DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Zdenka Čavić
BIOGRAFIJA
Zdenka Čavić je rođena u Koprivnici 10. siječnja 1954. godine. U rodnom gradu provela je djetinjstvo i mladost. Tu je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Fakultet je završila u Zagrebu i stekla akademsku titulu (mr. oec.), a potom i diplomu međunarodnog Centra IVORA, za kompjuterski grafički dizajn u Varaždinu.
Danas živi i radi u Koprivnici. Nisu joj strana tuzemna i inozemna putovanja, s kojih utiske i dojmove pretače u stihove i prozu. Sama ilustrira objavljene knjige. Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Varaždinskog književnog društva, Matice hrvatske, Hrvatskog sabora kulture, Udruge za promicanje kulture Kvaka i KUD-a Podravka. Primljena je u članstvo Društva hrvatskih književnika 30. kolovoza. 2023. godine.
Česta je sudionica književnih manifestacija i programa vezanih uz književnost. Održava književne radionice na temu zavičajnog govora. Piše na štokavskom standardu i kajkavskom jeziku. Pjesme i proza objavljivane su joj u svim relevantnim zbornicima recitala u Hrvatskoj, u književnim časopisima, godišnjacima, kao i na pojedinim hrvatskim i međunarodnim književnim portalima.
Uz niz priznanja, primila je i nekoliko zapaženih nagrada. Njoj najdraža je nagrada Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu u 2023. godini.
Do sad je objavila sedam knjiga. O spomenutim knjigama poezije i proze afirmativno su se kroz recenzije, osvrte i pogovore izrazili Maja Kušenić Gjerek, Božica Jelušić, Miroslav Mićanović, Ernest Fišer, Sonja Smolec i Marina Kljajo Radić.
BIBLIOGRAFIJA
Kaj vu meni, kajkavska poezija; 2015. g.
Dotaknuti srcem, lirika o gradovima i prijateljstvu; 2016. g.
Cipele od senja, kajkavska poezija; 2018. g.
Niska crnih bisera, kratke priče; 2019. g.
Zaprpreni kaj, kajkavska poezija; 2020. g.
Pročitaj poruku, roman za mlade; 2021. g.
Most preko želja, knjiga eseja; 2022. g.
Objave u književnim časopisima i zajedničkim zbirkama:
OSVIT – časopis za književnost, kulturu i društvene teme DHK Herceg Bosne; (2020. g., 2021. g., 2023. g.)
Motrišta - časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Matice hrvatske, Mostar; (br. 129-130; 2023. g.)
Srce na dlanu, Zavičajna zipka, zbirke poezije članova KUD - a Podravka; (2019. g., 2021. g.)
Zbornik radova članova Varaždinskog književnog društva; (2020. g., 2021. g. 2022. g.)
Zbornik radova članova Hrvatskog sabora kulture; (2016. g. – 2020. g.)
Zbornik radova 9. Susreta hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva ”Stjepan Kranjčić”(2017. g.)
Zbornik radova 11. Susreta hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva ”Stjepan Kranjčić”(2019. g.)
Zbornik radova recitala Božo Hlastec (2021. g. - 2023. g.)
Digitalni zbornik priča međunarodnog književnog natječaja Kristalna pepeljara; (2020. g. i 2021. g.)
Zbornik pjesničke škole Maruševac; (2021. g., 2022. g., 2023. g.)
Pišem pismo sebi, djetetu; ( Kvaka, 2022. g.)
Objave na književnim portalima: ZiN Daily, Kvaka i Anna Lit.
Objavljivana (2015. g. - 2023. g.) u zbornicima recitala: Kaj v Zelini, (2017. g. trodnevna manifestacija dobila ime po njenoj pjesmi Cvetje od mraza), Draga domača rieč, Recital kajkavske poezije Krapina, (2019. g. posebna nagrada za poticanje pisanja kajkavštine i očuvanja traga izgubljenih vrijednost), Senje i meteori, Vrelo nadahnuća, Pod murvu na krče, (2020. g., 2021.g., nagrada za igrokaze), Kajkavski kolendar, godišnjak Ogranaka Matice hrvatske, Čakovec (2020.g., 2021.g., 2022g., 2023.g.), te objave na mnogo drugih nespomenutih recitala kajkavske i štokavske poezije u Hrvatskoj. Zbornik pjesničke škole koja se tradicionalno održava u Maruševcu za 2023. godinu nosi naslov po stihu njene pjesme Divljaju godišnja doba.
