DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vladimir Bakarić
Vladimir Bakarić, Vinkovčanin, rođen 02. studenog 1966. godine.
Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, a srednju u Zagrebu, gdje je kasnije i diplomirao na Fakultetu prometnih znanosti.
Dosada je objavio 13 knjiga za djecu i mlade i jednu slikovnicu.
Dobitnik je nagrade 'Mato Lovrak' za najbolji roman za djecu i mlade u 2006. godini, i nagrade Vukovarsko-srijemske županije za izniman doprinos dječjoj književnosti 2007. godine.
Pripovijetka 'Nešto poslije ponoći' uprizorena mu je na kazališnim daskama u produkciji GK 'Joza Ivakić' Vinkovci (2006.), a svojim kraćim djelima i poezijom uvrštavan je u zbornike Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, i brojne druge zbornike. Njegovo je književno stvaralaštvo predstavljeno u sveučilišnom udžbeniku ‘Pregled hrvatske dječje književnosti’ (Stjepan Hranjec, Školska knjiga, 2006.).
Knjiga 'Zagrebački grafiti – Ekskurzija' odabrana je od strane stručnog ocjenjivačkog suda u fond koji je predstavljao Hrvatsku lijepu knjigu na izložbama Book Art International u Frankfurtu i Best Designed Books All Over The World u Leipzigu, te je postala dio fonda German Book and Type Museum, koji je dio njemačke Nacionalne knjižnice.
Knjige su mu prevedene i objavljene i u inozemstvu.
Dugo je pisao vrlo čitanu kolumnu ‘Priče sa zapadne strane’ na službenoj web stranici HNK Cibalije Vinkovci, čiji je vatreni navijač.
Paralelno s književnošću, bavi se i glazbom.
Krajem 2010. godine u izdanju 'Croatia recordsa' objavljen je glazbeni CD grupe 'the Karambol' pod nazivom ‘Svirepo i brutalno’, na kojemu je, uz ostale članove grupe, autor tekstova i glazbe, tako da se njegova djela, osim na književnim top-listama knjižnica, nalaze i na glazbenim top-listama. Organizator je i humanitarnog festivala ‘Rock Marinfest’ u Vinkovcima, koji okuplja najeminentnija glazbena imena iz Hrvatske i inozemstva.
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Društva književnika za djecu i mlade – kluba prvih pisaca i Društva hrvatskih skladatelja.
Urednik je brojnih knjiga, te biblioteke za djecu i mlade ‘Grafiti’.
Živi i radi u Vinkovcima.
1. Nešto poslije ponoći & Tragom staklene mape (2004., 2 izdanja)
2. Nedovršena duga (2005.)
3. Tajna staklarskog rudnika /slikovnica/ (2005.) (Vladimir Bakarić, Ratko Bjelčić, Siniša Rapajić)
4. Tragom staklene mape (2006.)
5. Moji grafiti (2006., 2007., 2008. – 3 izdanja, Ljubljana, 2008., 2013. – 2 izdanja, Beograd, 2008., Skopje, 2008.) (Vladimir Bakarić, Ratko Bjelčić, Robert Mlinarec) Nagrada Mato Lovrak za najbolji roman za djecu i mlade u 2006. godini
6. Stari grafiti (2007., Ljubljana, 2008., 2013. – 2 izdanja, Beograd, 2008., Skopje, 2008.) (Vladimir Bakarić, Ratko Bjelčić, Robert Mlinarec)
7. Tajanstvena vila (2007.)
8. Ljubav koja ne može proć’ (2008.)
9. Opasna potraga (2009.)
10. Iz blata (2010., 2011. – 2 izdanja) (Vladimir Bakarić i Dalibor Bartulović - Shorty)
11. Zagrebački grafiti – Ekskurzija (2011.)
12. Svom snagom (2012.)
13. Želiš biti ja? (2013.)
14. Priče sa zapadne strane (2014.)
U NIKINOJ SOBI
Mladi dečki modernih frizura, a pod tim se podrazumijevaju duže šiške počešljane na stranu preko bar jednoga oka, moderno obučeni, što opet podrazumijeva široke jeans hlače, majice ili košulje s raznim natpisima ili slikama, uz obavezne „starke” raznih boja na nogama, buljili su s jednoga zida, kao da promatraju što se događa u Nikinoj sobi. Likovi na posterima obično gledaju u jednu točku, ali se Niki uvijek činilo kako ju njezini likovi stalno prate pogledom, gdje god bi se pomaknula.
