DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Tomislav Šovagović
Rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine. Unuk Franje i Eve, Ivana i Kate, sin Josipa i Jadranke, Evin brat, Josipov i Katarinin ujak. Ladimirevčanin po ocu, Šibenčanin po majci i rođenju. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Bio je stipendist Hrvatskoga društva katoličkih novinara tijekom studiranja. Radio je za hrvatske novine („Glas Koncila“, „Vijenac“), radijske postaje (Hrvatski katolički radio, Otočni radio Kornati) i nacionalne televizijske kuće (HRT, Nova TV, RTL). Autor je emisije „Na kraju tjedna“ na Trećem programu Hrvatskoga radija. Bio je član uredništva časopisa „Hrvatska revija“ Matice hrvatske (2022.), prethodno izvršni urednik magazina „Prilika“ i član uredništva tjednika „Glas Koncila“ (2008.-2018.). Pokretač je i urednik mrežne stranice posvećene Fabijanu Šovagoviću www.fabijan-sovagovic.com.
Objavio je deset knjiga, zbirke priča „Rudnik čvaraka“, „Rudnik čvaraka 2“ „Cesta knezova Bribirskih“, „Ispod skala“, „Spremište Trešnjevka“ (sve u izdavačkoj kući Mozaik knjiga) „Latifundija“ (Naklada Ceres), „Kad narastem, bit ću Dražen“ (Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru), „Ruke koje su okretale ploču“ (Naklada Vošicki d.o.o.), zbirku poezije „Čajevi protiv učmalosti“ (Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture) te roman „Mangan“ (Naklada Bošković). Dobitnik je 43 književne nagrade, među kojima su četiri nagrade Ogranka Matice hrvatske Vukovar za kraće književno djelo o Domovinskom ratu.
Osvojio je književne nagrade „Josip i Ivan Kozarac“ u Vinkovcima za knjigu godine 2012. i 2022. (Rudnik čvaraka, Rudnik čvaraka 2, Mozaik knjiga), a četrnaest puta nagrađen na susretima hrvatskoga književnoga duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ u Križevcima. Dobitnik je druge nagrade za prozu „Dubravko Horvatić“ 2013.. Dvaput je primio nagradu za kratku priču „Zlatko Tomičić“ Književnoga kruga u Karlovcu, dvaput je nagrađen glavnom nagradom na pjesničkom recitalu „Senje i meteori“, a pet puta na natječaju za hrvatski književni putopis časopisa „Kaj“ na „Danima Franje Horvata Kiša.“. Nagrađen je za kratku priču u rodnom Šibeniku na natječaju „KuŠIn“ te na prvom festivalu putnika trećom nagradom za putopis „Dijana Klarić“. Slavio je na međunarodnom natječaju „Martovski eseji“ u Sjevernoj Makedoniji kao i u Žepču (BiH) za kratku priču. Dobitnik je i novinarske nagrade „Posvećeni život“ 2011. godine koju su dodjeljivali hrvatski redovnici i redovnice. Samostalni je umjetnik i član Društva hrvatskih književnika. Živi u zagrebačkom naselju Rudešu.
BIBLIOGRAFIJA
Rudnik čvaraka (zbirka priča, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.)
Mangan (roman, Naklada Bošković, 2016.)
Cesta knezova Bribirskih (zbirka priča, Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.)
Ispod skala (Mozaik knjiga, 2017.)
Latifundija (zbirka priča, Naklada Ceres, 2018.)
Kad narastem bit ću Dražen (priče iz Domovinskoga rata) (Ogranak MH u Vukovaru, 2020.)
Spremište Trešnjevka (zbirka priča, Mozaik knjiga, 2021.)
Čajevi protiv učmalosti (zbirka pjesama, Sisačka udruga za alternativnu i urbanu kulturu, 2021.)
Ruke koje su okretale ploču (zbirka priča, Naklada Vošicki d.o.o., 2021.)
Rudnik čvaraka 2 (zbirka priča, Mozaik knjiga, 2022.)