IZBOR IZ DJELA
( Knjiga eseja Most preko želja, 2022. g.)
TKO SMO MI ZAPRAVO
Čovjek je most između vidljivog i nevidljivog svijeta. Božanska svijest zatočena u materiju. Stoga je zaista teško običnom smrtniku spoznati sebe u pozadini mislioca. Malo po malo osvještavamo činjenicu da nismo plod slučaja, već vrijedno biće u rukama Stvoritelja. On nas vodi sigurnim putem i mi postajemo svjesni činjenice da postoji neraskidiva veza između nas i njega.
Utjelovili smo se na planeti Zemlji i to nije ni malo slučajno. Iako smo sve više udaljeni od svojih osjećaja i sebe samih, iako tako po malo gubimo svoj identitet, postoje struje misli koje nas upućuju da živimo u zabludi. Počinjemo sumnjati u realnost u koju smo gurnuti s fokusom na ono što nam u životu treba, a ne na ono što bi smo zapravo željeli. Na no što nam je uistinu važno i što nas vodi k Stvoritelju.
Mali broj ljudi živi u sadašnjem trenutku. Mislima smo ili u prošlosti ili u budućnosti, dakle tamo gdje ne možemo doživjeti promjenu našeg energetskog stanja. Naše elektromagnetsko polje mora biti oslobođeno gustih energija koje nas tjeraju da budemo čvrsto ukorjenjeni u materijalno. Što učiniti? Možemo se štititi mislima, riječima i djelima daleko od negativnosti, jer tako jačamo svoj energetski status. Naš duh - um - tijelo sustav je tako uređen da samim time štitimo i svoje zdravlje.
Zemlja kao planeta je u previranju, regenerira se iako to većini ljudi uopće nije jasno. Sve te kataklizme koje nam se događaju zapravo su tokovi mijena koje su nužne da bi mi mogli ostvariti transformaciju kojom bi podigli vibraciju tijela kako bi smo mogli biti nositelji te promjene.
Zemlja je učilište bez premca i omogućava nam da putujemo kroz iskustva neophodna za promjene koje nas očekuju. Na tom putu proživljavamo emocije koje postaju kroz osjećaje naša dragocjena iskustva. Bijeg u prazninu i nezadovoljstvo predstavlja bunt nad načinom življenja koji nam ne odgovara. Kad smo u nižim vibracijama nepotrebno gubimo energiju koja je naš stvaralački pokretač. Tako po malo gubimo i svoj identitet jer nas udaljava od saznanja tko smo mi zapravo. Tehnološki napredak nas na žalost vodi u transhumanizam koji nam odriče pravo na individualnost i vlastito mišljenje. Vodi nas sve dalje od mogućnosti da oblikujemo i kontroliramo svoje energetsko polje, a time gubimo svoj identitet. Moramo se naučiti kloniti se negativnost kako bi se mogli brže regenerirati. Negativnosti spuštaju našu razinu energije i čine nas podložnim svakakvim manipulacijama. Sve pod krinkom naše dobrobiti.
Kad živimo u sadašnjem trenutku spuštamo duh u materiju. Svrha nam je da istražimo i upamtimo iskustva koja nam se događaju jer duh je naš život, a fizičko tijelo njegova posljedica. Da bi sve bilo kako mora biti potreban nam je i um kao naš graditelj. Treba s njim pažljivo postupati, jer nam omogućava da u fizičkom tijelu doživljavamo i gradimo materijalna iskustva.
Pravi život počinje kada smo svjesni svakog trenutka koji proživljavamo. Utiskujemo ga u matricu našeg energetskog polja i tako polako dižemo svoj vibracioni tok.
