DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vlatka Planina
Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Piše poeziju, te prozu za mlade i odrasle.
Objavila je šest zbirki poezije na hrvatskom jeziku: „A nekad si mi kupovao lizalice” (2010.), „Nemoj se plašiti ovoga neba” (2014.), „Neizbrojnosti” (2017.), „Sekvoja i druge pjesme” (2020.), „Noćne životinje, ljeto“ (2020.) i „Hortikultura“ (2022.) elektroničku knjigu poezije na engleskom jeziku: „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts” (2016.), bajkovito-fantastičnu trilogiju romana za mlade: „Jegulja“, „Kralj i bajka”, “Povratak vještice” (2016.), te fantastične romane „Wend” (2017.) i „Okno” (2018.).
Za roman „Wend” dobila je 2018. godine nagradu „Artefakt” za najbolji fantastični dječji roman.
Objavljivana je u mnogim književnim časopisima, te na književnim portalima. Od 2016. – 2019. pisala je književnu kolumnu za časopis za književnost Kvaka. Trenutno piše za Vijenac.
2024. sudjelovala je kao jedna od predstavnica Hrvatske u Danu europskih autora u organizaciji Europske komisije i programa Kreativna Europa.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Objavila:
A nekad si mi kupovao lizalice (Naklada Bošković, 2010.)
Nemoj se plašiti ovoga neba (Naklada Bošković, 2014.)
A Booklet of Poems for the Ace of Hearts (Amazon, 2016.)
Jegulja (Naklada Bošković, 2016.)
Kralj i bajka (Naklada Bošković, 2016.)
Povratak vještice (Naklada Bošković, 2016.)
Wend (Naklada Bošković, 2017.)
Neizbrojnosti (Biakova, 2017.)
Okno (Naklada Bošković, 2018.)
Sekvoja i druge pjesme (Naklada Bošković, 2020.)
Noćne životinje, ljeto (Naklada Bošković, 2020.)
Hortikultura (Naklada Bošković, 2022.)
(Izbor iz proze, ulomak iz romana "Okno")
Sjedila je na rubu kožna dvosjeda i nabrajala u sebi što sve više boli:
koljeno razrezano na staklo;
udarac u mali nožni prst;
pad u koprive, licem;
onaj put kad se, trčeći za dječacima, spotaknula o korijenje i bradom udarila o deblo izbivši
pritom dva zuba (srećom, mliječna) i razderavši čitavu bradu i polovicu lijeva obraza; na
jarku sunčevu svjetlu još se uvijek mogao razaznati jedva vidljiv ožiljak.
Među prstima premetala je rub spavaćice. Bijele, zapravo ne sasvim bijele nego neke čudne
pepeljastožute, kao pamučno tkanje koje je previše godina zaboravljeno ležalo na dnu ladice.
Bijelo pamučno rublje imalo je neobičnu naviku pokupiti žute masne mrlje ako bi predugo
stajalo na kakvu mračnu mjestu. Nitko nije znao zašto se to događa, čak ni majka. Znalo se
tek da se te mrlje ne mogu oprati niti izbijeliti i da jednom tako umrljano rublje može dalje
služiti samo kao krpa za pranje podova ili brisanje prašine. Jednom umrljana, zauvijek
umrljana. Gotovo kao krv. No krv se ipak mogla skinuti cjelonoćnim namakanjem u ledenoj
vodi; žene bi zimi čak i grumenje snijega i leda stavljale u vodu i riskirale ozbiljne ozebline
ispirući satima gotovo zamrznuto rublje, a sve radi boljeg rezultata. No sada nije bila zima,
već ljeto i Izabela se pitala gdje bi mogla pronaći dovoljno hladnu vodu. Možda u velikome
zdencu, no on je bio daleko, a vani noć. Mlaka voda u lavorima u praonici teško da će
dostajati. Sigurno će ostati mrlje, ako ne na rubu, tamo gdje ju je umrljala sad već sasušeno
grimiznim prstima, onda zasigurno ispod vrpce u struku. No čak i kad bi bilo ledene vode,
trebala je Izabela spavaćicu odavno skinuti i potopiti, no ona je i dalje sjedila na dvosjedu
nemajući nikakvu namjeru ustati.