Tada bi se sjetila onih priča koje je slušala od roditelja, nastavnika, ili koga već, kako u svijetu postoje umjetničke slike s kojih te oni naslikani uvijek prate pogledom, u koji god kut galerije staneš, i kako je to nešto nevjerojatno, neobjašnjivo, i kako se ni dandanas ne zna kako je to veliki umjetnik napravio. Ma mo’š si mislit’! Velika umjetnost! Pa ona ima na desetke takvih, i to na samo jednom zidu svoje sobe. Barem pedesetak pari očiju u stopu prati svaki njezin pokret. Često joj se dogodi da se osjeća neugodno kada se presvlači jer ima osjećaj kako je netko promatra, i onda nesvjesno okreće leđa tim očima. Zato je i stavila postere samo na jedan zid, kako bi im uvijek mogla okrenuti leđa. Dobro, ne baš samo zato.
A oni – bulje li ga, bulje. I mogu svašta i vidjeti. Pod nogama im je krevet koji gotovo nikada nije namješten, ili bar ne odonda kada je njezina mama odlučila ne spremati joj sobu. Osim što su plahte, jastuci i deke zgužvani kao da se noćima u snu borila s nekim opakim zvijerima, još je bio i zatrpan stvarima koje je nosila, i onima koje tek ima namjeru nositi. Po cijele dane premještala je tu robu, već kako bi joj u kojem trenutku i u kojem dijelu sobe smetala, a najmanje je bila tamo gdje je trebala biti. Nika je to objašnjavala time da ako stoji u ormaru, ona zaboravi na nju i onda je rijetko nosi pa je najbolje da joj je stalno na oku.
Desno su mogli vidjeti jednu od dviju mramornih ploča koje su grijale sobu u zimskim danima, a ispod nje bila je hrpa kojekakvih stvari koje su Niki uvijek „trebale”. Moglo se tu naći svega i svačega, od cipela, CD-a, odjeće pa sve do barbika koje je ostavila za uspomenu. Bilo je tu i nekoliko pari štikli koje je obožavala. Još uvijek ih nije nosila izvan stana, ali po njemu je često paradirala u njima. Jedne su joj čak kupili roditelji jer ih je jednom uhvatila na neku frku pri nekoj kupovini, a ostale je dobila od kume koja nije izlazila iz njih te ih je često kupovala. Niku je to jako veselilo, jer što je kuma više štikli kupovala, to su joj pojedine postajale višak i onda završavale kod nje.
Odmah pored, ali na desnom zidu, bila su vrata, potpuno išarana kredama u boji jer je na njima bio nalijepljen posebni crni papir koji je imitirao školsku ploču. Radilo se o specijalnom hrapavom, sjajnom papiru koji se baš i kupovao u tu svrhu. Kada je bila manja, onda se s prijateljicama igrala škole, a sada, kada je veća, služi joj za iskazivanja trenutnoga stanja. Ako bi bila raspoložena, onda bi pisala neke lijepe stihove koje bi sama izmislila ili negdje pokupila. Nije joj bilo važno radi li se o nekom poznatom pjesniku, nekoj frendici ili frendici od frendice. Uglavnom bi ih „ukrala” s Facea. Kada bi bila ljuta ili tužna, onda bi i poruke na vratima bile u skladu s tim.
Roditelji su to znali pa bi često puta pogledavali na vrata i sve bi im bilo jasno, bez da je išta pitaju. I ona je znala da oni to rade pa im je povremeno znala tim putem slati poruke. Primjerice, ako bi joj trebale nove „starke”, a to su bile jedine tenisice koje je nosila, onda bi napisala da je ove koje trenutno nosi žuljaju i da su poderane, čisto kako bi mogli planirati financije.
Osim toga, to ju je i zabavljalo jer je bilo zanimljivo gledati kako joj tata pregledava tenisice, ne bi li utvrdio veličinu štete na njima i procijenio trebaju li joj stvarno baš sada, i „kud baš sada“. A to „kud baš sada” bilo je uvijek jer novca je uvijek nedostajalo i stalno je bio potreban za nešto drugo. Najsmješnije od svega bilo je kada bi uzeo svoje ili mamine tenisice pa se čudio kako nemaju nigdje nikakvu rupu.
