DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vesna Ćuro-Tomić
Rođena sam 4. prosinca 1954. u Sarajevu. Od 1965. godine živim u Zagrebu. Diplomirala sam engleski jezik i komparativnu književnost. Radila sam kao novinarka, prevoditeljica i televizijska urednica. Objavljujem od 2003. godine.
Objavila četiri romana: Taksi za televiziju (Algoritam, 20903.), Gola vučica (VBZ, 2007) (koji je preveden na engleski u izdanju Hade Publ. London, 2013., pod naslovom The Naked She-Wolf), Crna vreća (24 sata, Balkan Noir, 2015.) i Lice iz ogledala (24 sata, Balkan Noir).
Ulomak iz romana Crna vreća
Prvi dio
1.
Oko jedanaest sati navečer, Jurjevska ulica je pusta. Radnim danom prekasno je za izlazak, a subotom prerano. Na dijelu gdje završava Cmrok, a počinju prve kuće, na stazici ispod drveća, te je večeri samo jedna žena izvela nemirnog psa, koji je njuškao svaku travčicu i zapiškavao svaki stup. Pas je bio velik, sjajnocrne dlake, s bijelim plastronom i bijelim šapama, vrlo lijep i elegantno građen. Kad je stao i svio rep u oblik kišobrana, žena je iz crne torbice koju je nosila ukoso preko ramena izvadila zgužvan smotak plastičnih vrećica i iz smotka izvukla jednu zgužvanu vrećicu, a druge vratila u torbicu. Kad se pas pokakao, pokupila je izmet u vrećicu i držeći je daleko od sebe, krenula prema kanti za smeće.
Odjednom se začulo brujanje automobila, glasan zvuk derao je tihu noć. Crni automobil dolazio je velikom brzinom iz smjera Tuškanca. Žena ga je gledala kako se približava. Prije nego što je automobil stigao do kraja šikare uz cestu, nekoliko metara ispred žene, iz njega je prema grmlju izletjela crna vreća. Letjela je visoko iznad živice, ali je zapela za golo šiblje koje je stršalo, tren se zadržala uz granu, a zatim spuznula na tlo. Žena je gledala prizor kao usporeni film, frejm po frejm. Kad joj se automobil približio, u svjetlu ulične lampe, učinilo joj se da su se njezin i vozačev pogled sreli na kratak tren. Cimnula je psa da ga okrene u smjeru u kojemu je otišao automobil, a ne prema Cmroku, kamo su bili krenuli. Kad je crni BMW zamaknuo prema Gornjem gradu, ponovno je povukla psa natrag, u drugom smjeru, prema vreći, koja je stajala kamo je bačena, u šikari, uz cestu, neprimjetna u mraku, da nije vidjela kako je izbačena, žena je ne bi primijetila.
Tek što je krenula preko ulice, začuo se zvuk još jednog jurećeg automobila: pokraj nje je u velikoj brzini projurio policijski Golf.
Prešla je ulicu i približila se crnoj vreći. I pas ju je onjušio, i on zbunjen, zatim je bez posebne radoznalosti dignuo nogu da je zapiša, ali ga je žena povukla. Vreća je bila crna, za smeće, zavezana u labav čvor. Žena je otkinula suhu granu i granom doticala vreću. Unutra je bilo nešto teško i prilično tvrdo, što je na nekim mjestima stvaralo oštre izbočine. Žena je spustila vrećicu s psećim izmetom pokraj sebe, sagnula se, popipala rukom izbočine na vreći. Izraz lica postao joj je napet, gotovo unezvjeren. Na tren se zagledala u smjeru kamo je odjurio automobil, a zatim se osvrnula oko sebe, nigdje nikoga. Brzim drhtavim pokretima iz torbice je izvadila isti onaj smotuljak vrećica, odabrala jednu veću, bijelu, u nju stavila crnu i labavo je zavezala. Vezala je sporo i nespretno, drhtave su je ruke ometale. Nije se više osvrtala, kao što dijete zažmiri kad želi da ga nitko ne vidi.
Ulomak iz romana Gola vučica
Kažu da ništa nije slučajno. Tko zna što je do tebe došlo s lepetom krila onog leptira iz Pekinga, samo nisi prepoznao to što je došlo, kao što nisi znao ni kamo će se nakon toga tvoj život okrenuti. Što je dovelo do svega što se ovdje dogodilo? Sve što se dogodilo, dogodilo se jer je bilo neizbježno. Dokaz da je bilo neizbježno jest to što se dogodilo, kako kaže Čovjek Koji Ispunjava Jednu Želju u filmu Autocesta 60.
Leš
Mladić u zelenom bolničkom odijelu naslonio je nosila na kut stolice kako bi obrisao nos rumen i već oguljen od jake prehlade. Njegov kolega, koji je držao donji dio, solidarno je zastao. Prehlađeni je zatim ponovno s obje ruke uhvatio nosila, diskretno se nasmiješivši u znak isprike zbog zastoja. Ljudi u sobi gledali su ih nepomično, prestrašeno, blijedih lica. Dvojica mladića vješto su manevrirala nosilima, naginjala ih, dizala i spuštala da bi lakše prošla kroz vrata i između stolova. Tijelo na nosilima cijelo je bilo prekriveno bijelim plastičnim prekrivačem. Upravo na izlasku lijeva je ruka spuznula ispod pokrivača i beživotno se klatila. Činilo se kao da maše na pozdrav.
Dnevnik
Ruka je iz ladice u stolu izvukla crni Moleskine dnevnik. Na prvoj stranici pisalo je: Povijesni dnevnik u koji su dva stoljeća svoje bilješke – misli, crteže i note – zapisivali umjetnici i intelektualci, od Van Gogha do Matissea, od avangardista do Hemingwayja. Sada se moleskine vratio, opet može prelaziti iz džepa u džep i nastaviti pustolovinu. Taj dio još nije napisan, a prazne stranice ovoga dnevnika spremne su da prime i ispričaju priču.
Ruka je zastala nad prvom praznom stranicom, škljocajući penkalom.
Miris ljepote, petak, 30. rujna
Priča nije počela ovdje, ali ćemo joj se mi u ovom trenutku pridružiti.
Lijepo žensko lice uokvireno kovrčavom kosom povirilo je iza vrata, obasjalo se smiješkom i ljupko pitalo: „Slobodno?“ Djevojčina pojava izmamila je isti osmijeh dvojici mlađih muškaraca u sobi: osmijeh predavanja. Treći, stariji, ostao je ozbiljan. Jedina žena među njima također se smiješila, iako nešto rezerviranije nego muškarci.
Kad je ušla, djevojka je samo potvrdila ono što se osjetilo čim su se vrata odškrinula: miris ljepote. I elementi su joj išli na ruku: zlatno sunce kasnog rujna probilo se kroz krošnju pred prozorom i obasjalo djevojčino lijepo lice. Jelena ju je obuhvatila stručnim ženskim pogledom. Zgodna, mlada, vitka. Dojam prirodnosti, ljupkosti i svježine. Kovrčava kosa svijetlokestenjaste boje. Bijela bluza, preko nje uska i kratka zelenkasta vestica, široka šarena suknja. Noge bez čarapa, glatke, sjajne i preplanule; bijele sandale s visokom petom i samo nekoliko remenčića u kojima su se dobro oblikovana stopalca nemirno meškoljila, kao da su pratila nervozne kretnje ruku. Nokti lijepo manikirani na način francuske manikure, obojeni mliječnobijelim lakom. „Dobar dan“, rekla je svima. „Nadam se da nešto ne prekidam.“ Zatim se obratila najstarijem od trojice muškaraca, Andreju: „Evo, došla sam kako smo se dogovorili.“
Ulomak iz romana Taksi za televiziju
Snaga volje
Samo jednom u životu imala sam snagu volje, a i tada zabunom. To je bilo ovako:
Bilo je jutro. Kasnila sam na posao, a bojala sam se jer sam radila tek nekoliko mjeseci – moj prvi stalni posao, i to na Televiziji. Televiziji Zagreb. Auto mi je bio na popravku.
