DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Vlatko Perković
Vlatko Perković, član Društva hrvatskih književnika, rođen je 1936. u Klisu pokraj Splita. Osnovnu i dva razreda srednje škole pohađao u Splitu. Dramsku školu završio u Sarajevu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru Sveučilišta u Zagrebu, završio izvanredni (postdiplomski) studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu. Praktični ispit iz režije i dramaturgije položio režijom vlastite drame Zavězněné odpoledne (Zatvoreno poslijepodne-prethodno izvedene u HNK u Splitu) kao repertoarne predstave praškog kazališta Divizna. Doktorirao s tezom Dramski tekst i semantika suvremenog scenskog čina na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu. Doktorat znanosti s područja književnosti i kazališta nostrificiran mu je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Redatelj HNK u Splitu i redatelj Dramskog ansambla na Splitskom ljetu. Povremena gostovanja i u drugim kazalištima. Kao dramski (rjeđe operni) redatelj i kao teoretičar istraživao suigru znakovnih sustava kazališne činjenice, pretvorbe znaka jedne vrste u znak druge vrste, dramatsko prelijevanje dramaturških refleksa u cilju izazivanja što suvremenijih semantičkih konotacija u vremenu prikazbe. U napisima kritičara se ističe njegovo postignuće privođenja scenografije do čimbenika dramskog udarca (prema vizijama Craiga), do funkcije zamjenika glumca i teksta, do njena privođenja čimbenikom metaforičnog smisla određene sekvencije dramske radnje. Redateljsko iskustvo s tekstovima antičkog perioda, preko Shakespearea (Hamlet) do suvremene drame (Miller, Genet, Becket, Kamov, Petrasov Marović).
Predavao na Splitskom odjelu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od godine 1998. pisac kazališnih kritika u Hrvatskom slovu, a potom u Vijencu. Predavao dramaturgiju, glumu i teatrologije na studijima za prekvalifikaciju. 2000-te izabran u zvanje izvanrednog sveučilišnog profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Na studiju Glume (Umjetnička akademija u Splitu) predaje kolegij Dramaturgija. Usporedo s ranijim redateljskim i sadašnjim pedagoškim radom pisac teorijskih rasprava iz dramaturgije i teatrologije. Javlja se u periodici, autor nekoliko stručnih knjiga, jednog romana i nekoliko drama. Njegova knjiga Tri drame nagrađena je Nagradom Grada Splita za 1997. g.
Stručne knjige:
1. Dramaturgija i kazališni znak, Centar za kulturne djelatnosti - Zagreb, Biblioteka “Prolog”, Zagreb 1984., 246 str., recenzenti M. Maras i I. Mrduljaš;
2. Manipulirano kazalište, Književni krug Split, Biblioteka suvremenih pisaca, 1993., str. 228, 15. ilustr., recenzenti: N. Batušić, T. Kuljiš i B. Lukšić;
3. Kako zaštititi literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodom, Split, 2002., str. 251, recenzenti A. Bogner Šaban i F. Baras;
4.Kvalitativne promjene kazališnog znaka, MH Split - Zagreb, 2004., Zagreb 2004., 231. str., recenzenti S. Nikčević i F. Baras;
5.Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, posebni otisak iz časopisa Mogućnosti br. 1/3, 1995.
6. Dramski tekst – kazališna izvedba, MH Split, 2011.
7. U procjepu ideologije i estetike (Hrvatska poslijeratna dramatika) , MH Dubrovnik, 2011.
8. Kazališna mišolovka (u tisku), Književni krug Split
Književni tekstovi:
1. Zatvoreno poslijepodne (drama), časopis Mogućnosti br. 2, 1966;
2. Ucjena, drama u dva dijela, vrijeme sadanje, Matica hrvatska Split, Knjižnica književnih djela, 1996., 70 sr.
3. Tri drame (i Skica za jedan operni libreto), Logos Split, 1997., str. 277. ((Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne, Skica za libreto opere Zatvoreno poslijepodne - Predgovor akademika Nedjeljka Frabria, likovna oprema Josip Botteri Dini);
4. Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria, roman, Laus, Split, 2000., str. 412, Pogovor Ž. Filippi, naslovnica E. Dragičević.