Pored vrata bio je ormar, koji su roditelji zvali plakar, i to joj je uvijek bilo smiješno. Nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da ona ima plakar samo zato što joj je ormar uvučen u zid pa se sada samim tim tako zove. Čudila se kako to da ormar koji staviš u rupu na zidu promijeni ime. Uostalom, bio plakar ili ormar, svakako joj je bio najomraženiji dio namještaja u cijeloj sobi. Uvijek se žalila da je mali, skučen, nepregledan i da joj treba jedan pošten ormar. A ne plakar!
Na suprotnom zidu gledali su u čudnu policu, koja je nekada služila kao šank između kuhinje i blagovaonice te je bila izbačena kada je mama dobila novi kuhinjski namještaj, nakon dugih godina čekanja. A čekala je, naravno, pravo vrijeme i da prestane ono famozno „kud baš sada“! S obzirom da nisu imali gdje s tom šank policom, a tata nikako nije prihvaćao da bi je mogli spustiti u podrum, jer je ona još uvijek bila dobra i baš bi je bilo šteta, završila je u Nikinoj sobi. Njezino tadašnje veliko negodovanje ipak nije urodilo plodom, zbog tatine velike tvrdoglavosti u nekim tako bezveznim situacijama. Kada tako zapne za neku glupost, nema toga na svijetu tko bi ga uvjerio u suprotno, pa čak ni Nika. Ona je mogla štošta i bio je jako slab na nju, ali je imao svoje trenutke kada bi i sama bila potpuno nemoćna. Kasnije se pokazalo kako to nije bila tako loša ideja jer je polica bila odlična za odlaganje još poprilične količine vrlo „bitnih” stvari.
No, najvažnija svrha ove police bila je postolje za akvarij u kojemu su obitavala dva Nikina kućna ljubimca, odnosno ljubimica i ljubimac. Kornjače Kiki i Tiki. Samo je ona znala koja je Kiki i koja je curica, kako bi joj tepala, a koja je Tiki. Dobila ih je, kada su bile velike kao kovanica od pet kuna, za deseti rođendan, i to od kume. Bila je to opsežna akcija, koordinirana između mame, „stare” kume i „mladih” kuma, a sve tati iza leđa jer on nikako nije smio saznati za to, s obzirom da je bio veliki protivnik životinja u stanu. Uvijek je govorio kako nijednoj životinji nije mjesto u stanu i da je to za njih samo mučenje, ali da bi, da imaju kuću, imali puno dvorište raznih ljubimaca. A Nika je baš željela nešto živo u svojoj sobi i, nakon dugoga razmišljanja, odluka je pala na kornjače. Tata je bio doveden pred svršen čin i nije mogao ništa jer ga je sa svih strana opkolilo pet žena. Nešto se, kao, prijetio da će ih odnijeti u prirodu ili dati nekom tko ima dvorište, ali je s vremenom popustio i pomirio se sa situacijom. Kiki i Tiki su u međuvremenu udeseterostručile svoju veličinu pa je tako i akvarij „narastao”, a šank polica postala savršeno mjesto za njihovo stanište.
Odmah do nje bio je radni stol i stolica, koje je još koristio njezin tata kada je išao u srednju školu. Obično bi Nika bila protiv nasljeđivanja stvari, ali ove joj nisu smetale. Radilo se o stolu i stolici koji su joj se sviđali, a bili su kao novi. Često puta bi zezala tatu – kada bi joj znao prigovarati za učenje, iako je on to vrlo rijetko činio, to je češće činila mama – da nije baš previše učio kada su ostali ovako sačuvani. A tata bi se branio kako je dovoljno učio, ali je, za razliku od nje, znao čuvati svoje stvari. I stol je, naravno, bio prepun stvari koje su joj isto tako morale biti nadohvat ruke. One su bile razbacane oko laptopa koji je imao središnje mjesto.
