Vjekoslav Prvčić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Vjekoslav Prvčić

Članovi društva

Vjekoslav Prvčić

Vjekoslav Prvčić rođen je u Koprivnici, 2. lipnja 1951. godine. Osnovnu školu završio je u Koprivnici, a srednju u Zagrebu. Godine 1970., tek što je ušao u 19-tu godinu života na željeznici mu pogiba otac, pa je na njemu ostala briga za majku i baku. U Koprivnicu se vratio 1971. godine i zaposlio u Podravki. Prva pjesma objavljena mu je 1970. godine u listu Susreti, a nakon dolaska u Podravku (1971.) počinjem pisati za list Podravka što je tada imao nakladu od desetak tisuća primjeraka. Uskoro dobiva stalnu rubriku u kojoj objavljuje reportaže i literarne portrete radnika Podravke. Paralelno piše za Omladinski list, Polet, Glas Podravine, Večernji list, Vjesnik, Arenu, Podravski zbornik, kao i mnoge druge informativne i književne listove. Tih godina intenzivno piše i pjesme pa vrlo često predstavljam Hrvatsku na literarnim susretima mladih pjesnika diljem tadašnje Jugoslavije (Vinkovci, Kragujevac, Smederevo, Titograd, Split, Beograd i dr.) Još prije objavljivanja prve knjige, sudjeluje u vrlo zapaženim aktivnostima mladih u Koprivnici i širem zavičaju (Susreti, Simetrale grada KC, Interesna grupa mladih i njezine aktivnosti do zabrane 1974., projekt pokretanja Podravskog zbornika i sl.). Uz intenzivno pisanje prisutno je i snažno javno djelovanje. Prvu knjigu (Istinita lica) objavljuje 1977. godine, a u njoj je 50 literarnih portreta radnika Podravke. Predgovor je napisao Veselko Tenžera, a prikaz na dvije stranice lista DanasIgor Mandić. Godinu dana kasnije objavljena je i prva zbirka pjesama – Magdalena (1978.). Slijedila je zbirka pjesama Feb (1983.), knjiga kratkih priča 11 izjava i jedna izdaja (1990.), knjiga eseja i putopisa Oblook na Podravinu (1999.), zbirka pjesama Zrici i cvrkutanja (2001.), romanKrugovi na vodi (2004.), Koprivnički album (2006.), Fotoalbum Molve (2007.), Pohvala kleti (2007.) U rukopisu ima još nekoliko knjiga publicistike i eseja.

U međuvremenu napisao je nekoliko stotina članaka, prikaza, predgovora, eseja, reportaža i svih drugih tekstova koje je teško razvrstati u određene žanrove, a još bi teže bilo sve ih pronaći. Na različitim poslovima u Podravki proveo je dvadeset i jednu godinu i u duhovnom smislu formiran je kao dijete te sredine. U sustav je ušao s nepunih devetnaest, a izašao kad mu je bilo četrdeset. Radio je mnoge i raznorodne poslove, neprestano napredujući, od pomoćnika strojara rashladnih uređaja, preko servisera aparata za pivo, organizatora posjeta (samo na tom poslu proveo je kroz proizvodne pogone Podravke oko 30 000 posjetitelja), novinara, organizatora mega izložbi (Pijetao na Griču, Zagreb 1987.; Petao na Trgu Beograd 1989.; pripreme za izložbu «Oroz na Baščaršiji» što je trebala biti održana u Sarajevu 1991. godine ), novinara zaduženog za odnose s javnošću… Pisao je scenarij za film o Podravki zajedno s Mladenom Kerstnerom i asistirao Krsti Papiću kod njegove realizacije. Također, pisao je scenarij za epizodu Varošarija novosadske televizije snimljenu u Koprivnici, scenarij za turistički film o Koprivnici, nekoliko TV-filmova o Bilogori, Dravi i Podravini...Posebno zapaženi bili su njegovi eseji posvećeni gradu Koprivnici, a koji su postali dijelovi monografija o tom gradu, ili pak dijelovi drugih koautorskih knjiga. Na Fakultetu političkih znanosti studirao je novinarstvo. Godine 1989. sa suprugom Vesnom otvara prvu privatnu knjižaru u Koprivnici koja se zove Mali princ, poneseni željom da u njoj ponude vlastiti izbor knjiga (i samo knjiga). Koju godinu kasnije osnivaju i nakladničku kuću istog imena. U međuvremenu knjižara je zatvorena dok izdavačko poduzeće još uvijek egzistira. S Općinom Molve pokrenuo je 1996. godine projekt, jedinstven u hrvatskim okvirima, literarno-publicističku ediciju u kojoj je objavljeno preko 25 knjiga i 33 broja informativnog list MIL. Prvčić je uredio dva godišta Podravskog zbornika (1991. i 1992.), a kao urednik pojavljuje se dosad u preko pedesetak različitih knjiga. Nakladnička kuća Mali princ, gdje je ovaj autor urednik, objavila je preko tridesetak naslova. Godine 1995. Prvčić je pokrenuo u Koprivnici prve privatne tjedne novine pod imenom Koprivničke novine. Izišla su pedeset i dva broja, a danas je opće mišljenje da su svojom uređivačkom politikom, člancima i objavljivanim prilozima, doprinijele razvoju demokracije, tolerancije i javnog dijaloga na području Podravine i Prigorja. Član je Društva hrvatskih književnika, Udruženja samostalnih umjetnika Hrvatske, Družbe Braća hrvatskog zmaja. Uz pisanje bavi se svojim ekološkim imanjem na obroncima Bilogore.

