DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Valnea Delbianco
Valnea Delbianco (Labin, 13. travnja 1954.) kroatistica, književna povjesničarka, sveučilišna profesorica. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjeku za talijanistiku i Odsjeku za jugoslavistiku, 1979. godine. Kraće je vrijeme radila kao nastavnica te više od desetljeća kao novinarka i komentatorica u Informativnom programu Hrvatske televizije (Dopisništvo u Puli), surađujući u brojnim emisijama kulturnoga i školskoga programa. Poslijediplomski studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala 1995. godine, obranivši rad Hrvatska književnost u Italiji (primjeri iz 20. stoljeća) pod mentorstvom Mladena Machieda. Doktorski rad, Arturo Cronia (1896. – 1967.) utemeljitelj slavističkih i kroatističkih studija u Italiji, obranila je na istom Fakultetu 2002. godine pod mentorstvom Josipa Bratulića.
Od 1997. godine zaposlena je na Odsjeku za Kroatistiku, Odjelu za humanističke znanosti (danas Filozofskom fakultetu) Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, gdje je nositeljica i predavačica na kolegijima iz hrvatske srednjovjekovne, renesansne, barokne i prosvjetiteljske književnosti. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izabrana je u zvanje docentice 2003. godine, izvanredne profesorice 2009. te redovite profesorice iz područja humanističkih znanosti, polje filologija, grana kroatistika 2015. godine. Objavila je dvije knjige, sveučilišni priručnik te četrdesetak izvornih znanstvenih radova u kojima se bavi temama vezanima uz razdoblje hrvatskoga ranonovovjekovlja, s naglaskom na hrvatsko-talijanske književne i kulturne doticaje.
(Izbor)
ZNANSTVENE KNJIGE
1. Razumjeti drugoga: Kroatističke i talijanističke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2014., 319 str. (u koautorstvu sa S. Roić)
2. Talijanski kroatist Arturo Cronia (Zadar 1896 – Padova 1967), Biblioteka znanstvenih djela; 140, Književni krug, Split, 2004., 259 str.
POGLAVLJA U KNJIZI
1. Ivo Frangeš i hrvatska talijanistika, Zbornik o Ivi Frangešu, Hrvatski književni povjesničari, sv. 13, Maštrović,Tihomil (ur.), Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2013., 235-244. 2. Pitanje izvora i izvornosti u Čalinoj interpretaciji, Hrvatsko-talijanski književni odnosi, knj. 10, Husić, Snježana; Roić, Sanja (ur.), Zagreb : FF press, 2010., 231-242.
3. Znanstveni prinos talijanskoga slavista Cire Gianellija, u: Knjige poštujući, knjigama poštovan, Zbornik Josipu Bratuliću o 70. rođendanu, Davor Dukić ; Mateo Žagar, (ur.), Zagreb : Matica hrvatska, 2010., 483-495.
4. Problemi prijevoda renesansnoga teksta: Dundo Maroje na talijanskom, u: Marin Držić, svjetionik dubrovačke renesanse, Disput, Zagreb, 2009., 175-196. (u koautorstvu sa S. Roić)
5. Dalla Fortuna di Držić alla Ruota della fortuna di Gundulić, Zbornik radova Contesti adriatici, Studi di italianistica comparata, Aracne, Roma, 2008., 49-67.
6. Arturo Cronia i poznavanje slavenskog svijeta u Italiji, Hrvatsko-talijanski književni odnosi, knj. 8., Mate Zorić (ur.), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002., 319-334.
ZNANSTVENI RADOVI
1. Danteova Božanstvena komedija u čakavskom prijevodu, Književna smotra 169-170, 2013., 131-139.
2. Ilirska Sapfo – Philippa Lazea (1546. – 1576.), Književna smotra 163, Zagreb, 2012., 113-121.
3. Kukuljević i nezaboravljena Istra, Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Hrvatski književni povjesničari, sv. 12, Maštrović, Tihomil (ur.), Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2011., 269-283.
4. Prvi talijanski prijevod Držićeva Skupa, Književna smotra 155, Zagreb, 2010., 123-130.
5. Šime Ljubić u talijanskoj leksikografiji, Zbornik o Šimi Ljubiću, Hrvatski književni povjesničari, sv. 11., Maštrović, Tihomil (ur.), Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2009., 125-136.