E, on je tek posebna priča jer je zamjenjivao puno toga u Nikinom životu. Naime, preko njega je čitala, slušala glazbu, gledala spotove, filmove, kojekakve smiješne klipove, učila, prevodila itd. Govorila je kako bez laptopa ne bi mogla živjeti i kako joj nikako nije jasno kako su to njezini starci uspijevali. A kada bi tako nešto izjavila pred tatom, to bi obično završavalo žestokom raspravom i držanjem predavanja o tome kako je bilo nekada, a kako je sada. Nije tata bio protiv jer se i sȃm povremeno služio njime, ali nije volio nikakve izjave koje su umanjivale vrijednost života u doba njegove mladosti. To su Nikine prijateljice jako dobro znale pa su često puta namjerno, kada bi njezin tata iz bilo kojega razloga ušao u sobu, započinjale takve teme jer im je bilo zanimljivo slušati o tome „nekada i sada”, u inat Niki, koja to više nije mogla slušati. Za tako nešto bila je raspoložena samo u rijetkim trenucima. Tada je to pokušavala dozirati na kapaljku jer je tata bio poznat po tome da kada se raspriča, priči nikada kraja. Osim toga, uvijek su ratovali s punjenjem baterije toga već spomenutoga laptopa jer bi se Niki gotovo u pravilu događalo da ga zaboravi spojiti na punjač. To bi učinila tek kada bi se pojavio onaj zvuk „biiiip” i na ekranu ispisalo upozorenje da to učini. A često puta to ni tada ne bi učinila jer je baš nešto drugo hitno morala pa je, eto, zaboravila. I uvijek, ali baš uvijek to bi se dogodilo onda kada bi njezin otac trebao laptop. E, onda bi nastao „spektakl”. Tata bi prijetio kako će ga baciti kroz prozor. Kako je, kada njemu jednom godišnje treba, laptop prazan? Bolje da ga nema, kada se ne zna koristiti njime. On će sebi kupiti svoj i neće čekati da mu se ona smiluje itd. I svaki put bi Nika obećala da se to nikada više neće dogoditi, i stvarno bi pazila i držala obećanje. Cijelo to vrijeme tata ga nikada ne bi trebao. No, prvi sljedeći put, kada bi joj slučajno ostao prazan, bez greške, baš tada bi ga i on trebao i cijeli spektakl bi kretao ispočetka.
I sama je stolica, koja je još u ono vrijeme bila hidraulična, na točkovima i imala sve potrebno kako bi se u njoj moglo udobno sjediti i raditi, bila natrpana odjećom, koja se isto tako povremeno selila i vraćala, opet ovisno o tome što je Niki u tom trenutku trebalo i čime se koristila. Tako su se za stvari najčešće izmjenjivali krevet i stolica.
No, najzanimljivije od svega bilo je to što je ona u svakom trenutku znala gdje joj se što nalazi i u sekundi je mogla pronaći baš tu majicu koju je htjela obući. Naravno, pod uvjetom da mama ništa nije „spremala”, jer ako je mama nešto spremila, e, onda to nitko više nikada nije mogao naći. Tata je često puta, kada bi bio „ljut” što ne može naći baš određenu majicu, govorio kako nije problem što ne zna gdje je, ali bar da ona koja ju je „spremila” zna gdje je. Nika bi tada „umirala” od smijeha te bi, zajedno s tatom, molila mamu samo da joj ona nikada više ništa ne sprema. Mama se, kao, ljutila i govorila im da si onda sami peru i glačaju odjeću i da ne želi više znati za njihove stvari, ali bi je to držalo možda i čitavih pet minuta i onda bi se zajedno s njima i sama smijala.
Odmah do stola, ali na zidu lijevo od njih, pored samoga prozora s druge strane, nalazila se polica s knjigama. Hm, zvalo se to polica za knjige i većinom su na njoj one i bile, ali ne samo one. Bilo je tu knjiga otkada se rodila, onih prvih slikovnica pa sve do neke „ozbiljnije” literature kojom se sada bavila.
Ali bilo je tu i šminke, lakova za nokte, pudera, opet CD-a, još poneka barbika, za uspomenu, naravno, i hrpa kojekakvih stvari koje su Niki baš trebale. Mama joj policu nije ni gledala kada bi ulazila unutra jer nije mogla podnijeti toliku količinu neiskorištenoga prostora, stalno ponavljajući da bi, kada bi se sve lijepo složilo, u nju moglo stati bar još toliko toga koliko je sada. Ako ne i više. Imala je osjećaj da će se sve jednoga dana srušiti i poklopiti ju dok sjedi za stolom. Govorila je kako je ona u životnoj opasnosti dok uči. S tim se Nika odmah složila i predložila kako je onda najbolje da više nikada ne uči. Inače, kada bi se njih dvije znale raspravljati, obično iz nekih bezveznih razloga, mama bi joj znala reći da prije svega obuzda onu svoju Nijagaru, misleći na policu, jer ju je podsjećala na slap, s obzirom da je s nje sve visjelo i kao da je curilo, pa tek onda mogu dalje razgovarati.