POPIS AUTORSKIH KNJIGA

1. Istinita lica (reportažni portreti radnika Podravke) – 1977.
2. Magdalena (zbirka pjesama) – 1978.
3. Feb (zbirka pjesama) – 1983.
4. 11 izjava i jedna izdaja (zbirka kratkih priča) – 1990.
5. Stara Koprivnica, koautorstvo s D. Feletarom (povjesnica) 1993. (prvo izdanje)
6. Oblook na Podravinu (zbirka eseja i putopisa) – 1999.
7. Zrici i cvrkutanja (zbirka pjesama) – 2001.
8. Stara Koprivnica, koautorstvo s D. Feletarom (povjesnica) 2003.(drugo izdanje)
9. Krugovi na vodi (roman) – 2004.
10. Mandala (zbirka eseja) – neobjavljeno
11. Pohvala kleti – 2008.
12. Stari podravski mužikaši – neobjavljeno

POPIS KNJIGA KOJE JE UREDIO

1. Navik on živi k izgine pošteno (Feletar/Đurić) 1991.
2. Stari gradovi, dvorci i crkve SZ Hrvatske (Feletar/Đurić) 1991. (I. izdanje)
3. Stari gradovi, dvorci i crkve SZ Hrvatske (Feletar/Đurić) 1992. (II. izdanje)
4. Stara Koprivnica (Feletar/Prvčić) 1993. (I. izdanje)
5. Stara Koprivnica (Feletar/Prvčić) 2003. (II.izdanje)
6. Z mojih bregov (Fran Galović) 1994. (predgovor: Vj.Prvčić)
7. Molve na razmeđu milenija 2001. (priredio: Vj.Prvčić)
8. Priroda Podravine (dr. Radovan Kranjčev) monografija 1995.
9. Svijet pića (dr. Janko Križanić) 1995.
10. Molve – sjećanja Josip Šanjić 1997.
11. Likovna mapa Van Gogh 1997.
12. Likovna mapa Durer 1997.
13. Likovna mapa Chagall 1997.
14. Molve – narodni život i običaji (dr. Ivan Ivančan), predgovor: Vj.Prvčić 1998.
15. Z mojih bregov i druge pjesme (Fran Galović), predgovor: Vj. Prvčić 2002.
16. Sunce na zalazu – pjesme Ana Bogat
17. Štikleci iz stare Koprivnice (dr. Krešimir Švarc) predgovor: Vj. Prvčić 1996.
18. Majka Božja Molvarska (dr. Juraj Magjerec) reprint iz 1957.; 2002.
19. Veseli Štefan (Martin Lončar) roman na kajkavskom 2002.
20. Oj, molvarsko ravno polje – zbirka pjesama Marte Đurović-Fosić
21. Majstori grad grade (Vladimir Kuzel) 2002.
22. Sjećanja i snatrenja (dr. Ivan Ivančan) autobio.; predgovor: Vj.Prvčić 2004.
23. Molve – izabrane teme (grupa autora) monografija 1998.
24. Krugovi na vodi – roman Vjekoslav Prvčić
25. Ogledalo duše – zbirka pjesama dr. Zlate Nemet-Lojan
26. Govor duše – zbirka pjesama Nevenke Marjanović
27. Podravino moja mila – zbirka priča Martina Lončara
28. Dravom nizvodno – zbirka pjesama dr. Zlata Nemet-Lojan
29. Duhovni korijeni – publicistika Dragutin Kokša
30. Prodavati, ali kako? Ivan Ferenčak
31. Selske huncutarije Ivan Jaković
32. Mreža 50 Slavko Petrić
33. Likovna monografija Martin Kopričanec
34. Mali Galović – zbirka radova djece-pjesnika
35. Jagnjedovečki spomenki Branka Gašparić
36. Rozna kiklica Ana Turčić
37. Fotoalbum Molve Vjekoslav Prvčić
38. Pohvala Kleti Vjekoslav Prvčić
39. Spomenica Općine Gola
40. Dobri stari radio – grupa autora
41. Monografija Molvarskog likovnog kruga

