DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Tuga Tarle
TUGA TARLE – od 2012. do 2013. otpravnica poslova a. i. Veleposlanstva RH u Bratislavi, Slovačka, profesionalni diplomat (Diplomatska akademija MVP-a), promotor hrvatske kulture u svijetu (Čile, Španjolska, Australija, Slovačka) i društveno angažirana publicistkinja i književnica. Doktorantica na interdisciplinarnim humanističkim studijima Sveučilišta u Zadru. Inicirala i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata – DORA (1991. - 1996.), pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže te povjerenica podružnice SDLSN-a pri MVEP-u (2008. - 2012.). Sredinom 90-ih članica uredništva časopisa Matica Hrvatske matice iseljenika i suradnica više izdanja Hrvatskoga iseljeničkog zbornika te brojnih drugih dnevnih novina i časopisa, tribina i HRT-a. Osnovala Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu (2001.) te Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi (2011.), vodila (1992. - 1995.) političku tribinu KIC-a Kuda ideš, Hrvatska?Osnovala Udrugu OS, društvo za promidžbu hrvatskog kulturnog identiteta 2013., članica Organizacijskog odbora I. i II. Hrvatskog iseljeničkog kongresa te članica Hrvatskog diplomatskog kluba u Zagrebu. Jezici: engleski, španjolski, slovački – aktivno, talijanski, francuski.
-Hrvatska - Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze,Ogledi: DHK, 2000. Zagreb
-Cultura como mercancia en la era de globalizacion, esej, Cultura europea, Universidad Navarra, Pamplona2001.
-Časopis Most/The Bridge, DHK, objavila više prikaza o književnicima hrvatskog porijekla u Čileu
-Croacia – como la quiero presentar al mundo, esej, Revista Croacia, Santiago de Chile 2007.
-Plesne kritike,(knjiga ogleda i kritika o plesu), Međunarodni centar ITI, Zagreb,2009.
-Sidrenje duše Hrvatske, referat na konferenciji o hrvatskom identitetu, Matica hrvatska 2009.
-Ariadnina nit, 2011., DHK - Ogranak Rijeka, zbirka kratkih pripovijetki
-O krvniku i žrtvi, studija o pitanju oprosta, književna revija Marulić 2011.
-Hrvatski iseljenički duhopis, zbirka eseja, kritika, pisama i prijedloga, Zagreb, 2013.
-Moja australska priča, roman o jednoj iseljeničkoj odiseji, Udruga OS, Zagreb 2016
Surađivala u mnogobrojnim tiskanim i elektroničkim medijima s više od 700 objavljenih priloga (Prolog, Oko, Književna Republika, 3. Program Radija, Most, Marulić, časopis Matica, Sušačka revija i dr.)
POPIS PREDAVANJA S VIDEO PREZENTACIJOM:
-Hrvatski kulturni identitet u doba globalizacije (propitivanje kulturnog identiteta hrvatske nacije)
-Muzej hrvatskog iseljeništva u Rijeci - pro i kontra
-Hrvatski iseljenički duhopis (o hrvatskom iseljeništvu i njegovim problemima,iskustvima i razočaranjima: nostalgija, tranzicija identiteta, istaknuti i uspješni, život u getima)
-Zašto smo prisiljeni napuštati Domovinu (o novom velikom valu iseljavanja iz Hrvatske)
-Hrvatsko zlato Čilea (o čileanskim Hrvatima - jedna priča o uspješnoj integraciji)
-Etika i pitanje opstanka (o odnosu spram drugoga, prirode i svijeta u korporativnom
-Umijeće komunikacije
-Identitet i maska
KLJUČ
Bio je jedan od onih dana bez sjena kad nam se život čini lijep i vrijedan življenja. Ni oblaka ni vjetra. Dan nabrekao od mirisna cvjetanja. Žena je stajala na rubu staze koja je vodila u park. Na tratini se igrala grupica dječaka. Kad je spazi jedan od njih, izdvoji se od ostalih i potrča koliko su ga noge nosile bacivši joj se u zagrljaj. Ostali su tako časak priljubljeni jedno uz drugo - dječak obgrlivši njezina nježna koljena, a ona milijući njegove medene kovrče.