Na lijevom zidu bio je još samo prozor i ispod njega jedna mramorna ploča.
Cijela sredina sobe bila je potpuno prazna, a dolje samo drveni parket, koji se tu i tamo vidio od opet kojekakvih razbacanih stvari. Nika je imala običaj, kada bi se vraćala iz vana, samo spustiti na pod torbu, jaknu ili neku vrećicu, ako je nešto kupila ili nosila, pa čak i izuti i ostaviti tenisice. To je onda tako stajalo sve dok joj opet ne bi nešto od toga trebalo, ili je čak znala sve to samo zgurati nogom u onaj kut pored kreveta ako bi joj dolazile frendice. Tepih nije imala jer ga nije podnosila. Onaj koji su joj kupili roditelji sada je skupljao prašinu dolje u podrumu. Negdje je jednom pročitala, i to joj je ostalo urezano u sjećanju, kako je tepih „spužva” za nečistoću, grinje, bakterije i sve ostalo što bi moglo štetiti zdravlju. Ali, istovremeno, nikakav joj problem nije bilo to da joj tenisice, u kojima je hodala po cijelom gradu, stoje na tom istom mjestu gdje je trebao biti tepih.
E, da, da su pogledali gore, mogli su vidjeti samo bijeli strop i u samoj sredini luster. Radilo se o velikoj, šarenoj kineskoj papirnatoj kugli. Na to je slučajno nabasala kada je s roditeljima obilazila trgovine koje su prodavale baš takvu robu.
Rijetko se to događalo, ali povremeno bi, kada stvarno nije imala što pametnije raditi, odlazila tako s njima u neke kupovine, i to iz čiste zabave. A to se opet najviše odnosilo na njezinoga tatu koji iz dna duše nije podnosio kupovinu. Najsretniji bi bio kada bi mama to sve obavljala s kumom ili prijateljicama. Čak ni sebi ništa nije volio kupovati i bio je najsretniji kada bi mu mama nešto sama uzela i donijela. Ušavši u stan, i prije negoli bi mu pokazala što mu je kupila, vikao bi, sav sretan, kako je to fenomenalno, a, zapravo, najbitnije je od svega bilo to da on ne mora u kupovinu. I nosio je sve što dobije, sviđalo se to njemu ili baš i ne, jer sve je bolje od pomisli da mora ići u neki trgovački centar.
A ovaj luster i Nika „zaljubili” su se na prvi pogled. Došlo je do onoga „klik”, kako je to sada popularno reći među mladima. Dobro, to se više odnosi na ljubav, ali, eto, Niki se taj famozni „klik” dogodio s lusterom. Naime, gledala je neki film u kojem se završna scena, i konačno zaljubljivanje dvoje glavnih junaka, odvija među takvim svjetiljkama. Sve je nešto bilo romantično, puno maglice uz nježnu glazbu i njih dvoje u zagrljaju pa se, eto, i ona sva nešto raznježila i to joj je baš tako nekako ostalo u sjećanju da ga, kada ga je vidjela, jednostavno nije mogla ne kupiti. To je bila verzija priče za njezine prijateljice i sve one koji su iz bilo kojega razloga dolazili u njezinu sobu, a zapravo stvarna priča je bila ta da ga je dobila dok je još bila skroz mala i dok nije mogla odlučivati o takvim stvarima. I nije bio nimalo romantičan, nego je, naprotiv, svima smetao, pogotovo kada su bili mali i kada joj je u sobi bio cijeli razred, plus ostale prijateljice koje nisu išle s njom u školu, i kada se svako malo netko zabijao u njega jer je bio spušten skoro do poda. Tada bi uskakao tata, kao neki superjunak iz filma ili, bolje rečeno, crtanoga filma, i sve spašavao tako što bi kabel na kojem je visio podizao prema stropu i tako bi sve spasio „okrutne” papirnate kugle. Najsmješnije je bilo kada bi poslije gledali fotografije jer je rijetko koja bila bez te šarene lopte. Morala je ona biti u kadru pa makar u samom kutu, bez nje nije moglo ništa. A još je smješnije bilo gledati fotke po godinama jer su se na njima mijenjale samo svjećice na torti, dobro, i klinci su bivali sve veći, ali ono što se nikada nije mijenjalo bila je ta famozna papirnata kugla. I svi su i dalje vjerovali u onu romantičnu priču i nitko se nikada nije sjetio, pa čak ni kada su pregledavali albume s fotografijama, kako to zapravo nije moglo biti istinito jer Nika samo nekoliko godina stara nikako nije mogla „kliknuti” s lusterom.