Bio je urednik Podravskog zbornika (1991. i 1992.), Koprivničkih novina (1995. i 1996.), koje je i pokrenuo, te urednik-producent na Radio Koprivnici.

Napisao nekoliko scenarija za TV- filmove o Dravi, Bilogori i Podravini, te scenarije za film o Koprivnici i film o Podravki (potonje u suradnji s Mladenom Kerstnerom). Sve pobrojeno povezano je, dakako, s mnogobrojnim javnim predstavljanjima, a što je podrazumijevalo javno nastupanje i govorenje.

OPROŠTAJ

Zar nije došlo vrijeme
da se oprostimo
i da se vratimo
u svoje praelemente?!

Dravi, što se hladna plavi iza svetih polja,
da me otplavi u preduboke oceane neumitne.
Il' na Bilogoru, gdje me raznose,
hladni vjetri u jesenskoj noći.

Svojoj prekrasnoj samoći,
u kojoj se putuje svemirom,
bez spretnog peljara
i detalja karte krajolika.

U kojoj se tek izgubljenost
računa kao savršen let.

Nećemo se predugo opraštati.
I neće biti tužnih svečanosti.
Tek ćemo se pojedinačno izljubiti,
obećavajući neki novi susret,
što se nikada više neće dogoditi.

Odlazimo u neke posve nove susrete,
kamo ne možemo ponijeti sadašnje
ljubavi.

Teško je reći, nije li doista došlo
vrijeme da se oprostimo?!

Kakvo neobično uvjeravanje?!
Nesretnici postaju sasvim zaboravljeni.
Da su nam barem htjeli pokazati
kako se leti.
Njih nekolicina, koji su to – znali.
Ovako, preostaje nam samo ufanje
da smo to već jednom naučili.
I da nas čekaju poznata beskonačna
prostranstva.

Netko će nas ipak dočekati.
Možda neka nepoznata žena.
Neka tuđa mati.
Da nas skine s križa i pouči
vlastitu smrt oplakati.

Možda neki tuđi otac.
Da nam sve oprosti.
I sam moleći oprost za ono
što nam nije stigao – pokazati.
Dok nas ipak silno ljubi
i on će plakati, pokazujući zorno,
kako su suze ekstrakt
svakog susreta i svakog rastanka.

Mi ništa nismo znali,
hodajući ovom dolinom sjaja,
u svojoj bijednoj tjelesnosti.
Kako je život kratak,
a vječnost nema predvidivog kraja.
Za nas - same stranputice,
s kojih smo se uvijek morali vraćati
i tek komadić pravog puta
u konačnici.