6. Strah i grijeh u religioznoj lirici Mavra Vetranovića, Dubrovnik, 4, 2008., 292-303.
7. Biblijske žene u hrvatskoj književnosti od srednjovjekovlja do renesanse, Narodna umjetnost, 43/2, Zagreb, 2006., 135-148.
8. Kroatističke teme u talijanskoj slavistici (1940-1990), Riječki filološki dani, Filozofski fakultet, Rijeka 2002., 89-94.
9. Miroslava Krležu - najprevođenijeg ovostoljetnog hrvatskog autora - Talijani otkrivaju među posljednjima u Europi, Zbornik radova Drugog hrvatskog slavističkog kongresa, Dubravka Sesar ; IvanaVidović Bolt (ur.), Hrvatsko filološko društvo: Filozofski fakultet, Zagreb: 2001., 115-120.
10. Recepcija hrvatske književnosti XX. stoljeća u Italiji, Zbornik radova Prvog hrvatskog
slavističkog kongresa, sv. 3, Stjepan Damjanović (ur.), Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1997. – 1999., 7-10.
11. Prijevodi i odjeci hrvatske književnost 20. stoljeća u Italiji, Atti del Convegno internazionale sulla traduzione letteraria italiano-croata e croato-italiana // Zbornik radova s Međunarodnog skupa o hrvatsko-talijanskom i talijansko-hrvatskom književnom prevođenju, Morana Čale
Čale Knežević ur. [et al.], Istituto Italiano di Cultura: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Zagreb, 1996., 57-64.
ILIRSKA SAPFO PHILIPPA LAZEA
(...) Upravo se s jednom od „lelujavih sjenki“ može usporediti Philippa Lazea Polana Illyrica (1546. – 1576.), novolatinska pjesnikinja, čije se ime ne spominje ni u jednom povijesnom pregledu hrvatske (ali ni talijanske) književnosti renesansnoga razdoblja. Ovu latinisticu, koja je rođenjem vezana za Pulu, a životom za Veneciju i Padovu, povijest s obje obale Jadrana ne bilježi kao jednu od slavnih žena svojega doba. Oskudni pisani tragovi ne govore o krugu njezinih štovatelja, o njezinoj ljepoti nisu, kao o Cvijeti Zuzorić, pjevali hrvatski i talijanski pjesnici, ona nije propitivala položaj žene u društvu poput dubrovačke plemkinje Maruše Gundulić (Maria De Gondola) ili talijanskim sonetima branila obiteljsku čast, kao što je to u Italiji činila dubrovačka pjesnikinja Nada Bunić (Speranza Vittoria di Bona). Ipak, iz nevelika glasa njezinih pjesama i dragocjena svjedočanstva francuskoga pisca Jeana Jacquesa Boissarda danas možemo bar donekle oslikati portret Philippe Lazee. Bila je učena renesansna pjesnikinja iz plemenite obitelji, jedna od malobrojnih europskih žena druge polovice 16. stoljeća koje su izvor svojega znanja i književnoga nadahnuća pronašle u antici te tako postale dijelom postantičkoga svijeta koji uvelike nosi znamen muškoga roda.