Nova iskustva koja nam se događaju zapravo su most prema našem duhovnom rastu.
Most koji nas vodi k Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga.
( Knjiga kratkih priča Niska crnih bisera, 2019. g.)
USUDIO SE DISATI
Pluća zemlje opasno su se stanjila, svela na pola režnja jedne strane hemisfere. Pošast je poharala zemlju. Orkanski vjetrovi, poplave, suše, požari. Svaki djelić zemaljske kugle podvrgnut je nezamislivom pustošenju i razaranju a ljudi stradanju. Zemljani su u hodu preuzeli negativan polaritet. Kada, teško je reći, jer se već stoljećima spremalo uništenje. Katastrofa koja je utjecala i na kozmička kretanja u našoj Galaksiji. Prekršili su odavno osnovni zakon. Zakon ljubavi. Ni snošljivost više nije postojala.
Slagalica se jednom kad je krenulo, ispunjavala s vremenom kockicu po kockicu do konačne katastrofe, na koju na kraju nije bilo moguće ni utjecati, ni spriječiti. Staklenički plinovi, zagađenja i vode i zraka oduzimala su i ranije čovjeku čisti zrak i vodu, plodnu zemlju i šume.
Zagađivali su mora i rijeke. Oceanska struja povezana u jedan veliki eko sustav sa svim vodama zemlje sve više su se punila otpadom i nerazgradivim otrovima koji su uništavali sva bića koja tu žive. Kumuliralo se to s godinama, prenosilo iz stoljeća u stoljeće, a ograničeni um čovjeka nije se zapitao kuda to vodi. Zbog besmislenih eksperimenata, kao i onih namjerno izazvanih od strane moćnika svijeta, uzburkalo se sve živo što postoji na planetu. I počelo se opasno nagrizati tkivo zemlje.
Nepripremljeni za pošast takvih razmjera, ljudi su ginuli rušeći se domino efektom. Jedna na drugu kataklizma zemlju su pretvorile u opustošenu i neplodnu, daleko od one koju je bila vidljiva iz svemira samo dva stoljeća ranije, kao lijepa plavo zelena planeta. Puna životinjskih i biljnih vrsta, na kojoj je carevao čovjek. Nedorastao ulozi koju je dobio od Tvorca svega stvorenog. Nepromišljen i uskogrudan, opredijeljen prema sebi a ne prema drugima. Rušitelj a ne stvaratelj. Ratnik i pobunjenik istovremeno. Ne shvaćajući kako će njegova nepromišljenost zatrti svaki trag života i njega samog.
Tom Hides je zvao kolegu i prijatelja na Grenlandu. „Kako je kod vas danas? Jučer sam razgovarao s predsjednikom, no on tvrdi da nema baš puno razloga za potpuno uzbunjivanje a uostalom, kuda ćemo s tolikim ljudima“, rekao je? „Nemamo pripremljenu rezervnu varijantu za njihovo zbrinjavanje, iako već kruže 24 sfere oko zemlje potpuno pripremljene za prihvat nekih milijardu ljudi. Neka vrsta nojeve arke.
„A što s ostalima“?
„To se i ja pitam predsjedniče, premda i to zabrinjavajuće i šuplje zvuči.”
„Nije na tebi da tako sa mnom razgovaraš”, goropadno je odbrusio Edgar. „Ti radi na zadanom. Što prije osposobite tvornice kisika i rasporedite ih po kontinentima. Što više to bolje, Da nas ne peče savjest kad odemo i ostavimo ih. Nije sad vrijeme za razgovore.”
„Nije ga ni prije bilo, odgovorio je Tom. A i ovo sa savješću je čista šarada. Blago vama ako tako možete umiriti savjest“.“
„Začepi već jednom i radi“, otresao se predsjednik.
Naime, onečišćeni zrak posvuda je onima koji su preživjeli kataklizmu jedva dozvoljavao disati kao na škrge puneći pluća otrovima od kojih su ljudi opet mahom umirali. Vladala je glad i neimaština.