O, kako skupo plaćen kružni put
oko vlastite osi?!
I da smo samo znali čekati,
na jednom mjestu,
došli bismo puno, puno dalje.

Ne bismo se vezali uz kretanje,
nego bismo plutali umireni.
Znajući da se stajanjem stiže
do krajnje točke – dakle – najdalje.

(6. 7. 2003.)

DRAVA
(24. rujna 2003.)

O, kako te se silno bojim,
tako sam i malen, dok stojim
na tvojoj niskoj obali.

Dok neprimjetno kliziš koritom,
drhti mi krhki kostur
i zebe me srce od silne hladnoće.
Sve dok ne poneseš sa sobom
i moj unutarnji tok;
dok vode u meni ne poprime
tvoje plutanje, boju i sok.

O, kako te se silno bojim,
tako sam i malen, dok stojim
na tvojoj niskoj obali.

Dok i sam ne postanem čun
u tvojim njedrima.
I počinjem ploviti punim jedrima,
sav u svojem praelementu.
Dok se ne skinem iz ljudske kože
i ne postanem sama voda;
dok kroz mene ne proteće
svaki tvoj val.

O, kako te se silno bojim,
tako sam i malen, dok stojim
na tvojoj niskoj obali.

Ti si naslovna stranica Podravine.
I zlatna uzica kojom označavamo
mjesto na kojem smo stali
u čitanju.
Ti si uvod i svečana promocija,
prvog i zadnjeg čina života,
života u protjecanju.

O, kako te se silno bojim,
tako sam i malen, dok stojim
na tvojoj niskoj obali.

Što mogu, takav, kakav već jesam,
reći o slici mjeseca,
dok se u tebi ogleda?
Cijele tvoje vode
sad su rastopljeno srebro.
Počinjem tiho plakati,
potresen od pretvorbe.
I niz lice teku mi srebrne suze.

KLET

Hvalim te bilogorska kleti,
ti dobra mamice svih naših
sjajnih i sretnih ogreznuća.

Ti mi i danas tako lako
griješ draga sjećanja
iz mlakog uterusa.

S tobom se lako
putujem svemirom,
u zaštićenoj kapsuli.

Kod tebe ne ostadoh
gladnih i žednih usta
punih predbacivanja.

Gladnog si me hranila,
žednog pojila,
klonulog duhom
obodrila,
tužnog razveselila,
trijeznog opojila,
sramežljivog ojunačila,
tajnovitog drugima
otvorila,
jakog učinila krotkim,
željnom ljubavi
dovela mi dragu.

Mokrog osušila,
smrznutog ugrijala,
zabrinutog razveselila,
siromašnog obogatila,
usamljenog usrećila prijateljima,
neutješnog utješila.

Nemirnom dala si mi mir.
Ostavljenom dala si mi nadu.
Obeshrabrenom ulila mi hrabrost.
U tebi sam našao sve,
dok mi se činilo
da sam sve - izgubio.

Mojim si rukama
podala najljepši posao
svakog muškarca;
da se igra graditelja.
I odala priznanje
kroz usta prijatelja
koji su se divili tebi –
mojem najboljem djelu
dosada, kako rekoše.

U tebi sam blistao
snagom i mladošću.
U tebi sam zadobio
prpošnost i mudrost.
(Onaj njezin dio
što ga ukapljuje iskustvo).

U tebi sam postao
igrač i igračka,
pjevač i popijevka,
pjesnik i pjesma,
pripovjedač i priča,
ljubavnik i ljubav,
vinogradar i trs.

Meštar od grožđa
i meštar od vina,
s tristo kemijskih spojeva
i još jednim –
onim najboljim.
Onim što čovjeku
daje kakvoću.

I kad bi mi,
nekim čudom,
oduzeli sve ono
što sam stekao
u tebi
i po tebi,
pitam se
što bi ostalo u meni
od onoga što se zove čovjekom?

BEZ IJEDNOG ČAVLA

U mom srcu ništa ne rđa,
jer u sebi nisi imala
niti jedan čavao.

U mom srcu ništa ne trune,
jer u sebi nisi nosila ništa
što vrijeme može razgraditi.