Ilirska Sapfo imala je tri životna zavjeta: rodnu Pulu, Muze i presveti stid nedirnute čednosti. Njoj, što roda je svoga i ilirskoga tla bila ures, maleni hum vječnoga počivališta podarilo je tršćansko tlo. Tim se riječima sjeća Philippe Lazee, danas gotovo nepoznate renesansne pjesnikinje, francuski pisac Jean Jacques Boissard (1528. – 1602.), potvrđujući još jednom pravilo da pisane tragove o ženama predmodernoga doba uglavnom čuvaju djela uglednih muškaraca. (...) Philippa Lazea živi i stvara u vremenu u kojem čitanje i pisanje nisu još uvijek bile izravno povezane vještine. Dok se u rimsko doba najprije učilo pisanje a potom čitanje, dugi niz stoljeća nakon toga, sve do modernoga vremena, pisanje za veliki dio osoba nije bilo nužno povezano s čitanjem. U srednjem vijeku umijeće pisanja uglavnom se vezivalo uz profesiju svećenika, bilježnika, učitelja (i tek poneku učiteljicu). Usmenom komunikacijom služili su se pripadnici najrazličitijih društvenih slojeva – muškarci, žene, djeca, a znati pisati „nije automatski korespondiralo sa uglednim društvenim statusom“ već se smatralo uslužnim poslom. Mnogi plemići bili su nepismeni i prepuštali su posao pisanja prepisivačima u svojim pisarnicama. U toj podjeli na čitatelje i one koji znaju pisati, sve do 19. stoljeća, žene uglavnom pripadaju čitateljskome krugu, ne znaju pisati kao što i većina ne uči latinski jezik, jer su isključene iz klasičnoga školskoga sustava koji je „predviđao, nakon svladavanja umijeća čitanja na latinskim tekstovima, aktivnost pisanja i oponašanja modela ciceronskoga stila“. Iznimku čine žene iz visokih društvenih slojeva, najčešće plemićke kćeri koje su imale svoje privatne učitelje. U talijanskim gradovima ženska čitateljska publika javlja se širenjem tiska na narodnom jeziku u renesansi, a proširuje se i tipologija knjige pa žene više ne čitaju samo liturgijske knjige, kao u kasnom srednjem vijeku. Kolektivno čitanje u javnim (crkvenim) prostorima zamjenjuje se glasnim čitanjem u malim grupama (kućna okupljanja), a žene ponajviše uče družeći se s „uzoritim muškarcima“ (uomini virtuosi). U 16. stoljeću još je malo onih koji kupuju knjige, ne samo s ekonomskoga već i kulturološkoga stajališta, ali činjenica je da se većom dostupnošću tiskanih tekstova poticalo i čitanje, osobito među onim društvenim kategorijama, kao što su to žene, koje su do tada tradicionalno bile daleke pisanoj kulturi. Ipak, u talijanskoj se renesansi mnogo toga već bilo promijenilo. Ne samo da je među pjesnikinje ušla i jedna „časna kurtizana“ (cortigiana onesta), Veronica Franco, nego je u to vrijeme uspostavljen i svojevrsni obratni petrarkistički model, kao što su ljubavne pjesme Gaspare Stampa posvećene njezinoj neuzvraćenoj ljubavi, Collaltinu od Collalta, te izražavanje štovanja i prijateljskih osjećaja prema muškarcima, o čemu svjedoči i jedan Stampin sonet koji posvećuje svojemu prijatelju, autoru prve tiskane talijanske gramatike Giovanfrancescu Fortuniju.
Osamdesetih godina 20. stoljeća Joan Kelly Gadol postavila je pitanje: da li su žene imale renesansu? Njezin je odgovor bio niječan jer su sve dotadašnje historiografije koje su se bavile tim razdobljem pokazivale da je to doba „velikih muškaraca“. Brojna istraživanja koja su potom uslijedila otkrivaju drukčiju sliku i potvrđuju da su europske renesansne žene, pripadnice različitih društvenih slojeva, pomičući granicu od privatnog do javnog djelovanja, imale važnu ulogu u književnosti, glazbi, slikarstvu, oživljavanju antike, ali i u filozofiji, teologiji i politici te da ih povijest nije „izbrisala“. Javnost ženskoga glasa omogućena je ne samo posredovanjem učenih muškarca već i ženinim ulaskom u intelektualne krugove, članstvom u književnim akademijama, salonskim druženjima, čitalačkim kružocima, putovanjima, razmjenom pisama. U širenju ženina znanja, osim muškoga posredovanja (otac ili muž kao učitelji), najveću su ulogu imale obitelj i vjerska zajednica. U književnosti talijanskoga srednjega Cinquecenta bilježi se snažna pojava žena spisateljica na