DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Tomislav Zagoda
Tomislav Zagoda rođen je 15. 3. 1970. u Zagrebu. Diplomirao je 1995. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Gjure Sedera, nakon čega je studirao religijsku kulturu i filozofiju. Doktorirao je 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (mentor: Zvonko Kovač) s radom HUMOR U SLOVENSKOM, BOSANSKOHERCEGOVAČKOM I HRVATSKOM ROMANU U RAZDOBLJU TRANZICIJE. Područja znanstvenog interesa: suvremena hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka proza, popularna kultura, semiotika, kulturni studiji, interkulturni odnosi, južnoslavenska komparatistika. Objavio je nekoliko znanstvenih radova i sudjelovao je na znanstvenim skupovima (Obdobja i Peti slavistički kongres). Radi kao urednik u nakladničkoj kući Znanje.
Dobitnik je nagrade „Grigor Vitez“ za tinejdžerski roman Balada o Buginim gaćicama (preveden na makedonski i slovenski). Objavio je zbirku priča za mlade Nek bude kaos. Priče su mu objavljene u Zbirniku, Kako smo popubertetili (10 priča o odrastanju), Nove priče i pjesme dobitnika Nagrade „Grigro Vitez“. Suradnik je Hrvatske radio televizije za čiji je Program za djecu u mlade napisao brojne scenarije (Žutokljunac, Čarobna ploča, Prijatelji i dr.). U slobodno se vrijeme bavi i prevođenjem, pa je tako preveo s engleskoga špijunski roman Moskovska pravila (autor Daniel Silva).
Znanstveni radovi:
1. Model razočaranog čitatelja, Kolo, br. 05-06 / 2009.
2. The Subject and National Ideological Paradigms within the Post-communist Context – Sodobna slovenska književnost (1980 – 2010), (zbornik Obdobja 29), 2010.
3. Non-place of Novel in Slovenia's Transition – Meddisciplinarnost v slovenistiki, (zbornik Obdobja 30). 2011.
4. Tranzicijski junak (na primjeru Bulićeva romana Putovanje u srce hrvatskog sna) – izvorni znanstveni članak, Zbornik radova Petog hrvatskog slavističkog kongresa, 2012.
Sudjelovanje na znanstvenim skupovima:
- 2010. Peti hrvatski slavistički kongres, Rijeka – sekcija: «Visoko i nisko u hrvatskoj književnosti i kulturi»
- 2010. Simpozij Obdobja 29, Ljubljana – Sodobna slovenska književnost (1980 – 2010)
- 2011. Simpozij Obdobja 30, Ljubljana – Meddisciplinarnost v slovenistiki
(Ulomak iz romana Krizni put Gustava S.)
Danas sam shvatio da postoje dvije riječi koje će obilježiti moju mladost, ko što su Novi fosili obilježili mladost moje mame. Te riječi ocrtavaju tekuću sadašnjost koja teče kao ona blatnjava rijeka Ganges u kojoj se namaču zaneseni hindusi, budisti, bramani, što li već? – to su riječi kriza i recesija. Nitko više ne govori o umjetnosti i sonetnom vijencu, već svi govore o krizi i recesiji, i svatko ima neku svoju teoriju njihova nastanka, njihova trajanja i njihovih posljedica.
Za mene i moj razvoj važna je još jedna riječ, ona je isto stranog porijekla, to je riječ sublimacija. Ona označava pretvaranje sirovih impulsa poput seksa u nešto drugo, recimo ovako: umjesto da seksualno opći, čovjek trči maraton ili priča viceve ili pleše foxtrot ili debatira o čovjeku-potrošaču i obnovljivim izvorima energije, ko što ja debatiram s Bugom.
