DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vlasta Markasović
Vlasta Markasović rođena je 27. IV. 1963. u Vinkovcima. Završila je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je iz područja književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Zaposlena je kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Djelovala kao lektorica, urednica i priređivačica knjiga. Objavljivala je u „Književnoj reviji“, „Republici“, „Kolu“, „Riječima“, „Novoj Istri“, „Anafori“, „Stavu“, „Hrvatskoj reviji“ i dr. Piše pjesme, priče, eseje, kritike i znanstvene studije. Objavljuje na slavonskom dijalektu i standardu.
Objavila:
Spaljeni kobilaš (pj. u prozi, crtice), MH, Vinkovci, 1997.
Dukatići (pj. u prozi, crtice), MH, Đakovo, 2005.
Sakrita rič (pj.), , Đakovački kulturni krug, Osijek, 2013.
Vitar i bol (pj.), Vinkovački šokački rodovi, 2021.
Miroslav S. Mađer i kritika (stu.), Stajergraf, Zagreb, 2004.
Rukopis ravnice (stu.), DHK/Ogranak slavonskobaranjskosrijemski, Osijek, 2011.
Sonetist Antun Gustav Matoš (stu.), DHK/Ogranak slavonskobaranjskosrijemski, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Osijek/Subotica, 2019.
Uređuje časopise „Književna riječ“ (DHK/Ogranak slavonskobaranjskosrijemski) i „Kolivka“ (VŠR).
Aktivni je član udruge „Vinkovački šokački rodovi“, a surađuje s udrugom „Šokačka grana“ Osijek, „Urbani Šokci“ Sombor, „Pasionska baština“ Zagreb, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici.
Za književnu kritiku u časopisima dobila je 2007. povelju Julija Benešića u Đakovu, a 2019. nagrađena je za knjigu „Sonetist Antun Gustav Matoš“ poveljom uspješnosti u okviru 25. Dana Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima.
Vodomjer
Voda bi bila moj tobožnji element, meni namijenjen i predodređen. U vodi bih se trebala osjećati baš kao riba u vodi, na trajektu kao kapetan, u pelješkom moru izroniti barem jakopsku kapicu…
Ne bih željela podbaciti, iznevjeriti sudbonosno, tekućicu, tekuće, elementarno vodeno i vodenasto.
Kada voda ispuni ciste, kad je tekućina ustajala krv što se valja strahom, voda neka oprosti neprijateljstvo. Voda u podočnjacima, a i voda u koljenu, zašto ne… I ona može oprostiti. Dok sanjam, sve dok sanjam ocean.
Ocrnjena
Ocrnjena slinom, dozivala sam pučinu, plavi otok na kojemu nam Ljubica priprema ježine. Uzaludan je bijeg kojega stižu zasjede. Omče zaborava prijateljuju s dugonogima, ljepokosima, s onima puti breskve, s ljeporječivima i njihovim košarama.
Crna me obavila slina i gađenje nad umornom šumom i neprestanim noćnim progonima divljači.
Umorno je bivati, sanjati tamu i konačno se zacrnjeti.
Diogenska priča
Jutarnje crne čarape zagubile su se u pijesku novog dana. Bluza nije htjela biti odgovarajuće boje. Protesti protiv mene zatvorili su mi oči. Nisam ih željela otvoriti kada nisu od koristi. I da mogu vidjeti ne bih vidjela, ne bih našla.
Šminka me odabire, ulazi mi u torbicu, nagrđuje lice. Palimpsestiram se prije predaje asfaltu, spremna na oštre nokte. Spremna sam na progon, zadihana od bjesomučnog trčanja poznatom cestom. Uzaludno je gledanje s nacrtom pod kaputom, na puloveru i vlasima. Uzaludna je potraga.
Čučanje u malom šumskom brlogu postaje zadovoljstvo sljepoće.
Drumovi i šamcevi
Drumovima ić'
od drumova iskat'
Sav se usipat'
Bit antrav i šantav
truljav i grstav
al opet ić'
landrat', ić', otilazit'
lenije pružite gazit'
prašne i gnjecave
danjom i noćom
i tud' i vud'
od druma do druma
Nikad ne prić'
priko šamca
Nikad ne nać' ćuprije
Ostat ćumav
Snig
Otklenita noć
lesa odjazita
ćuk promuknit
na točkova
kolomaz izlapijo
odsanjo prašinu
Pod tarabom
glođe noć
trune misec
uplisnivio se
oblak
ošo, ošo
u mrak
Priko
pribacita ponjava
truljave šlinge
crvave noći
iznad bilog
popis članova