pučkom jeziku (il volgare) koje „tvore grupu“, riječ je o procvatu petrarkističke poezije i pojavi brojnih kanconijera „za života“ i „nakon smrti“ slavljenoga muškarca, ali već u petnaestom stoljeću u talijanskim gradovima ne tako malen broj predstavnica humanizma stvara djela i na latinskom jeziku. Osvrćući se na pitanje koje je postavila i na koje je niječno odgovorila Joan Kelly-Gadol, može li se govoriti o ženskoj renesansi, Virginia Cox ističe kako je riječ o razdoblju u kojemu društveni, ekonomski i politički položaj žena ne doživljava relevantne promjene, ali koje im nepobitno pruža nezapamćenu mogućnost emancipacije u kulturi – ponajprije književne, a zatim i likovne. Bez te emancipacije ne bi bilo ni dragocjenoga glasa Philippe Lazee, pulske i ilirske pjesnikinje. Na temelju njezinih sačuvanih stihova, ali i onoga što o Lazei piše ugledni francuski pjesnik i arhivar Boissard, možemo zaključiti da je ona svoja znanja stjecala čitajući antičke, rimske i grčke, pisce, da je vrsno vladala latinskim i grčkim jezikom te da se uspješno bavila pisanjem latinske poezije. U njezinim pjesmama nema sentimentalnosti ili neprimjerenih izljeva strasti, kao u nekih talijanskih petrarkističkih pjesnikinja koje u njezino vrijeme pišu na pučkom jeziku. Lazea se dotiče tema koje dolikuju novolatinističkoj poeziji i klasičnim književnim uzorima. Svoja nadahnuća ona nalazi u antičkim, ali i kršćanskim figurama talijanskoga postridentskoga razdoblja, kao što je sveta Katarina Sienska. Njezine, tek po naslovu poznate pjesme, Flora i Zefir te Žrtvovanje Poliksene, otkrivaju moguće književne uzore: nimfa Flora i bog proljetnoga vjetra Zefir, nezaobilazni su likovi kod Ovidija (Fasti) i Lukrecija (De rerum Natura), ali i kasnijih humanističkih i renesansnih autora – Petrarce, koji o Zefiru pjeva u Kanconijeru kao i Angela Poliziana (poema Stanze per la giostra). Lazeino preuzimanje nekih simbola novoplatonističke filozofije, Flora i Zefir dio su alegorije savršenoga vremena mira i vedrine, možemo povezati i s jednim od najslavnijih likovnih djela talijanske renesansne, Boticcellijevim Proljećem (Primavera). U drugoj pjesmi pulska pjesnikinja pjeva o Polikseninoj žrtvi pa se i ondje daju naslutiti njezini književni uzori. Dirljivu sliku o mitskoj djevi, koja u trenutku kada se rastaje sa životom ne misli na smrt već na vlastito dostojanstvo te pred muškim pogledima krije svoj ženski sram, opisao je Euripid u Hekubi, dok o Polikseni pjevaju i Homer (Ilijada) i Ovidije (Metamorfoze).
Philippa Lazea čitala je, dakle, klasike i tekstove svojih suvremenika s kojima je bila u korespondenciji, ali i njezina su djela drugi čitali. Koliko nam je poznato, nije se odvažila pisati na pučkom (talijanskom) jeziku. Iako je sačuvana književna ostavština ove Puljanke i Ilirke danas skromna, ipak trag njezina ženskoga glasa iznimna je pojava u jadranskome krugu renesansnoga pjesništva. Upravo stoga ona zaslužuje spomen i svoje mjesto u budućim pregledima hrvatske novolatinske književnosti.
(Valnea Delbianco, Razumjeti drugoga: Kroatističke i talijanističke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2014., str. 11-52)
1. Mirko Tomasović, Ljiljana Avirović, La divina traduzione. Tradurre dal croato all’italiano, Hefti, Milano 2006. (Valnea Delbianco, Talijanski kroatist Arturo Cronia, 65-77)
2. Ljerka Šimunković, „Valnea Delbianco, Talijanski kroatist Arturo Cronia (Zadar 1896-Padova 1967)“, Split, Književni krug, 2004, pp. 259, Cimbas, n. 31, Organo semestrale d'informazione interna all'Istituto delle Fonti per la Storia della Civiltà Marinara Picena, San Benedetto del Tronto – Italia, ottobre 2006, 84-85.
3. Sanja Roić, „Kritično i akribično o spornom slavistu. Valnea Delbianco, Talijanski kroatist Arturo Cronia, Književni krug, Split 2004“, Književna republika, 7-8, Zagreb, 2013., 229-232.
4. Antun Pavešković, Fusnote ljubavi i zlobe 19. (Valnea Delbianco, Talijanski kroatist Arturo Cronia. Književni krug, Split 2004.), Republika, br. 12, LXI, Zagreb, prosinac 2005., 230-233.
popis članova