5. Kazalo je drvo što je ono (drama u dva dijela), Mogućnosti br. 4/6, 2005.
6. Tomislav, hrvatski kralj, 2008., Gradska knjižnica Dugopolje
Još preko 200 eseja, članaka i kritičkih napisa u periodici (Mogućnosti, Kolo, Scena, Republika, monografije), tjednom i dnevnom tisku, mnoštvo intervjua u dnevnom tisku i elektronskim medijima
Poglavlje 33. iz romana Ja, Donna Gal ili Čekajući Cesaria, Laus. Split, 2000.
Tako sam “vozila” do kraja školske godine. Preko ljeta, a baš je bilo paklenski pripeklo, otputovala sam bez prethodne najave u Bjelovar. Silno sam željela vidjeti mamu. Imala sam za nju iznenađenje za koje sam bila sigurna da će je silno obradovati! A bio je uistinu red i da posjetim baku. Našla sam ih u sparno predvečerje ispred kuće. Zastala sam na vrtnoj stazici nedaleko od njih i počela ih promatrati.
Baka je ležala u počivaljci pokušavajući brzim kratkim udisajima kroz rastvorena usta koliko toliko nadomjestiti očiglednu nemoć većeg dijela pluća da udahnu zrak. Pa i to malko što je u njih ulazilo kao da je bilo odviše za njihovu osušenost, tako da je jadnica svako malo morala dio udaha brže bolje vraćati natrag, a onda još brže i paničnije zadahtati preko samog izdaha. Mama je sjedila na priprostoj klupici pored nje i hladila je mahaljkom.
- Dona… kako ti…?! - zaustavila se korak dva od mene. Odmah mi se učinilo da pokušava sebi osvijestiti je li ili nije radosna zbog moga dolaska - Nisi mi telefonirala da ćeš doći?
- Htjela sam vidjeti baku - odgovorila sam opravdavajući se.
Da, odmah sam zaključila, čuvši sebe, da je u mom tonu bilo opravdavanja. A isto tako i to da nisam rekla: “Htjela sam vas vidjeti!” Ili, još točnije: “Htjela sam te vidjeti, Loretta!”- jer trebala sam reći ili jedno ili drugo ako sam željela… kako bi to Loretta rekla… “stvari staviti na njihovo mjesto”… Ali, ne znam zašto, nisam tako rekla. Izbjegla sam reći…
- Baka je jako loše - razabrala sam preko usnica njene riječi.
Stanka. Ništa! Zapravo, puno toga! Moj najljepši trenutak u Bjelovaru! Stajala je nasuprot meni i gledala me, samo me gledala... I ja nju. Samo sam je gledala.
- Čini mi se kao da je zbunjena…Ili nije?… Ako jest, dobro prikriva…
- Hoćeš li me poljubiti, mama? - upitala sam je i namjerno se malko nasmiješila to da prikrijem neki strah.
- Aaaa! - Loretta je otvorila usta izbacujući i radosni i ispričavajući ton - Dona moja!
Zagrlila me i poljubila. Uzvratila sam joj, naravno.
- Nisi trebala doći, Dona. Baka je tako loše… a sušica… znaš… Voljela bih te poštedjeti toga… - sasvim tiho mi je kazala obzirući se da baka ne čuje.
- Pravi scenske znakove… kao strah je da se ne zarazim od bake… ali… ali… A kako se onda nije sama zarazila?… K vragu, vidjet ću…
Znači, Dona, za ovu godinu škola je finita, a dogodine matura… ispit zrelosti… - podigla je glas kao domaćica pred gostima na živahnoj rođendanskoj zabavi.
- Kao da nismo same… zašto to…?
- Sa školom je gotovo, mama - izustila sam sasvim tiho, nastojeći joj njen pozamašni “igraći prostor” suziti do sasvim intimnog.
- Kako, a dogodine…? - zaustila je ustrašeno.
- Nema dogodine!
- Kako nema…? - nasilu se nasmiješila i malko obazrela oko sebe kao da od nekoga traži pomoć. Ali njenih gostiju više nije bilo. Naglo sam je suočila s time da je sama sa mnom i da joj upravo govorim nešto od čega je podilazi jeza. Uplašeno me gledala. Sad mi je već bilo silno žao. Zato sam se brzo vragolasto nasmiješila pa baš me briga neka bude i konvencionalno i veselo kazala, postupno joj osvjetljavajući prostor spektakla koji mi je maloprije nametnula.
- Već sam maturirala. Dopustili su mi da na kraju trećeg položim i četvrti, a i maturu. Na Filozofskom sam upisala književnost i filozofiju.
- Donaaaa…! - pogledala me zadivljeno - Donaaaa…! - obazrela se naokolo u smisli “čujete li vi ovo?!”
