pesu. Trenutak govorničke katarze bijaše kad su po njega došla dva ojača bolničara, prekinuvši pijanu prepirku tko su ti svjetski, moćni Veliki psi, a tko su oni Mali... Uz pratnju i frenetični aplauz Svenovih ljuljajućih slušatelja, dečki u bijelom odvezli su Svena vozilom prve pomoći. I kako to već u životu biva, slučaj je htio, a možda i ironija sudbine, da je Sven Mišur te noći odveden na triježnjenje baš u umobolnicu doktora Kopfschmerza. Bauljajući po sobi poput medvjeda u premalom kavezu, Sven je ostatak noći proveo pokušavajući pronaći svoju zagubljenu nit svijesti, mrmljajući si ljutito u bradu psovke i nešto o hrvatskoj povijesnoj lobotomiji, naivnosti i zaboravnosti...
popis članova