- Kud ideš– upita je –na posao?
- Ne– odgovorila je žena –brzo ću se vratiti. Za pola sata. Evo ti ključ– reče –čuvaj ga, trebat će ti ako bi išao kući prije moga povratka.
Uzeo je ključ. Nije mu bilo prvi put. Spremio ga pažljivo u džepić u hlačama pa joj se osmjehnuo.
- Da ne budiš tatu– reče žena. –Pazi da ga ne izgubiš.
- Znam– dodao je uvjerljivim tonom dječak.
- Nemoj dugo– reče majci udaljujući se natraške sitnim koracima. Potom se okrenu kao zvrk oko svoje osi i odletje k prijateljima koji su ga čekali cikčući i žvrgoljeći poput jata vrabaca.
*
Nije prošlo mnogo vremena da je netko pokušavao otkuljučati vrata. Učinilo mu se da čuje kucanje, pa plač i onda se sve opet utišalo. Mali je– pomisli –izgubio je ključ?!
Netko je u susjedstvu otvorio radio.
Opet trešti fuckin’ metalic onog debila iz podruma ! – zaključio je bijesan.
To ga je silno nerviralo. Prokleti Anđeli pakla. Bio je razdražljiv i umoran, uprljan i zgužvan.
Svalio se na postelju obučen s cipelama na nogama i ostao tako neko vrijeme u osluškivanju zvukova. Nije mogao zaspati. Zašto ga sada klinac uznemirava?
Mališan je ponovno pred vratima plakao uporno i tužno. Čas je zavijao k'o pašče čas opet kašljao i grcao. Plač nije prestajao. Postajao je sve glasniji. Začas mu se ispunile uši nesnosnim bubnjanjem kao da mu voda klokoće u glavi. Konačno se začu škljoc. Brava je popustila.
Uto mu uđe dijete na vrata. Suhonjav dječačić s narančom u ruci. O pasu mu krpeni smotuljak nabijen strelicama od mladih zelenih šiba. Na leđima luk od savijena ljeskova drveta. Preko desnog ramena prebačena mu obična uzica od cipela vezana za dva kraja luka nespretnim uzlovima.
U njemu zatalasa more neukrotiva bijesa. Uspravi se poput jablana i trgnu rukom prema djetetu, a naranča poletje kroz prostor kao preplašena ptica.
Strgnu tobolac s dječakova pasa. Strelice se rasuše u nečujnom slapu, rašire se zjenice u dječaka, zadrhtaju usnice poput ružičastih cvjetova pod udarom pljuska, a malene ruke polete prema licu u silnom strahu od ludih udaraca.
Poteče vruća mokraća niz njegova gola koljena.
Čovjek zastane u svom bijesu kao da traži predah poslije naporna rada ili je možda na trenutak osluškivao vlastito bilo koje je divlje udaralo u njegovim sljepoočnicama.
Srce dječaka je skakalo snažno udarajući o okvire prozora, lomeći slabašna krila na mutnom staklu pod zastorom u uzaludnom nastojanju da se dočepa slobode.
Ni jauknuo nije od straha.
Čovjek odjednom prosu psovke i oštrom kretnjom ruke pokaza na stolić u kutu.
Ondje su stajale tri lončanice ispunjene sviježom masnom zemljom.
Dječak ništa nije razumio.
-Pokazat ću ja tebi– povika i skoči na prestravljeno dijete. Zakriljen zvučnom kulisom Anđela pakla iz stana u podrumu stade bjesniti u pomamnom ritualu komadanja žrtve. Lončanice s netom posađenim mladicama pukle su poput zrelih koštica. Zemlja se rasula. Mali guravi luk sačinjen dječjom rukom pade jaukom prebijene kičme, a tepih procvate crvenim mrljama.