- K vragu, ponovno nismo same!
- O, Bože, Dona…!
Pružila je prema meni ruke i snažno me privukla k sebi, a onda me naglo zaustavila tik pred sam zagrljaj. Umjesto njega je samo zaciljala svojim zjenicama u moje i kratko mi, vrlo kratko, ali iz dubine, došapnula:
- Bravo! Bravo! - i praveći mi pred svima dvorski reÛveÛrence s namjerno naglašenom manirom, a to znači ne radi igre nego zbog nečeg drugog, još je dodala ali tako da je izuzev mene nitko drugi nije mogao čuti - Trnoružice moja!
- Zašto sad ”Trnoružice”?… Je li to u vezi s onimn trnom ili… ili da me uspava… možda nešto u meni… Da, možda to… da uspava…? A što to…?
Kad joj je glava stiglo do pregiba koljena, odozdo me upitno pogledala kao da me prekorava što na njenu izrazitu konvenciju ne uzvraćam konvencijom.
- Dakle, to želi…?
Brzo sam učinila isto što i ona. Baš da vidim kamo to vodi? Čekala me dok se i sama nisam spustila dolje, a onda se stala podizati paralelno sa mnom, ali bez smiješka i bilo kakva oduška zbog onoga što činimo, već vrlo ozbiljno i s aristokratskim odobravanjem kao da se obje ponašamo samo onako kako nam se i valja ponašati.
- K vragu, shvatila sam…
- Onda… onda nisam trebala ni doći!
- “Trnoružica”…?
I odmah je, da ne ostavi nikave sumnje, počela govoriti uobičajene stvari, konvencionalne, kao plemenitašica u nekoj predstavi koja je na ladanju dočekala dragu gošću, ali ipak, za svaki slučaj, između sebe i nje stavlja pregradu riječi da se odmah sam to vidjela ni jedna od njih dvije ne bi slučajno promigoljila do one druge onoliko blizu koliko bi im to sama šutnja omogućila…
- Tko je… to… Lo… rice…? Je li to naša… naša… - zadahtala je baka.
- Da, mama, to je Dona! Dona! - dobacila joj je mama nekakvim glumstvenim izrazom sada kao da igra francusku komediju “Kad naiđu djeca” na Kaptolu, a onda mi se brzo okrenula i sasvim tiho kazala, kao da smo upravo zašle iza kulisa - Pozdravi baku, ali, molim te bez poljubaca. Jako je bolesna i…
- Ma dobro… - malko nervozno sam je prekinula valjda zbog one pregrade i“Trnoružice” i prišla k baki. Poljubila sam je u čelo.
- Dona moja… Dona… - hripala je nemoćna starica i jako mi stezala ruku. Dlanovi su joj bili posve mokri. Ne, nije mi bilo ugodno.
- Dobro, mama, pusti sada Donu da se osvježi… Znaš da je s puta… - izvlačila me je mama dobra moja mama. Evo, Dona, nisi zaboravila gdje je kupaonica. Uzmi čisti ručnik gore u ormariću… - doviknula mi je uopće stalno je nešto dovikivala valjda da održi prpošnu scensku tenziju. - Ja ću za to vrijeme dati baki večeru i smjestiti je u postelju.
Uspjela sam se nekako istuširati u maloj sjedećoj kadi koju je baki mama ugradila još dok sam bila sasvim mala. Zapravo, mama je tada od svojih honorara u kući pregradila jedan mali prostor i ondje dala napraviti zahod i kupatilo, obnovila kuću, uvela telefon, vodu… A do tada se baka služila poljskim zahodom na kraju dvorišta. Inače, kuća nije bila bakina. Kožarska zadruga je djedu dala na uporabu kad se rodila mama. To je bila mala poljska zidanica od cigle s dvije sobe i kuhinjom. Pedesetih godina, tako mi je pričala baka još dok sam kao mala dolazila k njoj u Bjelovar, u nju su uselili djeda, baku i mamu mimo volje vlasnika. Ali kako je on imao drugu, veću, kuću u samom gradu, morao je prihvatiti takvu odluku narodnih vlasti.
