DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Višnja Lovrić Mencej
Rođena 3. srpnja 1962. godine u Sikirevcima kod Slavonskog Broda.
Od 1983. godine živi i radi u Novskoj. Zaposlena u Radio postaji Novska na radnom mjestu Voditelj kulturnog i edukativnog programa.
S dvadeset i dvije godine objavila svoju prvu zbirku pjesama "Nisam vrijeme" (1984.).
Pjesme su joj zastupljene u nekoliko antologija, često su joj objavljivane u časopisu za umjetnost i znanost "Hrvatska misao" MH Sarajevo, "RUSAN" časopis za književnost, kulturu i druga društvena zbivanja MH Bjelovar, "OSVIT" časopis za književnost, kulturu i društvene teme (Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar), "Sjeverni obzor" i "Brodski list" (Slavonski Brod), "Novljanski vjesnik" Novska.
Književne kritike njenih pjesama objavljivane su u raznim knjigama i časopisima za književnost i kulturu (Rusan, Nova Istra) .
Od obnoviteljske skupštine Ogranka Matice hrvatske Novska 1996. obnašala u jednom mandatu dužnost tajnice Ogranka i u dva mandata dužnost zamjenika predsjednika, te bila aktivna djelatnica u realizaciji programa nakladničke djelatnosti Ogrankovih izdanja.
"Nisam vrijeme", pjesme, Narodno sveučilište Novska, Novska 1984.
"A da je sve to ljubav", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 1999..
"Pjesmom se branim", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2000.
"Ispod duge", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2002.
"Iznad boli", pjesme, Brodska riječ, Slavonski Brod, 2003.
"Poruke vjetra", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2005.
"Kapi pelina", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2007.
"Hrvatska Nika", antologija, suradnja s Mirjanom Lončar, Ogranak Matice hrvatske u Novskoj, 2009.
"Bugine tužbalice", pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2009.
PORUKA
Grmi poput vrele lave
probuđenog stoljetnog uspavanog vulkana
hrvatski san.
Grmi.
Godinama.
Odjekuje našim domovima
PORUKA
iz daleke prošlosti
Netko je konačno mora analizirati,
proučavati,
odgonetnuti.
Ponuditi joj ime.
ZNAČAJ.
U mračnoj šumi udomljeni strah.
Samo stoljetni slavonski hrast uspravno stoji.
SPORAZUM
I na kraju smo postigli,
dotaknuli
svoju nutrinu.
Potpisali smo sporazum
s onim svojim ja.
Vratili se iskonskoj vrijednosti života,
postojanja.
Svojoj hrvatskoj riječi podarili prostor
dok nam izmiče
stoljetni san...
IZ SRCA SLAVONIJE
Vrisak je krenuo iz srca Slavonije.
Nismo uspjeli začeti svoju djecu,
naučiti ih kako se voli svim srcem oranica crna,
plodna,
kako se sije žito, kako se zeleni pšenica u zimskim
jutarnjim satima.
Nismo uspjeli, a..., ako samo malo vratiš vrijeme,
ono vrijeme
kada sam zahvaljivala Bogu na ljubavi
koju nam je podario,
ljubavi /one koju samo gledamo u filmovima/.
Nismo uspjeli spasiti našu kuću od raspadanja.
Zemljani pod više nitko ne čisti.
Više nitko ne skriva tajne u zidnom ormariću.
A htjela sam,
željela sam skriti sve svoje molitve u njemu.
I svoje suze zgusnuti u samo jednu,
koja klizi niz stare,
trule žaluzine.
Ni dugim hodnikom više ne prolaze
naši koraci.
Nismo uspjeli, ni danas ne znam zašto nismo...
Ranjena Slavonija poput staroga psa
vuče svoje umorne noge i ispušta zvukove
poput
cviljenja
poput tužnoga zavijanja.
Nismo uspjeli začeti svoju djecu koja bi obrađivala
naša slavonska polja, oranice.
Slavonija, moja voljena Slavonija cvili.
I nezačeta djeca. I ljubav, na kojoj sam zahvaljivala Bogu.
Nismo uspjeli, ni danas ne znam zašto nismo...
STOLJETNA KLETVA
Bitnost dobiva snagu na ustrajnosti.
Ne ometa je ni tama, ni samoća.
Tišina tu ništa ne može.
Stoljetna kletva gori našim vremenom.
Jača nego ikada.
Tko će uzeti mač i žezlo i povesti
zatrovani,
depresivni narod
putem
pravednosti?
Stopiti u jedno srce
sve Božje ovčice
za generacije
koje se tek
rađaju?
STOLJETNO STABLO
Stoljećima raste, stoljećima pronosi našu bit.
Ruše ga vjetrovi.
Lome mu grane.
Čupaju korijenje.
