DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vanja Spirin
Vanja Spirin, rođen je 1963. u Zagrebu. Bavi se književnošću i raznim oblicima kreativnog pisanja, kao što su copywriting, pisanje scenarija, kao i ghostwritingom. Objavio je devet knjiga, većinom humorne fantastike i stotinjak kolumni, blogova i priča, objavljivanih po raznim antologijama, časopisima i portalima, Dobitnik je nekoliko književnoj nagrada (Gaia, Sfera, Artefakt). Također, bavi se i glazbom te je kao skladatelj i glazbeni producent objavio pet albuma, od ambijenta i filmske glazbe do industrial metala i EBM-a. Dvije njegove knjige postoje i u audio/multinedijskom izdanju.
Knjige:
1. Hangrap i Drobhila – starohmirijski ep, Pegaz 1994.
2. Hrvatski mitovi i legende – Pegaz – 1998.
3. Blago bogova – Hand Design Studio – 1998.
4. Junačke zgode Junker'sa i Vailianta – Bakal – 2000.
5. Treći nos – Bakal – 2003.
6. Smrtonosna mizija i druge priče – Zagrebačka naklada – 2014.
7. Junker´s i Vailiant protiv sila tame – Hangar 7 -2017.
8. Plavuše za neznalice – Jesnski i Turk – 2017.
9. Od ovaca do zvijezda – InTri – 2022.
Audio knjige:
Smrtonosna mizija: https://www.youtube.com/watch?v=WB3rFlEg-3I&t=28s&ab_channel=VanjaSpirin
Hangrap i Drobhila: https://www.youtube.com/watch?v=p3-UFU15UrU&ab_channel=VanjaSpirin
Lovac
Mila moja mišice!
Znam da ti ovo pismo dolazi nenadano i da se možda ljutiš na mene ili si zabrinuta, jer me nema već dobrih pet godina, ali nisam se prije mogao javiti iz posve objektivnih razloga. Naime, nalazim u paklu. Goruće se nadam se da se u međuvremenu nisi udala ili spetljala s nekim drugim, jer mi je onaj riđi pjegavi gad od listonoše, ne želim mu nedostojna imena ni spominjati, oduvijek bio sumnjiv, posebice od one svadbe tvoje prijateljice na kojoj si bila kuma i izgledala si ljupkije, zanosnije i otmjenije od kakve princeze.
Kada ste ono plesali, privijao je nesretnik, sjeme mu se zatrlo, tvoje jedro tijelo s takvom neskrivenom životinjskom pohotom, da se čovjek jednostavno pobljuje i poželi ga ubiti na neki naročito brutalan, dugotrajan i ponižavajući način. Tko ga je uopće na tu svadbu bio pozvao, pitam se ja.
Usprkos tim mojim sumnjama, vjerujem da si mi vjerna, jer ja sam tebi sve ovo vrijeme bio vjeran. Znadeš i sama, u cijelom svojem životu tri su stvari koje sam odistinski volio bile lov, ti i voda iz ujakova bunara. Zapravo, kada malo razmislim, o toj vodi ti nisam do sada pričao. Nešto u njoj ima od čega se čovjek osjeća ushićeno. Onako, lete ti zmajevi oko glave, čuješ malo drugačije nego inače i sve ti je totalno cool. Zli jezici govore da je bunar onečišćen od gnojnice, no to su ništa drugo do gluposti.
Pitaš se ti, otkuda sada ja, iznebuha, nakon pet godina? Priča se možda doimlje posve nevjerojatnom, no događaji se više-manje uvijek razvijaju nekako onkraj naših očekivanja. Otvoreno ti moram priznati da sam neke stvari, poput ujakove vode, krio i od tebe i od drugih, jer nisam bio posve siguran je li u redu njima se baviti. Ako sada misliš da se to odnosi na one slike koje si mi jednom slučajno našla, ne radi se ni približno o takvim stvarima, već o nečemu manje sramotnom, no, kako su mi kasnije rekli, posve neprihvatljivom. Ipak, najbolje je da ti o svemu ispričam od samog početka:
Prisjetit ćeš se lako da su me ljudi još od malih nogu znali u čudu pogledavati, jer bih znao čuti glasove za koje su drugi tvrdili da ih ne čuju. Usprkos tim njihovim tvrdnjama ja sam bio posve siguran da oni stvarno postoje te me, premda sam proveo dosta vremena u onoj bolnici okružen svakojakim sumanutim smućenim nakazama, nisu uspjeli razuvjeriti. Najlakše je nekom s neba pa u rebra reći da ima neku egzotičnu zakučastu psihozu. To može svaka neotesana vucibatina bez kućnoga odgoja. Da sam sirovina kao oni, mogao sam reći onom primariusu da izgleda kao kanta govana. Uostalom, to je istina. On stvarno izgleda kao kanta govana i ne jednom sam ga vidio kako njuši sjedala na dječjim biciklima. Krajnje, krajnje odbojna osoba.
