DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Tito Bilopavlović
Pjesnik, pripovjedač, feljtonist i književnik za djecu, rođen 7. siječnja 1940. u Novoj Gradiški. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao službenik, novinar, samostalni umjetnik i djelatnik u kulturi. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika od 1977. - 1981., te voditelj Tribine DHK. Jedan je od osnivača tjednika Danas u kojem je radio kao dugogodišnji kolumnist. Bio je urednik dječjih izdanja u „Školskoj knjizi“ te glavni urednik dječjeg lista SMIB. Član je DHK od 1968.
Dobitnik je “Brankove nagrade“, “Nagrade lista Mladost“ i nagrade “Duhovno hrašće“ za zbirku pjesama Pijesku već oplakanom; nagrade “Vladimir Nazor“ za knjigu priča Stid; nagrade “Grigor Vitez“ za knjigu priča Paunaš, nagrade “Mato Lovrak“ za roman Čitaj, gospodine balavče te nagrade “Josip i Ivan Kozarac“ za životno djelo.
Objavljena djela:
- Pijesku već oplakanom (pjesme), Novi Sad, 1967. i Zagreb, 2007.
- Vrt za prijatelje (pjesme) , Zagreb, 1969.
- Exodus (pjesme) , Zagreb, 1971.
- Svuci svoju kožu (pjesme sa Željkom Kneževićem) , Zagreb, 1972.
- Lov na uzvanike (pjesme), Zagreb, 1974.
- Plavuša i atleta (priče) , Novi sad, 1974.
- Ciao, slinavci (roman) , Zagreb, 1977.
- Paunaš (priče za djecu), Zagreb, 1978.
- Kutija za male i velike igračke (pjesme za djecu), Split, 1980.
- Stid (priče) , Zagreb, 1980.
- Sudbina u ruci (feljtoni), Zagreb, 1981.
- Škola za sjećanje (priče), Zagreb, 1984.
- Otmica Labinjanki (roman za mladež), Zagreb, 1988.
- Filipini iza ugla (priče za djecu), Zagreb, 1988.
- Oprostite, volim vas (pjesme za djecu), Zagreb, 1998.
- Dvorska luda i ostala rodbina, Šibenik, 2000.
- Čitaj, gospodine balavče (roman za mladež), Zagreb, 2002.
Žuta bludna jesen
Kraj davno umirovljenog suca Milivoja Sedaka vremena su prolazila kao tramvaji. Bezlični jureći strojevi s, istina, ljudskim sadržajem ali bez detalja za koji bi se čovjek mogao uhvatiti. Trenutačni prizori što u Sedakovoj duši ne ostavljahu ni crticu a nekmoli brazdu. Još 1920. godine ovladala je njime izvjesna, ne sasvim bezrazložna, tupost. Toj kobnoj godini vratit ćemo se kasnije, kušajući objasniti neobičan događaj koji se ovih dana odigrao, tako reći pred našim očima.
Milivoj Sedak bio je, kao i svi ljudi hladna mozga i jednostavnih životnih nazora, idealan sudac. Mijenjale su se vlade i politike, mijenjali su se sistemi ali on je ostajao. Čudesna njegova sposobnost da u svakom paragrafu točno pročita volju i želju zakonodavca, ma tko on bio, i neumoljiva objektivnost u primjeni te volje, bijahu garantom njegova dugog neprekinutog staža bez naročitih društvenih priznanja, ali zato i bez uobičajenih padova koji takva priznanja prate. Tih i savjestan čovjek, bez kompromitantnih navika (alkohol, karte, šverc, žene i slično).
Godine 1965. prihvatio je rješenje o mirovini bez vidljivog uzbuđenja, kao da je riječ o nekoj banalnoj posjedovnoj parnici. Ipak, polstoljetni životni ritam bitno se izmijenio i ta je promjena nabrala male valove na Sedakovoj duševnoj bonaci. To pokazuje da opasnosti dokolice još nisu dovoljno znanstveno obrađene. Umirovljenik je prvo počeo nešto više jesti, što je na njegovom tijelu ostavljalo sve vidnije tragove. Posegnuo je i za pokojom čašicom, ne previše ali dovoljno za pojavu crvenila i suza u očima. Naše privatno mišljenje da poboljšana prehrana i blage doze alkohola aktiviraju neke centre u mozgu gdje je zapretano sjećanje, u slučaju Sedak djelomično se potvrđuje. Umirovljenik je, naime, počeo kopkati po vlastitim uspomenama i čak ponešto zapisivati. Na osnovi tih zapisa pokušavamo, eto, rekonstruirati razvoj događaja koji je prethodio zgodi pažljivo skrivenoj u naslovu ove priče.
Milivoju Sedaku bijaše strano kotempliranje svijeta kao takvog. Iznenada je, međutim, u dokolici otkrio da se ljudi različito oblače, da različito hodaju, da ima mlađih i starijih, da čak (o, neugodna li opažaja!) neki nose ružna a neki lijepa lica. Osjetio je da sve emotivnije doživljava godišnja doba. Za zimu je zapisao da je to “mrazni okov što tjera trave, ptice i ljude da dršću u tmini“. Proljeće mu je “lepršavo, brbljavo doba šarlatana i šlagera, doba u kojem sve teži rađanju jer ne misli na budućnost“. O ljetu je napisao nekoliko očajničkih rečenica. “Ljeto je pakleni kotao u kojem se kuha nerazumna obnaženost. Sluzavo, znojavo i odbojno. Zgaženi sladoled pred “Splendidom“ i tupavi posljednji gosti pivnica. Masna zagrebačka prašina i nepomični usijani zrak. Zadah ribljeg otpada iz Gajeve i Tesline.“ Nemoguće je poreći izvjesnu literarnost ovih zapisa. Očito da je dokolica (hrana + alkohol) probudila u Sedaku uspavane darove prirode.