Stoljećima ga pokušavaju ubiti.
Stoljetni san uništiti.
Ali... ono i dalje stoljećima raste,
nove grane se granaju,
korijenje svoje sve dublje, dublje
u zemlju širi.
Stoljećima raste, stoljećima prenosi našu bit.
Stoljetni san i dalje se sanja.
JOŠ UVIJEK MOŽEŠ
Još uvijek možeš dotaknuti moju ruku svojom
i reći primi me, vodim te.
Vodim te konačno kući. Vodim te konačno sebi.
Dugo si bila sama.
Dugo si lutala milujući oblake.
Pišući stihove
za neke strance koji ne razumiju tvoju riječ,
tvoju pjesmu, tvoj glas.
Još uvijek možeš.
STIHOVANA PISMA ADAMU
I.
Pecam
Sjedim na obali.
Gledem nebo, vodu.
Pjevam. Pjevam i pecam soma.
Žedna sam. Voda je mutna.
Voda je zagađena.
Ni soma tu nema.
Ekološki osviješteni udišemo Koronu.
Pjevam.
Pjevam i pecam soma na Strugu.
II.
Ulovila sam soma.
Som miriše na naftu. Miriše na plastiku.
Miriše na ekološku katastrofu.
Miriše na čovjeka.
III.
Danas sam se igrala. Bila sam vrtlarica.
Zasadila sam sve stare izvorne sjemenke.
Neću ih tretirati pesticidima.
Svakodnevno ću ih milovati pogledom.
Plodove ću podijeliti s tobom.
IV.
Uramila sam fotografiju Adamova rebra.
Fotografija na kojoj kapljica soli
klizi mojim licem.
V.
Prikrada mi se priča.
Riječi su mutne u prvom poglavlju.
U raspletu likovi su izobličenih karakternih osobina.
Čovjek je dosegnuo dno dna.
Nastupa horor u kojemu smo svi glavni glumci.
Sporednih uloga nema.
VI.
Prikrada mi se priča Adame,
moja ruka njeguje tvoje ranjeno rebro.
VII
Prošetat ću do jezera
Sama
Slušati govor ptica
Zima je
Svejedno,priroda diše
Dišem i ja
Nisam stavila kapu na glavu
pokvarit će mi frizuru,
a baš sam danas lijepa
za sebe i za tebe.
Skupljam kamenčić po kamenčić
Napravit ću ti vazu svjetlosti
od kamenčića
neka ti svjetli
kada i tebe obuzme tuga Adame.
Prošetat ću do jezera
Sama
Slušati govor ptica
Zima je
Svejedno,priroda diše
Dišem i ja
Nisam stavila kapu na glavu
pokvarit će mi frizuru,
a baš sam danas lijepa
za sebe i za tebe.
Skupljam kamenčić po kamenčić
Napravit ću ti vazu svjetlosti
od kamenčića
neka ti svjetli
kada i tebe obuzme tuga Adame.
VIII.
Tvoja kosa raščupana,
rasuta na mojim grudima,
Dobro ti jutro Adame.
IX.
Ušuljala se vjetrovito u naše domove,
u svijet.
Adame! Nisu šišmiši. Nisu štakori.
čovjek je.
X.
Iz tišine. Iz izolacije od svih i svega. I sebe.
Narušavam tišinu.
Pitam:
Hoćeš da ti čitam stihove?
Narušavam tišinu.
Žuborim poput rijeke.
Šuštim poput lišća kojim prolaze
bose noge hodočasnika mojih osama.
Kada tišine nestanu zajedno s Covidom 19
pjevat ću ti.
Pjevat ću ti Adame.
XI.
Osjetilo okusa pojačalo se
Osjećam
na nepcima slatkoću marelica.
XII.
Mudrost godinama nakupljena
šuti zlatom zalivena.
XIII.
Pišući ti pisma svakodnevno, pa i o najbanalnijim temama,
kao što je i korona virus.
Ljudi se pecaju.
Jedan uz drugoga lančano gube slobodu.
Ti ne.
Ti se nedaš upecati.
XIV.
Sutra ću ... Sigurna sam...
Kada prve zrake sunca otvore moje prozore
prstima proći kroz tvoju kosu
i rasuti svoje poljupce cvjetnim livadama.
XV.
Fatamorgana.
Čitam ti priču.
Klepsidra tiho sipi oblutke našim obalama.
Zgusnuta slanost klizi mojim licem.
U meni sve ječi.
Čaša pelina preljeva se rubovima viskija.
XVI.
Krošnja sam.
Moje grane su visoke. Široke.
Budi moje korijenje.
Sagradimo gnjezdo pticama.
XVII
Ah, Adame..
Ah, djevojčice...
Ah, Anjšiv...
popis članova