Izvana se začu zapomaganje, širom se rastvore vrata i u sobu uletje izbezumljena žena. Njezin vrisak fijukne zrakom i ispuni sve kuteve sobe. Prozor se treskom otvori u punoj širini, zastori prhnu u zrak kao preplašeni leptiri, umukne susjedov radio i na čas nastane mukla tišina.
Malo potom evo ti ljudi. Tiskaju se okolo prozora, klimaju glavama. Došaptavaju se, ali nitko ne prilazi. Ne valja se miješati u obiteljske stvari. Prozor rastvoren, vrata otvorena.
Netko je ipak pozvao redare i hitnu pomoć.
Dijete nepomično – leži.
Čovjek se tresao kao u jakoj groznici. Žena je nastavila grčevito plakati klečeći na podu.
Zdrobljena školjka sobe odavala je tužnu sliku razorenog svijeta. Mnoge stvari razbacane i slomljene, a iznad svega opruženo opušteno tijelo krhkog dječaka.
Ugledavši policajce, ljudi su se ohrabrili.
-Životinja, sadist! Iživljava se na nemoćnom djetetu – otpoče galamiti neka žena iz susjedstva.
-Tako on oduvijek – dobaci starac iz veže preko puta –lud, hoće da ubije!
-Ne treba se pačati u tuđe poslove – odvali netko od slučajnih prolaznika. –On ga je prebio, njegov je. Tko zna što je učinio?
-Šuti budalo– kaže mu suputnica –ne govori gluposti.
-Današnja djeca su vražja– zaključuje on.
-Ma da je i stoput vražji– dometnu susjed –svemu ima granica. Guzica je za batine. A on se bogami, povampirio jer se nikoga ne boji. Propalica!
-Ni ona nije svetica. Vidite kak' okolo hoda nakinđurena k'o kakva namiguša?
Zaključila je poznanica –kaj hoćete, kaj se dobroga može izrodit iz takvih familija?
-To je zato kaj mu je uvjek popuštala i opraštala, a malog zapuštala.
-Ja sam mislila da su idealan par– čudila se druga susjeda.
Dječakova mati drhtavom je rukom pokušavala očistiti krvave obraze mališana tarući svoje dlanove o haljinu.
-Diše– tresla se poput ljeske –diše, diše!– ustrajno je ponavljala. Nije se odvažila ni pogledati u muževljevo lice.
On se, međutim, zgurio i stisnuo poput crva preplašen oštrim nastupom redara.
Dječaka je odnijela hitna pomoć, a njega je odvela policija. Ljudi se razišli svatko sa svojim brigama. U okolnim dvorištima i u parku, na tratini djeca su nastavljala svoje bezbrižne igre.
Nasred sobe u lokvici krvi ostao je odbačen i zaboravljen ključ.
*
Žena je sjedila na rubu bolničkog kreveta vrškovima jagodica oprezno dodirujući otekla mjesta na licu dječaka.
-Kupila sam nove lončanice i mačuhice već cvatu. Sve sam sredila. Tvoj prozor je opet pun cvijeća.
-Pao si– reče u pola glasa.
-Nisam– odgovori dijete jedva čujno – tata me udario, jako.
-Ali si pao pa su se razbile. Ne brini– šapnu –sad je sve prošlo.
-Još se ljuti? –upita dječak
Njegov je pogled počivao na majčinu licu pažljivo motreći svaki pokret mišića i svaki drhtaj trepavica u iščekivanju odgovora.
-Ne, nikako!
-A ključ? –uzdahnu dijete zabrinuto.
-Ne brini, našla sam ga. Bio je u sobi. Znala sam da ćeš ga dobro čuvati. Već si dovoljno velik da znaš paziti stvari. Tata ti je poslao naranču– osmjehnu se krajičkom usana žena.
-Na ormariću je.
Dječak s naporom pomaknu podbuhlo lice, ali ga bol zaustavi te očima potraži naranču. Ugledavši je tako okruglu i savršenu poput usidrenog sunca u hladnom prostoru sobe, na licu mu zatitra nešto između osmjeha i grimase.
popis članova