DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vanda Babić Galić
Rođena u Kotoru 1967. Osnovnu i srednju školu završila je u Splitu, dodiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a poslijediplomski studij, smjer Književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Sveučilištu u Zadru (tada Filozofskom fakultetu) radi od 1992. kao znanstvena novakinja. Magistrirala 1997. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Hrvatska srednjovjekovna tradicija u bokokotorskim pasionskim tekstovima. Doktorirala 2003. na Sveučilištu u Zagrebu disertacijom Kulturno-povijesne vrijednosti djelovanja Vicka Zmajevića u Boki kotorskoj i Zadru. Danas (od 2017.) u zvanju redovite profesorice. Bila je vanjski suradnik na Odjelu za kulturu i turizam gdje je predavala kolegij Metodika interpretacije prirodne i kulturne baštine. Do ukidanja svih projekata krajem 2013. bila je voditeljica projekta Usmeno-književna baština zadarskog područja i suradnica na projektu: Kulture u doticaju: Stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti glavnog istraživača Milorada Nikčevića. Objavila je desetak stručnih i znanstvenih knjiga.(popis u prilogu) Suradnica je u mnogim znanstvenim i stručnim časopisima. Urednica je prvog zbornika Zadarskih filoloških dana te niza knjiga. Suautorica je i scenaristica dokumentarnog filma S Hrvatima Boke, u produkciji HTV, proizvedenog 2001. Od 2007. do 2015. predsjednica je Vijeća za kulturu Zadarske županije, a od 2015. do 2019. članica. Od 2016. članica je Upravnog vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a od 2017. do danas predsjednica. Od 2019. članica je Upravnog vijeća Gradske knjižnice Zadar. Ekspert je za akreditaciju studijskih programa i reakreditaciju studijskih programa pri Agenciji za kontrolu i osiguranje kvalitete visokog obrazovanja u Crnoj Gori. (odlukom od 21. 12. 2018.) Članica je stručnih povjerenstava Ministarstva znanosti i obrazovanja za procjenu eksperimentalnih udžbenika i eksperimentalnih nastavnih pomagala za osnovnu i srednju školu za šk. god. 2018/19 i procjenu udžbenika i nastavnih pomagala za osnovnu i srednju školu za šk. god. 2019/20 i 2020/21. U prosincu 2011. je sudjelovala u Erasmus programu razmjene profesora na Sveučilištu u Bambergu, gostovala je na Sveučilištu u Puli, Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, te Sveučilištu Macquarie u Sydneyu s temama iz hrvatske književnosti i kulture Boke kotorske. Bila je mentoricom na doktorskom studiju te je s doktorandom objavila više radova, kao i mentorica na završnim i diplomskim radovima gdje je također i sa studentima objavila nekoliko radova. Dugi niz godina bila je predsjednica Organizacijskog odbora Zadarskih filoloških dana, Obljetnice 500 godina od rođenja Petra Zoranića te Ljetne škole hrvatskog jezika i kulture Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru kao i velike manifestacije Hrvatski gradovi za Hrvate Boke. Aktivni je sudionik projekta Putevima bokeljskih Hrvata. Pokretač je brojnih kulturnih manifestacija s ciljem promicanja hrvatske kulturne baštine Boke, hrvatsko-crnogorskih književnih i kulturnih odnosa, predavanja u R Hrvatskoj i Crnoj Gori, te studijskih putovanja s ciljem približavanja i upoznavanja s kulturom i radom autohtone hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Objavljuje poeziju i prozu na književnim portalima i u renomiranim književnim časopisima. (Književna republika, Zadarska smotra, Ars). Objavila je 2019. zbirku poezije Crta na dlanu, a 2020. roman Cesta i ptica i oblak. Dobitnica je Godišnje nagrade Zadarske županije (2006.), Plakete HKD Napredak, Središnjice Sarajevo, za pisanu književnu i znanstvenu riječ i nakladništvo (2008.), Srebrne povelje Matice hrvatske za knjigu Berta K. Balabanića Radovan i Ljudmila (2008.), poticaja za izvrsnost u znanosti od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (2009.), Zahvalnice Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore za promicanje i očuvanje baštine Hrvata Boke kotorske (2019.) i Grba grada Zadra (2019.). Dobila je treću nagradu Dubravko Horvatić za objavljenu poeziju u Hrvatskom slovu, 2020.
Knjige (autorske, priređivačke, uredničke):
Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda, (priredila i pogovor napisala Vanda Babić), Zagreb, Erasmus naklada (Školska knjižnica; Hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, knj. 33-34.), 1998., 208. str. (ISBN 953-6132-49-4)
Vanda Babić, Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke kotorske, Diorama, Zagreb, 2001. (ISBN 953-6573-11-3)
Vanda Babić, Razgovor duhovni Vicka Zmajevića, HKD «Napredak – podružnica Zadar, Zadar, 2005., 240 str. (ISBN 953-6452-12-X)
Vanda Babić-S. Knežević, Gizdelin, HKD Napredak Zadar, 2007., 272 str. (ISBN 953-6452-87-3)
Vanda Babić, Kulturno-umjetnička društva Zadarske županije, Zadar, 2007. 420. str. (ISBN 953-7217-25-6)
Vanda Babić, Bokeljska muka, Književni krug Split, Biblioteka znanstvenih djela, Split, 2008., 219. str. (ISBN 978-953-163-301-7)
Split, priredila Vanda Babić, Zadar: Maris liber, 2008. (ISBN 978-953-7258-38-6)
Vanda Babić, Podrijetlo i osobnost Berta Krešimira Balabanića, Spjev Radovan i Ljudmila i druga njegova djela, u: Berto Krešimir Balabanić, Radovan i Ljudmila, priredila V. Babić, Novalja –Zagreb, 2007., str. 5.-55. (332. str.) (ISBN 978-953-6762-26-2)
Vanda Babić, Sv. Kata Aleksandrijska – djevica i mučenica, u: Versi svete Kate – divice i mučenice, Novalja, 2008. 93 str. (ISBN 978-953-6762-33-0)
Berto Krešimir Balabanić, Vila Hrvatica, priredila Vanda Babić, Novalja-Kolan 2009., str.298.
Berto Krešimir Balabanić, Duhovna oporuka, priredila Vanda Babić, Novalja-Kolan 2009., str. 343.
Franjo Topić, Napredak je misija, (priredila i predgovor napisala Vanda Babić), HKD Napredak Sarajevo-Zagreb, 2013., 438. str. ISBN 978-9958-840-59-3 i ISBN 978-953-57735-0-4 (Zagreb)
Vanda Babić, Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj književnosti i kulturi Boke, HNVCG Tivat, 2016., str. 343.
Vanda Babić, Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj književnosti i kulturi Boke, Naklada Jurčić, Zagreb, 2018., str. 351.
Vanda Babić, Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture, Jutarnji list, Zagreb, 2019., str 74.
Vanda Babić, Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture, HNVCG i Jutarnji list, Tivat-Zagreb, 2019. (dopunjeno izdanje), str. 140. ISBN978-9940-9703-6-9
Vanda Babić, Crta na dlanu, Skaner studio Zagreb i Centar za kulturu Tivat, 2019.
Vanda Babić, Cesta i ptica i oblak, Tivat, HNVCG i Centar za kulturu Tivat, 2020.
MOLITVA
Gdje danas je jedan cvijet
Sutra je tisuću cvjetova
I njihove boje, dubine su neba.
Gdje danas je jedan osmjeh
Sutra je tisuću osmjeha
I njihov je odjek na licu djeteta.
Gdje danas je suza
Sutra je tisuću suza
I njihov put je duboka rijeka.
Gle, na obali rijeke sjedi nasmijan dječak!
OPOMENA
Ne da se suza pretvoriti u riječ
Ne da se tuga pretvoriti u pjesmu
Dok gavran glumi pticu pjevicu
More se zamutilo i u jednom valu
Poslalo školjku kao dar
I opomenu
Nitko ne smije zrakom sunca zaslijepiti
oči prijatelja i pjev gavrana nazvati pjesmom
Nema bijega u ravnici ni u moru
Jeka planina čuva i suzu i osmijeh
I kos i slavuj u školjki su skrili trenutak
u kojem je gavran ostao bez glasa.
A more
More se smije,
smije….
STIH
Vrijeme je kiša. Nebo nosi oblake, a
nas dvoje sastalo se u stihu.
Imamo mi našeg filozofa, pjesnika i sveca
I drže nas svezane.
Imamo mi svoja omiljena mjesta,
snove i znakove samo nama znane.
Zveče konjska kopita, isprepliću se zvukovi i boje.
Nebo raznosi poštu, a mi,
čitamo s usana i kapljama se dobacujemo
nježno, da ne bismo slomili
stih u kojem čvrsto za ruke se držimo.
NEDOSTAJANJE
Između dva retka pogledavam more.
Ispružilo se s mog prozora i
malo tamnije je od neba.
Na popisu obveza nema tvog imena
no na trenutak zatvaram oči i šaljem ti
šalicu mora i kocku neba umjesto kave
i šećera.
Ispijamo je skupa, polako bez žurbe
dok preskačemo zamotuljke zloće i
lokve tuđih loših namjera.
Kocka neba šalje vojsku radosti,
a more čisti put.
Između dva retka i gutljaja kave:
sunce.
CRTA NA DLANU
Mi odavno nismo zajedno
i nema naše priče.
Nestala je poput neželjenog djeteta
tiho, skrivečki, kao da je nikad nije bilo.
O, da, pristali smo na to oboje.
Ti odlukom, ja šutnjom. Tek poneki stih
kao krik da teško je brisati uvijek ispočetka
grebati do krvi po crti na dlanu
utisnuta nam imena.
ŠESTI DIO
Između dva poljupca
Lupkala je nogama po lokvi vode koja se cijedila iz zida. Moje suze su slobodne, pobjedonosno je izgovorila hodajući s uzdignutim rukama po sobi kao da proslavlja pobjedu. Potom je sjela i rukom popravljala crnu rupicu na zidu iz koje nije više kapalo. E, tako, rekla je sad kad su suze slobodne sad mogu dalje. Tražila je očima po zidu neki svoj znak i onda uzviknula, evo ga, Grga! Noktom je pratila lik pogrbljenog čovjeka i crtala mu velika stopala i male ruke. Više je sličio na čudovište no ona ga je voljela. Potom je nježno pogladila travke koje su ga obrasle. Moje nježne travke spasa, pričala je, moji konci koji su me podigli i svezali. Zavezali i moje suze skupili u mrak. Govorila je mirno. Na licu joj se nije čitala emocija. No dlan je buktio. Uvijek je bilo tako. Grga, taj njezin Grga i ona koja mu je bila više od ičega što je mogao opisati susreli su se i stopili u jedno. Ujedno je to bila laž i strast, potreba i istost. Pa onda radost i punina. I na kraju zvijer koja je žderala prvo njih oboje. Potom bi ih ispljunula, ogoljene i trebali bi vremena da se vrate u svoje živote. Legla je i pogledala strop. Ni molitve nisu pomagale kad su oni bili u pitanju. Bili su uragan i vatra, svjetlo i tama, sve su bili u trenutku, ali bili su. Vidjela je bijelu košulju i plava puca koja su kao zvijezde plesale pred njom, šepurile se i zavodile je. A ona im je mahala i lice joj je blistalo od radosti. Strop je sjajio u tisuću plavičastih tonova i vidjela je sebe kako sjedi u predvorju hotela. Pa da, sjećala se, imala je sastanak radne skupine jednog velikog projekta u Salzburgu i ostala jedan dan duže. Dogovorila se s Grgom čekati ga na povratku iz Reimsa. Dolazim po tebe u dva – pisalo je u sms-u. Tek u dva, pomislila je. Nisu se vidjeli od one večeri. Otputovao je drugi dan u Reims, a ona svojoj kući. Od tada nije ništa bilo isto. Poslao joj je francuski broj. I ostao tjedan duže. Misli su joj bile s njim. I našla se u trokutu. Između ljubavi i zaljubljenost. O, sjećala se, a znak na ruci je bubrio i žario, nije bila spremna povrijediti svoju ljubav da bi se predala valu emocija koje je nisu puštale. Nije bila spremna prestati sanjariti. Sklopila je tajnu vezu s Reimsom. No, znala je. Prvi njihov sljedeći susret bit će oproštaj. Bar je mislila da je tako. Dok se strop pretvarao u uzburkano more u nijansama plave do modre od koje su je boljele oči tražila je spas u zidu više zelenom nego žutom i uhvatila je Grgu za malenu ruku dok se on pokušao ispraviti, činilo joj se, mučio se onako pogrbljen što od radosti jer je drži za ruku, što od straha da je više nikada neće pustiti. Grga, rekla mu je nježno, ti si moja zelena travka, i moja crna opaka rupa koja je požderala moju radost i ispljunula me u ovaj sobičak. Znala je da mora proći ovu priču s Grgom i to dok Kuštravi ne može ustati i zaštititi je. Morala je proći korak po korak držeći ga za ruku. I trebala je ubiti strah, a sačuvati sebe i njega od svih onih koji bi ih tako ranjive zbrisali. Došao je u dva, izrekla je to na glas a onda začula njegov glas.
(…)
SEDMI DIO
More ljubavi i boli, boli i ljubavi
Probudilo ju je neko nepoznato lice u modroj kuti. Na pločici uredno smještenoj uz lijevi ovratnik pisalo je ime no Luna ga nije mogla od brzine njezinih pokreta vidjeti. Više gestom nego govorom rekla joj je kako danas ima razgovor s liječnicom. Nastavit ćete gdje ste stali, veselo će sestra na što se Luna iščuđavala jer nije imala sjećanje susreta koji je trebalo nastaviti. Približila se modrokutoj koja je širom otvorila oči pokušavajući time pokazati svoju izbezumljenost, no Luna se nagnula nad njezin ovratnik i pročitala ime. Florence. Jedno po jedno slovo je naglašavala kao da čita sastavak ispred razreda. Potom je pogladila ovratnik i okrenula se zidu pjevušeći onu svoju pjesmu koja je sjećala na veliki mjesec i rijeku. Zamisli, govorila je u sebi sve je to pojela crna rupa. Molim, upita je modrokuta. Nije odgovorila, samo je pogledala onako ispod oka kao da će je zalijepiti. Živcirala je svojim cvrkutanjem. Glas joj je bio za oktavu viši od svih onih glasova koje je Luna mogla zatvoriti u ladicu i zaboraviti na njih, no ovaj je izluđivao. Naslonila se dlanovima na zid i tiho mrmorila molitvu koju je rabila samo onda kad nije više imala načina vratiti mir. Zid je prigrlio da je u jednom trenutku Kuštravi mislio kako će je progutati svojim zelenožutim bojama. Luna, prišao joj je, ovaj tvoj zid s kojim razgovaraš pojest će te i napraviti od tebe crtež. Nasmijala se. Zamisli kakav bih ja bila crtež. I što misliš Kuštravi gdje bih stajala, pored zgrbljenog Grge i njegovih velikih stopala ili u bespuću Franovih dlanova ili negdje između njihovih nesigurnosti, lomljenja, ljubavi i patnje. Nije to ni izrekla a znak na ruci je zatitrao i zid je postao isprva blijedo rozi do žarko crvenog. Pulsirao je zajedno s njom i činilo se u trenu kako će se svi zajedno rasprsnuti. Modrokuta je već bila otišla. Luna se tresla zajedno sa zidom i dlanom svjesna kako na to pitanje možda nikad neće pronaći odgovora. Koliko god brisala Grgu on je rastao, a Fran je odavno shvatio da je mozaik njezina puta potpun samo kada su njih obojica uz nju. Pa to je bezobrazno, svađala se Luna. I koliko god se svađala obojica su imala svoj zadatak, svoju vibraciju, boju i mjesto. Ne, ne mogu biti istoznačni. Nisu nikad ni bili začuje glas koji je dopirao iz zida ili njezine već nabrekle ruke. Svatko ima svoju dionicu. To ti je kao na koncertu simfonijskog orkestra gdje svi instrumenti daju prekrasnu melodiju i zvuk. Nije se slagala s tim. Fran je bio njezino sve. Sve. Sve. Sve. Ponavljala je unedogled. A Grga. Grga je bio zelena livada radosti koja joj je davala boju u obrazima i onaj vragolasti izraz lica. Lupkala je dlanovima o zid tražeći potporu i utjehu od njega, zida koji je svih ovih dana u sobici bio i Grga i Fran ujedno. Kuštravi je nježno zagrlio i rekao kako se mora smiriti jer je čeka liječnica s kojom će nastaviti razgovor od prošlog puta. No, ona je odmahivala glavom ne sjećajući se lica liječnice ni razgovora. Kuštravi je tješio govoreći joj da je tada bila u svom svijetu i nije to shvatila kao stvarnost nego kao san te ju je uvjerio da se umije i zbroji kako bi sada stala pred nju svjesna svake svoje riječi. Još jednom je pogledala pticu i zagladila joj je krila i učinilo joj se kako je ptica zahvalno klimnula glavom i poletjela do oblaka koji joj je namignuo. Fran je skupio svoje ruke i molećivo je gledao kao da kaže, hajde, možeš ti to, tu sam i čekam te. Od te spoznaje razvukao joj se osmijeh. Kapnula je omiljenim parfemom na užareni dlan i vratila živost mirisom kojeg je voljela. Sjela je ispred zida i čekala. (…)
DESETI DIO
Slamnati ljudi
Zurila je tupo u zid. Bio je neravan, pun ispucanih crta koji su bili cesta, i ptica i oblak. Rukama je prolazila po crtežima koje je pronašla. O, da sve piše na tom oronulom zidu. Još kad su je zatvorili u taj prostor koji je mogao biti soba, a bio je plesna dvorana, kino sala i zatvor, znala je da će na njemu naći sve odgovore. Čak i više od onoga što je željela znati, jer postoje neke stvari koje ne dođu do čovjeka s razlogom ili kasne pa dođu s odmakom dovoljnim da se posloži slika i ne uruši mir. A Luna je osjećala takav spokoj da mu nije znala dati imena niti ga opisati. Nije bila uspavana ni pod lijekovima, nije bila ušutkana ni umrtvljena bila je kao proljetni cvijet u vrtu njezine tete, raskošna u svojoj ljepoti mirnoće. Mogla bi reći i da je sretna, da baš to sretna. Gleda u taj zid i sve njih okupljene, gleda ih i najradije bi ih zagrlila i utješila. Činili su joj se svi potrebni ljubavi. Ptica kojoj je popravila kljun i krilo sad joj je sjedila na ramenu i gladila je govoreći joj, ptico bijela nikada više nećeš završiti na nekom ljepljivom zidu punom zelene plijesni i suza uhvaćenih u zamke. Potom je rukom prešla preko svih i zaustavila se uz naizgled nezgrapnu mrlju. Znala je kako je to roj muha i mušica zunzara, manjih, većih, važnih i manje važnih. I prema njima je ćutila razumijevanje i sva njihova sranja i zujanja koja nikad nisu i neće prestati shvaćala je poput majke koja nestašluke svoga djeteta ne opravdava ali razumije. Mislila je ta i one moraju živjeti takve, zunzave, ružne i neprihvaćene od svoje vlastitosti. Nije ni ona bila svetica i sigurno bi bilo manje njihova zujanja da nije vječno iskakala iz okvira građanske podnošljivosti. Dobro, ušutkavala je glas Kuštravog, svi oni su bili ono što su zunzarili i pripisivali joj bezobzirno s opakom količinom zla, no ona je danas stajala ispred te mrlje muha i razumjela njihovu bol. Nema veće kazne nego ne živjeti ljubav, ponavljala je, ljubav koja pročišćuje, ljubav koja udara, lomi, miluje i poput bure ruši sve u trenutku, pa opet gradi i tako sve dok ne ostane esencija, miris, zvuk, zvijezda.
O, koliko je važnih osoba bilo u tom muharniku, glasno je nabrajala njihova imena i sve im je redom naglas rekla, oprosti. Svaka od tih muha i mušica imala je važnu ulogu u njezinoj samospoznaji. Bila im je zahvalna i nije joj bilo važno razumiju li. U stvari znala je da one uopće ne haju i ne čuju njezine riječi, one zuje, zunzare isti zvuk cijeli svoj mali život i naprosto muhe su muhe, zuje kao muhe, žive kao muhe i umiru kao muhe. Poštivala je njihov izbor. Biti muhe.
Malo se udaljila kako bi vidjela što je to na zidu a ne vidi se izbliza. Jer, znala je to i ona od šume je ponekad teško vidjeti stablo. Zato se udaljila skroz na vrata od sobe i gledala zid. Sad joj se činio samo zeleno žuti, s cestom, oblakom i kućom. Fran je pozdravljao raširenih ruku, a Grga se sakrio iza oblaka i čekao svoj trenutak. Crne mrlje činile su se manje no nije ih se moglo ne vidjeti. I što sad, pitala se. Je li ona ono što je obećala odradila? I tko joj to može odgovoriti.
(…)
Kuštravi, rekla mu sjedi i gledaj kako čistim ovaj zid pomalo žut, pomalo zelen, ponegdje siv na kojemu je crta koja je bila cesta, kuća, oblak i ptica. Ptica je odletjela. Pokazala mu je na oblak iza kojeg se krio Grga. Gledao ju je molećivo. Nemoj me izbrisati Luna, čitala mu je s usana. Ja pulsiram na tvojoj ruci i koliko god brisala, ostajem. Čak mu je i godila ta istina. No, ona se nije osmjehivala. Rekla mu je, Grga ti si bio moja lopta radosti. Bio si mi duda varalica koja me othranila. A sad je vrijeme, dragi moj Grga, ostavit te u mojem zapešću, ali izbrisati tvoj lik s ovog zida na kojemu je sve imalo svoj smisao i svoju težinu. Oslobodila sam sve one potoke suza i tebe oslobađam i kažem ti, oprosti, brišem te. A praštaš li mi, Luna, izreče gledajući u svoja velika stopala. Pogledala ga je suosjećajući. Zahvaljujem ti, moja zelena travko. Bio si moj spas i moja pokora. Bio si sve što je trebalo biti u trenu. Bio si slika koju sam voljela, bio si zvjezdana prašina i mjesec veliki i žut. Bio si žubor s izvora one naše rijeke i odraz si bio u nepomičnoj vodi. Bio si moja laž koju sam toliko ljubila. Sve si to bio. Kuštravi se stresao. Grga joj je pokušao reći kako što god ona rekla i što god on zgužvao ostaje sve upravo onako kako treba biti. Znala je to i ona. Znak na ruci tukao je tolikom brzinom da je pomislila kako će se rasprsnuti preko zida koji je pocrvenio od stida. Ona je mahnito dlanom brisala prvo Grgine ruke, pa stopala pa njega cijeloga. Ostala je praznina iz koje je zid pustio suzu. Kuštravi je želio zaustaviti no trebalo je jednom sve počistiti, posebno sada kada je sve sjelo na svoje mjesto i kada je Grga ostao znak na njezinom dlanu no ostavila ga je u baruštini koju je izabrao valjda ne imajući snage učiniti bilo što drugačije što bi mu vratilo svjetlost.
Dalje je nastavila i ne hajući sve poravnala tako da je zid dobio boju sunca. Bio je negdje zlatno žut negdje je prelazio u skoro bijelu no na njemu nije ostalo ništa osim ceste, kuće i Frana.
E, tako. Sjela i je i pogledala. Sad mogu doma. Kuštravi, okrenula se prema njemu. Vidi, ispružila je ruku. Krv je kapala iz dlana toliko da je Kuštravi panično zvao modrokutu. Luna je potpuno mirno sjedila i čekala da joj previju ranu. Oni nisu znali da je upravo postavila sve na svoje mjesto i iščupala tu školjku koju je onomad pristala uzeti. No, sad je odlučila - neće više. Imala je pravo na izbor. Čak i ako je na njezinu putu, ona je birala što će uzeti a što preskočiti. Čula je smijeh Shanyte. Zvučao je kao nevjerica. Ma, da, baš ona može izbrisati ono što joj je predodređeno. A što ne bi mogla, tukle su joj se rečenice u glavi. Nije osjetila ni kada su joj šivali ranu. Čudili su se i postavljali joj milijun pitanja no nije ih slušala. Jedino važno joj je bilo ne pristati na neka tuđa pravila i odredbe. Tko je taj koji crta koga ćemo voljeti, sresti, gurnuti, pljunuti, sanjati? Tko je taj koji u trgovini bira deterdžent za suđe? Sami sve odabiremo. Miris, boja, cijena. Uostalom i trenutak! Sve to bira s nama. Da, ona je te ljetne večeri u trenutku zaustavila sve. A, mogla je ići do kraja, i bi li danas bilo drugačije? Bi li grebala do krvi tu crtu na dlanu, bi li brisala Frana kako briše Grgu. Jauče i briše. Boluje i briše. Vrišti i briše. I tako sve dok je nije izmorilo. Kuštravi je milovao. Luna, pokušavao je dozvati, pusti znak nek stoji. Živi s njim. Sjećaš li se kako smo se upoznali. Milovao ju je riječima, dlanom, ljuljuškao je ne bi li joj pomogao da konačno pomiri dvije medalje i svoje srce koje je mirovalo jedino u njegovoj ruci. Pustio je tek kad je zaspala. A iz svog tog meteža iskočio je Grga. Kuštravi ga je spazio i pokrio ruhom usta da ne vikne. Nije želio probuditi Lunu, a opet izgledao je kao da je sudionik urote. Grga ga je pogledao molećivo i Kuštravi nije imao snage odbiti njega koji je bio Lunina travka koju je dugo grčevito držala toliko da joj se urezala. Luna, šapnuo joj je Grga naginjući se nad…
(…)
popis članova