Kada su me napokon bili pustili, prestao sam piti one gorke lijekove i glasovi mi se ponovno stadoše javljati, no nisam ti to tada bio spominjao, jer znao sam da si, premda bez razloga, zabrinuta za moje zdravlje.
Potom sam, sjetit ćeš se, često išao u lov, jer uživao sam u osjećaju potrage i ugodnom naletu žmaraca koji bi me prolazili dok bih se prikradao gustišem s puškom u ruci, vrebajući neku životinju. Sve me je to uzbuđivalo, miris metvice, nauljena čelika, vlage i baruta. Ima nečega erotskoga u lovu. Nakon ekstatičnoga praska dolazilo je radosno smirenje. I to mi podosta ovdje nedostaje.
U lovu sam često nailazio na svakojake životinje i pucao bih po njima bez velikog razmišljanja o nekakvim pomodnostima poput one ekologije i feminizma koju stalno u zadnje vrijeme spominju. Slušao sam glasove u glavi i šuljao se šumom u potrazi za plijenom. Tako jednog dana u šumi i okolici između ostalih šumskih stvorenja stadoh zamjećivati nekakve bijele krilate spodobe, koje sam u početku smatrao nekakvim pticama, no kasnije se pokazalo da one to zapravo nisu. Neke od njih bilo je teško uloviti, dok su druge, naročito one manje, pokazivale pravu ptičju naivnost i izraženu intelektualnu tupost. Bilo kako bilo, nisu nikada bili neki naročiti trofej. Ubrzo pošto ih čovjek ulovi, samo se istope i nestanu, a ukoliko ih se odmah svježe pripremi, meso im je nekakvog bljutavog slatkastog okusa. Kasnije, kada sam se oprezno raspitao, rekli su mi da je to zbog toga što jedu samo ambroziju i piju nektar, premda sumnjam u tu ekskluzivnost, jer sam vidio jednog od njih svojim očima kako jede zelene još posve nezrele jabuke, a drugog sam zatekao kako slamčicom izvlači jajašca iz mravinjaka.
Kako je vrijeme prolazilo, tako se meni nekako omililo loviti ta bijela krilata stvorenja, čak mi se dopadalo i gledati kako nestaju. Moglo bi se reći da me obuzela neka strast prema svemu tome, jer, znadeš i sama, ja sam osoba ispunjena strašću. Ulovio bih najmanje jednoga tjedno, no nisam ih više jeo, jer srneće je i zečje meso bilo daleko ukusnije, već bih ih lovio samo radi radosti koja je pritom ispunjavala moje srce.
Jednoga tako dana kroz trnje i lišće kupina spazih jednoga od njih, nevelika dežmekasta svata s kratkim krilima te ga stadoh slijediti kroz šumu do perivoja na njezinu rubu. Taj se mladac doimao nekako drugačijim: bio je manji od većine pripadnika njihove sorte, u rukama je držao mali sićušan luk i strijelu, a o oblu bucmastu ramenu visio mu je tobolac s ostalim strijelama. Na klupi u parku sjedilo je dvoje mladih, tiho nešto razgovaralo i stidljivo se pogledavalo. Vidjelo se da još nisu zajedno. Malac, odlepršavši do krošnjata hrasta u njihovoj blizini izvadi strijelu i nacilja ravno u njih dvoje, no ja ih spasih, hitro ispalivši dvije patrone krupne sačme prema njemu. Neobično, no nisam ga pogodio i on preplašeno odleprša u šumu, a mladi me mrko pogledaše i rekoše mi neka se vratim u jebenu italiju i tamo pucam po slavujima i češljugarima. Mila, znaš li možda ti što je to italija? To ni dan danas nisam uspio saznati. Sigurno ima neke veze s onom pomodnom ekologijom. U paklu su, inače, poprilično neugodni kada ih nešto upitaš, svejedno radi li se o italiji ili o bilo kojoj drugoj temi.