U Bjelovaru sam ostala samo dva dana. Za to vrijeme mama je, tako mi se barem činilo, neprekidno izmišljala neke poslove. Bavila se bakom, pravila zimnicu, prala rublje, glačala, kuhala ili zalijevala povrće na maloj okućnici. Doduše, radeći sve te poslove, neprekidno je sa mnom razgovarala, ali samo o općim stvarima. Kao da se njima štitila od svakog intimnijeg razgovora. Pokatkad bi se raspričala o knjigama koje je u zadnje vrijeme pročitala, komentirala televizijski program, pa se onda zgražala na to hrvatsko popuštanje pred razmahanim nacionalizmom “onamo preko Drine”…
- E, pa naravno, kad u komitetima sjede takvi oportunisti kao što je Vodniković. Vidjela sam ga na televiziji… K vragu, on trabunja kao da je još četrdeset i peta… Ali dobro, nećemo o njemu… ni o svemu tome…
To je bilo njeno jedino malo prekoračenje preko neke postavljene granice od koje smo mogle dospjeti do teritorija u koji, sama je kazala, nije kanila zalaziti. I, naravno, opet se zakvačila za opće stvari.
Ipak, nešto mi valja izdvojiti, nešto na čemu nije željela ostati duže nego je odlučila, pa je odmah prešla na sporedni puteljak i uskoro se našla među trnjem koje ju je do suza povrijedilo. No, ono glavno je bio njen učinilo mi se namjerno uzgredni komentar onog pisma. U stvari, htjela mi je tako sam shvatila “poÝdtekstovno” sugerirati da je sve što je ondje napisano u vezi s “labirintom” već nadiđeno, zaboravljeno, pa mi se sada valja usredotočiti na pravi razlog njena odlaska u Bjelovar…
A osim toga, moram se toga sjetiti i zbog… zbog onog… onog što se zbilo s Lorettom poslije… kad je baka umrla.
- K vragu, Dona - izbacila je najednom s nevjerojatno otmjenom iskrenošću kao da u “Tri sestre” igra Olgu i ubacuje po današnjem običaju nešto redateljevo na zadanu temu - ja sam s Pantovčaka, preko višekatnice u Trnskom, dospjela u poljsku kućicu u kojoj se ne mogu čestito ni tuširati… Ali, ti razumiješ, više nemam novca da baki plaćam ispomoć, a ona ne može sama… vidiš to… Stara je! Stara!
- Gdje joj je ono Čehovljevo “izradila se, golubica moja”? -
- Ali… - zaustila sam.
Odmah me prekinula. I znala sam, isti tren sam znala da je to učinila zato jer bila je vrlo pronicljiva nije htjela čuti ono što sam nakanila reći: “Ali, Loretta, mogla si baku dovesti u Zagreb. Spavala bi u mojoj sobi, a ja u dnevnoj!”. Ali ne, ona je to spriječila. I tako mi je postalo još očitije da ništa nije nadiđeno, da to “nenadiđeno” samo “zaobilazi” i podmeće nešto drugo kao razlog svog odlaska.
- Eto ugrizla se za jezik zato što mi je ono napisala - pomislila sam.
I još sam pomislila:
- Namjerno mi uskraćuje jasnoću.
Umjesto toga Loreta je naglo iskoračila s puta na koji sam već bila zakoračila onim svojim “ali…” i tada sam odlučila sutra otputovati i glasnije nastavila:
- A gazda… mislim vlasnik kuće… obilazi me svako malo da vidi je li baka umrla… i da ne bih ja slučajno ostala u kući… “Znam da imate stan u Zagrebu” - rekao mi je - “i da ne možete računati na stanarsko pravo”. “Ali ja i ne računam!” - odgovorila sam mu. A on će na to meni - “Svaka čast! Svaka čast, gospođo! Ali da ne biste vi mene krivo… ja ne želim ničiju smrt, ali kad vaša majka umre, ja računam… a to je i po zakonu… da kuću uzmem… Znate, treba mi za sina…” - K vragu, Dona, pa naravno da mu ne bih ovdje ostala ni pet minuta… ali… ali… - i skoro je zaplakala.
- “Jadna Olga, neudata… gubi živce!” - radila je u meni neka moja čudna varijanta Čehova.
To je bilo to. Da, još i ovo, ali samo u mome mozgu:
- Znači, kad baka umre, mora se… vratit će se moja Loretta!
A, dakako, i ovo:
- Tea draga, moli se Bogu da ne poželim da baka umre!
Eto, to je bilo sve.
O Teici joj ništa nisam govorila. Jednostavno, nisam se usudila ni spomenuti njezino ime.
- I ja… i ja sam postavila neku svoju granicu…
Rekla sam joj da ću sutra ujutro otputovati. Nije se protivila.
- Kao da je odahnula!
- . -
popis članova