Ona u biti nije bila lažljivica, osim u određenim situacijama, kada je to bila krajnja nužda, ali je imala tako neke svoje fore kada bi, iz samo sebi znanoga razloga izmišljala neke priče. Možda joj je to bilo na oca jer je on u slobodno vrijeme pisao priče, i to uglavnom za djecu.
Pažljivi promatrač bi odmah zamijetio kako su zidovi njezine sobe bili različito obojani. Ovaj na kojem su bili „moderni mladići” bio je ružičast, desni boje breskve, nasuprot njemu bio je žut, a s lijeve strane ružičast, ali tamnije nijanse.
Nekada je ovaj na kojem su se sada oni nalazili bio oslikan junakinjama iz crtanoga filma Winx, koje je svojevremeno naslikao jedan obiteljski prijatelj koji je bio genijalac i mogao prenijeti na papir, zid, ili bilo gdje drugdje, sve što bi vidio ili zamislio. Bavio se on i tetovažama te je Nika često govorila kako će, samo kada još malo naraste, i njoj sigurno neku napraviti. Ona je to najozbiljnije mislila, ali njezini roditelji to još uvijek nisu ozbiljno shvaćali te njezinim prijetnjama nisu pridavali preveliku pažnju. Popratili su to samo smijehom, a ona je mislila, pa čak poneki put i glasno rekla: „'Ko se zadnji smije, najslađe se smije.“
U međuvremenu su Winxice nestale jer ih je Nika prerasla i pomalo ih se počela bojati. Tada nije bila svjesna kako je imala još jedno „remek-djelo” na zidu, s obzirom da su i Winxice sve po sobi pratile pogledom. Nika je govorila da bi se, kada bi ušla u mračnu sobu i naglo upalila svjetlo, osjećala kao da soba nije prazna, već da su u njoj stvarne osobe. Čak joj se činilo i da je gledaju dok spava, a vrhunac je bio kada je sanjala kako noću silaze sa zida, odlaze u svoje avanture i pred zoru se vraćaju opet na njezin zid. Tada je zasigurno pala odluka kako one zauvijek odlaze, iako su im se svi koji bi ih vidjeli, a posebno roditelji prijateljica i prijatelja, divili i uvijek tražili broj toga prijatelja, kako bi ga kontaktirali da i njihovoj djeci napravi slično.
A tek uklanjanje superjunakinja – to je priča za sebe. Priča za jedan zaseban roman. Ukratko, taj ih je prijatelj samo nacrtao ugljenom, ali ih nije stigao obojati, s obzirom da je odlazio na more pa su bojanje, uz njegove instrukcije, preuzeli Nika i tata. U svemu se potkrala samo jedna „mala” greškica – tata je, umjesto suhih pastela, kako mu je frend rekao, uzeo masne, tako da je nekoliko majstora danima šmirglalo, gletalo i bojalo zid, kako bi se to nekako prikrilo. Na kraju su ipak na zid morali i posteri jer su mrlje ostale zauvijek. Niki to, naravno, nije palo nimalo teško. Zamislite da vas roditelji mole da zid oblijepite čime želite. Zvuči pomalo nestvarno. Ali, u ovom slučaju, to je bilo zaista istinito.
I, eto, tako su, nizom slučajnih okolnosti, svi ovi likovi došli na Nikin zid i dobili privilegiju uživati u pogledu na sobu i sve ono što se u njoj događalo. A da su stvarno mogli gledati, onda bi vidjeli na podu nešto sklupčano pored police za knjige.
popis članova