Dakle, baš kad stadoh slijediti onog malca šumom, preda mnom se samo odnekud stvori jedan od njih, držeći plameni mač u ruci. Ja podigoh pušku, no on me preduhitri te udari tim mačem o zemlju, koja se rastvori poput napukle bundeve i mi padosmo u same ralje pakla.
Sjećaš se, mišice, kako smo ponekad znali satima razglabati i pretpostavljati što se događa nakon života? Sjećaš li se kada smo se ono takmičili u otvorenosti duha i pokušavanju razumijevanja budućeg i neočekivanog? Kao i nas dvoje, različite vjere imaju različite odgovore, no većina njih su poprilično krivi.
Kada smo se napokon strovalili do dna pakla (čudno kako se nisam niti malo natukao od tog silnog padanja), onaj krilati momak s ognjenim mačem me predstavi nekakvom krupnom namrštenom tipu odistinski neobična izgleda, ispričavši mu kako sam počinio genocid nad njegovim momcima. Ja se namjeravah braniti, no nisu mi to dozvolili, (toliko o nekoj humanosti i demokraciji, no ipak, pakao je to) već me odmah zaposliše na posve odvratnu poslu. Naime, morao sam u velikom loncu kuhati duše onih koji su počinili neku sramotnu gadariju. Ti i sama znadeš koliko mi je oduvijek bilo mrsko kuhati. Ne samo da ne znam, nego mi je to i dosadno. Pitam se otkuda su to oni znali.
Angra Mainyu, onaj namršten tip, reče mi da ću provesti u njegovom paklu toliko dugo dok ne savladam kulinarsko umijeće do savršenstva i dok se ne pokajem za svoje zločine, a kada to sve jednom obavim, onda će Ahura Mazda odlučiti što će sa mnom. Ako budem posebno dobar, možda me vrati natrag na naš svijet. Ahura Mazda, još ga zovu i Ormuzd, neki je simpatičan, lakovjeran tip duge kovrčaste brade kao u nekog umjetnika. Jednom kada je došao pogledati mene i ostale kako napredujemo, rekao sam mu da sam se pokajao i on na to samo dobroćudno kimnu glavom te me posavjetova neka samo još poradim na palačinkama od duša samoubojica i nabujku od pronevjeritelja, pa će sve biti u redu. On mi je i omogućio da ti pošaljem ovo pismo. Tako, mila mišice, očekuj da ću se uskoro vratiti. Rijetko mi se sada događa da mi zagori zaprška ili da nešto presolim. Ili da u sve stavljam bosiljak pa mi sva jela imaju isti okus. Znadem i da se, ukoliko se nešto presoli, stvar može spasiti pomoću krumpira. Glasove u paklu ne čujem, no priviđaju mi se povremeno liječnici koji mi govore da će sve biti u redu i neka samo pijem terapiju, pa će sve doći na svoje. Ja sam lukaviji od svih njih i znadem da je to samo pokora, jer sam pucao po onim bijelim stvorenjima. Vjerojatno su oni i doktori nekako povezani, jer su i jedni i drugi u bijelom. Moguće. Kada me onaj fini gospodin Ormuzd (naravno, prvo ga moram uvjeriti da sam se pokajao) pusti natrag na zemlju bit će nam predivno. Zajedno ćemo kuhati, šetat ćemo šumom, pucati po pticama i piti iz ujakova bunara sve dok nam voda ne stane ići na uši i dok se zmajevi ne počnu međusobno sudarati. O seksu, da ne pričam. Jedva čekam kada ću ponovno moći liznuti tvoje mirisno svilenkasto krzno i gricnuti tvoj dug otmjen rep. I to mi ovdje nedostaje. Uostalom, u paklu svašta čovjeku nedostaje. Sada moram ići nešto skuhati. Vidimo se uskoro.
S ljubavlju,
Tvoj Mišić
popis članova