Zaveslaj ljubavi
Marta nije usnula. I večeras je Dunav ulazio u javu, odlučan i odvažan, opredijeljen miru, sućutan što Vukovarci već mjesecima ne mogu pomoliti nos iz skloništa, osjetiti u kratkoj šetnji snagu moćne rijeke, iste one koja je krajem sedamdesetih gledala prve zaveslaje talentirane veslačice, obične djevojčice neobičnoga grada, zaigrane, željne ukrotiti nemir koji izvire u dalekom njemačkom Schwarzwaldu, presijecajući nepodijeljene krajeve Staroga Kontinenta, ulijevajući se, simbolično, u istobojno Crno more, prosipajući purpurni mulj neotkrivenih plovnih tajni još većemu koritu.
Okretala je jastučić, promatrala lica starijih žena, osuđenih na podzemno zbrajanje dojmova svega proživljenoga, nakon godina samostalnoga postojanja ravnice, godina ufanja kako nema osvajačkoga pohoda koji može pokoriti zemlju, gađati neprolaznu ljepotu tisućama granata, uzimati ono što im nikada nije pripadalo, posjede što se otimačima otimaše tvrdoglavom ratarskom naravi, nepokorenom i u gorim vremenima.
Osjećala je kako strah lebdi iznad Borova naselja, nadomak tvornice u kojoj proizvodnja nije stala sve dok je i zadnji atom snage dokazivao kako diše netko komu treba obuća, čak i ako sudnji dan naiđe prije nego što je Svetim pismom planirano, ostavljajući četiri jahača Apokalipse nasukana upravo na dunavske obale, kako bi pošten svijet iznio barem djelić uspomena putujući prema vječnosti. Čudila se Marta svojoj naivnosti, ne shvaćajući gdje je granica trenutka kada je misao „ništa se loše neće dogoditi“ prerasla u danonoćne boravke ispod zemlje, čuvanje, majčinskom upornošću, nejakoga trogodišnjega Branimira i smeđokose Tene, uspješne učenice drugoga razreda osnovne škole na kraju grada.
Suprug Zdravko branio je na prilaznim cestama ljubav koju su proživjeli parkovima rodnoga kraja, sazrijevanje koje se događalo usporedno s prirodnim ciklusima Slavonije, sakramente urezane pečatom vjere, obećanje „u dobru i zlu“, prvo obogaćeno nasljednicima, drugo obilježeno znakom opće opasnosti ispod nepresušnoga vodotornja sjećanja.
Nije znala kamo su uoči posljednje berbe kukuruza nestale pripovijesti sa sindikalnih ljetovanja, komšijske kave slatkoga okusa pristupačnosti, boje ulica poslije jesenjih kiša koje, valjda, i sada padaju oko njihovih utočišta, dodirujući plodno tlo zajedno s tonama neplodnoga oružja. Ista pitanja slao je domovini i radijski Reporter, neraskidiva veza s vanjskim svijetom, znak kako nisu još posve izgubili razum i osjećaje, kako slična istina kuca sličnim srcima, osjećaj za pravednost, zalutalu među opustošenim arkadama, osjećaj za izdržljivost, izgubljen u koritima klonulih.
Plovio je ponovno Martinim mislima dan prvoga treninga na Dunavu, hvatanje ritma u četvercu bez kormilara, gubljenje daha na pogrešan način, prikupljanje snage kada je već sve izgubljeno. Upijala je trenerske savjete, osluškujući nepogrešivo bilo veličanstvene rijeke, pulsirajući trzaj koji je trebalo pravovremeno uskladiti s veslom, nasloniti predani bitak nepredanim strujama, naučiti slušati tišinu, šutjeti uz neprekidni šum divljega vodenoga ždrebeta. Željela je primijeniti stečena sportska znanja i u nesportskom dobu, dok Jugoslavenska narodna armija neljudski uništava Grad, vrijeđajući pridjev vlastitoga imena, usmjeravajući sivomaslinaste cijevi prema narodu, ljudima koji su vjerovali u još jednu skladnu, nadolazeću vukovarsku zimu.
Morala je ispred potomaka biti najjača žena na planetu, ona koja sve razumije, moćna objasniti djeci da nije tako strašno provoditi sklonišne dane, jer će postati, jednom kada iziđu, mnogo bolje osobe. Mažući jetrenu paštetu na preostale korice domaćega kruha, ravnomjerno raspodijeljenoga podstanarima skloništa na neodređeno vrijeme, obuzimala je Martu nutarnja tuga, muževo izbivanje boljelo je s neizvjesnošću jutra, i tako bi rado jecala, slomila se poput najtanje šibe ratarskoga kraljevstva. Nekim čudom, umjesto malodušnosti grč se pretvarao u nedokučivi osmijeh kojim je pružala sendvič malenomu sinu, osmijeh koji je odbijao prihvatiti sve razloge mogućega ukidanja, usred djetinjstva, usred ljubavi.
„Kao da je osmijeh uopće moguće ukinuti“, otresla je crne misli prisjećajući se prvoga poljupca danoga i primljenoga u spremištu čamaca. Još je bila znojna od treninga, prepuštena sviđanju najboljega u naraštaju juniorskoga osmerca, kovrčavoga mladića nehajna hoda, zaljubljenoga u Martu bezuvjetno, ali snažno poput vrtloga. Bilo mu je uzvraćeno jednakom mjerom, zbog njega se uostalom i zadržala u klubu duže nego što je planirala, svjesna kako dan propuštenoga veslanja istodobno postaje danom bez veslača sa Sajmišta.
Poljubac je imao okus neprolaznosti. Nije mogla objasniti ni sebi ni najdražima, ali kao da ni jedne druge priljubljene usne neće imati posebnoga smisla, jer pravi poljubac mora sadržavati budućnost. Đačka zaluđenost prolazi poput ljetnoga pljuska, govorili su stariji, no Martin je instinkt govorio kako će se zbog dečka s istoga veslačkoga polja morati promijeniti ili pljuskovi ili drevne poslovice.
Miris paštete vraćao je u ratnu stvarnost, a dječji pogledi nosili plavetnilo naslućenoga neba nad Vukovarom. Dok Zdravko, miljama vremenskih jedinica nakon onoga poljubljenoga dana, pokušava sačuvati nebo neukaljanim, Marta je spontano sklopila ruke, bdijući nad živim dokazima udahnute ljubavi, moleći polagano, ali jasno, da se makar najmlađi spase. Zurila je u stanare zgrade, Vukovarce preseljene na sigurno, ako se ijedno mjesto smije takvim nazvati. Starosjedioci su igrali neizvjesne partije bele na rasklimanim stolovima, bake unucima plele džempere bodovima samo njima znane volje, proizvodeći sitnu zaboravljenu radost konturama tople odjeće.
---
Stan je pogođen orkanskim projektilom iz Borova Sela, javili su Marti. Na smjene su stanari odlazili provirivati u svoje domove i vidjeti nedostaje li štogod, donijeti potreban predmet, komadićak ostatka ostataka. Dostojanstvo nije umiralo, stoički je primila vijest kako gori kutak koji su tako teško stekli, a tako lako i bezobzirno izgubili. Odlučila je biti još izdržljivijom. Iako su koljena klecala, ostavila je djecu na čuvanje baki Evi, dobroćudnoj ženici koja je voljela gužvaru i televizijske serije, malene ventile naporne poljoprivredne svakodnevice, najednom tako mile i podnošljive.