Naravno, pažljivi je čitatelj primijetio da o jeseni, godišnjem dobu koje upravo traje, nema ni retka. Računamo na vašu strpljivost i glavne stvari ostavljamo za kraj.
Sa svog prozora na Zrinjevcu umirovljenik je promatrao jesen, tu vječnu inspiraciju bolećivih pjesnika i brzopletih feljtonista. Očekivao je dúge sipljive kiše i sive kišobrane, gnjilo voće u zemljanoj zdjeli i mrtvo lišće na trotoarima. Nestrpljivost, svojstvena gatarama i ljudima od pera, sve više ga je činila nemirnim. Jesen je tekla sporo i odmjereno. Zrinjevcem su u sunčane bistre dane trčala djeca, lišće je mijenjalo boje po nalogu nekog opreznog akvarelista, žene su šetale lagano odjevene, a jutarnje pjege svjetlosti ležahu na travnjacima kao nebeski poljupci. Milivoj Sedak, koji je rijetko izlazio iz svog stana a i tada samo iz nužde, odlučio je da prekriži sve ispisane pesimističke i natrule retke i da, odjenuvši svoje najuščuvanije odijelo, izađe u park i udahne zrak punim plućima.
Zar je moguće da je život čudo, a ne strogi sustav dogovorenih pravila? Zar je moguće da je jedan starac na klupi u parku upiše u svoj notes slijedeće riječi: “Jesen je doba mira i zrelosti i ja mu se klanjam. Ispunja me blagost nasmiješenog umiranja svega uokolo. Pretače se moje biće u sveobuhvatnoj mijeni u nešto što se tek ima roditi. Jeleno, mrtva i daleka, sjećaš li se one jeseni na Bledu 1920. godine, kad si pred mojom nevinom drhtavicom najprije stidljivo a zatim sve luđe, kao u panici, skidala svoju svijetlu haljinu, svoje mirisne podsuknje? Kada su smijeh i plač istovremeno nahrupili iz tvoga tijela kao iz tijela bezočnice? Kada si se na kraju, strgnuvši sa sebe bojazni svojih sedamnaest godina, opsjednuta nekom luđačkom željom, grčila i trzala gola, o posve gola na žutom kestenovom lišću, a ja sam stajao uza te uplašen i nemoćan, slinav i nespretan, neodlučan kada je trebalo biti čovjekom, i samo su mi suze tekle, vječne jungferske suze! Bože, zašto si dopustio da Jelenu toliko uvrijedim?! Starac sam i ženu nikada imao nisam. Na klupi nasuprot meni sjedi djevojka i čita. To su oni isti plavi uvojci, to je tvoja kretnja kojom djevojka okreće listove, to je tvoje malo koštunjavo koljeno koje povremeno bljesne ispod njene haljine, to si ti, Jeleno uhodiš me dok bilježim neočekivanu uzbunu u svom biću. Gle, to je tvoje lice koje mi djevojka otkriva i smiješi se. Ispod kolikih to naslaga zaborava izranjaš i činiš ovu žutu jesen bludnom, baš tako, bludnom jer toplina i bol u prsima kazuju mi da se u oklopu moje kože probudio onaj mladić od prije šezdeset godina, neodoljivo bubri kao zrno u krivo doba zasađeno. Da li sam ja onaj od prije ili ovaj sad? Primjećuješ li ti, znaš li ti, dok sjediš meni nasuprot , da se događa čudo, da se u meni pokreću milijarde stanica punih života koje streme k tebi? Ili to što odlažeš knjigu znači tvoj protest, tvoju osvetu za ono davno vrijem? Začuđeno me gledaš a ja to osjećam cijelim sobom da bismo baš sada, ovoga trena, trebali učiniti ono što onda nismo. Evo, ja sam spreman i bol u prsima raste do užasa. Dođi da…“
Djevojka koja je prva pritrčala starcu ništa nije mogla učiniti. Smirio se u nekom poluležećem položaju. Na licu mu se zamrznuo neobičan biljeg zadovoljstva.
— Stara pijana budala — izbacio je jedan od okupljenih građana.
— Krasna smrt — rekla je neka bakica. —Cik, i gotovo, a ne kad čovjek muči.
Notes, nađen ispod klupe, predao sam sutradan nadležnim organima. Nisu pokazali nikakvo zanimanje.
(Iz knjige kratkih priča „Stid“)
Vrt za prijatelje
Luku Paljetku
Hvali vedru spolnost,
obično znanje stabla,
ruj zdrava ploda,
prijatelju moj
koji si kušao dno nade.
Prastari sporazum traje
u razlistalu vrtu
gdje zagrljaj ne prestaje.
Neka pjevaju čula
za malu dobru svrhu:
plodom hvaljena hrana
da budeš staroj lozi.
Čaj u Naroni
Popodne uz čaj ćemo sjesti,
pretresti uspomene:
tako i tako je bilo,
bit će tako i tako.
Lijevo je Neretva,
park sasvim pravo,
desno prodavačica sladoleda.
Dobra volja u riječima
da se opiše neko sitno otkriće.
Uveče, tražit ćemo samoću
u zgusloj mjesečini
a lica naša bit će međusobno
posve zamjenjiva.
popis članova