Buga je moja djevojka i ušljiva ekološka ljevičarka s romantičnim idejama o vjetrenjačama koje napajaju megapolise strujom, i slikom NKV radnika koji voze Mazdu 6 i idu na skijanje u Kitzbuhel. Buga je intelektualka i kći izuzetno dosadnoga državnog činovnika u sivom odijelu i s aktovkom u ruci. Naprosto sivi čovjek ili bolje rečeno čovjek-aktovka. Ona je negacija takvog čovjeka-aktovke. Zato je njezina egzistencija šarena i provokativna. Buga je intelektualka. Intelektualke ne kažu kurac, nego falus. Tako je Buga danas rekla da su recesija i kriza rezultat falusoidne zapadnjačke kulture (rekao sam da svatko ima svoju teoriju krize i recesije, uopće danas svatko ima svoju teoriju bilo čega). A, kako reče Aristotel, gdje ima falusa ima i feminizma. Već sam opisao Buginog oca, stoga ne čudi da se kod nje razvio i taj negativni feministički pogled na svijet. Uglavnom, da nema muške želje za moći, ne bi bilo ni recesije. A što je s neobuzdanom ženskom potrošnjom, upitao sam. Ah, Gustave, razočarao si me, mislila sam da tvoj um nije ukalupljen takvim jeftinim stereotipima, uzvratila je. To nisu stereotipi, opće je poznata stvar da žene pate od potrošačkog fetišizma. „Dušo, kad muškarac preodijeven u divlju svinju liže žensku potpeticu, to je fetišizam, a ne odlazak frizeru ili u kino“, rekla je i nježno me pomilovala po obrazu. Idi do đavola, načitana kučko, htio sam izustiti, ali sam se ugrizao za jezik. Jedva sam čekao da ovom mučenju dođe kraju. Stvarno bih trebao razmisliti o perspektivi naše veze. Tedi je spomenuo tu neku pedikerku (prije nego je doživio duhovnu obnovu)... šta ja znam... ne treba imati nikakvih predrasuda...
Uglavnom, Buga i ja smo se rastali u priličnom neraspoloženju. Godinama smo zajedno, pa smo navikli i na to da se povremeno ne podnosimo.
Vratio sam se u stan. Stara je promijenila cvijeće u Vladimiru Kočišu Zecu. Da pojasnim, na stolčiću u dnevnom boravku stajala je vaza u obliku Vladimira Kočiša Zeca, tako da je izgledalo kao da pjevaču iz ćelave lubanje rastu crvene ruže, tulipani, maćuhice i slično raslinje. Taj je portret-vazu mama kupila od nekog sirotog studenta likovne akademije koji se prehranjivao stvarajući uporabne predmete u obliku poznatih ličnosti. Primjerice, od najpoznatijih je hrvatskih političara napravio školjku za WC koja je podsjećala na umanjeni Zdenac života; od Severininih je usana napravio pepeljaru, od Miše Kovača vrtnog patuljka koji svijetli itd... itd... Osim vaze u obliku Vladimira Kočiša Zeca, stara je kupila i Majkla Džeksona od alabastera koji je na leđima nosio četku za cipele. Stara je rekla da je Majkl Džekson, prvi čovjek koji se rodio kao crnac, a umro kao albino. I onda je, četkajući čizme, počela mljeti o bjelačkom imperijalizmu, kao da je kći Martina Lutera Kinga, majke mi. Da nema bjelačkog imperijalizma, reče, onda crnce ne bi smetalo da su crni pa ne bi izbjeljivali kožu, nit bi Indijance smetalo da su crveni, nit bi Japance smetalo da su žuti i kosooki. Svi bi bili sretni, samo da nema te bjelačke hegemonije. I onda je, u rasističkom antibjelačkom zanosu, usporedila Džeksona s Isusom! Da je Džekson umro zato da bi iskupio grijehe bijelaca!? Stara je nedavno pročitala jedan roman o rasizmu, o dobrim crnim sluškinjama i pohotnim bijelim gazdama. To je to. Utjecaj književnosti.
Novosti DHK
Miro Gavran osvojio nagradu „Zvonimir Golob“
Nagrađeni Ivana Šojat i Miro Gavran
Finalisti Nagrade “Anto Gradaš”
Članovi društva
Trenutačni broj članova: 533
Zaključno sa datumom: 22. 05. 2019.
popis članova