Potrčala je pustim stubištem prema trećemu katu. Nekoliko starijih muškaraca željelo je spriječiti njezin naum, bojeći se kako opasnost ni približno nije prošla. Odlomljena ulazna vrata, tisuće betonskih krhotina uokolo, u stanu koji više ne postoji pušilo se kao da je zagorjelo mlijeko, ostavljeno satima da se podgrijava, zaboravljeno grubim previdom obitelji koja je otišla piknikovati. Stakalca uramljenih fotografija ležala su raspršeno, s celuloidnih papirića virile sretne oči veslačkoga para. Više se nije mogla raspoznati ni trenirka koja je uz veslo upirala dunavskim valovima, ni vjenčanica šivena nepogrešivom majčinom rukom, ni elegantna cvjetna haljina odjevena za prvi Tenin rođendan. Kao da je s projektilom oštećen i centar za sjećanja.
„Može li čovjek pronaći sebe ako zaista izgubi baš sve?“ pitala se oprezno koračajući, gledajući raznesene zidove, izgorjele kućanske aparate, uništeni namještaj, ormar s dječjom odjećom i bračnom posteljinom. Stvarnost je neminovnošću demantirala svaku poru Martina bića koje je stalno ponavljalo kako se rat događa nekomu drugomu. Mučnina ju je tjerala na povratak u sklonište, ali nije odoljela nakratko krenuti i prema balkonu, utvrdici s koje su nekadašnji beskrajni horizonti bijedno ograničeni velikosrpskim uporištima. Kako je moguće da netko tako mrzi svoje, da okreće cijevi prema ljudima i objektima koji su dio njihovih mladosti, puta koji je od ravnice oblikovao bezdan?
„Zar nemaju ni jednu emociju; kako je Bog stvorio nekoga tko može život tako obezvrijediti?“ upitnicima nije bilo kraja, kao ni sirovim, grcajućim knedlama u grlu. Skliznula je krhkim tijelom niz ruševine odlomljenoga parketa, praznina je ispunjavala jad, ali nad tisuće malih tuga nadvila se najveća, osuđenost na življenje bez Zdravka, življenje koje bi jednako boljelo sve i da je stan ostao netaknut. Razbijeni prozori soba, okamenjenih od nedostajanja, više nisu uvlačili peterokutni sjaj vukovarskih zvijezda. Tek su sličice svetoga Bone ostale sačuvane.
„Hoće li to, zaštitniče, biti dovoljno; ako ne bude nas, koga ćeš onda štititi?“ mirno je izustila, bez ljutnje, dok se studeni sjeverac podmuklo uvlačio pod kožu, odnoseći iz doma Ivanovićevih odsjaj prvopričesničke hostije iz samostana svetih Filipa i Jakova, u danima kada je i Bećarski križ izgledao vječan u simbiozi s ljudskom savješću. Vjerovala je, još kako, da nema tog uma koji može naštetiti Spasitelju. Prevarila se, sjedeći nasred pogođenoga prebivališta, u mjestu i vremenu bez spasonosnoga rješenja. Bilo je lako nanijeti patnju, mnogo lakše nego ostati čovjekom, unatoč političkim previranjima i zadanim „načertanijama“ ludih barbarskih klica, razasutih zemljom kojoj nisu trebali nacrti i projekti, nego jedino ljudskost.
---
Tješila se zamišljajući sparno nedjeljno poslijepodne, kada znoj obuzme odmarajuće vukovarske obitelji, a ona uhvati praviti mađaricu s osam kora, kolač koji zahtijeva predanost potrebniju od talenta kuharice, odanu pozornost kojom se biskvitne kore stapaju sa smjesom kojom dominira kakao. Omiljeni Zdravkov kolač mogla je raditi na tjednoj bazi ako treba, uživajući i sama u šećerasto-kremastom okusu.
„Miriše do Osijeka“, šalio se suprug, režući čitav red mađarice, upozoravajući djecu da ne smiju rukama grabiti iz tepsije, smijući se neprestano u očekivanju večernjega povjetarca, olakšavanja nepodnošljive sparine, nelogično, baš kakva je i ljubav, sparine pojačane pravljenjem korastoga deserta. Sjećanje na mađaricu miješalo se sa scenama razvaljenoga štednjaka. Željela je starijim kadrovima zavarati novije. Prije nego što se uputila natrag u sklonište, mahnula je neprepoznatljivomu stanu, dok su topnički udari orali umjesto plugova, borbeni zrakoplovi nadlijetali brišućim letom, spremni pogoditi, zarobiti i ubiti sve osim duše.