U mom srcu se ništa ne topi,
jer si bila napravljena od ljubavi –
materijala najveće čvrstoće.

U mom srcu i sada svijetli,
plamičak tvoje lampice
i vodi me kroz tminu svijeta.

U mome srcu tvoj je trajni spomenik,
a u tebi nikad nije bilo
raznobojnih vrsta mramora.

Pa ipak, ti si moja Taj Mahal
što se ogleda
u zrcalima okolnih voda.

I Machu Picchu – cijeli jedan grad,
sagrađen od granita,
među planskim vrhuncima.

Ti si mala bilogorska izba,
sagrađena muškom rukom,
od greda, pletera i blata,
moj si pradjed, djed i tata -
dok svijetliš kao zlatna prizma,
i čuje se pjesma njihova
što u predvečer
zamire s mukom.

Iz onog dijela tebe
što je manji od vrška čiode,
moja vječna vatra
plamti u svijet.
Emanira pjesme
i priče,
poput dobrodušnog duha,
dok se kroz njih

Što si više prah i pepeo –
to si više feniks.

Svake te noći moji snovi
nanovo tku iz uspomena.
Kad sam u strahu od svijeta
odnekud ponovno iznikneš,
poput krhke blijede klice
i rasteš dok me sveg ne obujmiš,
skriješ, u sebe uviješ.

Tad sam ponovno dijete
u toj tvojoj zipki.
I ponovno činim prve korake.
Sav se ušuškam
tvojom toplotom,
koju mi nitko ne može oteti.

Tvoja majušna sobica
ima prostranost
velike plesne dvorane.

U njoj se pleše
otmjeni tango,
strašan ples
nadmetanja i ljubomore.
I žestoki flamenko,
od kojeg raste gordost,
pa se plesaču može učiniti
da mu vrijeme
nikada neće oteti
varljivi pokret savršenosti.

Iz tebe slušam vječnu pjesmu
složnih glasova težaka,
moja draga,
nakon berbe ili kopanja.
Ti kao da si divlji zec u trku,
pa se možeš odjednom ukazati
i opet nestati bez traga.

PLAČEM PJESMU O KLETI

U jutro plačem pjesmu o kleti.
Suze imaju okus hrastovih greda,
Bljutavog blata, pletara
i ražene slame s krovišta.
U njima se krijesi
mala rodna kućica,
plamen svijeće,
što se umnaža
u brušenom staklu
ormara za porculan,
donesenog iz neke otmjene kuće.

Suzica suzu sustiže,
dok snujem tu Noinu arku,
potresenu temperamentom
različitih životinja
iz njezine utrobe.

Iz trulih greda sad rastu stabla,
kao goleme stope slonova,
koje su satrle njezinu građu.

Potom kao da su došli
sveopći potopi,
a ona, tako krhka
i tako mala,
nije mogla izdržati,
silinu voda
i ljudske nebrige.

Čak ni ja,
veliki graditelj,
više je ne mogu sagraditi.
Jer ja nemam ruke
vještog drvodjelje.
Ni čiste ljubavi u srcu,
kojom treba umijesi blato
i njime popuniti
mršava ljeskova rebra.

Ja je mogu samo isplakati,
pa nek' se sama nanovo gradi!
Meni je dano samo
da mogu plakati,
nad uništenom igračkom
i turobno zdvajati
kao stare žene
nad besmislom smrti.

Pitam se: tko će vjerovati
da se išta može sagraditi
od čistih suza,
plačući?
Ta tko će vjerovati
njihovoj trajnosti?
I tko bi volio stanovati
u takvoj kući od kristala?
U prozirnosti i svjetlu.

Reći će – to su samo snovi!
Nastojeći pritom zaboraviti
da je sve uistinu neprolazno,
satkano od hrabrih snova.
I zaboravit će,
kako mir ulazi na mjesto
oslobođeno suzama.

A ja, dok plačem
moju malu klet,
iznova je gradim
i umnažam,
dijeleći je s nepoznatim.
Da i on vidi važnost
njezinih otkucaja
u protoku vremena.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva