DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vidović Domagoj
Domagoj Vidović rođen je 20. studenoga 1979. u Metkoviću. Osnovnu je školu pohađao u Metkoviću i Pučišćima na otoku Braču, a gimnaziju u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike te hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na istome je fakultetu doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Od 2004. radi u Institutu za hrvatski jezik gdje je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju. Objavio je šest samostalnih knjiga i šest u suautorstvu, pedesetak znanstvenih radova u znanstvenim časopisima te više od 150 stručnih radova i ogleda u zbornicima i drugim publikacijama. Jezikoslovnu je kolumnu pisao za Hrvatsko slovo, a danas književno-jezične oglede piše za portal identitet.hr i Hrvatski tjednik. Za jezikoslovni je rad, među ostalim, dobio Nagradu Grada Zagreba (2013.) te Godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora (2014.)
Književne tekstove objavljuje u časopisima Hrvatsko slovo, Hrvatski tjednik, Literat, Stolačko kulturno proljeće i Kotorski zbornik. Godine 2023. objavio je knjigu proznih tekstova Priča iz pradavnine u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. Sustavno se bavi hrvatskom jezičnom i književnom baštinom Boke kotorske, Svebarja i istočne Hercegovine. Ujedno je autorom ogleda o stvaralaštvu Luka Paljetka, Marina Držića, Ivana Slamniga, Maka Dizdara, Ivana Aralice, Vladimira Pavlovića, Nikole Martića, Stjepana Šešelja, Frana Vlatkovića, Ljube Krmeka, Marine Kljajo-Radić, Nikše Krpetića, Vesne Slobođan, Florijana Bebića itd. Bio je dugogodišnjim članom Organizacijskoga odbora Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta, a 2019. i njegovim predsjednikom. Član je Upravnoga odbora Južnohrvatskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Preveo je dvije knjige s esperanta na hrvatski jezik. Godine 2024. dodijeljena mu je nagrada Hrvatski stećak Matice hrvatske Stolac za osobit doprinos hrvatskoj književnosti
Izbor iz bibliografije
Dobrzyński, Roman. 2006. Zamenhofova ulica. Sveučilišna knjižara. Zagreb. (prijevod s esperanta)
Mukhopadhyay, Trailokyanath. 2009. Damoruov život. Izvori. Zagreb. (prijevod s esperanta)
Vidović, Domagoj. 2015. Vladimir Pavlović i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku. Vladimir Pavlović – hrvatski književnik (Zbornik 10. Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta). Ur. Šešelj, Stjepan. Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti – Društvo hrvatskih književnika – Južnohrvatski ogranak DHK – Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne – Hrvatska kulturna zaklada –Matica hrvatska Neum – Grad Čapljina – Hrvatsko slovo. Zagreb. 223–230.
Vidović, Domagoj. Od Ključa do Kruča – Neretvani s onu banu mora. 2015. Hrvatski neretvanski zbornik 7. Društvo Neretvana i prijatelja Neretve. Ur. Vidović, Domagoj. Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu. Zagreb.96–99.
Vidović, Domagoj. 2016. O rodu jezikom i pokoja fraška. Metković.
Vidović, Domagoj. 2018. Makaronština u književnim djelima Marina Držića i Ivana Slamniga. Ur. Šešelj, Stjepan. Ivan Slamnig – hrvatski književnik, akademik, poeta ludens, radiodramatičar, prozaik, esejist, prevoditelj, antologičar, sveučilišni profesor... (Zbornik 12. Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta). Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Južnohrvatski ogranak DHK – Hrvatska kulturna zaklada – Matica hrvatska Neum – Hrvatsko slovo. Zagreb. 116–124.
Vidović, Anđela; Vidović, Domagoj; Šešelj, Stjepan. 2018. Izbor iz djela Ivana Slamniga. Ur. Šešelj, Stjepan. Ivan Slamnig – hrvatski književnik, akademik, poeta ludens, radiodramatičar, prozaik, esejist, prevoditelj, antologičar, sveučilišni profesor... (Zbornik 12. Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta), Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti – Južnohrvatski ogranak DHK – Hrvatska kulturna zaklada – Matica hrvatska Neum – Hrvatsko slovo. Zagreb. 213–260.
Vidović, Domagoj. 2019. Masline su još uz obale, Croatia rubea: Zbornik s 1. Međudržavnoga susreta hrvatske književnosti. Ur. Krmek, Ljubo; Šešelj, Stjepan. Društvo hrvatskih književnika – Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika. Ston. 26–34.
Vidović, Domagoj 2020. O prominskim imenima u romanu Život nastanjen sjenama Ivana Aralice. Croatica et Slavica Iadertina 16/1. 9–21.
Vidović, Domagoj. 2021. Valja nama preko ceste. Zbornik 14. Neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta: Mak Dizdar – hrvatski (i bosansko-hercegovački pjesnik). Ur. Šešelj, Stjepan. Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti – Hrvatska kulturna zaklada – Društvo hrvatskih književnika – Južnohrvatski ogranak DHK – Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne – Matica hrvatska Stolac – Matica hrvatska Opuzen – Hrvatsko slovo. Zagreb – Čitluk. 173–183.
Vidović, Domagoj. 2021. Nikola Martić, pjesnik hrvatski. Stolačko kulturno proljeće 19. Matica hrvatska Stolac. Stolac 2021. 308–311.
Vidović, Domagoj. 2023. Rubrica rediviva. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zadar.
Vidović, Domagoj. 2023. Priča iz pradavnine. Društvo dubrovačkih pisaca. Dubrovnik.