„Dušu ni jedna meta neće locirati i predati“, promrmljala je ulazeći u privremeno atomsko carstvo, dovoljno prisebna ne pokazati slomljenost dok njezina dva anđelčića očekuju najbolje izdanje najbolje majke. Majke koja uspijeva uhvatiti ritam, s tisuću utrka na nejasnim životnim stazama.
---
„Reporter ne javlja novosti, mora da je gotovo, pali smo“, tjeskoba je obuzela sva lica skloništa, umorna od silnoga granatiranja, opsade bez razloga pojmljivoga svakomu tko je makar jednom udahnuo slavonsku zoru. Glas iz tranzistora održavao je podnošljivom donju granicu strahometra, no šutnja je zbunjivala. Marta nije pokleknula, primajući k prsima Tenu i Branimira, namigujući zahvalno baki Evi. Grleći ih, osjetila je komešanje čak i njihovih nezrelih bića.
„Djeca mogu razumjeti čak i kada odrasli to ne očekuju“, prostrujali su trnci, prizivajući oca i supruga.
Pamtila je svaku sekundu posljednjega susreta sa Zdravkom, jutarnju kavu, glačanje uniforme koja je tako dobro pristajala hrvatskomu branitelju. Dobacivao je šale, po običaju imitirajući američkoga komičara Jerryja Lewisa, skupljenih usana, naočala spuštenih gotovo na bradu. Gegajući se stanom, kao da vesla, što je posebno nasmijavalo Martu, sjeo je za pripremljeni stol, ispijajući natenane kofeinski napitak. Bježeći od ratnih tema, čitao je sportske novine, siguran kako će već sutra svakodnevica biti nalik jučerašnjoj.
Tražila je tragove zabrinutosti na njegovu licu, pečat možebitnoga rastanka, no nije nalazila ni najmanju rupu kroz koju bi se provukao crni oblak pesimistične slutnje. Odisao je samouvjerenošću, staloženošću, zanesenošću kako „dogovor kuću gradi“, kao što suživot opstaje stotinama naraštaja, neovisno o svim podjelama i različitostima.
Tijekom prijašnjih ozbiljnijih razgovora predlagao je kako će ih sve odvesti na more, no Marta je imala samo jedan uvjet: „Može ako svi ostanemo pored obale!“
„Znaš da moram biti ovdje, dok ide!“ uvijek je imao spreman isti odgovor, pa su morski planovi ostali nespominjani, nedosanjani i nemogući trenutkom. Trenutkom u kojem je prekasno čak i za svađu.
---
Egzodus je počeo u ranim satima 19. studenoga. Držeći dječicu, Marta i ostali stanari krenuli su usporeno, praćeni cijevima bivše armije, prema kombinatu obuće, vukući umorna tijela s noge na nogu, noseći zavežljaje djelića prošloga života, ono što je stalo u nekoliko vrećica – rublje, salama i poneka fotografija, ako su izvučene iz bombardiranih stanova.
Marta nije mogla povjerovati kako boje neba još postoje, prekrižila je svaku osim crne i bijele.
Približavala se zima svojim oštrim zubima, pojačanima razjapljenim čeljustima neprijatelja, spremnoga poniziti i najponosnija stvorenja Slavonije. Dolazili su prema halama industrijskoga giganta uspješne proizvodnje, zaustavljenoga u naponu snage, zaustavljenoga baš kao što je i čitavu Gradu presuđeno zbog dobrote kojom je isijavao.
„Imamo sreće ako ne dođu četnici“, mrmorili su glasovi ispred neprepoznatljivih zgrada kombinata, iako su kočijaške psovke govorile kako i među vojnicima postoji sijaset zlonamjernih osoba i osobina.
Stiskala je Tenine i Branimirove prste dok su ih mračna kapetanska lica popisivala, kao da su u nečijem tuđem gradu, nečijem tuđem životu.