Kada se sve već desilo, osvješteniji su počeli razmišljati kako opstati? Tvornice za proizvodnju kisika nicale su kao gljive poslije kiše po zemaljskoj kugli. Kupola za kupolom u koju su ulazili najprije oni koji su si taj luksuz mogli priuštiti. A nad Zemljom u svemiru letjele su u sporoj vrtnji 24 sfere potpuno osposobljene za život s tvorevinama nalik na gradove.
Tom je kao bazu izabrao kupolu 21 na starom kontinentu. I počeo djelovati. Kisik se kupovao u bocama s respiratorima, i kao i limenke s komprimiranim kisikom koje su se otvarale u kućama. Bilo je i malih doza, poput sprejeva sa spremnikom kisika za svega par minuta disanja. Za svaki slučaj.
Ljudima je sugerirano da što manje izlaze, nikako bez maski. Samo na posao u tvornice koje su proizvodile prehrambene artikle i one za osobnu potrošnju. Nuklearke su posvuda radile punim kapacitetom. Nije bilo dovoljno drugih energenata. Voda se dobivala u galonima na kapaljku. Pročistači vode posvuda su zagađenu vodu pokušavali pročistiti do razine upotrebe za higijenu.
Stvarale su se socijalno memorijske grupe s dovoljno empatije i znanja da otpočnu otklanjati strašne posljedica kataklizme. Ti ljudi su se priključili Tomu i njegovim prijateljima i odbili trajnu evakuaciju i život u sferama. Čim se instaliralo dovoljno kupola po planeti, oni su izabrali djelovati iz jednog centra u maloj zemlji na Balkanu. I počeli s radom. Fitopatolozi, biolozi, genetičari i svi ostali znanstvenici svijeta raznih oblasti bili su na djelu. Danonoćno su radili na razvoju brzorastućih biljaka, te otpornijih vrsta biljnog i životinjskog svijeta. Prije svega da se na barem djelu zemaljske kugle ostvari plan potpunog zbrinjavanja u novoj okolini. Radilo se i na razvoju supstanci za povećanje imuniteta ljudi zatrovanih do krajnjih granica s neizvjesnim ishodom za oporavak.
Oni drugi, već su davno odletjeli u svemir ne mareći za Planet koji polako ali sigurno gubi znakove života. U svemir s predviđenim resursima podređenim služenju njima. Izabranima.
Tolika odsutnost svake ljudskosti i empatije tamo će ih zasigurno posjeći malo po malo, no oni koji su se borili za opstanak na Zemlji nisu više o tome razmišljali. Imali su prečih briga. I veliku želju, samo jednu jedinu. Preživjeti. Opstati. „ Možda i bolje da je tako“, rekao je Tom prilikom okupljanja najbližih suradnika. „ Ostali su oni s elementima ljudskosti u duh - um - tijelo sustavu“. Podržao ga je Albert Coh, a potom i Piter Kain te Cho Li. Planet se počeo ponovo buditi.
Nad malom zemljom i starim kontinentom, nekad razvijenim dijelom kolijevke ljudske civilizacije počela se graditi mreža u stratosferi koja je bila zadužena za prikupljanje korisnih elemenata i spojeva, a i brana za ulazak onih frekvencijskih titranja koje tako bolesni i načeti ljudi ne bi ni mogli ni podnijeti ni izdržati.
„Imam uzorke za sadnju brzorastućih lišćara i četinjara“, javio je Albert Tomu. Prišli bi sadnji na raščišćenim i dekontaminiranim područjima. I krenulo se. Otimala se malo po malo svaki dio opustošene zemlje, rijeka, mora i oceana. Puštalo u njih hibride svih mogućih biljnih i životinjskih vrsta otpornih na zagađivanje. Doduše s ograničenim vremenom da opstanu u tako kontaminiranoj okolini, no ipak se krenulo. Nakon pedesetak godina, a još za Tomovog života stvorene su u kupolama osnove za dugoročniji boravak i opstanak. On se među prvima javio u područje bivše kupole 21 koju su napokon otvorili i izložili uvjetima koje su tako uspostavili. I usudio se disati.
popis članova