Naumila sam uzeti taksi. Vidjela sam jednoga u daljini – stao je dvadesetak metara ispred mene. Neka žena je izašla. Mahnula sam. Nije usporavao, pa sam mahnula jače. Kad ni dalje nije pokazao namjeru da stane, ljutito sam iskoračila na cestu i prijeteći zamahnula rukom. Napokon je stao.
Ušla sam, sjela, naredila: “Dežmanova, molim vas. Žuri mi se.”
Čovjek je pokušao razgovarati, ja sam odgovarala jednosložno i još uvijek ljutito zato što mi nije htio stati. “Sad bi on ćaskao”, mislila sam. A ionako me nerviraju brbljavi taksisti.
Blizu križanja Frankopanske s Dalmatinskom rekao je: “Ja dalje ne smijem.”
“Kako ne smijete”, grubo sam pitala, “zabrana je za obične aute – taksiji smiju ravno.”
“Da,” kaže čovjek tiho, “ali ja nisam taksi!”
A? Je li mi se učinilo da je rekao da on nije taksi?! Nije mi se učinilo, rekao je. Isuse!
“Kako niste – pa imate znak!”
“Nemam, nemam.”
“Kako nemate!? Pa vidjela sam ga!”
“To ste možda vidjeli na autu koji je bio ispred mene. Vozio sam iza jednog taksija.” “Pa izašla je neka žena, zato sam mislila da ste slobodni.”
“Pa je, izašla je… to je bila moja prijateljica.”
“Isuse, ne znam što da kažem. Molim vas, oprostite.” Uši su mi gorjele. “Mogu li vam platiti…”
“Ništa, ništa, ne treba, sve je u redu”, rekao je čovjek, postiđen gotovo kao i ja.
(…)
To je bila snaga volje, pa makar i nehotice. Bila sam mlada i budućnost je bila preda mnom.
Kakva budućnost?
Pravi početak
“Bože, što ćeš ovoj dati?” “Hm, da vidimo… Pri dnu smo s ljepotom, tu ćemo prištedjeti. I pamet nam je pri kraju, ali dajmo joj malo više pameti nego ljepote.”
“Sreća?”
“Hm, čekaj! Mogli bismo ovako: neka ima sreće, ali neka ne zna koliko je sretna.”
“A ljubav?”
“Neka cijeli život provede čeznući za ljubavlju. Neka se nikad ne zadovolji. Neka nikad ne nađe svoju idealnu polovicu. Što još?”
“Ljepota, sreća, ljubav… Što ćemo s dobrotom?”
“Bit će ona dobra i bez nas, što joj drugo preostaje. Daj joj puno poniznosti – slabo smo toga podijelili u posljednje vrijeme. I daj joj straha, puno straha. Neka se svaki dan nečega boji.”
“Zašto toliko, Bože?”
“Onoj zadnjoj dali smo patnju. Onoj prije nesreću. Ova neka dobije strah, tako mi je lakše zapamtiti.”
“Dobro. A bolesti? Kakvo će joj biti zdravlje?”
“Paaa, kad smo joj već dali puno straha, neka joj zdravlje ne bude loše – ionako će stalno strahovati, zašto da uludo potrošimo bolesti. Neka bude i utučena, da se stalno pita čemu se to drugi vesele.”
“Glavne stvari su gotove. Imaš li još štogod, Bože?”
“Dat ću da se cijeli život bori s vlastitom proždrljivošću i debljinom.
popis članova