---
Paučinaste niti smrznute vukovarske večeri dodirnule su dunavske opne, možda upravo u trenutku kada se dotrajali autobus uputio izvan kombinatskih ograda, na dugačko putovanje kojemu je odredište, barem u željama putnika, bio Zagreb, metropola od koje su očekivali izraženiju pomoć. Nakon svega, bilo je zapravo svejedno.
Smještena u stražnjem dijelu autobusa, Marta je ljubila dvije pospane majčine dušice, osjećajući kako srce nije ukrcano s njima, nego ostaje kucati ritmom neosvojive rijeke. Padajuća noć zaklanjala je siluete ubijenoga Grada, olakšavajući turobni rastanak, ako je išta moglo olakšati rastanak sa samim sobom. Nisu mogli vidjeti ni poginule sugrađane, metre razrovanih cesta, obrise epopeje jeseni Gospodnje 1991., jeseni pokopane i prije prvoga udaha.
Putnici napuštajućega autobusa nisu znali pravac kojim idu, prepušteni da ih vrijeme nakon skloništa odnese kamo treba. Ionako ni jedan put osim trajnoga ostanka nije bio ispravan. Svaki je bio neprirodan, poput veslanja protiv riječne struje, nepremostiv i nevažan, sve i da na odredištu čekaju med divljih pčela i ptičje mlijeko.
Martino tijelo kliznulo je sjedalom, kao da je na cilju izgubljene utrke, utrke u kojoj je veslala najsnažnije što može. Željela je osjetiti Zdravkovu ruku u svojoj, makar još jednom, ugledati njegove humoristične grimase, čuti duboki bariton kako šapće riječi nježnosti, priča o nevažnim stvarima kao da su najvažnije, a kada malo bolje razmisli – i jesu bile najvažnije.
Grad je ostao u mračnoj daljini, samo su duše napaćenih putnika mogle pokazati mjesto gdje je nekada stajao, izdižući se nad pljevom njiva svagdašnjih, osvajajući smirenošću uličnoga šarmera, zaustavljajući ljubavlju prolaznost svijeta i vijeka.
---
Trgnula se iz sna, na nepoznatom kilometru nepoznatoga puta, ne znajući sanja li još uvijek, ili diše sanjajući kako se trgnula iz sna. Nije htjela, ali glavom je prošlo kako na njezina Zdravka pucaju možda upravo kolege iz veslačkoga kluba, članovi iste posade, osvajači silnih medalja, ili, ne daj Bože, suprugovi učenici, talentirani golobradi mladići kojima je prenio prve veslačke zamahe.
„Voljela bih da je čovjek mnogo ograničenije biće, da mu Bog nije podario mogućnost tako izopačenih situacija“, komentirala je buljeći prema nejasnim siluetama pored ceste. Ćutjela je kako fantomski autobus nikada nigdje neće stići, ali ćutjela je i neopipljivo klupko koje vuče čitavim putovanjem.
Dunavsku snagu njezine ljubavne priče nitko nije mogao oduzeti.
Marta više nije usnula. I noćas je Dunav ulazio u javu, odlučan i odvažan, opredijeljen miru, sućutan što Vukovarci već satima ne znaju hoće li stići na sigurno, i ondje se kratko prošetati, osjetiti snagu neke druge rijeke, nimalo nalik onoj koja je sedamdesetih gledala prve zaveslaje talentirane veslačice, obične djevojčice neobičnoga grada, zaigrane, željne ukrotiti nemir koji izvire u dalekom njemačkom Schwarzwaldu, presijecajući nepodijeljene krajeve Staroga Kontinenta, ulijevajući se, simbolično, u istobojno Crno more, prosipajući purpurni mulj neotkrivenih plovnih tajni još većemu koritu.
Okretala je jastučić na sjedalu autobusa, promatrajući lica pozaspalih putnika, osuđenih na putujuće zbrajanje dojmova svega proživljenoga, nakon godina samostalnoga disanja ravnice.