Vidović, Domagoj. 2023. Pet stoljeća pjesništva Hrvata u Crnoj Gori. U: Proročić, Božidar; Lovrenčić, Željka. Poezija bokeljskih Hrvata: Antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Podgorica. 298–301.
Vidović, Domagoj. 2024. O jezičnoj baštini Hrvata između Sutorine i Bojane s posebnim osvrtom na Budvu i Budvane. U: Budvanska pjesmarica 1642. – 1650. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Tivat. 343–353.
Vidović, Domagoj. 2024. Bokeljske studije i ogledi. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Tivat.
Svjetlopisi jedne mizantropije
Za novu priču nekad valjda otploviti daleko, u krajeve daleke i puste. Puste ne stoga što u njima ljudi nema, upravo suprotno, u njima su ljudi gotovo smetnja jer skrivaju palucaje mora, jer oskvrnjuju mir palaca i crkava te podrivaju zidine drevnih neimara čije sudbine prepričava tek pokoji veselkast žrec. Katkad sam ti bliže ondje iako sam ti daleko jer onda u mislima s tobom dijelim prizore neokaljane stvarnošću i neopterećene željom, onda za tebe molim u tišini i neometan, tražim te sam nasred prepune pjace i u miru napuštena samostana dok me čekaš i osluškuješ. Katkad sam ti bliže kad sam ti daleko jer su južna mora toplija, njihovo sunce žešće, vino jače, a poj zaljevom jače odzvanja jer se odbija od strmina i starih zvona koja su ostavili zvonari. Vjetar upravlja batom, ponavlja se reski zvuk svaki put malo tiše, pa zaboravim da će nakon južnih vjetrova doći škure bure. Ovdje mi smeta tišina, prizori me viđeni, a nepodijeljeni ne krijepe, strašim se prazne postelje i duge zime jer mi bijaše toliko toplo da zaboravih da me može obuzeti studen i da se s jeseni sve ranije smrkava. Oči su mi umorne jer se luči brže gase, misli se zapliću od viška glasova, ostaju nedovršene i nepovezane, a tijelo ište sve dalja i toplija mora te napušene crkve i otoke sve dok mi priče u kraju u koji me ti odvedeš ne prestanu biti tužne.
Sorena japjenica
Odlazili bismo obično ondje u drugoj polovici kolovoza kad bi se Misto očistilo od većine fureštih i onih koji su za sebe tvrdili da su, s obzirom na promjene koje su im se u životu zbile, fureštima postali. Sjedali smo u renault 4 na Gornjemu putu u kasna popodnevna i upućivali se put Bile njive i Jasenova brda kad bi Sunce prestajalo tući najjačim žurom koji su sjeverni vjetrovi već dobrano razblažili. Putovi bijahu uzani, a điri (kako nazivasmo zavoje) oštri, često bismo pod kolima (kako nazivasmo kotače) vidjevali bezdan, ali ne bijasmo zabrinuti jer ni moj suvozač ni ja ne bijasmo previše zabavljeni vlastitim životom jer je on ostao bez sina, a ja bez rođaka i nade da ću ikada život učiniti onakvim kakvim ga hotijah učiniti sam, ali i bez volje da razveselim mater. Malo smo razgovarali, a često se smijali ne bi li smo razgonili vlastite tmore. Jednu godinu gradismo zid koji bi se sam od sebe srušio, druge godine pilasmo zdrave grane maslina za koje mišljasmo da su trule, a treće godine nosismo građu za gradnju japjenice iako mi suputnik ništa slično nije gradio. Poslušno poput židovskoga roba nosijah sitno i krupno kamenje, prtih cement i trudih vlastita leđa dok se znoj cijedio poput suza koje mi iz barbe ni danas ne izlaze te ispijah s njim hektolitre piva, koje nikad nisam volio, kako bih mu barem donekle bio supatnikom. Gradila se japjenica postupno, kamen po kamen, decimetar po decimetar, metar po metar iako su nas iskusniji neimari upozoravali da će se srušiti poput kule u pijesku (No, ne gradimo li mi svi kule od karata jer nas samo one približavaju onostranomu kad su nam već hiže u kojima stojimo stvarne, ali nelijepe, sigurne, ali nijesu utočištima?). Bijaše gradnja pri kraju, nedostajao je još samo strop da je natkrili kad se, kako bi se ispunile riječi zlogukih proroka, japjenica urušila te od nje osta tek nekoliko kamenova temeljaca na kojima obično predstavnici zbilje presijecaju vrpce. Dođosmo barba i ja do japjenice, pogledasmo se međusobno i kad vidjesmo da je naše zbježište od stvarnosti zbilja sorila, zagrlismo se i proplakasmo kako nikad nismo, no Bog toga dana bijaše gluh na iskrene molbe te nam ne posla anđele da solju povežu maltu i ponovno izgrade našu Kulu babilonsku koja nas je vodila i do Boga i do sina/rođaka te ostadosmo ostavljeni nasred visine, na milosti i nemilost sjevernim vjetrovima i bez nade, a i danas kad čujem barbu kako ispotiha pjeva neku tužbalicu iza objeda, znam da to doziva sina koji je, nadamo se i on i ja, sretan na nekome oblaku i pokušava otpuhati tmore s naših glava. Pitam se tek može li on nama pomoći kad ni uz tolike molitve nas dvojica ne mogosmo pomoći njemu.
Školjka šumi
Ja sam ti kao školjka. Teško se otvaram, a kad se rastvorim, mekši sam od mora koje šumi. Ako mi tad ne presiječeš viticu, ponovno se zatvorim i s mišlju se da će mi ponovno netko prići da me zauvijek otme morskomu dnu, nanovo zatvaram da se više nikad ne otvorim.
popis članova