„Ostani ovdje koliko želiš“, rekao joj je rektor na izlasku, „ja ću biti u spavaćoj sobi. Dođi
kad budeš spremna.“
Izabela na tren podignu pogled; rektorova radna soba bijaše prostranija od čitave njezine
kuće. Bivše kuće. Majka ju je prethodnih dana nekoliko puta prekorila dok joj je spremala
stvari i odjeću u veliku jutenu vreću:
„Ovo više nije tvoj dom. Jesi li me čula, Izabela? Ne možeš se ovdje vratiti.“
Majčin glas zvučio je grubo i isprekidano, kao da je nakon svakog sloga nešto progutala:
slinu, suze, bijes? Izabela nije mogla dokučiti što. Majčin glas postao je još isprekidaniji kad
ju je Izabela upitala zašto ne može ponijeti svoje stare spavaćice, već tek majčinu koja nije
vidjela svijetlo dana još otprije Izabelina rođenja.
„Sad si odrasla djevojka“, majka je odvratila, „i moraš nositi odjeću za odrasle djevojke.“
„Ali ova spavaćica je kraća od svih mojih spavaćica“, Izabela se usprotivi majci. „Ako sam
velika, zar ne bih trebala imati veću spavaćicu?“
No majka ne reče ništa, već pomno položi složenu hrpicu povrh ostale odjeće u vreći te vreću
zaveže konopom. Izabeli se taj trenutak urezao duboko u pamćenje, bilo je to prvi put da je
vidjela majčine ruke kako drhte. A sada su isto tako drhtale i njezine, koliko ih god
pokušavala umiriti i govorila im neka prestanu te da je moraju poslušati. Nisu. Baš kao ni
misli koje su se čitavo vrijeme rojile oko onog što se zbilo kao moljci oko svjetiljke na
trijemu, ma koliko se Izabela trudila razmišljati o Bilo. Čemu. Drugom. Naposljetku, kad
mrlje već promijeniše boju iz tamnocrvene u hrđavu, a Izabelina stopala počeše trnuti od
dugotrajna sjedenja, djevojčicu savlada san. Zaspala je na istom onom kožnom dvosjedu
sklupčana u lopticu ne veću od ukrasnih jastuka uredno složenih na pod pokraj dvosjeda, ta
ipak se radilo o svili, spremna ga proglasiti svojom novom posteljom. U spavaću sobu nije
željela ući ma koliko veliki bračni krevet bio udoban.
„Misli na nešto lijepo, Izabela“, govorila je sama sebi dok je tonula u san, no zapravo nije
željela misliti ni na što lijepo, ugodno, sretno. Nije željela nijedno lijepo sjećanje ukaljati
trenutačnim mislima. Radije će... da, radije će razmišljati o, primjerice, moru. Čula je da je more prekrasno, sa svojim ljeskanjem na suncu, ritmičnim plesom valova i čudesnim bićima
ispod njegove površine. Da, tako je, o njima će razmišljati, o čudesnim bićima na tamnome
dnu mora. Ta joj misao uli sigurnom.
„Jer nemoguće je“, prošlo joj je kroz glavu netom prije negoli ju je potpuno savladao san,
„uništiti nešto za što niti ne znaš da postoji.“
(izbor iz pozije)
Ništa
Ništa ti ne pripada,
Ništa nije obećano,
Ništa odavde
Nećeš
Ponijeti sa sobom.
Nisi ništa više
Doli strujanje rijeke,
Bezimeno crno
Između zvijezda,
Praznina u atomima
Koji te nastanjuju.
Ništa odavde nije
Tvoje.
Na ništa nećeš
Upisati ime.
Ti si taj
Koji pripada svemu,
Na kojeg su urezali
Slogovlja,
Koji je obećan
Kao postelja travi
Jednom kada
Brzaci utihnu.
Crljenica
A ponekad mogu tek čekati,
Ne kao svjetionik ili gnijezda
Ili trgovi noću
Koji znaju da se ljudi
Uvijek vraćaju
Jutrom,
I ptice i razbješnjelo
More,
Nego kao grumen
Crljenice
Na nekom od onih
Sunčanih otoka,
Koji nikad nije siguran
Hoće li doći kiša
I kada
I hoće li je biti dovoljno
Da se ne razrahli
U prah.
Sufijska
Sufisti
Vjeruju
Da svako ljudsko biće
Ima mogućnost
Neposrednog pristupa Božanskom
I neprestanoj
Konstanti
Ljubavi.
Ne priznajem tvoje bogove.
Ja
Samo mijenu
Poznajem
Onu
Jedinu
Između
Ovdje si
I nisi,
Spavam pokraj tebe i
Ne spavam,
Sanjam ili ne sanjam
Jarke, tamnopute
Zemlje
I pitam se
Jesu li monsuni
(Ili nisu)
Samo nježni kasnoljetni
Oblaci
Koji su te odviše
Zavoljeli.
popis članova