Nasmijala se dušom najtužnije žene na planetu, osluškujući kako dopire šum nedoživljenoga mora, na ljetovanju radosne neoskvrnjene obitelji.
(iz zbirke priča „Kad narastem, bit ću Dražen“, OMH u Vukovaru, 2020.)
...
Čokoladna predstava
Svaki dolazak Fabijana Šovagovića u rodne Ladimirevce bio je svečanost za selo. Poredao se špalir snaša u narodnoj nošnji i tamburaši za prijam najdražega gosta-domaćina, željni vidjeti monodramu „Đuka Begović“. Rakijica, divani, nije se glumac mogao braniti od prijatelja iz mladosti, željnih čuti kako se snalazi u Zagrebu i što novoga snima.
„Opet glumim staroga mladoženju, samo sam ovoga puta direktor koji sve rasipa zbog ženine kuće“, tumačio je znatiželjnicima, gledajući što se sve promijenilo u centru i kod vatrogasnoga doma.
U krombi-kaputu obilazio je rodbinu, imao je dovoljno vremena do predstave. Otišao je u Mikolin kraj, dodirujući vrata roditeljske kuće, fotografirajući se s bratom Šamukom, sestrama Evom i Ružom, njihovom djecom. Svi su osim glumca bili nepripremljeni za dva snimka, na brzinu obuvajući počne, uzimajući novorođenčad iz kolijevke. Bio je uzvanik smiješan samom sebi, s buketom cvijeća, ponavljajući u glavi poznati mu tekst, slušajući izvještaje o kobilama, kravama i svinjama. Nije mnogo mario za protokol, u lakiranim cipelama ulazio je u Šamukin štagalj, udišući poznate mirise kao i da se neće skoro vratiti u gnijezdo u koje je tovario đubre do ranih dvadesetih godina prije odlaska na zagrebački studij.
„Šta je, bajo, jel ti se popravlja krov?“, snažno ga je udarao Šamuka po ramenima, pokazujući trule daske platona, objašnjavajući zamišljene pothvate, pomalo i zavidan svojoj krvi koja se otrgnula od seljačkih poslova radi tamo neke glume, a dobro bi mu došla muška ruka prihvatiti crjepove, dodavati građu, vilama hraniti marvu. Sve je to znao Fabijan, noseći grižnju savjesti zbog odabranoga odlaska, dovoljno pribran znati da nema dva ispravna puta, jedan neminovno tone u zaborav i ostaje na znanom, ali udaljenom peronu djetinjstva i mladosti.
Prošli su tako roditeljskim imanjem, sjećajući se gologa trčkaranja i zadirkivanja, ponosni što su uopće preživjeli Josipovu i Tonkinu smrt, stali na vlastite noge, makar ona značila školovanje najmlađega djeteta, baš toga svečara s monologom o ravnici koja mijenja lice i naličje u vječnoj borbi pojedinca sa sustavom.
Kada su napokon sjeli na trijem svoje kuće, izvadio je Fabijan smotuljak iz crne torbe, mali znak pažnje nećacima. Ostavio ih je kao djecu, a evo, već su ozbiljni školarci, sposobni odraditi stroge Šamukine zadaće, svakim danom iznova.
„Donio vam je čiko čokoladu, dobio sam na Zagrebačkom velesajmu, jedva je stala u prtljagu“, nasmijao se pružajući golemi, kilogramski omot bratovom najmlađem sinu. Ovaj se obradovao iznenadnom poklonu, raspakirao ga, ali unutra, umjesto čokoladne table, stajao je običan komad drveta.
„Uh, majku im, pa oni meni podvalili reklamni primjerak iz izloga“, zbunjeno se Fabijan češkao po glavi, znajući da su Slavonci sposobni za sve, ali pojesti drvo – to još nitko nije vidio. Ni doživio.
(iz zbirke priča „Rudnik čvaraka 2“, Mozaik knjiga, 2022.)
popis članova